KARIJERA DUGA VIŠE DESETLJEĆA

SLAVENKA DRAKULIĆ 'Ja jesam za eutanaziju. Vjerujem u slobodu izbora i ne vidim razlog da ljudi pate!'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 10.06.2018. u 22:13

Zagreb, 070618. Ribnjak.
Razgovor Mirjane Dugandzije i Slavenke Drakulic. Na fotografiji: Slavenka Drakulic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Uspješna karijera spisateljice Slavenke Drakulić traje već desetljećima. Baš otkako je, specifičnim stilom, opisala zbivanja u Jugoslaviji i Istočnoj Europi nakon pada komunizma. Naslov prijelomne knjige iz 1991. - “Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali”, koju je napisala za američko tržište, sve govori. Napisala je 14 knjiga, neke su prevedene i na 20 jezika.

Otad se, naravno, posvećivala i drugim temama, u prozi i esejistici: traumama silovanih žena u ratu u bivšoj Jugoslaviji, psihologiji ratnih zločinaca, sudbinama velikih žena u sjeni muškaraca - feministica je, ipak! - a u upravo izišloj knjizi “Nevidljiva žena”, na scenu stupa - starost. Ne, ne, nije Slavenka stara, nema ni 70 godina... Ali ipak, u jednoj je priči u zbirci, primjerice, tako uvjerljivo opisala ženu koja na kratko putovanje mora ponijeti toliko predvidljivih lijekova za nepredvidljive bolesti, da na kraju… OK, no spoil. Nakon promocije “Nevidljive žene” Slavenka će u svoju kuću u Sovinjak u unutrašnjosti Istre, gdje će provesti ljeto.

Upravo ste vratili iz Kijeva, jeste li zaboravili nešto predvidjeti i ponijeti?

- Predvidjeti, haha…! Teško je predvidjeti sve moguće nezgode na putu, iako to pokušavamo. Htjela sam opisati kako u nekim godinama putovanja postanu previše komplicirana.

Ipak, svjetska ste putnica, vama se to ne može dogoditi.

- Previše putujem da ne bih imala jednu torbu u kojoj je sve što mi treba. Ali kad se u proljeće iz Zagreba selim u Istru, trebao bi mi kamion! Knjige, biljke za vrt koje se dolje teže nabave, pa povrće s tržnice - u Zagrebu je tržnica fantastična!

U Kijevu ste bili na sajmu knjiga, upravo su vam preveli stariju knjigu “Oni ne bi ni mrava zgazili”.

- Zbog okupacije Krima ta im je tema vrlo zanimljiva, a zločini se ponavljaju u svakom ratu i nikada nisu zastarjeli… Zanimljivo da sad prevode “Kako smo preživjeli komunizam”. Mlada generacija odrasla poslije ‘89 sada želi čitati nešto o tom vremenu. Pretpostavljam zbog toga što roditelji, bake, djedovi nerado pričaju, zbog novog režima to se smatra nostalgijom.

Knjigu o starosti davno ste mi najavili, prije 15-ak godina.

- Imala sam već dosta napisanog materijala i već sam mislila da imam knjigu u rukama, ali kad sam prečitavala, učinilo mi se da to nije prava forma.

Fiction i non fiction se miješao?

- Ma, meni to nije bilo važno. Bilo je to pitanje literarne forme, namjera mi je bila napisati roman. Ali nešto mi je smetalo. Onda sam shvatila da tu vrstu materijala, koji je jak i emocionalan, ne mogu ostaviti u tom obliku. Kad sam tekst razlomila u priče, bila sam zbilja zadovoljna. Volim kratku formu.

Priče su sad jako in forma.

- Da, vidim, i u Americi i kod nas, u Njemačkoj baš i ne.

Je li bilo teško pisati tu knjigu, jer pišete o starosti koja je neugodna, posramljujuća, teška…

- To isto pitanje imala sam često i u vezi “Optužene”, “Kao da me nema”… dakle, zlostavljanja, ratna silovanja...

Da, ali to su situacije koje vi nećete proživjeti, a poniženja starosti sve nas čekaju.

- Starost svakako, poniženje možda ne. Ali za mene je imaginacija važnija od doživljaja, a najvažnije je kako je nešto napisano. Toliko ljudi doživljava zanimljive priče, ali njihove priče se izgube.

I sad dođemo do onoga da ni Dante nije bio u paklu, pa ga je svejedno veličanstveno opisao… ali zanima me nešto drugo, priznanje tih intimno neugodnih, socijalno posramljujućih - iako niste u tome drastični - momenata starosti.

- Ja ih ne gledam ni kao neugodne, ni socijalno frustrirajuće, za mene je jedino važan opis, kao spisateljici nije mi do moralne prosudbe, socijalna neugoda nije mi ni najmanje na pameti, nego - mogu li je prenijeti u tekst.

Ali, starost je sramotna, nju se skriva.

- Zato što živimo u kulturi mladosti, brzine, učinkovitosti, sposobnosti da trošiš, to je već sasvim banalno. U skladu s tim Amerikanci, recimo, nude duhovite knjige tipa Nore Ephron, “I hate my neck”, ili knjige za samopomoć, ili knjige tipa što sve možete s 80 godina: možete konačno otputovati u daleke krajeve, baviti se zanimljivim hobijima, ostvariti neki davni san. Čini se da su puno optimističniji u prihvaćanju starosti. A u europskoj kulturi još uvijek vlada drugačiji pristup.

Starost je velika tema naših dana… recimo, potresan Hanekeov film “Ljubav”.

- Zapravo i nije tema, barem ne u književnosti. Ali kad jest, onda je odnos prema temi posve drugačiji. Spomenuli ste “Ljubav”, meni jedan od najvećih filmova. U njemu je o starosti sve rečeno, od ljubavi do patnje, boli, smrti i usamljenosti… baš me pogodio.

Da, starost je zasad više prisutna u medijima, politici.

- Ali, kao socijalni problem. I to jest problem, nema dovoljno domova, skupi su, kod nas su penzioneri jako naglo osiromašili. Ipak, moram reći da u “Nevidljivoj ženi” nema analize socijalnih, ekonomskih, odnosno društvenih problema. Jako sam se fokusirala na individualno iskustvo i emocije. Osim toga, o tim se aspektima u medijima ipak govori. I sama sam o tome pisala. Književnost je nešto drugo, o starosti se piše uglavnom u autobiografijama. Starost kao tema? Pa o tome pišu uglavnom - muškarci! Čak ni feministkinje, prema mom mišljenju, nisu dovoljno osvijestile fenomen ženskog starenja, što je vrlo zanimljivo. Jesu, ali opet u socijalnom smislu, ali ne kao intimni doživljaj.

Rano ste okusili strah od smrti, jer dvaput ste imali transplantaciju bubrega.

- Taj strah od smrti osvijestiš u vjerojatno rijetkim slučajevima, primjerice, ako doživiš rat ili tešku bolest. Nakon takvog iskustva nastaje nova hijerarhija vrijednosti, neke stvari koje se zdravoj osobi čine važne, meni su izgubile na važnosti. Moraš odabrati svoje prioritete, ono u što želiš ulagati energiju. Ali, čovjek ne može živjeti s tom sviješću stalno, jer bi poludio. Međutim - znaš koja je to vrsta straha. Kao i strah od slabljenja tijela, gubitka pamćenja i slično. Mislim da je tema ove knjige zapravo fragilnost starosti, psihička i fizička.

Bojite li se vi, kao Slavenka Drakulić, smrti?

- Mirjana, kakvo je to pitanje?

Normalno pitanje, nitko se od mojih sugovornika nije bunio.

- Ima netko tko je rekao da se ne boji?

Naravno.

- Ja mislim da se svi ljudi boje smrti, to je naprosto strah od nepoznatog. Od konačnog.

Nemam dojam da nas poslije smrti čeka nešto “nepoznato”, mene je strah smrti zbog onih koje ostavljam iza sebe.

- Gledajte, ja bih kao autorica knjige jako voljela da se u intervjuu jasno razdvoji što govorim kao osoba, a što kao autorica. Jer kod nas se svaka knjiga koju neka žena napiše u prvom licu - a to je automatizam koji pratim već desetljećima, i to ne samo u vezi mog pisanja - automatski se čita u autobiografskom ključu. Čak i ako žena piše u trećem licu. S muškim pismom to nije slučaj, a razlozi su najvjerojatnije historijski. Dakle, rekla bih da sve što opisujem u knjizi ne znači da se dogodilo meni osobno, osim na razini osjećaja.

Koji je tu osjećaj najmučniji?

- Sigurno je jako mučan osjećaj usamljenosti, sve si ovisniji, sve ti više treba podrška, a imaš je sve manje, možda više i nemaš obitelj, ili si u njoj pomalo suvišan. Duboka usamljenost koja čini život i pomalo besmislenim.

Mama vam je umrla. Poznata ljepotica, što i vi često spominjete. Svi smo je poznavali. I ona se uvukla u jednu od priča, a zanimljivo je da ste o njenoj smrti govorili preko njene garderobe…

- Ta perspektiva dosta je zahvalna tema. Mladi ne znaju kako je to bilo kad nije bilo ničeg za kupiti, pa smo putovali u Trst, u Graz. Moja mama je zaista držala do odjeće.

Baka mi je tamo, sedamdesetih, poklonila šivaću mašinu Bagat jer je za ženu uvijek dobro da zna i šiti, pa joj to, ako ustreba, može biti i izvor zarade. Baka i mama, kad sam bila mala, naučile su me i šivati i plesti i vesti i kukičati, u mojoj generaciji to nije bila rijetkost. Kako je dječja odjeća bila skupa i nije bilo izbora, ja sam za moju kćer Rujanu, koja je rođena 1968., i šila i plela odjeću. Ali toliko sam bila “kreativna” da ona nije baš bila oduševljena s njom jer su je u školi drukčije gledali, a možda i zadirkivali.

Što najradije radite u Sovinjaku?

- Slično kao i u Zagrebu i Stockholmu. Pišem, čitam i družim se s prijateljima. Teško da postoji dan kad nisam sjela za kompjuter, nije to samo rad na knjizi, nego i pisanje eseja, priča ili novinskih tekstova, pa tekstova za predavanja, konferencije i slično. Ali ipak u Istri, u vrtu, sve je to ugodnije… Iako zimi nikad nismo tamo. Zimu provodimo ili u Zagrebu, s Rujanom, njenim suprugom Andrejem i njegovom obitelji, s kojima obično proslavimo praznike - ili u Stockholmu, odakle je moj muž i gdje mu živi rodbina.

Što vas trenutačno najviše zanima?

- Uvijek isto, čitanje, pisanje... stimulativno mi je otići na neku konferenciju, sresti zanimljive ljude. Upravo sam pročitala knjigu “Istok” Andrzeja Stasiuka, pa “After Europe” Ivana Krasteva. To je fenomenološko sagledavanje europske stvarnosti danas.

Europa, Hrvatska… mijenjaju se, komešaju se.

- Da, zato mi je Krastev bio zanimljiv, govori o promjeni atmosfere u Europi nakon 2015.-2016. i velikog imigrantskog vala, i kako je to ustvari korijen promjene činjenice da su Istočnoeuropljani, odnosno mađarski premijer Viktor Orban, bili prvi koji su rekli ne imigrantima. EU se ne može dogovoriti o zajedničkoj politici prema imigrantima. To je novi moment, jako su se ohrabrile des­ne snage i populisti, dogodio se Brexit, pa Katalonija koja želi nezavisnost… Ne nazire se zajedničko rješenje. I kako kaže Krastev, moguće je da će imigranti odlučiti sudbinu EU, a mi se uklapamo u trend jačanja desnice…

Ali ne s istim razlogom. Mi nismo imali imigrantski val.

- Imigrantski val je prošao kroz Hrvatsku, ali imigranti nisu razlog pojave naše desnice. Kod nas se događa revizionizam, dolazi iz nerazriješenih povijesnih činjenica iz 2. svjetskog rata. Vlast tolerira fašističke simbole i pozdrave, sami nismo u stanju utjecati na to, a EU ne obraća pozornost jer ima prečih briga. Hrvatska je mala i nije opasna pa se njene ludosti mogu zanemariti... Naše su generacije odrasle na ideji da budućnost nosi samo napredak, a to nije točno. Mi smo se trebali opametiti na činjenici da se dogodio rat, svaki je rat civilizacijski korak unatrag.

Jeste li za eutanaziju?

- Jesam, i pisala sam o tome. Vjerujem u slobodu izbora, a pogotovo ne vidim razlog da ljudi pate.

Izdvajamo