Dok se u našoj javnosti vode rasprave o nabavi polovnih izraelskih zrakoplova F-16 Barak, u svijetu se obilježava 100. godišnjica smrti Crvenog baruna, jednog od najvećih borbenih pilota u povijesti zrakoplovstva.
Punim imenom Manfred Albrecht Freiherr von Richthofen, ovaj je pilot njemačkog zrakoplovstva tijekom Prvog svjetskog rata, od rujna 1916. do travnja 1918. godine srušio čak 80 savezničkih zrakoplova. Iako je bio neprijateljski pilot, Crveni barun uživao je veliko poštovanje među savezničkim snagama pa je i danas popularan u anglosaksonskom svijetu.
Manfred von Richthofen rođen je 1892. godine u poljskom gradu Wroclawu, koji se u to doba zvao Breslau i pripadao je Njemačkoj. Potjecao je iz bogate, aristokratske pruske obitelji, a rane su mu godine protjecale u igri sa starijom sestrom Ilse i mlađom braćom Lotharom i Bolkom. Kako je Manfred rastao, svijet se ubrzano mijenjao zahvaljujući važnim znanstveno-tehnološkim izumima. Primjerice, u ljeto 1886. godine Karl Benz u Mannheimu je konstruirao prvi automobil, a u prosincu 1903. godine braća Orville i Wilbur Wright svojim su avionom Flyer izveli prvi let u trajanju od 12 sekundi.
I dok je Manfred tinejdžerske godine bezbrižno provodio baveći se sportom, jahanjem i lovom, roditelji su ga, mimo njegovih želja, upisali u vojnu školi. Kad je 1910. godine navršio 18 godina, pridružio se vojnoj konjičkoj jedinici gdje ga je kao izviđača zatekao početak Prvog svjetskog rata. No, u to vrijeme konjica počinje gubiti važnost u ratovanju jer se sve više koriste mitraljezi. Zrakoplovi su prvi put upotrebljeni u vojne svrhe u Talijansko-turskom ratu 1911. godine, kada su ih Talijani koristili za izviđanje neprijateljskih položaja. Prvi zračni dvoboj, pak, zabilježen je u prosincu 1913. godine kad su dvojica pilota otvorila uzajamnu vatru pištoljima.
No, to je doba velikih inovacija u zrakoplovstvu za koje je posebno zaslužan Nizozemac Anthony Fokker koji je 1912. godine u Berlinu osnovao prvu tvornicu Fokker Aeroplanbau, a zatim pogon u Schwerinu, gdje gradi zrakoplove koje će njemačka vojska koristiti za ratne operacije. Fokkerove inovacije pretvorit će zrakoplove u oružje, a pilote u junake. Jedan od njih uskoro će postati i Manfred von Richthofen. On je u svibnju 1915. godine prešao u njemačko ratno zrakoplovstvo, odnosno Luftstreitkräfte, a u jesen te godine počeo je obuku za pilota. No, njegov prvi let bio je neuspješan pa se zrakoplov srušio. Srećom, bez posljedica.
“Izgubio sam sve osjećaje za smjer iznad našeg aerodroma... Počeo sam promatrati ispod sebe. Ljudi su izgledali ridikulozno mali, a kuće su se činile kao dječje igračke...”, prisjetio se poslije Richthofen svojih prvih pilotskih sati.
Unatoč neuspješnom letu, položio je ispit za pilota i pridružio se bombarderskoj jedinici Kampfgeschwader 2. Brzo je napredovao, a zatim je postao učenik Oswalda Boelckea, jednog od najuspješnijih njemačkih pilota. Boelcke je snažno utjecao na taktiku zračne borbe, uvidjevši važnost letačkih formacija, a sastavio je i niz smjernica i savjeta namijenjenih njemačkim pilotima, poznatih kao “Dicta Boelcke”. Nakon što je sudjelovao u borbama na Istočnom bojištu, gdje je bombardirao ruske snage i željeznička čvorišta, Richthofen je započeo svoju legendarnu karijeru na Zapadnom bojištu, gdje ga je Boelcke uvrstio u svoju elitnu lovačku eskadrilu Jagdstaffel 2, poznatu pod nadimkom Jasta 2. U svojoj prvoj borbenoj ophodnji 17. rujna 1916. godine Richthofen i njegov zrakoplov Albatros sukobili su se s britanskim pilotom Lionelom Morrisom.
“Moj Englez se okretao, letio “cik-cak”, ponirao pa onda letio prema dolje. Mene je vodila samo jedna pomisao, a to je da ovaj avion ispred mene mora pasti. Nedugo nakon toga, moj neprijatelj više nije vidio gdje sam te je umjesto okretanja nastavio letjeti ravno. U djeliću sekunde bio sam mu “na leđima” sa svojom odličnom strojnicom. Pucao sam po njemu kratkim rafalima. Bio sam mu toliko blizu da sam mislio da ću se zabiti u njega. Uskoro sam povikao od sreće jer je njegov motor prestao raditi od silnih metaka. On je morao prisilno sletjeti jer je bilo nemoguće doći do savezničkih linija”, ispričao je prijateljima Richthofen o svojoj prvoj borbi.
Tada je poslao pismo svom prijatelju u Berlinu koji je bio zlatar te naručio srebrni pehar na kojem je bio ugraviran datum njegove prve pobjede i tip zrakoplova koji je oborio. Ova tradicija trajala je sve do šezdesete pobjede, kada ju je morao prekinuti zbog nestašice srebra u Njemačkoj.
U listopadu 1916. godine poginuo je njegov učitelj i uzor Oswald Boelcke, a u studenome se Richthofen suočio s najboljim britanskim borbenim pilotom Lanoeom Hawkerom, poznatim i kao “britanski Boelcke”. Pobijedio je.
“Bio je hrabar čovjek, sportaš i borac”, odao je Richthofen priznanje poginulom protivniku.
Sve događaje u zraku Manfred von Richthofen bilježio je u svome dnevniku iz kojeg je očito da je prema borbi imao viteški pristup.
“Imajte uvijek na umu: naš je cilj pogoditi zrakoplov, a ne pilota. Gospodo, mi smo sportaši, a ne koljači”, savjetovao je Manfred von Richthofen svojim kolegama.
On je, također, ustalio ritual koji je i danas prihvaćen među pilotima, da uoči polijetanja dobiju poljubac voljene osobe.
U siječnju 1917. godine Richthofen je odlučio obojiti svoj avion u crveno. Time je, doduše, postao uočljiviji za neprijatelja i predstavljao bolji cilj za napade, ali je istovremeno kod protivnika rastao i strah od njega. To mu je i priskrbilo nadimak Crveni barun kojim je ušao u povijest. No, taj je nadimak stekao nakon rata kada je u jednoj knjizi njegova plemićka titula Freiherr prevedena kao barun. No, tijekom Prvog svjetskog rata Richthofena su Francuzi zvali “Le Diable Rouge”, što bi značilo “Crveni vrag”. U siječnju 1917. godine nakon svoje 18. pobjede, Manfred von Richthofen dobio je najveće njemačko vojno odlikovanje, Pour le Merite, poznato i kao Plavi Maks. Tada je imenovan i zapovjednikom elitne jedinice Jasta 1, koja je uključivala najpoznatije njemačke pilote.
Mit o nepobjedivosti Crvenog baruna letio je zajedno s njim pa se već u proljeće 1917. godine mogao pohvaliti kako je prizemljio čak 31 neprijateljski avion. U lipnju 1917. godine Manfred von Richthofen već je zapovijedao velikom jedinicom borbenih pilota kojoj se pridružio i njegov mlađi brat Lothar. Avioni Jaste 11 imali su crvene oznake, a neki su bili sasvim obojeni u crveno. Eskadrila je najčešće bila smještena u šatorima kako bi bila bliže liniji fronta i kako bi lakše izbjegla neprijateljska bombardiranja. Zbog takvog imidža Jasta 11 dobila je nadimak “Leteći cirkus”.
Od srpnja 1917. godine Richthofen je počeo letjeti trokrilcem Fokker Dr. 1 koji je postao najpoznatiji među njegovim crvenim zrakoplovima. U svom dnevniku Crveni barun zabilježio je da je iz borbe u borbu mogao odmah uočiti koliko je njegov protivnik iskusan i na koji bi ga način mogao oboriti. Unatoč tome iskustvu, u jednoj je borbi teže ranjen. Bilo je to 6. srpnja 1917. godine kad je na nebu opazio britanski zrakoplov, ali je zbog loše procjene dopustio protivničkom pilotu da mu se približi previše. On je to iskoristio te je ispalio metak koji je pogodio Manfreda u glavu. Srećom, pogodak nije bio smrtonosan pa se Crveni barun nakon oporavka ponovno vinuo u zrak. Ipak, njegovi suborci su tvrdili da nakon ranjavanja Richthofen nije bio onaj stari. Često se vraćao s fronta s mučninama, vrtoglavicama i bio odsutan duhom.
Kako je broj njegovih pobjeda stalno rastao, Manfred von Richthofen postao je njemački nacionalni junak i ljubimac mnogih žena. No, smrtno se zaljubio u mladu medicinsku sestru Kate Otersdor koju nisu zanimali ordeni, čast i domovina, nego je prije svega imala pred očima svakodnevni jad i bijedu u bolnici. Njegova ljubav prema Kate ovjekovječena je u filmu “Crveni barun” iz 2008. godine, koji je stajao čak 18 milijuna eura.
“Manfred von Richthofen je junak i neka vrsta prve pop-zvijezde. Čak je i svojim neprijateljima davao autograme”, ustvrdio je tijekom snimanja filma redatelj Nikolai Müllerschön.
Do 21. travnja 1918. godine Crveni barun iza sebe je imao čak 80 srušenih neprijateljskih aviona. Toga kobnog dana pogođen je jednim metkom dok je letio iznad grebena Morlancourt u blizini rijeke Somme u Francuskoj. Ubrzo potom je umro. Neposredno prije nego što je pogođen Crveni barun jurio je za britanskim Sopwith Camelom kojim je upravljao kanadski pilot, poručnik Wilfrid Wop May. Istodobno na repu Crvenog barona bio je Mayov kolega, kapetan Arthur Roy Brown. U trenutku kad se Crveni barun okrenuo da provjeri rep svoga zrakoplova, tj. u pravcu Browna, pogođen je metkom koji je dolazio odozdo i s leđa i ukoso je prošao kroz njegov prsni koš.
Richthofen je zatim izveo užurbano, ali kontrolirano slijetanje u blizini ceste Bray-Corbie, sjeverno od sela Vaux-sur-Somme, u sektoru koji su kontrolirale Australske imperijalne snage. Zanimljivo je da njegov Fokker nije bio oštećen pri slijetanju, ali su njegove dijelove brzo razgrabili lovci na suvenire. Prema nekim izvorima Richthofen je izdahnuo nekoliko sekundi nakon što se australski vojnici stigli do njega, a posljednje što je izgovorio bilo je “kaputt”, u slobodnom prijevodu “gotov sam”. Međutim, prevladavajuće je mišljenje da je Crveni barun izdahnuo odmah nakon slijetanja. Imao je samo 25 godina. Najbliža jedinica australskog ratnog zrakoplovstva preuzela je posmrtne ostatke Crvenog baruna i pokopala ga 22. travnja 1918. godine uz sve vojne počasti u Bertanglesu, blizu Amiensa. Nakon završetka rata posmrtni ostaci Crvenog baruna ekshumirani su i preneseni u obiteljsku grobnicu u Wiesbadenu.
Ipak, i 100 godina nakon pogibije Manfreda von Richthofena i dalje se vode rasprave o tome tko ga je zapravo ubio. Mnogi povjesničari smatraju da je Crveni barun najvjerojatnije bio žrtva protuzračne vatre s tla, konkretno narednika Cedrica Popkina iz australskog 24. mitraljeskog odreda. Popkin je jedini otvorio vatru s desne strane na Richthofenov avion, neposredno prije nego što je sletio. No, brojni su australski vojnici također pucali na Richthofenov zrakoplov tako da postoji mogućnost da je netko od njih ispalio smrtonosni metak. Britanski RAF pripisao je obaranje Crvenog baruna Arthuru Brownu. Richthofen je poživio najviše 20-30 sekundi nakon ranjavanja, a Brown za to vrijeme nije otvarao vatru na njegov avion.
Zapovjednik 3. australske eskadrile, časnik David Blake, u početku je tvrdio da je Crveni barun oboren zahvaljujući djelovanju njegovih pilota koji su također sudjelovali u borbama toga dana. No, nakon obdukcije njemačkog pilota časnik Blake promijenio je mišljenje i postao je jedan od zagovornika teorije da je smrtonosni metak došao s tla. U svakom slučaju, smrt Crvenog baruna i danas intrigira povjesničare i zaljubljenike u borbeno zrakoplovstvo.