StoryEditor
KLUB BRAVO

'U 14 godina opasnih akrobacija sjećamo se tek jednog razbijenog nosa. Dolaze nam i dječaci, ali se uplaše naših cura pa niti jedan ne ostane'

 
 Željko Hajdinjak / CROPIX

Varaždinske cheerleadersice za mjesec i pol dana putuju na Floridu. I nije im prvi put.

Prošle su godine nastupile na Svjetskom kupu cheerleadinga jer su ulaznicu za prestižno natjecanje izborile zahvaljujući osvojenom prvom mjestu u oštroj konkurenciji djevojaka iz svih krajeva svijeta, a ove je godine s Floride u Varaždin stigla pozivnica. Kako se iz malenog hrvatskog grada stiže u veliki svijet, a pritom i pobjeđuje u sportu gotovo pa nepoznatom u Hrvatskoj?

Teško, složit će se svi koji su ikad vidjeli natjecateljski cheerleading. Osim pompona u rukama, slatke haljinice i obavezne mašne u kosi, competitive cheerleading nema baš nikakve veze s navijačicama na košarkaškim utakmicama u američkim filmovima. Dok je gimnastička zvijezda najteže što će za Chicago Bullse ili LA Lakerse odraditi njihova cheerleadersica na parketu u pauzama utakmice, djevojke iz Varaždina slažu piramide i do 4,5 metara, u zraku rade razne premete čudnih imena i druga čudesa koja laiku izgledaju opasna po život. Ni strunjača pod njima ne ublažuje taj dojam.

Željko Hajdinjak / CROPIX
 

Nije opasno

- Ma neeee... to vam samo tako izgleda. Nikada u 14 godina nismo imali nijednu opasniju ozljedu, sjećam se jednog stradalog nosa - smije se Dunja Ščapec, trenerica varaždinskog cheerleading kluba Bravo.

Vedroj profesorici kineziologije i majci četvero djece idu sve zasluge za dolazak, razvoj i uspjeh cheerleadinga u Varaždinu.

- U jednom sam trenutku tražila sport za svoje dvije djevojčice, Belu i Sofiju, ali ni u jednom se nisu zadržale. Nije ih privlačilo. Vidjela sam negdje cheerleading, zainteresirao me, otišla sam na edukaciju u čakovečki klub i počela s radom u Varaždinu - opisuje Ščapec svoje početke.

Natjecateljski cheerleading po kriterijima i složenosti pripada konvencionalnim sportovima poput sportske i ritmičke gimnastike ili klizanja. Akrobatika i dizanja su dodatna dimenzija, a piramide više nego zahtjevne. Zbog toga bi laik rekao da bez svakodnevnih treninga u tom sportu "nema kruha".

Željko Hajdinjak / CROPIX
 

Zahtjevni sport

- Treniramo dva puta tjedno cheerleading po sat i pol, jednom na tjedan gimnastiku i to je sve. I to ne zato što ćemo "lako", upravo suprotno, prezahtjevno je. Tek prije natjecanja imamo jači ritam treninga, pet puta tjedno.

Cheerleading se počinje trenirati u petoj, šestoj, najkasnije u desetoj godini života i Dunja Ščapec je jako, kaže, sretna jer rijetko koja djevojka putem odustane. Ovim se sportom bave do završetka srednje škole i odlaska na fakultet u Zagreb kad, na Dunjinu i njihovu žalost, prestaju. Ne, nisu poput, primjerice, gimnastičarki s 18 godina prestare za cheerleading.

- Niti imaju gdje, niti ih ima tko trenirati. Hrvatski fakulteti nemaju cheerleading poput, recimo, američkih sveučilišta, a Hrvatska dosad nije imala licenciranih trenera cheerleadinga. Tek je nedavno nekoliko djevojaka i službeno, nakon osam godina učenja, dobilo titulu trenera - govori.

Željko Hajdinjak / CROPIX
 

Opasne djevojke 

Američke ekipe su miješane, muško-ženske. U cheerleadingu su se odnedavno našli i Slovenci, dok Hrvatska još nije dobila svog prvog cheerleadera. - Nekoliko su puta znali doći dječaci na trening, fora im je dizanje, ali vjerojatno se uplaše kad vide naših 60-ak cura pa se nikad ne vrate - smije se Dunja.

Cheerleading je status sporta dobio prije sedam godina, 2013., tri godine kasnije postao je privremeni član Hrvatskog olimpijskog odbora, što je i danas. Nadaju se da bi za koju godinu - 2024. možda, a 2028. sigurno - cheerleading mogao postati redovni olimpijski sport.

Od prošle je godine varaždinski klub Bravo član Hrvatskog cheerleading saveza sa sjedištem u Splitu, kojim predsjeda Slavica Donkov. I do tada su se osnivala razna udruženja, ali Varaždinkama se nijedno nije činilo dovoljno ozbiljno da bi mu pristupile. U natjecanja su ušle obrnutim putem - preko međunarodnih do domaćih. U Varaždinu nemaju svoju dvoranu, podstanari su u školskoj dvorani.

Hrvatska još nema svoju cheerleading reprezentaciju pa Dunjine cure na sve nastupe idu klupski. Reprezentacija bi bila veliki korak više, a nadaju se da će to sada ostvariti putem Saveza. Tada bi vjerojatno i materijalno bilo lakše. - Djevojke najvećim dijelom financiraju roditelji, nekakve novce dobijemo od Zajednice sportskih udruga Varaždin, a ako je veliko natjecanje u pitanju, trudimo se pronaći sponzore. Roditelji financiraju i kostime, a šiva nam ih vrijedna Melanija Rusak - govori Dunja.

O novcu za odlazak u Orlando na Floridi se ne trebaju brinuti. S pozivnicom su stigle i avionske karte za četiri djevojke i Dunju, s kojima će se 12. ožujka na zagrebačkom aerodromu čekirati na let za Frankfurt, odakle će nastaviti put prema Americi.

Varazdin, 050220.
Trening cheerleadersica iz Varazdina koje se spremaju za nastup u Miamiju.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX
 

"Odane smo i nikad se ne posvađamo"

U Floridu putuju i cheerleadersice Marta Vuković i Matija Prikratki. Obje su od sljedeće godine srednjoškolke i ovo im je najvjerojatnije zadnja godina posvećenosti sportu koji vole i treniraju od desete godine života. Martu je u klub dovela starija sestra, a ona ju je zatim nagovorila i... - Te su godine cure iz kluba nastupale u Parizu i prva mi je misao bila "Disneyland!!!" i krenula sam na trening - smije se Marta. Odluka je zacementirana dolaskom na prvi trening i otkrićem da se tu "radi svašta zanimljivo", pleše, gimnasticira, diže u zrak...

Na trening je pozvala prijateljicu Matiju i još jednu djevojku pa je sve postalo, kaže, okupljalište prijatelja, a ne samo sport.

Iako je riječ o 60 djevojaka starih od pet do 18 godina, one se nikad ne svađaju. - Kako da se svađate i ne vjerujete nekome tko vas odbacuje u zrak i hvata u 'padu'? Cure si moraju apsolutno vjerovati, biti odane jedna drugoj - ističe.

Matija je nekad bila ona koja "leti", flayerica. Nema te rotacije koju flayerice ne izvedu u zraku. - I meni su putovanja prva bila na pameti kad sam poslušala Martu i za njom došla u Bravo. Volim ples i gimnastiku i svih osam godina baš uživam u tom sportu - govori.

Matija je djevojka krhke građe pa ju je Dunja odmah zabezicirala kao potencijalnu flayericu. Pitala ju je, nju nije bilo strah i Matija je počela letjeti zrakom izvodeći svakojake rotacije. - Baš sam u tome uživala. Adrenalinski sam tip osobe pa mi je, kad su me prvi put cure bacile u zrak, bilo prefora. U početku me je najviše strah bilo twista, okretaja oko svoje osi u zraku, ali brzo je prošlo - kaže zadovoljno.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 18:36