JOSIP ĐUNĐEK

VELIKA ISPOVIJEST LEGENDE HRVATSKOG TRČANJA KOJEMU SU 94 GODINE 'Nisam trčao jedino za rata, onoga rata, nikad nisi znao tko te može posmicati...'

Željko Hajdinjak / HANZA media

Devedeset i četiri su mu godine. Polagano se, ali ipak posve autonomno, sigurna koraka, uspinje kućnim stubama; vitak, koščat, ne osobito visok, uska lica, Josip Đunđek fizički je stario poput kakva učitelja joge ili baletana. Na tom se tijelu čita da je čitav život provelo u pokretu. U Đunđekovu slučaju uglavnom trčeći.

Hvatam kako me sitne, plave oči ispod gustih raskuštranih sijedih obrva iskreno začuđeno gledaju nakon što ga, prozaično i dosadno, upitam je li mu bilo ponešto naporno u ponoć, prošle nedjelje, na Staru godinu, uputiti se na tradicionalnu varaždinsku trkačku utrku.

- Nema toga da mi se ne da ići na utrku. Bio sam na svakoj novogodišnjoj utrci do sad, i ne pamtim koliko godina unatrag - širi ruke; pomislim da ne bi bilo dobro da Đunđeka nije među trkačima u ponoć. Jer samo ga neka naročito gadna stvar može omesti da dođe. “Vidim mnoge koji su počeli trčati, ako je malo lošije vrijeme, padne koja kap kiše, odmah kažu: ‘Danas ti ja ne idem na trening.’ I tak naprave i drugi put, i treći put. I onda nestal je! Više taj ne trči!” sažima, nekad nastavnik tjelesne kulture, razmišljanja o trkačkoj motivaciji i kontinuitetu treninga.

Betonskim stubištem duž čijih su zidova izložene uramljene fotografije s utrka, Đunđek s njih gleda iz nekakva drugog vremena, zabilježena crno-bijelom tehnikom, spuštamo se u podrum. Otvara vrata prostorije niskog stropa, uza sva četiri zida poredane police, po sredini stoji stol - sve prekrcano trkačkim memorabilijama - trofeji, medalje, medaljoni.

- Sve su ovo moje noge zaradile! - zadovoljno protisne dok pogledom prelazim po stotinama medalja, pehara - sve poredano po godinama, kronološki od 1946. do prije koju godinu. Na svakoj je precizno prikačen maleni papir, sitnim, minucioznim rukopisom stoji ispisano kad je to, gdje, koliko i kako brzo trčao. Titova štafeta 1946., 1947., 1948., 1949., to su najstarija priznanja koja ima. “Stalno sam u treningu. Nisam jedino trčao za rata, 1941. do 1945., jer je bilo opasno, ne znaš gdje je tko, pa te može posmicati.”

Beži Jankec, beži Jankec

Rođen je u kolovozu 1924., nedaleko od Ivanca, a s roditeljima se u Varaždin preselio kao dječak.

- U meni je nešto govorilo ‘Nemoj biti doma, kreći se!’ Čujte, išao sam prema Dravi, jedno petnaestak godina sam imao, možda nešto manje, išao sam trčati, meni je to bilo u krvi, makar mnogi put sam dobil doma batine. Gledao sam tu, na varaždinskom stadionu, trkače. To me zarazilo i to traje do danas. Rekao sam si: ‘Pa zašto ne bih i ja probal? Idem i ja trčati.’ Ljudi koji su me tad sretali, viđali kako trčim, pokazali bi mi ovo - zakrene kažiprstom zrakom, zapara zrakom, hoće reći mislili su… da nisam prav u glavi! - smije se veselo anegdoti, pitam se koliko li ju je puta do sada, godinama, prepričavao.

- Vremena se jesu i nisu promijenila. Tad nije trčao skoro nitko. Danas trče mnogi. Ali i dalje ima onih koji misle da ja, sad u ovim godinama, trčim jer sam lud. A puno je i onih koji me znaju, vide da mi je to bitno, pa da me nije par dana na Dravi pitali bi gdje sam, bilo bi im čudno.

U Varaždinu je završio gimnaziju, učiteljsku školu, kasnije i Pedagošku akademiju.

Kad je, početkom 1990-ih, otišao u mirovinu, nije dvojio da se mora povući: “U tim godinama više nisam mogao prikazati djeci sve one elemente gimnastike koje bi trebalo. Nije problem skok, trčanje, sve što se radi vani, ali vježbe na parteru ne idu više tako lako. Nisam bio više tako elastičan kao nekad niti sam mogao djeci više dobro pokazati, a i velika je šansa da bih se ozlijedio. Znao sam da tad nastavnik tjelesne kulture više ne mogu biti, da moram u mirovinu”, sliježe ramenima pomirljivo.

- Ali znao sam da je jako bitno ostati fizički aktivan.

S poda podiže papirić, na njemu je zapisao koliko je trčao prije dva dana. “Ovo mi je podsjetnik da to kasnije upišem u svoj dnevnik trčanja. Trčanje je najbolji lijek protiv svih bolesti.”, lakonski kaže, kako već takve rečenice izgovaraju ljudi kad govore za njih univerzalne istine, “jer, kad se čovjek ispuše, pluća dobiju puno novog zraka i to čovjeka drži.” Tu smo se prepoznali. Mi trkači. Trkači jesu ponešto opsesivan svijet, kao zagriženi nogometni navijači ili obožavatelji SF žanra… Vole nadugo i naširoko raspravljati o utrkama, treninzima, podlogama na kojima trče… a vole i, često manje ili više ustrajno, ponekad okolini naporno, prozelitistički regrutirati druge u tu svoju trkačku “sektu”.

Najduže u komadu 100 kilometara

- Osobno vjerujem da me trčanje barem 1648 puta spasilo od depresije, da je trčanje razlog što sam i u siječnju dobre volje, da trčanje čini da više volim ljude, da sam, zbog trčanja, postala bolji čovjek.

Murakami je, kako je poznato, svašta o tome napisao. A mogao bi, vidim, i Đunđek. U njemu je velika posvećenost trčanju. Nakon svih tih minulih desetljeća i dalje ga jednako raduje i nosi. Na koliko je utrka sudjelovao? “Ne znam ja to samo tako. Da ste mi rekli da vam to treba, bio bih potražio, pogledao arhive”.

Laća se jednog od nekoliko debelih rokovnika. U njemu je od 2008. naovamo zapisao svaki trening, svaku utrku, zabilježio svaki pretrčani kilometar. Gledam u te tablice, vidjela sam ih puno puta i u drugih trkača, ali rijetko ovako filigranski precizne. I desetljećima ustrajno vođene. “Kao nastavniku tjelesne kulture to mi je navika, voditi bilješke o napravljenim treninzima, istrčanim utrkama.”

Najduže što je trčao u komadu, priča, bila je utrka na 100 kilometara. Sklopljenih vjeđa reda: “Trčali smo Varaždin - Ludbreg - Novi Marof - Ivanec - Varaždin. Bilo je - interesantno”, toliko će o tome. Godinu kad je to bilo - ne pamti. “Možda prije desetak”, kaže smijući se.

Nema puno pitanja na koje uvijek tako fokusirano slušam odgovor poput onog kad ljude starije od 90 upitaju što je najvažnije u životu. Makar su varijacije uglavnom male, a poruke krajnje jednostavne, iz toga se svašta dade iščitati. Đunđek bez puno razmišljanja, u krnjoj rečenici kaže: “Pokret!”

Šutimo neko vrijeme pa on nastavi: “Pokret je najbitniji u životu. Po mom mišljenju. Danas je tehnika toliko ljude okupila da se uopće ne kreću, nije to bilo tako davno da ne samo da nije bilo automobila već ni puno bicikala. Morali su hodati pješice, jačali su organizam, bilo je to sasvim normalno hodati i hodati, a sad ne može do trgovine otići bez da sjeda u auto i vozi se. Tako ljudi svakodnevno ponavljaju golemu grešku.”

Pokazuje mi keramičku medalju koju je osvojio za davne utrke u Zaprešiću, ta mu je, vidim, među najdražima: “Samo tad i nikad nigdje drugdje su se dijelile keramičke!” a onda, vraćajući se na promišljanja o životu i smislu, doda: “Svaki čovjek si sam određuje put u život, gledam neke ljude, jedva on čeka da svane dan i evo njega u gostioni, čašicu drži, ruka mu se trese, da si malo popije… Mene, recimo, pijača uopće ne zanima.”

Nema recept za dugi život: “Ne znam. Ja samo kažem: budi umjeren u jelu i pilu i sve bude u redu, nemoj pretjerivati. Najbolje je ako piješ vodu. Ja samo vodu pijem.”

I nema ništa što ga danas tako raduje kako ga raduje - zdravlje. “To da nisam ovisan o liječniku. Fala Bogu, za sada sam zdrav.”

Svake godine ode na sistematski pregled, uglavnom zbog trčanja, da vidi može li nastaviti dalje. “Da vidim jesam li u formi, je li tijelo u formi ili nije; testiraju mi pluća, naprave ergometriju, krvnu sliku mi naprave…” Nikad u životu sa zdravljem nije imao problema.

- Ja sam mnoge mlade htio uhvatiti da trče ovako sa mnom na kanalu Drave, pa su mi kazali: ‘E, to nije za nas’. A ja samo kažem: čovjek si sam planira život. Sam određuje.” Odavno trenira sam: “Bilo je na početku: ‘Daj dođi!’ Jedan je došao, drugi nije došao, pa čekaš, pa ti poremeti i tvoj trening, i onda najbolje da idem sam. Odredim si turu i idem.”

Najradije trči ujutro. “Uz kanal na Dravi tad skoro da nema nikoga, a meni trčanje daje da mogu živjeti dalje.”

Kako krati dane? “Preko ljeta imam mali vrt. A po zimi sređujem dokumentaciju. Ima tu gomile toga. Sve o trčanju.”

Ima tri godine da je udovac. Živi sam. Povremeno ga, priča, obilaze djeca, sin, kći, unuci. “Oni imaju svoje brige. Ja vrijeme kratim time da nešto radim.” Nešto lošije čuje, za čitanje koristi naočale. Kuha si i sprema, kućanstvo vodi sam. “Kuhati mi nikad nije bilo teško. I kao mlad nastavnik sam sam sebi kuhao, zaposlio se u seoskoj školi, našao stan, ali mi nitko nije htio kuhati.”

Ustaje najkasnije u sedam, ne zna što znači zadrijemati poslije ručka, dnevno spavanje mu je posve strano, cijeli dan je aktivan, a na počinak ode “poslije osam, devet, ovisi o tome ima li kakav film, onda to gledam. Ako nema, idem ranije na spavanje. Volim gledati emisije o prirodi, priroda me zanima i opušta. Politiku pratim slabo. Ni Dnevnik ne gledam redovito. Kad ujutro ustanem odmah, još u pidžami, odvježbam si najprije nekoliko vježbica. Zatim ide umivanje i pripremanje doručka, pa odem do dućana ili do grada, malo se šećem, ponekad nekog sretnem i popričam, ponekad ne, i onda opet doma pripremati si doručak i tak to ide iz dana u dan.”

Ujutro popije kavu i pojede krišku kruha i putra. Za ručak “obično najviše kuham grah, tripice, ispečem si štrukle i tak to ide… Za večeru volim šmarn.”

Skromna mirovina, fin život

Ima li kakvih neispunjenih bitnih mu životnih želja? Nakrivi malo glavu, podboči se rukama pa kaže: “Neka bude zdravlja, a drugo će sve, pomalo!” Smije se. Dugo.

Povest će nas, govori, put Drave. Od njegove kuće do kanala manje je od kilometra. A potom će Đunđek trčati dalje. Obuva gotovo raspadnute trkačke tenisice. Na njima je zapisan datum, iz siječnja su 2016. To je zapisao kad ih je kupio, “da vidim koliko će mi potrajati”.

Od mirovine koja je jedva nešto iznad 2000 kuna nove se tenisice ne kupuju lako. “Bilo bi dobro da mogu dobiti mirovinu jednog sabornika, ali meni je i ovako lijepo. Ne mogu se ništa potužiti, jer vidim da nije ni drugima bolje negoli meni. Nemam neke posebne zahtjeve, jer znam da ih si ne bih niti mogao ispuniti. Živim mirno i uživam s tom skromnom mirovinom kako mogu.”

Na dvorištu, okružen stablima bresaka i trešanja, radi vježbe zagrijavanja. Susjedov pas tvrdoglavo laje. Đunđek kreće van, ulicom prema Dravi. Ponešto usporenim, ali energičnim pokretima grabi naprijed. Nije to trčanje, više brzo hodanje. “Svaka mu čast”, kaže kolega fotograf. “Da je meni ovako i sa 70…” Znajući Đunđekove godine, to brzo hodanje izaziva respekt kakav recimo osjećate prema 60-godišnjem maratoncu rekreativcu koji 42 kilometra odradi ispod tri i pol sata.

Ima nešto kratko da je prošlo podne. Drava je siva, neprivlačna, dan bez sunca, nebo se otužno oslikava u rijeci, jaseni ogoljeli i nelijepi, šetači rijetki. Đunđek grabi ispred nas. “Pokret! Pokret!” čujem da govori, u kakofoniji glasanja pataka iz dravskog kanala razabirem trkačev smijeh.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo