Devedeset i četiri su mu godine. Polagano se, ali ipak posve autonomno, sigurna koraka, uspinje kućnim stubama; vitak, koščat, ne osobito visok, uska lica, Josip Đunđek fizički je stario poput kakva učitelja joge ili baletana. Na tom se tijelu čita da je čitav život provelo u pokretu. U Đunđekovu slučaju uglavnom trčeći.
Hvatam kako me sitne, plave oči ispod gustih raskuštranih sijedih obrva iskreno začuđeno gledaju nakon što ga, prozaično i dosadno, upitam je li mu bilo ponešto naporno u ponoć, prošle nedjelje, na Staru godinu, uputiti se na tradicionalnu varaždinsku trkačku utrku.
- Nema toga da mi se ne da ići na utrku. Bio sam na svakoj novogodišnjoj utrci do sad, i ne pamtim koliko godina unatrag - širi ruke; pomislim da ne bi bilo dobro da Đunđeka nije među ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....