Pitala sam, i bila pitana. Kako i ne bih. Nasuprot meni sjedio je Dobroslav Silobrčić, sinonim za intervju u Hrvata. Upravo mu je izišla knjiga “50 ljudi otkriva Hrvatsku” (Fraktura), u kojoj je probrao 50 intervjua od 232 koliko ih je od kraja 2011. do lipnja 2016. objavio u Jutarnjem listu.
Ima ljudi koji smatraju da je on tašt, da ima snažan ego, ali... posebna je to vrsta ega kad ste život posvetili tome da doznate sve o drugim ljudima. Ja bih radije rekla - intervju ima snažan ego! Pa ako se on nakon dva sata razgovora - makar i propitivač i pitani pali mrtvi - ne uzdigne kao Narcis nad jezerom, ništa nismo napravili.
Dobroslav Silobrčić, zvan i Dobrica, elegantno je odjeven, ima sjajne cipele i narukvice, one plastične, crvenu, plavu, bijelu, jednu nizanu, a na jednoj piše “I am nonno”. Dobro, razumijem, svi ih mladi nose... I da, stavio je uz moj i svoj diktafon. “Kaj ak vaš rikne?” pita. “Ne možete ponoviti intervju.”
Kad je jednom počeo postavljati pitanja, sredinom šezdesetih, nije se više zaustavljao. Meni je zanimljivo što je rođen 1943., u Zagrebu, ali on je tu mrtav-hladan. “Pa što, i drugi su,” odreže. Roditelji su mu se dvije godine prije doselili iz Trogira. Djed je bio predsjednik Vrhovnog suda Dalmacije, u kući je bilo sedmero djece. Tata je studirao u Beču, Budimpešti, Krakovu, Pragu, diplomirao u Paviji, kraj Rima. Silobrčićeve su amblematske emisije: “Taksi za Babilon”, “Mali noćni razgovori”, “Gost-urednik”; magistar je novinarstva; diplomat. Nadimak: Dobrica.
Sad ćemo piti kakao. Uvijek ga naručujete kad intervjuirate.
- Pijem ga cijeli dan, svaki dan. Jedino čega sam se u životu odrekao je kava. Iako, nije mi smetala. Dugo sam radio na televiziji. A to je - u jednom trenutku radiš brzo, puno, pa dugo čekaš na sljedeću situaciju. Za to vrijeme, svi smo puno pušili i pili kavu.
Ali pušite i danas.
- Ne puno. Kutija dnevno.
Sitnica! Smanjite, ipak...
- Čekajte, neštetno je osam cigareta dnevno. Kažu liječnici. Ovo je malo više. Liječnički sam sin, svi su mi u obitelji liječnici. Osim mene. Vjerujem im.
Bio je veliki udarac kad ste odlučili biti žurnalist?
- Ne, nije uopće. A i nisam odlučio biti žurnalist, nego pravnik, studirao pravo, apsolvirao...
I tad ste se počeli muvati s mikrofonom, po Dolcu. Zavoljeli ste sve to jako?
- Jako. Pohađao sam novinarsku školu, izvrsnu, naučili su nas ne samo sadržaj nego i tehniku. Hodao sam s ogromnom Nagrom, osam kila teškom, po tržnici. Gledao pošto je luk, mrkva, kokoši, riba. Godine 1968. su se pojavili Šiljak i Zmazek, napravili ‘Taksi za Babilon’, radijsku emisiju koja je išla subotom od pet do osam.
To sam slušala kao curica, s guštom. Ali vaše famozne ‘Male noćne razgovore’ nisam smjela gledati, morala sam spavati, čuvati snagu i oči za svijetlu budućnost.
- Velika šteta. Čak ni Talijani nisu imali takve emisije. Nije to bila samo zabava, intervjuirali smo ljude od karijere. Za ‘Taksi’ je Miljenko Jelača nabavljao glazbu iz inozemstva.
Cijele te rane sedamdesete bile su jako koloritne: glumice, manekenke, evo, i vaša prva supruga bila je manekenka, televizija, kamere, super glazba, odjeća iz Trsta...
- Je. Bilo je zgodno vrijeme. U drugoj emisiji ‘Taksija’ rekli su mi da nađem nekog dobrog sugovornika, ja sam našao tenisača Roda Lavera, tad najboljeg na svijetu, igrao je nešto u Zagrebu. ‘Taksi’ je vodio Vojo Šiljak. I čitao reklame. Ja u životu nisam pročitao nijednu reklamu. Nemojte se smijati, to je zbilja važno.
Vaša je specijalnost intervju, ‘otvaranje’, nezgodna riječ, ljudi. Kako to radite?
- Ne, dobra je riječ. Pripremim se, jako dobro. Znam o tom čovjeku gotovo sve, i javno i privatno. Ne pitam puno intimne stvari, nije pristojno, ali ih - znam. I kužim laže li mi ili ne. Ali ga ne ispravljam. Ponekad možda kažem - ‘ne vjerujem vam’.
To je to?
- Ne, nije tajna samo u pripremi, tajna je u slušanju.
Kako je to teško, slušati!
- Ali... koji put se pojavi cijela nova tema, pa ubacim ‘zašto, kako’, napustim predviđena pitanja. Razgovor postane fluidniji, vezaniji, postane baš ‘razgovor’, viša forma od intervjua, razgovor ravnopravnih partnera. Jedanput sam slušao razgovor novinarke u studiju koja je, nakon što joj je sugovornik rekao da se poslije ‘velike tragedije život obitelji sasvim promijenio’, pitala - kamo ćete na ljetovanje?
Toliko površna ipak nisam.
- A je, zna biti teško. Pogotovo ako iz nekoga strašno puno izlazi. Sa Šeksom sam razgovarao četiri sata. Dali su mi četiri strane, ali dobro, jedna je bila samo fotografija. Morao sam sažeti. Za Jutarnji list, da, govorim sad samo o Jutarnjem.
Znači, nije istina da biste intervju napravili za 45 minuta, a fotku, slavnu fotku koja je pratila intervjue, s vama malo ‘zamućenim’, u drugom planu, ‘režirali’ po dva sata?
- Tko to kaže?
Mislila sam da to spominje i naš prijatelj Tonko Maroević u uvodu knjizi, ali ne, izgleda da je samo urbana legenda.
- Znate kako je nastala ta fotka? Prvi mi je sugovornik bio prof. dr. Paladino, čekao sam ga sat vremena, ljudi iz Hajduka su bili kod njega. On je bio predsjednik Nadzornog odbora. Kad je izišao, rekao je - ‘idemo sad, brzo’, fotograf je škljocnuo, on je ostao naprijed, ja pet metara dalje... ja sam ispao mali, on veliki. To mi se svidjelo, uzeo sam to kao pravilo. Ima smisla, nisam ja glavni, ja sam samo alat.
E... da. Ali vidite, čekali ste sat vremena, zatim ‘brzo’ izveli novinarsko čudo. No, bilo je i onih koji si ne daju blizu?
- Onda dulje razgovaram i mučim - sebe. Dok osoba potpuno zaboravi da radi intervju. Ne, nitko mi nije bio neugodan.
Meni je jako teško razgovarati s nekim o kome puno znam. Gubim fokus, ne znam razgovaram li za čitatelje, ili za sebe.
- Mogu ja napraviti intervju i bez pripreme. Moraš jako slušati.
Rekli su na promociji da je intervju možda i najteža novinarska forma. Nije. Ako imaš strpljenja.
- Meni je to užitak. Guštam razgovarati. Kad intervju iziđe, kupim novine, čitam ga kao da ga nisam ja pisao. Zanima me. Ne pročitam prije slanja, ali poslije... I veselim se! Otkrivam stvari koje nisam znao. Ponekad on, ili ona, zaboravi da sa mnom razgovara. Pogotovo bi dame znale zaboraviti da smo u intervjuu.
Ma nemojte. I u čemu je bila vaša kuhinja?
- Počeo bih nečim ležernim... Radio sam svake subote, na Božić, na Novu godinu, Dan državnosti i svoj rođendan. Ali nitko me nikad nije tužio, jer sve je tu, svaka riječ je na ovom... (pokazuje diktafon).
Potpuno si u rukama sugovornika. Samozatajna je to novinarska forma.
- Ako se uspijete samozatajiti. Mislim da sam ja uspio.
Recimo, često ste ljude pitali - jeste li sretni? Je li vam netko uzvratio pitanje - jeste li vi sretni, Silobrčiću?
- Jesam, hvala, to ste me vi sad pitali... Ne, nisu mi uzvraćali. Nikad me to nisu pitali. Ljudi su potpuno prihvatili odgovarati na ono što ja pitam i ne reći, e, ja sam taj i taj, sad bi bilo zgodno da razgovaramo o tom-i-tom mom pronalasku. Znači da sam ih nekako omekšao. S najboljim namjerama. I čestitali su mi nakon objave. Što je dobro.
Je. Iako je Marko Grčić, slavni novinski urednik, znao reći, ako opet nije legenda: ‘Jesi li ti zadovoljan intervjuom? Jesi. Je li urednik zadovoljan? Jest. Je li žrtva zadovoljna? Jest. E, onda je intervju u... ništa ne valja.’ No, ljudi vole da ih pitate, kao da su na nekoj psihoterapiji...
- Vole, iako treba znati da ne govore uvijek istinu. Ili zataje, ili uljepšaju. Neki.
Čekajte, govorite li vi meni sad istinu?!
- Da. Ja sam vaš kolega.
Jeste li zadovoljni svojom knjigom?
- Jesam. Doduše, meni je to normalno. Iako, to je prva knjiga koju sam ja napisao. Vi ste napisali jednu knjigu?
Ako mislite na roman, da, jedan. Odličan roman.
- ‘Jedan dan u kolovozu’?
Dajte...! ‘Nekoliko dana kolovoza’!
- Autobiografija. Nije vas bilo strah?
Autobiografija, fikcija, s literarnim pretenzijama. Ne, strah ne.
- Vaš život nije bio dosad jako jednostavan?
Nije.
- Dobri ste sa sinom?
Predobra. Ali nekorisna.
-Tata je Ranko?
Da, moj bivši muž. Sad živi u Bolu, cijelu godinu. Ja dođem svako ljeto. Ali, kakva su ovo pitanja?!
- Stavite malo i sebe u intervju, bit će bolji.
Smrvit će me u komentarima. Imam nekoliko stalnih hejterica. Vi imate obožavateljice. Pitaju - gdje je Silobrčić? Tako je nenametljiv! Ova Dugandžija i nije novinarka, kažu, dovukli su je tko zna otkud da istjera Silobrčića.
- Ne smijete se dati iznervirati.
Ma, ne smeta mi. Ali, idemo, vaš život... posvećen pitanju i slušanju, pisanju. Jeste li ikad osjetili potrebu da u pisanoj formi propitate sebe - tko sam, što radim, je li moj život to što želim?
- Ne. Ne, ne. Ali sad pišem, ne intervjue, nego biografije, dogovorio sam nekoliko. Pišem u prvom licu. Ja sam ghostwriter. Ne mogu vam reći kome, ali za pola godine, recimo, izići će prva...
Za jednu i znam, eto, i ja sam se pripremila. Neću reći. No, ‘50 ljudi’. Nije bilo lako izabrati 50 sugovornika.
- To je bilo najteže. Nadam se da će biti još jedna knjiga. To odlučuje Seid Serdarević, vlasnik i glavni urednik Frakture. Nisam ni zvao na promociju one koji nisu u knjizi, osim nekih mojih, baš prijatelja.
Kome će knjiga biti najzanimljivija?
- Svima koji razmišljaju... tih pedeset ljudi su napravili dobre karijere, bez daljnjeg, oni otkrivaju sebe, ali i Hrvatsku. Razne, i oprečne osobe mnogih profesija, arhitekti, svećenici, liječnici, kazališni ljudi... stvarno možete shvatiti situaciju. Promocija je bila dobra, a najbolja - publika. Seidova ideja je bila da promocija bude ‘predstava’.
A... kafkijanska. Mračna. Vi u sredini, u groznoj zelenoj fotelji, vama sa strane po tri, hajde, dva... hrvatska muža, kao da vas isljeđuju. Sasvim suprotno vašim intervjuima. Oni su topli, mekani, u njima je život i dobar i loš, roditelji i djeca ovakvi, onakvi... ali život ide dalje. Život je protagonist tih intervjua.
- Da, znam.
Intervjuirali ste puno liječnika. Obiteljska ljubav prema medicini?
- Svi su mi u obitelji liječnici. Mi smo jedna mala obitelj iz Trogira, ima nas, zajedno sa ženama koje su uzele naše prezime, 30 ili 32. U cijelom svijetu. U Trogiru imamo jedan grob iz 16. stoljeća, u crkvi sv. Petra. Trogir ima 36 crkvi, 23 su u funkciji. Na tom kamenom grobu, u podu, piše Bartul Silobrcic.
Vi idete u crkvu?
- Hrvati su tradicionalno katolici. Pa i ja.
Iza vas je i višegodišnja diplomatska karijera. Italija, Norveška...
- Bio sam konzul savjetnik u Trstu, četiri godine, do 1995., onda sam otišao direktno u Vatikan. Pomogao sam, organizacijski, u velikoj izložbi “Hrvati, kršćanstvo, kultura, umjetnost” u Vatikanskim muzejima. Veličanstveno, to su bili sve originali. Ministar kulture je bio Božo Biškupić. To je Tuđmanu bilo posljednje putovanje, ubrzo je podlegao bolesti.
Morali ste ući u HDZ da biste ušli u diplomaciju, ipak je bila 1992.?
- Ne. Pozvao me Šarinić. Napravio sam intervju s njim, u listu Zapad. Nakon toga me pozvao. Pitao me 11. listopada, a 12. listopada su me primili u radni odnos u MVP.
Šarmirali ste Šarinića?
- Jesam. Bio je strašno moćan tada, šef Tuđmanova kabineta. U Rimu sam našao predivnu poziciju za ambasadu, jer smo bili prije na Aventinu, jednom od brežuljaka, što je jako daleko od crkve sv. Petra i Vatikana. Našao sam zgradu u Via della Conciliazione, ulici koja točno vodi na Trg sv. Petra. Hrvatska ambasada je od 2000. godine fizički najbliža ambasada Vatikanu.
Jedno ste vrijeme predavali i na hrvatskoj diplomatskoj akademiji.
- Svakodnevnu diplomaciju. Od čistih cipela do toga kako se pišu izvještaji. Iz mojeg iskustva, a bio sam i glasnogovornik Ministarstva - ministri nikad ne pročitaju više od jedne kartice teksta, kad idu u neki posjet. I to u avionu. Ne stignu. CIA to ima jako dobro postavljeno, u prve tri-četiri rečenice kažeš glavnu stvar.
Kao i u novinarstvu. Kako ste preživjeli sate bez danjeg svjetla u Norveškoj, pet i pol godina?
- Znaš da nisi životno osuđen na to. Vjerojatno ne bih mogao da nisam znao da to ima rok trajanja. Pomaže i to što je Norveška nevjerojatno uređena, i bogata. Mirni su, staloženi, lijepi ljudi. I vole sunce, more. Napravio sam, kad sam ondje bio, jedan magazin u boji koji je izlazio srijedom, o ljepotama naše obale, o kuhinji, kulturi... nakon toga ima puno više Norvežana na našoj obali, počeli su kupovati kuće.
Što najviše volite raditi kad ste u Zagrebu?
- Imamo dva sina, moja supruga i ja. Stariji 35 godina, mlađi 19. Družim se sa sinovima, pišem, čitam, plivam, od 1975. u bazenu u Westinu, otkad se otvorio, kad je još bio Intercontinental. Sad plivam na Sveticama. Cijelo mladićko doba bavio sam se sportovima. Plivanje, tenis, skijanje. Bio sam juniorski prvak Hrvatske u judu.
Idete u Bulldog? Preko puta vam je stana.
- Ne baš.
Ali imate pregled društvene scene. Vi gledate, vas nitko ne vidi, iza zavjese ste, mmm... A svi važni ondje defiliraju. Da volite tu vrstu pisanja, mogli biste biti Balzac.
- Ne. Kao student sam išao jazzerima, to je bilo jako zgodno društvo. Boško Petrović, njegovi dečki, Arsen.
Vi volite fino živjeti. Fino, mirno, u blagostanju.
- Ja živim fino. Ja sam miran, iako sam Škorpion. Znam što hoću. Vrlo sam pragmatičan. Zadovoljan sam svojim životom. Najzadovoljniji? Lakoćom obavljanja onog što radim, to je novinarstvo i to je bila diplomacija. Nisam planirao. Ali sam uvijek brzo odlučivao. Kad me Šarinić pozvao u diplomaciju, rekao sam - da, ali odmah. A bio sam zadovoljan svojim poslom na HTV-u.
Kako znate što hoćete? Meni se čini da cijeli život imam samo probleme, nikad... kako se to kaže, izazove?
- Ženama je teže. Imaju najčudesniju i najsvetiju moć, da rađaju djecu, i ta ravnopravnost, koja postoji, dala vam je još više tereta. Ja sam na strani žena, one su na sjajnim mjestima, dobro rade, ali imaju obitelj, djecu. Muškarcima je puno lakše.
Niste vidjeli ništa zazorno u tome da radite za HDZ?
- Pa nisam radio za HDZ. Tada se nije tako gledalo, HDZ, SDP... postojalo je jedinstvo unutar Hrvatske. Ne bismo se trebali toliko stranački opredjeljivati.
Ne mislim stranački, nego svjetonazorski.
- Da, to je svjetonazor... ti naši sukobi nisu dobri, nismo dovoljno zajedno, a tako smo mali narod. S više sloge lakše bismo izišli iz problema koje imamo.
Sloge? Pa ne može jednako misliti onaj koji ima sve privilegije i onaj tko je građanin drugog reda. Barem ne bi trebao.
- Da, dosta ovisi o politici. Iako ne živimo loše kao država, koliko god neki teško žive. Ali toga ima i u drugim zemljama, i bogatim. Inače, u Oslu, kad bi dolazile naše delegacije, vidio sam da su ljevičari i desničari međusobno sjajni prijatelji. Kad se upale kamere, u Saboru, iskre frcaju. Politika je, ma... umjetnost mogućeg. Malo više ljubavi nam treba, ne mislim samo muško-ženske.
Iako, ta je najzanimljivija.
- Vama... znam. Ja sam imao tri supruge. Jedna je bila lijepa, druga pametna, treća, moja sadašnja supruga Nina s kojom sam u braku 38 godina, ona je - i lijepa i pametna.