Tko je skrojio potkošulju u kojoj spavam? Koliko je kilometara prevalila rajčica koju kupujem u dućanu? Što najviše nedostaje vozačima kamiona na dugim vožnjama jednoličnim autoputovima? Ubraja li se vrijeme potrebno za dezinfekciju dućana trgovkinjama u radno vrijeme? Kroz koje sve procese prolazi voda od izvora do naše slavine? Koje zadovoljstvo u poslu pronalazi komunalac koji čisti grad i odvozi naše smeće? Koliko traje radni dan poljoprivrednicima koji i proizvode i sami prodaju hranu?
Takva pitanja, nalik dječjima, znaju biti ishodišta reporterskog rada. Ovoga svakako jesu, združena sa nakanom da se iskaže interes i poštovanje za ljude čiji je rad utkan u našu svakodnevicu. To je onaj neophodan, temeljni, a nevidljivi rad koji nam omogućava da funkcioniramo otkako ujutro otvorimo oči; da imamo pitku vodu i struju, da imamo što pojesti i odjenuti i da će se netko pobrinuti za naše smeće. Razgovarali smo sa sedam takvih, „temeljnih“ radnika, koji zajedno imaju 214 godina radnog staža. Posjetili smo ih na radom mjestu i pitali ih da nam opišu svoj posao, što u njemu vole, ako išta vole, jer mnogi ne vole posao koji rade, a što ih muči i što bi voljeli promijeniti. Odgovori su, naravno, različiti, no povezuje ih da nalaze vrijednost u svome radu, ali i da su gotovo svi nakon radog dana često umorni.
Radnici s kojima smo razgovarali imaju stalna zaposlenja i već dugo rade. Takvih poslova s ugovorima na neodređeno sve je manje. Ove je godine čak 90 posto novozaposlenih radnika dobilo ugovore na određeno vrijeme. Još je drastičniji porast udjela zaposlenih s iznimno kratkim ugovorima o radu, u trajanju do tri mjeseca. Po tome smo već godinama prvi u Europskoj uniji. Prvi, odnosno zadnji u EU smo bili i po razini ravnoteže radnog i privatnog života, a po zadovoljstvu kvalitetom radnog mjesta hrvatski radnici su pri samom dnu Unije, prema istraživanju o kvaliteti života u Europskoj uniji koje je provela Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound). Suprotno uobičajenim predrasudama, hrvatski radnici zbilja rade, u prosjeku 39,7 sati tjedno dok je europski prosjek 37,1 sat.
Objavljujemo ovaj prilog 7. listopada, kada se obilježava Svjetski dan dostojanstvenog rada. Dostojanstveni rad uključuje adekvatan prihod, zdravstvenu zaštitu, sigurne radne uvjete, mogućnost profesionalnog razvoja i napredovanja, pravedno postupanje nadređenih, plaćen prekovremeni rad i dodatke na plaću ukoliko su radni uvjeti otežani, slobodu sindikalnog organiziranja, mogućnost da u potpunosti iskoristite godišnji odmor kao i zakonsko pravo na pauzu.
Dostojanstveni rad znači i prepoznavanje vrijednosti i kvalitete vašeg rada, autonomiju u poslu, uljudbene odnose među kolegama, mogućnost da se čuje vaš glas i da vas se uvažava neovisno o radnoj poziciji, da se možete otvoreno ne slagati s nadređenima bez straha od posljedica, da vam posao ostavlja dovoljno prostora za privatan život. Ukratko, dostojanstven rad omogućava radniku dobar život.
Ana Marjanović, poljoprivrednica koja prodaje svoje voće i povrće na zagrebačkoj tržnici Dolac, umirovljena prije sedam godina, ali još radi zbog male mirovine
Goran Šestanj, ispitivač električnih instalacija, 30 godina radnog staža, Zagreb
Ana Gavran, prodavačica, 30 godina radnog staža u prehrambenim dućanima, Zagreb
Robert Šimić, vozač kamiona na duge pruge, 22 godine radnog staža, riječka tvrtka Lutec Racing
Nino Grgurić, strojar koji radi na pročišćavanju i opskrbi pitkom vodom, 21 godina radnog staža, tvrtka Komrad d.o.o. za vodne djelatnosti, Slatina
Dijana Malenica, tekstilna radnica, 27 godina radnog staža, tvornica Galeb, Omiš
Josip Husain, čistač, 42 godine radnog staža, tvrtka Komunalac Vrbovec
* Negdje su navedeni poslodavci, negdje ne, ovisno o zahtjevu poslodavaca
Koncept i zvuk: Barbara Matejčić
Fotografije: Ana Opalić, svi portreti osim Dijane Malenice koju je fotografirao Maksim Bašić
Obrada zvuka: Audio Store Transonica
U suradnji sa: Zakladom Friedrich Ebert i Savezom samostalnih sindikata Hrvatske