IGOR SE SRAMI

Završio je srednju, ali po posebnom programu: ‘Bio sam žalostan, znao sam da mogu više‘

U usporedbi s općom populacijom, gotovo tri puta više romske djece se školovalo prošle školske godine po posebnim programima

Igor je srdačan, radoznao, razgovorljiv mladić. Završio je nedavno srednju školu, ali je nezadovoljan svojim obrazovanjem i htio bi ga nadopuniti. Točnije, htio bi nadoknaditi ono što je propustio. Neće ići na fakultet, nema takve ambicije, a ne bi ni mogao sa svojim kvalifikacijama. Želi dobiti svjedodžbu "obične" srednje škole.

Naime, Igor je završio gotovo cijelo obrazovanje prema posebnom, prilagođenom nastavnom planu i programu. Tome je presudila dijagnoza lake mentalne retardacije, kako se to te 2009., kada je s osam godina pregledan na zahtjev škole, nazivalo.

Igor se srami te tri riječi i zbog toga ne navodimo njegovo pravo ime. Bio je voljan o svemu otvoreno razgovarati samo da "laku mentalnu retardaciju" ne vezujemo uz njegovo ime, iako je svjestan da podatak o tome kakvo je obrazovanje stekao zapravo na to upućuje. Zato, među ostalim, i želi dobiti svjedodžbu "obične" srednje škole. Želi skinuti sa sebe etiketu za koju ne smatra da mu pripada.

Isto to rješenje, koje je bilo uvjet za prebacivanje iz redovnog školskog programa u poseban razredni odjel s prilagođenim programom, ima i njegov stariji brat i nezanemariv broj druge djece koja su odrastala kao Igor: u siromašnim, neobrazovanim, mnogobrojnim romskim obiteljima.

Igor je rođen i živi u Međimurju, kao i većina Roma u Hrvatskoj. Jedno je od devetero djece nepismene majke i oca koji je završio nekoliko razreda osnovne škole. Materinski jezik mu je bajaški, arhaični dijalekt rumunjskoga kojim govori većina Roma u Međimurju. Hrvatski je počeo učiti tek sa šest godina kada je krenuo u vrtić.

"U vrtiću sam naučio reći 'moram na WC', neke riječi poput 'automobil', 'stol', 'traktor', pisali smo slova, ali nisam hrvatski ništa više od toga naučio jer je i u vrtiću bilo dosta djece romske nacionalne manjine tako da smo razgovarali na romskome", prepričava nam.

Upisao je redovni prvi razred, ali gradivo nije ništa razumio i na kraju razreda se nije znao ni potpisati. Pao je prvi razred i škola je tražila za njega utvrđivanje primjerenog oblika školovanja. Povjerenstvo za utvrđivanje psihofizičkog stanja djeteta je utvrdilo "laku mentalnu retardaciju, poteškoće koncentracije, vizuomotorne koordinacije i percepcije te poteškoće učenja", kako je navedeno u rješenju o nastavku školovanja prema posebnom nastavnom planu i programu za učenike s lakom mentalnom retardacijom u posebnoj nastavno-obrazovnoj grupi, koje je donijela Služba za društvene djelatnosti Ureda državne uprave u Međimurskoj županiji.

"To je često kod romske djece. Ne znaju u školi što se traži od njih. Uzalud im učiteljica govori na hrvatskom kad oni ne kuže. Zamislite da francusko dijete dođe u hrvatsku školu. Isto bi bilo 'tupo'", komentira Igor.

Igor se ne sjeća kako ga je stručno povjerenstvo škole testiralo. Postupak određivanja primjerenog programa obrazovanja, kao i sastav povjerenstava za utvrđivanje psihofizičkog stanja djeteta propisani su Pravilnikom Ministarstva obrazovanja. No testovi koje primjenjuju članovi školskog povjerenstva nisu propisani.

Za određivanje inteligencije djeteta u mnogim se zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, često primjenjuje Wechslerov test inteligencije za djecu (WISC-IV, četvrto izdanje). Stručne studije ukazuju da testovi inteligencije poput WISC-a nisu primjereni za djecu koja ne dolaze iz dominantne kulture, posebice ako ne poznaju dobro jezik na kojem se test provodi. Tako pravnica Ana Horvat Vuković u radu "Segregacijom do integracije? Mogućnosti integriranog obrazovanja Roma" piše: "U zemljama koje učenike razvrstavaju u škole temeljem testova inteligencije i sposobnosti postoji bojazan o etnocentričnom karakteru tih testova, tj. da ignoriraju lingvističke i kulturološke različitosti romske djece te na taj način uzrokuju njihovu neprirodno visoku zastupljenost među učenicima 'specijalnih' škola."

U nedavno objavljenoj studiji "Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: žene, mladi i djeca" autorica Ksenije Klasnić, Suzane Kunac i Petre Rodik navodi se pak da se "djeca pripadnici romske nacionalne manjine često samo zbog nepoznavanja hrvatskog jezika školuju prema prilagođenim programima".

Kada dijete dobije rješenje o školovanju po prilagođenom programu, potrebna je roditeljska suglasnost. Igorovi su se složili.

"Roditelji niš' ne kuže. Ne znaju čitati, ne znaju pisati, ne razumiju dobro baš ni hrvatski i još ako u školi u razgovoru s njima koriste neke stručne riječi… Potpišu suglasnost, a da ni ne znaju što su zapravo potpisali", pojašnjava Igor.

Na ljeto prije šestog razreda Igor je udomljen u obitelj iz drugog mjesta u Međimurju. Neznajući, udomitelji su ga upisali u "običan" razred, no onda je došlo rješenje iz prethodne škole i razrednica ih je obavijestila da se mora prebaciti.

"U tom posebnom odjelu Igor je bio najbolji, nije nikakvih problema bilo, osim što je bio malo žalostan", kaže nam njegova udomiteljica Ivana, koju zove tetom i u čijoj obitelji živi posljednjih šest godina. Kod njih kući smo i razgovarali.

"Bio sam žalostan zapravo cijelo vrijeme školovanja", nadovezuje se Igor.

"Od početka mi je bilo grdo, o tome sam teti puno pričao. Bilo nas je sedmero u posebnoj prostoriji. To su bili učenici iz više generacija koje su spojili u jedan razred. Ostali su nas drugačije gledali. Znali su nas i zafrkavati."

"Jeste li svi bili Romi u tom razredu?", pitam.

"Jesmo", kaže Igor.

Škola koju je pohađao Igor nije većinski romska, dapače. U ovoj školskoj godini pohađa je 25% romskih đaka, no od učenika koji pohađaju nastavu po prilagođenom programu 76% je Roma.

"A što te zapravo žalostilo?", pitam.

"To što sam znao da mogu više. Nisam morao ništa učiti kući, jer bih sve na satu zapamtio."

Udomiteljica Ivana kaže da ga je u tom periodu sve zanimalo i čitao je enciklopedije koje je našao kod njih. Zbog toga što je s lakoćom svladavao školski program, a i njegov je učitelj smatrao da bi Igor mogao više, kako kaže Ivana, u sedmom razredu su ga htjeli prebaciti u redovni program. Vodili su ga i na profesionalno usmjeravanje u Čakovec gdje su se čudili, kaže Ivana, koliko općeg znanja Igor ima.

No u školi su im objasnili da bi u redovnom programu morao puno toga nadoknaditi, a s obzirom na to da se radi o završnim razredima, mogao bi imati lošije ocjene i pokvariti prosjek pa bi mu bio otežan upis u srednju školu.

Tako je Igor ostao u posebnom odjeljenju do kraja osnovne škole. Pokazuje mi svjedodžbu osmog razreda. Imao je Hrvatski jezik, Likovni, Glazbeni, Matematiku, Prirodu i društvo, Tjelesni i Tehnički. Iz svega je bio odličan. Vladanje mu je bilo uzorno, išao je na nogomet i plesao u kulturno-umjetničkom društvu. Nema ni opravdanih ni neopravdanih izostanaka. Besprijekorno je završio osnovnu školu. No nije učio povijest, kemiju, fiziku, geografiju, biologiju ni strani jezik.

I nije mogao upisati ništa osim srednje škole s trogodišnjim programom za pomoćna zanimanja, koja najčešće na tržištu rada nikome ne trebaju. U prvom razredu srednje škole ponovno je bio najbolji učenik i udomitelji su sa školskom pedagoginjom ponovno razmatrali da ga prebace u redovni program. No ovog puta se ispriječio sport. Naime, do tada je Igor već postao perspektivan sportaš sa svakodnevnim treninzima. Život u jednom mjestu, treninzi u drugom, škola bi bila u trećem te bi k tome imao puno nadoknada zbog prethodnog oskudnog obrazovanja. Izbor je bio između nove, kvalitetnije, ali i teže škole te sporta.

Vijećali su i na kraju odlučili da ostane gdje jest. Srednju školu je završio kao najbolji učenik u razredu, no nije ponosan na tu svjedodžbu i htio bi se doškolovati.

Ivana i njezin suprug se već 11 godina bave udomiteljstvom i u tom su periodu udomili 13 djece. Svi su bili Romi, osim jednog dečka. I većina ih je, kada je došla kod njih, već išla u školu po prilagođenom programu.

"Udomljavali smo djecu koja idu u četvrti, peti ili šesti razred, a nisu znali ni čitati. Rekla bih da je to stvar zanemarenosti. Jer, ako se s njima radi, vrlo brzo i lako napreduju. Kada bi sva djeca s tri godine počela ići u vrtić i kada bi se radilo s njima, onda ne bi bilo problema kada krenu u prvi razred", kaže Ivana.

Od osmero Igorovih sestara i braće troje ih je udomljeno i jedno je dijete usvojeno. Igor i njegov stariji brat završili su školu po prilagođenom programu. Mlađi brat je također ponavljao prvi razred, no onda je odmah udomljen i pohađa redovni program. Usvojeni brat se također školuje po redovnom programu. S roditeljima žive djevojčice koje još ne idu u školu. Igor se boji da će one proći isti obrazovni put kao i on. Čak je od Centra za socijalnu skrb tražio da ih se udomi prije nego krenu u školu kako bi imale veće šanse, no u Centru su mu odgovorili da ih nemaju na osnovu čega izuzeti iz obitelji.

"Ako se ništa ne poduzme, sestre će pasti prvi razred i onda će im ustanoviti da imaju blagu mentalnu retardaciju. Tako bude mnogoj romskoj djeci, garantiram da će biti i njima", ozlojeđen je Igor.

Od ukupno 314 284 učenika osnovnih škola u Hrvatskoj u ovoj školskoj godini, 3 662 je učenika s teškoćama u razvoju koji svladavaju različite oblike posebnog programa u posebnim razrednim odjeljenjima, prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja. Pitali smo Ministarstvo koliko je od toga romske djece, no rečeno nam je da ne vode takvu evidenciju po etničkoj pripadnosti.

Iako, Ministarstvo vodi statistiku o učenicima romske nacionalne manjine prema kojoj se prati njihov obrazovni uspjeh. Možete saznati koliko romske djece završava pojedini razred osnovne škole, koliko je ponavljača i koliko ih upisuje srednju, no ne i koliko ih se školuje po prilagođenom programu. Iz Upravnog odjela za obrazovanje i kulturu Međimurske županije također kažu da ne raspolažu s takvim podacima.

No, prema podacima sa Školskog e-Rudnika, aplikacije Ministarstva znanosti i obrazovanja s brojnim podacima o školama, može se vidjeti da je najveći postotak učenika s teškoćama u razvoju upravo u Međimurskoj županiji.

Prema podacima koje smo prikupili ipak se može uočiti nesrazmjer romskih učenika koji se školuju po različitim oblicima posebnih programa u odnosu na neromske učenike. U školskoj godini 2018./2019. u osnovnim je školama u Hrvatskoj bilo ukupno 318.884 učenika, a od toga ih je 24.340 imalo teškoće u razvoju i rješenje o primjerenom obliku školovanja.

To je 7,6% djece koja su se prošle godine školovala po posebnim programima u Hrvatskoj. Iste školske godine u Međimurskoj županiji je u osnovnim školama bilo 1639 romske djece, od toga njih 335 s rješenjem o primjerenom obliku školovanja, što iznosi čak 20,4% romske djece koja su se tada školovala po posebnim programima. Dakle, gotovo tri puta više romske djece se školovalo prošle školske godine po posebnim programima u usporedbi s općom populacijom.

Taj se postotak još povećava prema kraju školske godine, kada se smanjuje broj romskih učenika koji pohađaju osnovnu školu, a istovremeno povećava broj onih s rješenjem o primjerenom obliku školovanja. Također, uočljiv je veliki skok broja rješenja između prvog i drugog razreda, baš kao što je bio slučaj i s Igorom.

Uočljiva je i nezanemariva razlika među pojedinim školama u Međimurju: negdje se 26% romskih đaka školuje po prilagođenom programu, a negdje 16%.

Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja su nam naveli da ne mogu komentirati prezastupljenost romskih učenika koji se školuju po različitim oblicima posebnih programa s obzirom da oni ne raspolažu podacima. Niz stručnjaka s područja obrazovanja s kojima smo razgovarali nisu se bavili tom temom - praktički se nitko time nije bavio u Hrvatskoj - no nisu iznenađeni da se velik broj romske djece školuje po takvim programima. Tako nam je Neven Hrvatić, profesor s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rekao da se radi o liniji manjeg otpora jer je lakše uputiti djecu u takve programe, nego dodatno s njima raditi.

Ravnatelj jedne međimurske osnovne škole u kojoj se kontinuirano smanjuje broj đaka koji se školuju po prilagođenom programu te je među njima nešto niži udio Roma, iako je i dalje visok u odnosu na opću populaciju, rekao nam je da se kod romske djece mahom radi o razvojnim poteškoćama, a ne intelektualnima i da oni kroz program predškole puno rade i s roditeljima i s djecom kako bi se djecu što bolje pripremilo za školu te da kod njih povjerenstvo ne daje olako rješenja o školovanju po prilagođenom programu.

Elvis Šarić, ravnatelj Osnovne škole Mursko Središće u kojoj se također školuju romska djeca po prilagođenom programu, ali i gdje se provode programi senzibilizacije, smatra da je tako puno romske djece u takvim programima zbog socijalne deprivacije u kojoj ta djeca odrastaju te zbog neadekvatnih testova.

"Kada bismo testirali pun autobus sirijske djece koja ne znaju hrvatski, rezultati bi bili slični", kaže i zagovara ukidanje testiranja, kao i formalnih rješenja stručnih komisija, jer najčešće obilježe djecu do kraja školovanja. Naime, djeca se mogu iz prilagođenog prebaciti u redovni program ako se pokaže da su za to spremna, no to se rijetko događa. Šarić smatra da bi se škola trebala prilagoditi djetetu ukoliko ne postoje veće poteškoće i raditi s njim koliko treba da može pratiti redovni program.

Agencija EU za temeljna prava (FRA) objavila je nekoliko izvještaja i istraživanja o obrazovanju Roma gdje se ukazuje na disproporcionalno veliki udio romskih učenika u tzv. posebnim školama i razredima. U istraživanju objavljenom 2016., koje je obuhvatilo 11 članica EU, ali ne i Hrvatsku, to se potvrdilo u nizu zemalja, posebice u srednjoistočnoj Europi. Među zemljama koje su bile u fokusu istraživanja, najviše je takvih učenika bilo u Češkoj (23%), zatim u Slovačkoj (20%), a najmanje u Portugalu i Poljskoj (1%). FRA navodi da bi to "moglo biti rezultat diskriminatornih praksi".

Da se u slučaju Češke radi o neizravnoj diskriminaciji, potvrdila je 2007. presuda Europskog suda za ljudska prava. Naime, Republiku Češku je tužilo 18 romske djece koji su bili smješteni u tzv. specijalne škole s pojednostavljenim nastavnim planom i programom u Ostravi. Nije bilo dostupne službene statistike, kao što se pokazuje i u slučaju Hrvatske, no sud je prihvatio podatke koje su prikupili tužitelji, a koji su pokazali da romska djeca čine tek 2,26% ukupne gradske populacije osnovnoškolske djece, ali ih je u posebnim školama bilo čak 50,3%.

Tužitelji su smatrali da nisu bili prikladno testirani s obzirom na kulturološke razlike između romske i češke djece, da im je glavna prepreka bilo nedovoljno poznavanje češkog jezika te da su njihovi roditelji bili nedovoljno informirani o posljedicama svog pristanka. Češka vlada je upravo roditeljsku suglasnosti smatrala ključnom, no sud nije bio uvjeren da su roditelji romske djece bili u stanju ocijeniti sve aspekte situacije kao i posljedice svoje suglasnosti.

Milan Mitrović predsjednik je Romske organizacije mladih Hrvatske i student Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u Slavonskom Brodu. Kaže da godinama zna za problem školovanja velikog broja romskih učenika po pojednostavljenim programima. "To nije stvar njihovog intelektualnog ograničenja, nego ograničenog znanja, prvenstveno hrvatskog jezika", kaže Milan Mitrović i napominje da je toga prije bilo još i više, a da se sada pomaci pokazuju u školama čiji se kadar educira o tome kako raditi s romskom djecom.

Ni Jagodu Novak, koja je doktorirala na temu modela obrazovne integracije Roma, ne iznenađuje da se u Hrvatskoj događa isto što i u mnogim europskim zemljama te smatra da su uzroci višestruki: "Prvo, ono što djeci pružamo prije škole neizbrisivo utječe na njihovo kasnije obrazovanje. Ako propustimo kvalitetan predškolski rad s djecom u suradnji s roditeljima, poslije ćemo imati djecu s velikim zaostacima, disperzijom pažnje i, najvažnije, s osjećajem neuspješnosti i nemotiviranosti. Takva djeca su često ona koja rade po toj vrsti programa koju spominjete. Dvogodišnji kontinuirani vrtićki program preduvjet je kasnijeg dobrog školskog uspjeha djece nižeg socijalnog statusa, djece kojoj hrvatski nije materinski, djece koja žive u izolaciji neke vrste, a takva je velika većina romske djece. To potvrđuju i mnoga istraživanja, ali se još uvijek ne događa, iako su sve nacionalne strategije za uključivanje Roma jasno tu mjeru uvele kao nužnu."

Nadalje Jagoda Novak navodi da bi u škole trebalo uvesti mentorske potpore i produžene boravke za djecu, dodatke na plaću učiteljima koji rade u dvojezičnim razrednim odjeljenjima i obaveznu edukaciju školskog kadra o, među ostalim, poučavanju hrvatskoga kao drugog jezika, ali i o prihvaćanju različitosti. Novak napominje i da je niz istraživanja pokazalo kako niska obrazovna očekivanja daju i niske rezultate te da razmislimo kakva očekivanja imamo od romske djece.

Igor, koji je tijekom školovanja imao viša očekivanja od sebe, ali nije se imao prilike potvrditi, kaže: "U školi ne znaju što raditi s djetetom romske nacionalne manjine koje nije učilo hrvatski jezik, nema znanje, široke vidike ni roditelje na koje se može osloniti. Oni misle da mu mogu jedino pomoći tako da mu olakšaju školski program."
(Prilog je nastao uz potporu međunarodne fondacije Roma Education Fund)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. listopad 2021 11:27