Domagoj Vida dugo je čekao svoj vrhunac sreće u reprezentativnom dresu. I dočekao ga je u najboljem mogućem trenutku za aktualnu generaciju “vatrenih”.
Protiv Rusa je naplatio sve frustracije koje nosi još iz Francuske i nesretnog dvoboja s Portugalom kada je tri puta na svojoj glavi imao “match winner”, ali toga dana Domo nije bio poput nekada svoga oca Rudike, nebeskog skakača i vrhunskog strijelca, najčešće glavom. Kao da se čuvao za Soči i Ruse. Vidin udarac glavom na vodstvo Hrvatske protiv Rusa bio je više od gola. Bio je to trenutak spoznaje da je ova generacija napokon neprijepornom talentu dodala i karakter, i premda taj gol nije bio pobjedonosni, on je bio velika nagrada i Domagoju i njegovim suigračima za sve što su pokazali u Rusiji. A, kada je još u raspucavanju frajerski zakucao loptu u mrežu, poplava emocija slila se cijelom Slavonijom. Jer, emocija i Vida najbolji su prijatelji. Pokazat će to i kasnije u velikom slavlju kada je na stolu vodio pjesmu.
Domagoj Vida u Donjem Miholjcu s ocem Rudikom i majkom Željkom
Pokazao je to i puno puta ranije. Nakon slavlja nad Danskom nosio je Danijela Subašića na ramenima travnjaka u Nižnjem Novgorodu dajući tako do znanja cijelome svijetu tko je najzaslužniji čovjek za prekidanje 20-godišnjeg “hrvatskog prokletstva” na velikim natjecanjima, a dva dana poslije ga je grlio na “pressici” i bio mu velika podrška kada su ovoga slomile emocije nakon pitanja o njegovom velikom i prerano preminulom prijatelju Hrvoju Ćustiću.
Te dvije slike najbolje opisuju karakter plavokosog Slavonca i već nekoliko godina “vatrene” stoperske uzdanice. Vida je najveća šaljivčina u svlačionici, pravi bećar i veseljak koji će igrače i rasplesati i zabaviti, na terenu, pak, hrabar, čvrst i srčan, a izvan njega i strašno emotivan tip koji zna prepoznati kada je prijatelju potreban zagrljaj i riječ utjehe.
Darovita generacija
- Zato i jest omiljen u svakoj svlačionici. Još je u najmlađim kategorijama bio onaj koji okuplja oko sebe i premda je znao nekad i pretjerati u svojoj zaigranosti, čovjek se na njega ne bi mogao naljutiti kada se onako iskreno, poput djeteta, nasmije. Svi smo ga voljeli i kao igrača i kao osobu - kazao nam je Tomislav Priegl, Vidin trener u kadetima Osijeka, čovjek koji ga je dvije i pol godine vodio kroz nogometni svijet započet u njegovom Donjem Miholjcu.
Uz oca Rudiku, legendarnog napadača lokalnog Jedinstva, Belišća i kratko vrijeme Osijeka, jednog od najboljih hrvatskih napadača u igri glavom te starijeg brata Hrvoja, za Domagoja nije bilo puno dilema. Jedva je dočekao da i sam istrči na zeleni travnjak. Bilo mu je osam godina, kada ih je na stadionu Jedinstva okupio Zvonko Jović, njegov prvi trener.
- Bila je to darovita generacija, a kako je Domagoj bio fizički sitan, s dobrim osjećajem za gol, stavio sam ga u napad i on je to sjajno koristio. Bio je baš pravi strijelac, pa ga je logično nakon dvije ili tri sezone pozvao Osijek. Svi su ti dečki ostali u nogometu, ali Vida je dogurao najdalje, a poslije njega i vratar Silvio Rodić, koji je branio u Slaven Belupu i u Poljskoj - prisjetio se Jović početaka mladog Vide u Donjem Miholjcu, gdje ga je prije odlaska u Osijek još trenirao i Ivica Zdelar. No, prvi dolazak u Gradski vrt nije bio baš uspješan.
- Došao je u početnicima i vidjelo se odmah da je dobar, ali treneri su mu rekli da neće baš puno igrati, jer su nama tada u napadu bili Igor Prijić i Ivan Miličević, koji su zabijali kao na traci. Uglavnom, Domagoj se vratio u Miholjac, ali se nakon godinu dana vratio i ostao - prisjetio se Vidinog dolaska u Osijek Toni Kačunić, njegov suigrač sve do juniorskih dana. Toni je bio najdarovitiji hrvatski nogometaš u toj generaciji, kapetan Osijeka i standardni reprezentativac kojega su kasnije ozljede zakočile tako da nikad nije realizirao veliku karijeru kakva mu se predviđala. Bila je to, inače, odlična generacija iz koje su osim Vide na prvoligašku scenu još izašli Tomislav Šorša, Hrvoje Milić, Vedran Jugović... No, dolaskom u Osijek kod trenera Željka Crnojevca i Nevzata Velija “Slaste” Vida postaje stoper. Treneri su prepoznali da se u njegovom naoko krhkom tijelu kriju hrabro srce i beskompromisni borac.
- Nije imao visinu, ali jest odličnu skočnost i sjajno je čitao igru. No, u tim pionirskim danima igra i srce su ga često vukli prema naprijed, pa sam ga znao u gotovo svakoj utakmici pred kraj prebaciti u napad i on bi uvijek zabio 2-3 gola. Međutim, ipak smo ga držali u zadnjoj liniji, gdje je mogao igrati sve pozicije - prisjetio se i njegov sljedeći trener u Osijeku Tomislav Steinbrückner, koji će kasnije Vidu voditi i u seniorskim danima pune dvije sezone, odnosno sve dok Domo, kako ga zovu obitelj, rodbina i prijatelji nije Gradski vrt, u konkurenciji Porta, Borussije..., zamijenio Bayerom iz Leverkusena u transferu vrijednom 2,4 milijuna eura, što je jedan od rekordnih hrvatskih transfera za igrača koji se nije prodavao iz Dinama ili Hajduka. Da se u njemu krije milijunski potencijal, vidjelo se još u kadetima.
"Nije imao visinu, ali jest odličnu skočnost i sjajno je čitao igru. U tim pionirskim danima držali su ga u zadnjoj liniji, no srce ga je često vuklo naprijed pa bi ga trener pred kraj utakmice prebacio u napad i on bi uvijek zabio 2-3 gola"
Vrhunski stoper
- Bio je odličan. Agresivan, pouzdan, čvrst, onakav kakav je i sada, ali imao je i sjajnu generaciju suigrača, što je sigurno pomoglo i njemu da se bolje razvija. Posebno su zanimljive bile bitke s Dinamom u kojem su igrali Lovren, Badelj, Pivarić... Uvijek je davao maksimum i nikad nije volio gubiti, a htio bih još reći i da je on rođeni stoper. Ne sviđa mi se kada vidim kako treneri s njim brljaju, pa ga stavljaju na bočne pozicije. On je vrhunski desni stoper, po meni igrač za bilo koji klub u Ligama petice. Čak i one najveće - nahvalio je Vidu njegov bivši trener Priegl.
Nogometnu eksploziju doživio je u juniorima kod Miroslava Žitnjaka. Tamo je definitivno izrastao u lidera generacije i vođu na terenu, a Žitnjak je zaslužan i za njegov, sa 17 godina, seniorski debi kod Cibalije u Vinkovcima, što će poslije sjajno nadograđivati Ilija Lončarević i Steinbrückner, kod kojega je bio i kapetan.
Ode Vida, ode glava
Klub navijača reprezentacije “Uvijek vjerni” dodijelio mu je 2009. “Vatrena krila”, trofej za najsrčanijeg mladog igrača godine, a navijači Dynama Kijev zimus su mu pri odlasku u Bešiktaš priredili dirljiv oproštaj uz poruku “Domagoj, hvala ti na svemu” i uplakanim emotikonom. Stoga i ne čudi njegova emocija iskazana prema prijateljima u Ukrajini nakon slavlja nad Rusijom.
Njegov talent pokazan u Osijeku nije promaknuo menadžerima, a po već ustaljenoj praksi počelo ga se dovoditi u kontekst Dinama. Pogotovo, nakon što je Zdravko Mamić prodao Dejana Lovrena u Lyon, u poznatom transferu zbog kojeg je na kraju završio u sudnici. No, u Osijeku nisu htjeli ni čuti za prodaju ispod cijene.
- Cijenim Dinamo i Zdravka Mamića, ali... ako Lovren vrijedi 8,5 ili 10 milijuna eura, ne može Vida biti 1,5 milijun eura. Ma nemojte! To u Dinamu dobro znaju - ustvrdio je tadašnji sportski direktor Osijeka Dragan Vukoja.
U Gradu na Dravi, pak, prava revolucija, jer Vida je bio igrač kojeg su tribine obožavale. Na žalost, pokazat će se kasnije i posljednji veliki izdanak nekada glasovite Škole nogometa. “Ode Vide, ode glava”, zlokobno su s gradskih zidova stršili Kohortini grafiti. No, Vida je na ljeto ipak otišao, ali ne u Dinamo. Tamo će stići tek kasnije preko Leverkusena. Kohorta mu je to zamjerila, ali kasnije i oprostila, jer je uvijek isticao da je navijač Osijeka. Brojni su se osječki klinci, pak, u to doba hvalili po vrtićima da im je na rođendanu bio Vida. Nikad nije odbio ni jedan takav poziv.
Danas, pak, najviše slavi rođendane svoga nasljednika Davida. David je velika sreća njega i supruge mu Ivane, djevojački Gugić, Metkovke s titulom Kraljice Hrvatske i žene koja je osvojila Domagojevo srce.
Domagoj Vida sa sinom Davidom
Ode Vida, izrazito human
Prije nje dvije je godine bio u vezi s osječkom odbojkašicom Dunjom Novalić, kćerkom nekadašnjeg vlasnika u međuvremenu propale Gradske banke i predsjednika NK Osijek, danas pokojnog Antuna Novalića. No, veza dvoje sportaša nije preživjela njihovu fizičku udaljenost. S Ivanom je sreću našao 2014. godine. Par je tako 2015. godinu dočekao u Parizu, a Ivana se u izjavi za hrvatske medije pohvalila kako je počela i kuhati.
Plavokosi David, i prema viđenome na stadionu Gradski vrt na već spomenutoj utakmici protiv Senegala kada ga je čuvala baka Željka, Domagojeva majka, pravi “mali bećar” na oca, na svijet je došao u rujnu 2015., pa je tako bio i na glamuroznom vjenčanju svojih roditelja u Umagu prije godinu dana. Domagoj je poznat i kao humana osoba, koja je već nebrojeno puta donirala veće sume novca potrebitima za liječenje teških bolesti, a u listopadu prošle godine supruga i on donirali su bolnici Sveti Duh 11 televizora u znak zahvale za pravovremenu reakciju tamošnjeg osoblja nakon što je Ivana uslijed velikih bolova završila u bolnici, gdje su liječnici otkrili da joj je bakterija Escherichia coli ušla u krv te je dobila sepsu. Srećom, sve je dobro prošlo, a kako bolesnici u sobama nisu imali televizore, bračni par Vida odlučio ih je donirati bolnici.
- Milijuni? Hoće li me iskvariti? Ah, možda malo - rekao je tada 20-godišnji Domagoj u razgovoru za Jutarnji list šest mjeseci prije nego li će otići u Bayer. Danas znamo da ga milijuni nisu iskvarili nimalo. Ostao je isti, dječački nasmijan i zaigran u opuštenim situacijama, snažan, britak i srčan na travnjaku.
- Na njega se ne možeš naljutiti – reći će oni koji ga poznaju, pa se tako na njega nije mogao naljutiti ni izbornik Zlatko Dalić kada ga je Domo u slavlju nakon plasmana na SP protiv Grčke polijevao pivom u svlačionici, kao ni Ivan Rakitić, kojemu je isto činio u nedjelju nakon Danske.
No, pivo mu je donijelo jednu veliku nevolju, pri čemu je uspio nekoga i naljutiti. Bio je to Ante Čačić koji kao trener Dinama nije mogao zažmiriti na to što je Domagoj u autobusu otvorio konzervu piva. Morao je napustiti autobus na zagrebačkim ulicama i “drapnuli” su ga sa 100.000 eura kazne. Bilo je to tri mjeseca nakon što je upravo Vida u infarktnoj završnici pretkola Ligu prvaka protiv Ludogoreca u 98. minuti spasio Čačića i Dinamovu europsku jesen, koju su, doduše neslavno, odradili u Ligi prvaka. No, Čačiću će kasnije biti uzdanica i u reprezentaciji, a danas Dalić ne može zamisliti udarni sastav bez njega. Na ponos Donjeg Miholjca i Osijeka, a li prije svih na ponos svojih roditelja.
Otac, koji je mirovinu zaradio na Ininim naftnim poljima u Beničancima, danas uživa u igrama svoga sina. U Kalinjingrad ga je s društvom išao i gledati, a u Sočiju su to učinili majka Željka, supruga Ivana i sin David uz obećanje da na finale ide cijela obitelj.
Domagoj Vida