SINIŠA SLIJEPČEVIĆ

'Jedna od prvih stvari koje su mi na Cambridgeu rekli bila je da pazim kako otvaram vrata. Mogao bi projuriti Hawking u kolicima, on nikada ne koči!'

    AUTOR:
    • Siniša Slijepčević

  • OBJAVLJENO:
  • 26.03.2018. u 20:18

CROPIX, Reuters

Siniša Slijepčević, Stephen Hawking

Siniša Slijepčević, redoviti profesor na matematičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu piše ekskluzivno za Jutarnji

OK, ali bolje pazi sljedeći put kad otvaraš vrata, on ti, znaš, ne koči u hodniku - rekao mi je Carlo, moj “cimer” u tijesnom uredu Odjela za primijenjenu matematiku i teoretsku fiziku Sveučilišta u Cambridgeu. “On” je bio Stephen Hawking, Distinguished Lucasian Professor of Mathematics, čiji je ured bio samo nekoliko vrata od našeg. I zaista, minutu kasnije Hawking je projurio ispred našeg ureda uskim hodnikom stare gotičke zgrade sveučilišne tiskare, u koju se bio proširio Matematički fakultet, upravljajući svojim kolicima-bolidom zapanjujućom vještinom s obzirom na to da je kolicima upravljao samo vrlo ograničenim pokretima malog prsta desne ruke, pomoću posebno napravljenog joysticka.

To je bila samo jedna od stvari koje sam morao brzo naučiti u prvih nekoliko dana svog postdiplomskog studija u Cambridgeu. Toga se nosi srijedom navečer na večeri. Čaj u Odjelu za primijenjenu matematiku je u četiri (ne buljiti u Hawkinga, ubaciti funtu za čokoladicu u kasicu-prasicu). Treba mi bicikl, hitno. Adresa garaže gdje se jeftino prodaju “rabljeni” bicikli, vjerojatno ukradeni u Oxfordu. Ne nosi togu dok voziš bicikl. Ne hodaj po travi u Collegeu. Smiješ hodati po travi ako si u društvu profesora. I da, istina je, Hawking zaista ne koči zbog studenata.

U prostoriji za čaj glavna atrakcija nije bio Hawking, nego žuta plastična patkica. Jedna grupa istraživača u odjelu je proučavala mehaniku fluida, tj. ponašanje fluida poput tekućina ili zraka. Njihova eksperimentalna aparatura je poput frankenštajnskih naprava zauzimala dobar dio podruma, a jedna se prozirna cijev puna raznobojne tekućine probijala kroz strop, u prostoriju za čaj te dalje u vis u nepoznatom smjeru. Dok bi žuta patkica za vrijeme čaja plesala u cijevi u ritmu posljednjeg eksperimenta, oko Hawkinga i njegova bolida uvijek je bila poput malog roja pčela stisnuta njegova grupa doktorskih studenata i suradnika. Upijali su ideje koje je Hawking, često u obliku formula pisanih u posebnom programskom jeziku za matematiku Latexu, dijelio s njima na monitoru integriranom u svoja kolica.

Na postdiplomskom studiju na Cambridgeu Siniša Slijepčević bavio se svime čime i ostali studenti. Veslao je, srijedom na večeru nosio togu i točno u četiri sata pio čaj na Odjelu za primijenjenu matematiku

 

Sintisajzer glas

Tu i tamo bi Hawking i progovorio koju riječ kroz svoj sintisajzer glas tipa Speech Plus, integriran u taj isti kompjutor, često istovremeno ne prekidajući relativno nebitnu aktivnost hranjenja nekom kašicom. Posljednjih godina svog života Hawking je bio jedini vlasnik triju valjda posljednjih primjeraka čipova davno bankrotiranog poduzeća Speech Plus, ali ih nije htio zamijeniti za moderniji i prirodniji umjetni glas - to je postao dio njegova identiteta. “Moja bolest ima puno prednosti”, napisao je Hawking 2013. u svojoj autobiografiji. “Ne moram predavati studentima i ne moram sjediti na dosadnim, dugotrajnim sastancima. Mogu se potpuno posvetiti znanosti.”

Kako piše formule?

Svejedno, nije mi bilo jasno kako Hawking unatoč svojoj bolesti može uopće biti znanstvenik. Kako je to uopće praktično moguće? Uspješan matematičar ili teoretski fizičar godišnje pročita troznamenkasti broj članaka i knjiga (kako Hawking okreće stranice dok čita?), ispiše u tekicu na stotine stranica matematičkih izvoda dok grubu ideju nakon puno pokušaja ne pretvori u teoriju (nije moguće da to sve radi u glavi?), napiše na stotine stranica teksta gusto ukrašenog formulama (stvarno? sve samo onim malim joystickom na kolicima koji jedva pokreće malim prstom?)...

Marika Taylor, jedna od “pčelica” u roju oko Hawkinga te doktorski student u odjelu poput mene, bila je dio odgovora. Bila je često prilično izbezumljena zadatkom koji bi dobila od profesora. Za zagrijavanje, prvo je trebala pročitati sve članke koje je Edward Witten napisao u posljednjih godinu dana i napraviti sažetak za Hawkinga. OK. Witten? Sve članke? Sažetak? Nemoguće.

Nemoguće, jer... Teoretska fizika na svom ludom nivou apstrakcije i vrtloga logičkih implikacija i ideja na različitim stupnjevima hijerarhije od jednostavnog koraka u izvodu integrala do ideje o velikom prasku treba poseban jezik i pismo. Jezik teoretske fizike je matematika. E sad, Witten je za svoje nove fizikalne ideje o kvantnoj teoriji polja trebao poseban dijalekt matematike koji još nije postojao.

Pa je Witten taj novi matematički jezik izmislio - danas je to poznato kao topološka kvantna teorija polja - te za to dobio Fieldsovu medalju, najveću svjetsku matematičku nagradu. Uz novi matematički dijalekt uvijek dolazi u paketu i originalno pismo - ogromna kolekcija latinskih, grčkih, gotičkih i kojih još treba simbola koji u tom dijalektu imaju posebno, originalno značenje. Marika je u nekoliko tjedana trebala 1) naučiti Wittenov novi matematički jezik, 2) razumjeti simbole, 3) pročitati i shvatiti sva bitna nova djela na tom jeziku te 4) napraviti sažetak za Hawkinga. Čudno, “ja sam student koji uči profesora” - rekla je Marika.

 

Penthouse za kolegu

Marikina tema za doktorat također je bila žestok zadatak. Doktorski studenti poput mene obično bi dobili težak, ali “siguran” problem za temu doktorata, za koji je mentor uglavnom znao da je rješiv i kako ga riješiti. Hawkingovi studenti nisu imali taj privilegij, “trebao nas je da radimo na njegovim vlastitim problemima s velikim rizikom i velikim dobitkom” - piše danas Marika. Iako je Hawking imao ludu sposobnost kompleksnih izvoda u glavi, oslanjao se na svoje suradnike, najčešće doktorske studente, da razviju i dovrše njegove projekte, često usput pomažući i kao osobni asistenti.

Ne znam koji mu je student jedne godine za Valentinovo pomogao vezati helijev balon u obliku srca za kolica, no Hawking ga je ponosno vukao za sobom cijeli dan, krajičkom oka promatrajući reakcije i očito uživajući u situaciji. Njegov smisao za humor bio je prilično specifičan. Jednom je na vrata svog ureda bio izvjesio neku dosta provokativnu izjavu o crnim rupama koji neću ni pokušati objasniti, ali koja je dosta živcirala pročelnika odjela. “Pročelnik je sredio da postanem Lucasian Profesor matematike (katedra na kojoj je naslijedio Newtona i Diraca) samo zato da dobijem veći ured te je osobno potrgao onaj natpis s mog starog ureda”, tvrdio je Hawking.

Poznata je oklada poznatog fizičara Kipa Thornea i Hawkinga iz 1974. oko toga postoji li u sustavu Cygnus X-1 crna rupa. Logikom burzovnog trejdera, Hawking se kladio da crna rupa ne postoji. U vrijeme oklade Hawking je bio najpoznatiji po nizu briljantnih teoretskih rezultata o crnim rupama, no ni jedna još nije bila otkrivena. Manje je poznato da je, kada je Hawking konačno 1990. s velikim zadovoljstvom priznao da je izgubio okladu, nagrada za Thornea bila godišnja pretplata za časopis Penthouse. “Mislim da se to Kipovoj ženi nije svidjelo”, tvrdio je Hawking.

Spice girls? Da, molim

Santham Sanghera, student koji je uređivao studentski časopis u Cambridgeu, iz fore je 1997. godine poslao Hawkingu pet pop pjesama nominiranih za BRIT Award na recenziju. Hawkingovi odgovori bili su klasika. Prodigy? “Odličan početak, ali ne ide dalje od toga”. Charlatans? “Samo buka, i to ne pretjerano lijepa buka”. Ali Spice Girls? Wannabe? “Da, molim.” A ako može birati, onda moli Ginger Spice.

Za znanstvenu publiku Hawkingove fore bile su suptilnije, ali sveprisutne. Kako Hawking nije predavao studentima, njegovi rijetki seminari bili su posebni događaji i uvijek u najvećoj predavaonici na fakultetu. Naslov jednog seminara 1999. bio je posebno intrigantan, “Space and Time Warps”. To nisam smio propustiti.

Nakon što su Hawkingov kompjuter na kolicima spojili s razglasom, Hawkingov androidni glas već je u drugoj rečenici spomenuo putovanje kroz vrijeme. Malo kasnije o putovanju kroz vrijeme Hawking je već bio složio i pjesmicu, ali tek nakon što je temeljito opisao kakve bi sve fizikalne implikacije imao, pazite sad ovo, sustav probave stvorenja koja žive u dvodimenzionalnom svijetu te kako se mijenja težina ogromne lopte veličine zvijezde koju bojaš s obzirom na broj slojeva boje. Izazov je bio pratiti Hawkinga na mentalnom putovanju od smijeha do spoznaje. Za to vrijeme ugledni profesor sjedio je u svojim kolicima također u ulozi slušatelja, jer je predavanje bilo davno unaprijed mukotrpno pripremljeno te je s očitim veseljem te “jel da da je fora” jedva vidljivom mimikom lica pratio reakcije publike.

Putovanje kroz vrijeme Hawkingu je bila omiljena tema. Ako je moguće, zašto nas već nisu posjetili iz budućnosti? Možda zaista postoji svemirska policija (i kako to eksperimentalno provjeriti)? No putovanje kroz vrijeme i ozbiljan je matematički problem, zahvaljujući Einsteinu. Velik dio Hawkingova znanstvenog rada bilo je proučavanje mogućih rješenja Einsteinovih jednadžbi opće teorije relativnosti.

Jednadžbe teorije relativnosti možeš možda zamisliti kao pravila jednog vrlo apstraktnog šaha. Istina, taj šah opisuje strukturu čitavog svemira, no to fizičaru dok razvija teoriju nije tako bitno. Fizičara zanima kako smisliti jednu točno određenu kombinaciju “mata u tri poteza”, odnosno točno određeno rješenje Einsteinovih jednadžbi. Hawkingove svemirske crne rupe su takve posebne kombinacije poteza. No Hawkinga je fasciniralo da postoje rješenja Einsteinovih jednadžbi, “dozvoljene kombinacije poteza”, koje prevedene u jezik ostatka čovječanstva znače zaista putovanje kroz vrijeme. Neke od njih, crvotočine u strukturi vremena i prostora, možda su čak i tehnološki dohvatljive i izvedive u budućnosti.

 

Sva sreća da postoji svemirska policija, zezao se Hawking, jer me boli glava od logičkih posljedica svega toga. Kasnijih godina razvoj tehnologije Hawkingu se počeo činiti sve više i kao prijetnja. “Bojim se da će umjetna inteligencija možda potpuno zamijeniti čovječanstvo”, rekao je u jednom od svojih posljednjih intervjua, u studenom 2017. No više ga je od umjetne inteligencije brinula inteligencija Donalda Trumpa.

“Potezi Donalda Trumpa mogli bi gurnuti Zemlju preko ruba, da postane kao Venera, s temperaturama koje bi mogle narasti do 250 stupnjeva i s kišama sumporne kiseline”, pisao je. Zato su ga i um i srce sve snažnije vukli prema zvijezdama. Bio je upisan na listu čekanja kao jedan od prvih budućih turističkih astronauta Virgin Galactica te je sve češće spominjao da čovječanstvo treba tražiti nove planete-domove među zvijezdama. Izbjegavajući, jasno, blizinu crnih rupa, o čemu je znao više od svih.

Disciplina logike i strasti

Prvih dana u Cambridgeu pitao sam kolegu Carla je li Hawking stvarno takva znanstvena faca? Nasljednik Einsteina i Newtona? I zašto onda još nije dobio Nobelovu nagradu? Carlov odgovor me iznenadio. Za kolege znanstvenike Hawking je bio samo još jedan teoretski fizičar. Istina, Hawkingovo djelo je nekoliko vrlo zanimljivih i briljantnih teorijskih rezultata, no gotovo nijedan nije još eksperimentalno provjerljiv te je upitno koliki će zaista trag njegovo djelo ostaviti u znanosti.

No Hawking je imao status globalnog superstara zahvaljujući isključivo svom intelektu, šarmu i smislu za humor. “Znanost nije disciplina samo logike, već i romanse i strasti”, napisao je. Ta strast za životom, za spoznajama koja ga je vodila od Ginger Spice do tajni velikog praska i natrag učinila ga je herojem i inspiracijom za mnoge.

To je možda na ovom našem planetu iskrivljenih vrijednosti i veći pothvat od smišljanja Newtonovih i Einsteinovih jednadžbi.

Hvala, profesore.

Izdvajamo