Nema sumnje da svi trebamo prijatelje i da komunikacija s njima ima svojih prednosti. No pitanje na koje su znanstvenici odlučili potražiti odgovor je trebamo li doista tu komunikaciju da bismo živjeli sretno i zadovoljno?
Istraživanje je uključivalo čak 15.000 ljudi starih između 18 i 28 godina koji žive u područjima različite gustoće naseljenosti i koji komuniciraju s prijateljima različitim intenzitetom. Dobiveni rezultatiobjavljeni su u Britanskom časopisu za psihologiju.
Tri osnovna zaključka istraživanja
Nakon analize dobivenih rezultata, evolucijski psiholozi Satoshi Kanazava iz Škole za ekonomiju u Londonu, i Norman Lee sa Sveučilišta za management u Singapuru, došli su do nekoliko zaključaka.
- Ljudi koji žive u napućenijim područjima, osjećaju se manje sretno.
- Osjećamo se sretnima ako održavamo konstantnu komunikaciju s ljudima s kojima dijelimo slične stavove. Što više bliskih razgovora imamo, to smo sretniji.
- Ljudi više inteligencije su uglavnom iznimka od tog pravila. Što je inteligencija neke osobe viša, to manje komunikacije s drugima treba. Vrlo inteligentni ljudi zapravo su manje sretni ako su društveno preaktivni.
Ljudi više inteligencije imaju manje prijatelja
Mozak jako inteligentnih ljudi radi na poseban način, a ta se razlika očituje i u načinu na koji se odnose prema komunikaciji. Zbog toga se ljudi više inteligencije često ponašaju kao da su u svom svijetu. Za njih je društvena aktivnost zapravo više nužno zlo nego neko zadovoljstvo. Većina genijalaca zapravo su samotnjaci i relativno malo ljudi ih prihvaća i razumije.
Vrlo inteligentni ljudi češće radije se bave stvarima koje su im važne nego komunikacijom
Carol Graham, znanstvenica sa Instituta Brookings koja se u karijeri mnogo bavila pitanjima sreće, smatra da inteligentni ljudi koriste većinu svojeg vremena kako bi postigli dugoročne ciljeve. Oni pronalaze sreću u aktivnostima koje vode nekom rezultatu.
Vrhunske znanstvenike ili književnike komunikacija s drugima ometa u njihovom radu i ima negativan učinak na njihov osjećaj sreće jer narušava njihovu unutarnju harmoniju.
Razlozi ovome leže u davnoj prošlosti
U znanstvenim krugovima postoji ideja koja se naziva 'teorija sreće u savani' koja kaže da čovjek nije samo skup gena, već i sveukupne memorije svojih predaka. Stil života drevnih lovaca još uvijek utječe na naše ponašanje danas, a pogotovo na naš osjećaj sreće.
Naime, danas se osjećamo sretnima u potpuno istim situacijama i okolnostima kao i naši preci otprije tisuću godina.
Zajednice naših predaka iz afričkih savana nisu brojale više od 150 ljudi. Živjelo se u, prema našim današnjim standardima, u malim selima gdje je gustoća naseljenosti bila jedna osoba na kvadratni kilometar. Da bi opstali, morali su se držati zajedno.
Danas živimo u eri tehnologije i okruženi smo velikim brojem ljudi. Međutim, i dalje na nas utječe ondašnji život. Na neki način, kao da su nam tijela u jednom, a umovi u drugom vremenu: tijela su u megalopolisu s više milijuna ljudi, a umovi u afričkim savanama. Tako je barem za većinu nas. Ne za sve, naravno.
Viša inteligencija omogućuje ljudima da prihvate sve uvjete
Ljudi s visokim IQ-em, za razliku od onih s prosječnim, uspjeli su prevladati taj jaz između sjećanja na prošlosti i sadašnjosti. Općenito, oni se bolje prilagođavaju pa lakše žive po svojim vlastitim pravilima i nemaju potrebu slijediti tuđa. Njihova im inteligencija daje slobodu da ne ovise o drugim ljudima i da funkcioniraju neovisno.