DARKO VASKRSIĆ: Zaglavio sam na Tajlandu, ali se nimalo ne bunim
Darko Vaskrsić u Tajland je doputovao lani u listopadu. I još se nije vratio. Niti mu to pada na pamet. Pandemija koronavirusa zarobila ga je na jugoistoku Azije, no taj 45-godišnjak, koji se bavio ugostiteljstvom, sebe trenutno opisuje kao “sretno zarobljenog Srbina iz Njemačke”.
“Tajland je trenutno najljepše mjesto na planetu”, govori nam. Kad je putovao u tu zemlju planirao je tamo prezimiti. Mjesec je dana istraživao Tajland, a zatim i okolne zemlje, prvenstveno lokacije koje nisu turistički razvikane. U ožujku i travnju bio je u Vijetnamu. Iz njega je tada, kaže, doslovno pobjegao, posljednjim avionom kojim su stranci mogli putovati.
“Sjećam se da je aerodrom u Da Nangu bio sablasno prazan, podsjećajući me na armagedon koji nam se lagano bliži. Slovili smo za glavne prenositelje korone”, prisjeća se.
No, Darko, čije dogodovštine možete pratiti na njegovu Facebook profilu Darko Travel te na istoimenom YouTube kanalu, nije se dao smesti. Opet u Tajlandu, istraživao je Bangkok, na sklopivom biciklu, svaki dan, sve do 22 sata, kada je počinjao policijski sat. No, i on je s vremenom ukinut.
“Sjećam se da sam na kraju ostao sam u hotelu s osobljem, tako da smo skoro svaki dan pripremali tajlandsku hranu, a ja sam sve to lijepo snimao i stavljao na Facebook profil. U međuvremenu je nastao i YouTube kanal”, govori Darko, koji se trenutno nalazi u Chiang Maiju. Prije tri mjeseca, uspio je dobiti i jednogodišnju tajlandsku vizu. “Grijem klupu pod stare dane - učim tajlandski”, govori, a plan mu je istražiti i, kako kaže, “čarobno otočje čije su plaže doslovno opustjele”.
“Dane provodim suočavajući se s luksuznim ‘problemom’, pitajući se kamo ću motorom. Prije desetak dana došao sam iz Pukheta, najpopularnijeg tajlandskog ljetovališta, gdje sam brčkao noge u moru punih mjesec dana. Tamo ću za 10-ak dana ponovno započeti lagani obilazak tog južnog dijela. Hotel s bazenom plaćao sam pet eura”, ističe.
Dotaknuo se i epidemioloških mjera na Tajlandu. “Da biste ušli u šoping-centar ili na noćne tržnice na ulazu morate izmjeriti temperaturu te upisati svoje ime i broj telefona. Mi ovdje već mjesecima imamo toliko zaraženih dnevno da ih se može prebrojati na prste jedne ruke. Sve je kao i prije ovog ludila, sve radi, ne oskudijevamo ni u čemu. Meni sve ovo djeluje kao neki san iz kojeg se više nikada ne želim probuditi”, govori.
Tako je zavolio ovaj dio svijeta da ne razmišlja o povratku, a njegovi bližnji vide da mu je lijepo pa ne brinu. “Ja se brinem za njih. Sve ću učiniti kako bih zauvijek ostao u ovom raju. Obitelj mi je inače u Njemačkoj, gdje sam i odrastao. Meni je cijeli život tamo korona”, tvrdi.
MAJA KOVAČIĆ: Umjesto na daleke destinacije, vodili smo Hrvate po Hrvatskoj
Ova pandemijska godina bila je teška. Zaraza se razbuktala, svakodnevica se promijenila, zatvorile su se granice, prizemljili avioni... Industrija turizma suočila se s brojnim izazovima, a o njima smo razgovarali s Majom Kovačić, direktoricom agencije Jungle Tribe.
“Agencija je osnovana prije 14 godina, kad je mala grupa svjetskih putnika shvatila da se želi baviti onime što najviše voli i najbolje poznaje - putovanjima. Danas naše Pleme ima poslovnice u četiri zemlje”, objasnila je Maja.
Ova je godina, kako za njih, tako i za druge, “bila jako posebna”. No, turizam je, naglašava, živa stvar. “Izazova je uvijek bilo i bit će. Prošli smo svašta; potres u Nepalu, tajfun u Japanu, proći ćemo i epidemiju. I ovaj će izazov, kao i svaki drugi, donijeti i neke dobre stvari. Vjerujemo da nakon ove godine tržište neće više biti preplavljeno uslugama raznih kvaliteta i da će prevladati struka i iskustvo”, objašnjava. Tvrdi da su vrlo brzo shvatili kakvo ih razdoblje očekuje.
“Dok su granice bile zatvorene, a avioni prizemljeni, zasukali smo rukave i počeli raditi. Pročešljali smo sve dijelove Hrvatske tražeći male, ugrožene poduzetnike, kojima je posao također stao preko noći. Spajali smo u naše aranžmane prijevoznike, iznajmljivače, restorane, obrtnike, kako bismo svi zajedno popunili rupe koje su nastale izostankom stranih gostiju i spasili što se spasiti da”, govori. Brzo su izbacili čitav niz tura u programu “Otkrij Hrvatsku” - jedrenja, avanturističke ture, planinarenja, gastro ture, istraživanja otoka - a odziv je, dodaje, bio odličan te su bili prva grupa koja je putovala u epidemiji, kad su krenuli u istraživanje otoka Mljeta.
“Ne sjećam se kada je zadnji put bila toliko divna energija na putovanju, svjetski putnici koji su spremno dočekali da istražuju kutke svoje zemlje, otočani koji su nam se toliko razveselili... Nakon toga su se zaredali izleti i putovanja na tjednoj bazi, tako da smo cijelu ovu čudnu godinu ustvari radili. Dapače, toliko smo zadovoljni novom ponudom, i mi i putnici, da ćemo sve naše izlete zadržati kao stalnu ponudu”, objašnjava Maja. Iako su putovanja u inozemstvo na neko vrijeme bila zaustavljena, pratili su situaciju i prilagođavali se.
“Krenuli smo sa zemljama koje nemaju posebne uvjete za ulazak (testiranje ili izolacija) i tako su počela putovanja u Tursku i na Zanzibar u raznim aranžmanima. Ljudi imaju uistinu veliku želju putovati i čak su spremni putovati i na mjesta gdje se traži testiranje, pa su tako krenuli na Maldive, u Egipat...”, nastavlja. Prisjetila se i perioda kad je pandemija izbila i kad su se počele zatvarati granice, a oni imali stotine putnika po svijetu. “Trebalo ih je u nekoliko dana evakuirati, a istovremeno otkazivati buduće aranžmane i boriti se kod partnera za povrat uplaćenih sredstava. Sada znamo što očekivati i spremni smo na sve, iako smo sigurni da se situacija od ožujka više ne može ponoviti jer su svi malo iskusniji”, objašnjava.
Interes za putovanja je, tvrdi, velik i vjeruju da će se oko proljeća situacija početi stabilizirati. Putnike, dodaje, najviše zanima kakvi su propisi i ograničenja u nekoj zemlji te, vezano uz to, imaju tisuću “što ako”. No, oni, dodaje, imaju odgovore.
ROMANO MALEČIĆ: Usred pandemije otišao sam volontirati u Tanzaniju
Mladi Hvaranin Romano Malečić ove je jeseni, s prvim vijestima da će se granice zbog epidemije ponovno zatvarati, odlučio kako ne želi još jednu karantenu provesti u Hrvatskoj, i u tri je dana isplanirao put u Tanzaniju te tamo volontira i uči mališane engleski. To mu je bila, kako kaže, najbolja odluka u životu, i lako se za nju odlučio.
Nakon što je puna tri dana putovao do Tanzanije, tamo ga je dočekao neki potpuno drugi svijet. "Prvih dana nisam se baš osjećao ugodno, pogotovo kad si jedini “muzungu” (bijelac/besciljni lutalica) u kvartu, i ne možeš izbjeći ta dozivanja, dodirivanja i poglede. Prolazio sam kroz tzv. kulturni šok", govori Romano, koji je već skoro dva mjeseca u Tanzaniji, i još uvijek ne zna dokad će ostati.
Svaki dan provodi s djecom od 3 do 6 godina, uči ih engleskom jeziku, te zajedno provode dan i igraju se. To što im može pomoći da steknu obrazovanje iznimno ga veseli. Ovu će godinu zaključiti kao jednu neobičnu, ali vrlo uzbudljivu i uspješnu.
"Mislim da je ova godina defintivno drugačija, pamtit će se zasigurno. Unatoč tome koliko “crne” stvari bile, iako je sve to stvar percepcije, 2020. je, bez sumnje, testirala moje granice, i naučila me lekciju. Mislim da je najbitnije iz svega izvući po nešto, jer se očito sve događa s nekim razlogom. Promijenilo me to sve, dalo mi je vremena za preispitati sebe i promisliti o svemu, možda i previše. Koliko god to dobro bilo, u jednu ruku nije ni zdravo biti toliko dugo sam sa svojim mislima, i bilo mi je vrijeme za bijeg, maknuti se s mjesta", govori nam Romano i dodaje kako je za njega ovo bila jedna od najvažnijih godina.
Vijesti o pandemiji ne sluša, čak ni kada se čuje sa svojima u Hrvatskoj. Kada bude vrijeme za povratak kući, raspitat će se, kaže, a do tada živi u drugom svijetu.
"Volontiranje ide odlično. To su djeca, nema s njima problema, jedan bombon i sve se da dogovoriti. Mlađe učim brojevima i slovima, a starijima predajem engleski. Uz to, pokrenuo sam prikupljanje donacija za školski materijal, hranu i sapun na svoj račun (HR5223400093234047872) te još bitnije, fundraising na linku https://gogetfunding.com/help-us-finish-the-school-for-children-of-arusha-tanzania/ za potrebe dovršavanja nove školske zgrade, čija je izgradnja obustavljena 2017. radi nedovoljnih sredstava, a prostor koji trenutno koriste je u najmu, stoga skup i veličinom neodrživ za 65 mališana", objašnjava nam Romano, koji ne radi planove za budućnost. Danas je u Tanzaniji, tamo će biti dok god osjeća potrebu, a onda će odlučiti što dalje.
DAMIR MEĐUREČAN: Putovao sam 104 dana po divljini Norveške kako bi se vratio kući
Avantura života. Tako bi se najbolje moglo opisati ovogodišnje iskustvo Damira Međurečana, koji je sasvim neočekivano proveo punih 104 dana te prošao više od 2000 kilometara u norveškoj divljini na temperaturama ispod nule.
Tražeći polarnu svjetlost na sjeveru Norveške u ožujku, u vrijeme kada je koronavirus stigao u Europu, dobio je obavijest da mu je povratni let otkazan. Umjesto da sjedi i čeka, taj je avanturist iz Rijeke skovao plan i krenuo na putovanje života. Iako se na svom putu susreo s brojnim izazovima, bio pothlađen jer je spavao vani, biciklirao od sjevera Norveške do Njemačke, kaže, sve bi ponovio.
Njegova avantura počela 11. ožujka, kada je stigao u norveški grad Bodø. Trebao je ostati u Norveškoj deset dana i spakirao je samo nužno u ručnu prtljagu, srećom, računajući na niske temperature.
"Plan je bio desetak dana spavati vani, ali to nije isto kao i mjesecima spavati vani, konstantno se pothlađujem, nigdje se ne mogu zagrijati. Ja sam stalno bio vani. Spavao sam gdje su me noć ili umor zatekli, najčešće na seoskim autobusnim stanicama, koje su ipak neki zaklon od vjetra i snijega", opisuje Međurečan i dodaje kako su naleti vjetra bili doista jaki, a kada bi naišao na neku trajektnu luku, ili neko selo, pa se malo uspio zagrijati i napuniti baterije za mobitel i fotoaparat, kako kaže, bila je to premija.
Na početku putovanja je koristio autostop kako bi se kretao po Norveškoj, što je kod njih uobičajeno, no nakon zatvaranja zemlje i konstantnih upozorenja zbog koronavirusa, ljudi su se bojali ikoga pustiti u automobil, tako da je odustao od te ideje. Tek je u travnju odlučio kupiti polovni bicikl i krenuti prema jugu. Polovni, zato da bi ga mogao ostaviti ako ponovno uspostave letove.
"Na kraju se ispostavilo da ću tim biciklom doći do Njemačke", smije se Damir koji je s bicikla sišao u lipnju kada je uspio kupiti kartu za brod za Dansku.
"Zatim sam imao još nekih 400 kilometara bicikliranja kroz Dansku, prema Njemačkoj, gdje sam se s bicklom ukrcao na vlak za Berlin, a kako tamo imam stan, bio sam “doma”. Tek sam se u kolovozu uspio vratiti u Hrvatsku", dodaje Damir.
Svega se nagledao u 104 dana putovanja, koje broji do 22. lipnja, kad je došao na njemačku granicu.
Cijeli pothvat bio je, kako kaže, dosta težak.
"Mora čovjek i psihički biti spreman to podnijeti", dodaje Damir, koji je, unatoč svemu, uspio uloviti polarnu svjetlost, koja je i bila cilj njegova putovanja. Danas je na toplom i sigurnom, ali s ponovnim otvaranjem granica, i kada bude sigurno putovati, planira opet na zimu. I to u Kanadu ili na Aljasku.