NOVA KNJIGA

Divlje, netaknute, nerazvikane i prekrasne: planine u BiH postaju sve popularnije odredište

U knjižare je stigao vodič "Planine Bosne i Hercegovine" novinara i alpinista Zehrudina Isakovića, koji detaljno opisuje 50 ruta

Zelengora, Orlovačko jezero

 Dženad Džino/

Hrvatski planinari sve češće odlaze u planine Bosne i Hercegovine. Tome je, moguće, ponešto pridonijela i pandemija kad su u više navrata Alpe zbog strogog režima ulaska u Sloveniju, Italiju i Austriju bile teže dostupne negoli Čvrsnica, Prenj ili Vran planina. Odnedavno se u našim knjižarama prodaje recentni vodič “Planine Bosne i Hercegovine” kojega je napravio Zehrudin Isaković, novinar i alpinist, jedan od ponajboljih poznavatelja tamošnjih planina.

image

Zahrudin Isaković i maltezer Bully

Privatna Arhiva/

U vodiču detaljno govori o 50 tura koje pokazuju raznolikost planina te zemlje – od pristupačnih terena Kozare do vrleti Prenja.

Pitamo ga za "zaboravljene" planine, one na koje se rijetko ide. Isaković kaže da je možda najviše zaboravljen biser hercegovačka planina Velež, iznad Mostara, s jedne, i Nevesinja, s druge strane. “Njegova trinaest kilometara dugačka stjenovita barijera je raritet u europskim razmjerima. To je područje El Dorado za alpiniste, ljubitelje brdskog biciklizma, avanturiste i planinare. Posljednjih godina izgrađene su i dvije ferate. Jedna se zove Srce Veleža, druga Armin Gazić, u spomen na poznatog bosansko-hercegovačkog alpinistu, koji je nosio ključni dio projekta, a nesretnim slučajem poginuo kad je završio feratu koja danas nosi njegovo ime. Nesreća se dogodila u kanalu hladne Bune, i za sve nas to je nenadoknadiv gubitak. Na Veležu smo markirali i obnovili markacije za najviši vrh Botin, a pod vrhom je izgrađen i planinarski bivak Armin Gazić – Mućak, otvorenog je tipa, u njemu se može prenoćiti.”

image

Čvrsnica, Hajdučka vrata

Dženad Džino/

Preporučuje obići Visočicu, Bjelašnicu i Treskavicu, na njima je gusta mreža markiranih puteva. “Usput svratite u Sarajevo na ćevape, popnete se uspinjačom iznad grada i za nagradu dobijete pogled na Sarajeva iz zraka, što je jedinstven prizor.”, dodaje. Kakvo je stanje s planinarskim domovima, koliko je ta infrastruktura razvijena? “Imamo nekoliko stotina planinarskih objekata. Njihova kvaliteta i razina usluge su vrlo različiti, ovisno o angažiranosti domaćina, dostupnosti i posjećenosti.

image

Maglić, Trnovačko jezero

Dženad Džino/

Preporučio bih posjetiti planinarske domove na Vilincu – Čvrsnica, dom Rapti – Prenj, dom Vrela – Visočica, dom na Devečanima – Vlašić, dom Ubla – Orjen, Papin dom – Volujak..., premalo je prostora za spomenuti sve. Na svim planinama koje sam spomenuo postoji po jedan ili više domova koji su dobro ishodište za lijepe ture.

image

Planinarski dom Vrela, Visočica

Zahrudin Isaković/

Najavite se lokalnim planinarskim društvima, pogotovu ako domove planirate posjetiti radnim danima, jer rijetki su stalno otvoreni poput doma Vrela na Visočici, kojim upravlja PD Treskavica iz Sarajeva.” Do doma vodi asfaltirana cesta, od njega je moguće penjanje na tri planine i veliki broj visokogorskih tura.

image

Vlašić, Devečani

Zahrudin Isaković/

Dok razgovaramo kud krenuti u planine, Isaković reda: “Planinarima iz Primorja najbliže su hercegovačke planine – poput Čvrsnice, Čabulje, Vran planine, Veleža, Prenja, te planine zapadne Bosne, gdje su Kamešnica, Troglav, Cincar, Šator… Ovo su planine čija se visina kreće između 1800 do 2228 metara, toliko je visoko Pločno na Čvrsnici. To su sve sami planinski biseri, s endemskim biljkama, poput runolista, životinjama poput divokoza…

image

Prenj zimi

Dženad Džino/
image

Prenj, pogled na Zelenu glavu

Zahrudin Isaković/

Slavoncima je najbliže otići na sjever BiH, gdje mogu, recimo, napraviti izlet na Konjuh planinu, te na Kozaru, Grmeč kod Sanskog Mosta, ili spustiti se do Vlašića. Tamo je odnedavno napravljena i ferata u Devećanskim stijenama. Iz iskustva znam da Zagrepčani dolaze svuda u BiH. Sretao sam ih na Prenju, Čvrsnici, Magliću… Jasno, najbliže su im planine sjeveroistočne Bosne, poput Plješevice, Klekovače i Osječenice, koje imaju sličnosti s planinama Gorskog kotara, zbog svojih elegantnih stijena i gustih crnogoričnih šuma. Svima preporučujem da odvoje koji dan više, odu do Zelengore, planine brojnih jezera, na Volujak, Maglić, najviši vrh BiH, ali i u centralnu Bosnu, gdje su nezaboravna Vranica, pa, zatim, Zec planina, Bitovnja i Pogorelica. Vranica je visoka planina centralne Bosne, kojom dominiraju vrhovi iznad 2000 metara, a centralni dio planine je glacijalno Prokoško jezero do kojeg se može dovesti makadamskim putem iz Fojnice. Ovdje uz jezersku vodu, u kojoj se ogledaju okolni visoki vrhovi, možete kušati specijalitete od mlijeka, domaće pite i janjetinu.”

image

Treskavica, BiH

Zahrudin Isaković/

Po planinama BiH, ali i planinama regije, posebno bivše Jugoslavije, hoda gotovo od rođenja, kada ga je djed Bećir, kojem je bio prvi unuk, ubacio u ruksak i poveo sa sobom.

Od lokalnih planina najdraži mu je Prenj.

„Njegova ljepota svrstava ga na prvo mjesto u BiH. Da napravite anketu među planinarima vidjeli biste da se s ovom konstatacijom slažu mnogi. Prenj možda jedini od planina u BiH ima alpsku strukturu, s vrhovima koji su samostojeći - od kojih je svaki priča za sebe! Odreda su svi privlačni, atraktivnih oblika i dimenzija.

Kad s distance pogledate Prenj njegova linija horizonta podsjeća na EKG, upravo u ritmu moga srca koje ubrza rad dok gledam njegove vizure. Čitav život odlazim na Prenj.“

image

Visočica zimi

Zahrudin Isaković/

Od planina u regiji izdvaja Durmitor i Prokletije, u europskom kontekstu osobito voli Dolomite, u globalnom Ande. „Za Durmitor Crnogorci, u svom simpatično-pretjerivačko-epskom stilu, vole reći da je direktor svih planina. Ali, ovdje bih se složio. Durmitoru baš pristaje taj epitet, ta funkcija Direktora planina, barem u ovom mandatu od stotinu godina. Tamo je na malom prostoru 18 planinskih jezera neizrecive ljepote, niz izazovnih, visokih vrhova s jedinstvenom konfiguracijom i tipično dinarskom plastikom. Bezbroj tihih, skrivenih, cvjetnih dolina.

image

Visočica, pogled na kanjon Raktnice

Zahrudin Isaković/

Prokletije, pored svega rečenog za Durmitor, zbog više desetljeća izolacije, imaju još i notu neke vlastite mistike i karizme. Prokletije su najgrublje i najmanje istražene balkanske planine. Tamo još uvijek možete otići na vrhove na kojima ćete biti prvi.

Ako niste bili na Dolomitima, potražite na internetu fotografije tih planina i sve će vam se samo kazati. I dok za ostale planine u regiji možemo reći da koliko toliko liče jedne na druge, Dolomiti su sasvim nešto posebno, nešto posve drugo. To je beskrajni niz vrhova koji je svaki za sebe posebna priča. Naravno, tu su i jezera na čijoj se površini umnožava ljepota božanstvenog ambijenta u kojem se nalaze. Ako je bog htio neko mjesto na Zemlji, sigurno je za sebe stvorio Dolomite.

Ande su veliki planinski lanac, unutar sebe sličan ali i vrlo različit. U različitim dijelovima Anda boravio sam više puta, od Patagonije do Cordillere Blanca u Peruu. Popeo sam se i sam najviši vrh Anda – Aconcaguu (6962 m). Taj vrh je istovremeno i najviši vrh izvan himalajskog područja i najviši vrh južne zemljine hemisfere.

Ne mogu ne sjetiti se epskog jednomjesečnog kružnog putovanja sa Stipom Božićem i njegovom kćeri Majom, kad smo pustinjama Atacame i Patagonije prešli 10.500 kilometara. Volim Južnu Ameriku, njihovo poimanje slobode i odmak od zapadnjačke trke s vremenom i novcem.“

image

Visočica, vrh Puzim

Fuad Foco/

Bilo mu je 14 kad se počeo baviti alpinizmom. „Presudan utjecaj, osim moje prirodne radoznalosti, imao je prijatelj Edin Durmo, koji me prvo nagovorio da se učlanim u izviđačku organizaciju pa potom i na alpinizam.

Ipak, presudan da na velika vrata i s velikim ambicijama uđem u penjački svijet, bio je moj stariji prijatelj Mukrim Šišić. Trenirali smo po tri sata svaki dan, trčali desetke kilometara, penjali do iznemoglosti, ništa nam nije bilo teško. U srednju školu skoro da nisam ni išao. U III3 razredu su mislili da sam se prebacio u III5, a u III5 su mislili da sam još u III3, tako da nitko nije zapisivao moje izostanke. A ja sam za to vrijeme visio po liticama Prenja, Romanije, Čvrsnice, Treskavice, Vlašića, ili zeničkog kamenoloma, koji nam je bio poligon za treninge.

Ti treninzi dali su i rezultate, pa sam već sa 17 godina penjao sjevernu stijenu Petit Dru, stijene u skupini Mt. Blanc, kod Chamonixa. Alpinisti znaju što to znači, a tim usponom sam na sebe skrenuo pažnju jugoslavenske penjačke zajednice.

Već sam čitao Nietzschea, Hegela, Kanta, pa možda i pod utjecajem te filozofije, ponekad sam želio penjati sam, ponekad bez osiguranja, danas bi rekli free solo, što znači da u stijenu ne unosiš nikakvu opremu za osiguranje. Tu si samo ti i stijena koju penješ.“

image

vrh Maglića

Velija Hasanbegović/

2009. je, u sklopu međunarodne ekspedicije u kojoj su bili visokogorci iz Hrvatske, Crne Gore, Slovenije, Srbije, Italije i BiH, krenuo na Mount Everest.

„Otišli smo u Nepal, sačekali vize za Tibet, što je dugo trajalo i oduzelo nam dragocjeno vrijeme, što će se kasnije pokazati pogubnim. Nekoliko dana samo traverzirali Himalaju i našli se u Tingriju (4200 m), zadnjem naseljenom mjestu podno Everesta.

Za oko dva tjedna napravili smo aklimatizaciju, što je podrazumijevalo nekoliko odlazaka do visinskog kampa 1 na 7100 metara, i napokon bili spremni krenuti u završni uspon.

Krenuli smo po lošem vremenu, jer se po prognozi dobro vrijeme trebalo biti za tri dana, što je otprilike bilo vrijeme kad smo trebali imati završni uspon.

Popeli smo se preko dvjestometarske ledene litice i legli u šatore. Cijelu noć je sniježilo, sljedeći dan i noć smo ustajali i bacali snijeg sa šatora da nas ne zatrpa.

Treći dan je osvanulo vedro ali jako vjetrovito.

Unatoč tom razornom vjetru krenuli smo prema visinskog kampa 2 na 7900 metara. Međutim, kao smo se uspinjali, vjetar je bivao sve jači, a prognoza za sljedeći dan nije bila sjajna. Negdje na visini od 7750 metara naše šerpe, visinski nosači, otkazali su uspon. Rekli su da je, u ovim okolnostima, jednostavno suludo da nastavimo.

Nije nam ostao ništa drugo nego da se okrenemo i spustimo u dolinu.

Već je bio kraj svibnja, pred nama je bio dug period lošeg vremena, i drugu šansu nismo imali. I to je to.

Iako sam u ovaj uspon uložio mnogo treninga, pa i novca, razočaran nisam bio. Baš me briga!

Vrh je samo jedna tačka na planini, a mi smo prešli čitav niz drugih tačaka, koje su moju sreću učinili velikom. U avanturu Everest sam se zaputio kao već izgrađen čovjek i penjač, pa mi je od početka bilo jasno da je i ovakav ishod moguć, čak i vrlo vjerojatan.

Najviše pamtim zvijezde iznad Everesta, ostale su kao neke moje vodilje za cijeli život.“

Iduće godine ponovo je bio u Himalaji, pod vrhom Cho Oyu (8201 m).

„Ni tada, opet zbog loših uvjeta na planini, nisam stupio na sam vrh. Pa ipak, bilo je divno. Dobro sam se osjećao, lako penjao, uživao u pogledu na Ngzumba Kang i druge vrhove u okolini. Svake večeri, Cho Oyu je pravdao svoje ime – Tirkizna božica – topeći se u žaru zalazećeg sunca. U tom crvenilu kalio se neki novi dio mene.

S te ekspedicije pamtit ću i dan kada je nas 25 ekspedicija, nakon što je poginulo nekoliko penjača, napravilo „plemenski savjet“ i odlučili odustati od vrha. Napravili smo zajednički party, iznio se sav skriveni alkohol, „trava“ i ostale delicije ostavljene za eventualnu proslavu vrha... Napravili smo svojevrstan oproštaj od planine.

U tom trenutku, bio je to party na najvišoj visini na svijetu – 5700 metara.“

Naposljetku, zašto ide u planine? Što ga vuče gore? Je li se njegov odnos prema planinama s godinama mijenjao i kako?

„Meni pitanje zašto idem u planine zvuči kao pitanje zašto dišem. Jednostavno - da bih preživio! Kroz sve ove godine odlasci u planine postali su mi organska – fizička i duhovna – potreba. U planine idem u svako doba dana i noći, svako godišnje doba, kad god osjetim da je trenutak.

Recimo, kad sam trenirao za Everest, radio sam u Federalnoj novinskoj agenciji (FENA). Ustajao bih u četiri ujutro, odvezao se do planine Visočice, gore sačekao izlazak sunca, vratio se kući, istuširao i u 9 bio na poslu.

Na planine volim ići i noću, naročito za puna mjeseca. Jedan od najljepših doživljaja imao sam u andskoj Cordilleri Blanci, kada smo na vrh Urus (5495 m) krenuli u ponoć, popeli se na vrh i u zoru bili nazad u bazi. Pun mjesec nam je cijelu noć obasjavao okolinu, tako da ni za trenutak nismo imali potrebu paliti čeone lampe.“

Za Al Jazeeru je napravio dokumentarni serijal „Vrhovi Balkana“.

„Rad na tom serijalu je moje najljepše novinarsko, a možda i uopće ljudsko iskustvo. Po profesiji sam novinar, bilo mi je izazov kako na lijep, dinamičan, interesantan i edukativan način prenijeti svu tu svoju ljubav za planine ali i dati objektivnu sliku planine koju opisujemo.

Slogan serijala bio je: Vrhovi Balkana – priča o impresivnoj prirodi i ljudima koji joj pripadaju.

Planine jesu lijepe i impresivne, ali je ponekad ljudska priča iznad te ljepote – dakle, ljudi koji te planine vole i nastanjuju. Bez ljudi - planine bi bile moćna prazna prostranstva, bez duše i ljubavi.“

Serijal produkcijski nije bilo lako realizirati. „Imali smo puno otežavajućih okolnosti – od same težine uspona, preko vremenskih (ne)prilika, do raznih iznenadnih problema s tehnikom ...

Tijekom rada na serijalu uspinjali smo se na planine u društvu s mnogo različitih, upravo veličanstvenih ljudi; neki od njih nisu više među živima, poput pokojnog Dave Karničara, koji je skijao s Mount Everesta.

Isaković će gostovati na Brdu knjiga, festivalu knjiga koje govore o planinama ili su inspirirane planinama koji se u Samoboru održava od 12. do 15. svibnja.

image

Vodič "Planine Bosne i Hercegovine"

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. svibanj 2022 15:30