Planinarenje? Može. Trčanje? Teže, ali može. Squash? Može. Bilo koji sport osim skijanja? Može. Tako je išlo moje razmišljanje o skijanju sve do ove godine. Uvjerena da, kad već nisam naučila skijati kao mala, onda sigurno nikada niti neću. Ipak, čovjek se zaljubi i na svašta ga se uspije nagovoriti, tako i mene na skijanje.
Imam 22 godine, a na skije nisam stala nikad. Moj dečko i njegovi prijatelji u skijanju su čitav život i u vrijeme pandemije i zatvorenih granica odlučni su u tome da pronađu gdje se u sezoni 2021. može skijati, a da nije Sljeme. Slovenija? Preskupo je plaćati te PCR testove kad se putuje tamo i na povratku. Austrija? Skupo, a nitko više ne zna niti popratiti primaju li turiste.
Međutim, naši susjedi u Bosni i Hercegovini ne traže PCR test na ulasku u državu. Tako je kao ideja došlo skijanje na Jahorini, olimpijskom centru iz davne 1984. Zaredali su prvi dogovori, prijedlozi datuma, odabir apartmana… a ja sam posudila svoju prvu opremu i s dečkovom se mamom uputila na Sljeme sa samo jednom misijom: znat ću skijati do Jahorine! Možda ne dobro, ali barem da ne moram cijeloj ekipi tamo stvarati probleme kad se na te dvije premazane iglice treba spustiti niz planinu. Imala sam dva tjedna za ispunjenje te misije. Možda bi točnije bilo reći da je dečkova mama imala dva tjedna da me nauči skijati, a ja sam imala vremena suočiti se sa svojim strahom. I tako dan po dan, od mojeg prvog pluga i pada na sljemenskome zelenom spustu, dva tjedna kasnije, sa svojim skijama i ekipom od 12 ljudi, od kojih nas je troje početnika, našla sam se na crnom spustu na Jahorini.
Putovali smo u dva kombija, a unajmili cijelu vikendicu na stazi. U pet dana, koliko smo tamo boravili, uspjeli smo pogoditi i dan kada radi prejakog vjetra nije radilo ništa osim jednog sidra, dan kada je sve radilo, ali je magla bila toliko velika da je vidljivost bila do metar i pol ispred tebe, bluebird day, kada ne želiš nikada prestati biti na planini, i dan kada je osjet temperature zraka bio -24 Celzijeva stupnja. Bluebird day naziv je za dan na skijalištu kada snijeg tek napada i sunčano je bez oblaka. To je onaj jedan dan zbog kojeg se petodnevnu kartu plus noćno skijanje isplati platiti 250 maraka, od kojih ti deset vrate pri povratku kartice.
Sarajevska planina udaljena je 28 kilometara od Sarajeva, tako da smo prvih dana otišli na slavne ćevape koji koštaju sedam maraka. Ta svota čini i ćevape na skijalištu neznatno skupljima jer je deset ćevapa na skijalištu stoji samo deset maraka, a kajmak podiže cijenu za tri marke. Tijekom ljepših dana skijaški centar Jahorina nudio nam je više od 20 kilometara staza za alpsko skijanje, a tu su, naravno, i divlje staze s dubokim snijegom, poznatijim kao “dubač”, za koji su moji prijatelji rekli da je nevjerojatan. Radi dubača dečki su bili spremni ostaviti svoje cure da se same snađu na skijalištu.
Početnik sam koji nosi naočale i morala sam kupiti onu smiješnu kacigu s vizirom u kojoj izgledam kao Power Ranger, ali mogu vam reći da na temperaturama od -24 stupnja dobro dođe da cijelo lice zabarikadiraš. Dapače, moraš to učiniti jer ti se u protivnom može dogoditi da, kao neka žena na vrhu skijališta, hitno tražiš pomoć zbog ozeblina po licu. Stoga, ako mogu dati univerzalan savjet za početnike i one koji to nisu, preporučila bih: ponesite buff i odjenite sve što ne dopušta da ti se vidi imalo kože na licu.
Kao što sam već rekla, ja sam početnik. Došla sam na Jahorinu s dometom skijanja u plugu, a vratila se skijajući paralelno. Još dok sam bila na Sljemenu, nekoliko sam puta čula da se onaj tko nauči skijati na Sljemenu može spustiti svim europskim stazama. Tako je i bilo! Prijateljica koja je prvi put stala na skije upravo na Jahorini, već se treći dan bez straha mogla spustiti crvenom stazom.
Kraj svakog skijaškog dana dočekali smo u kafiću na skijalištu. Mjere tamo postoje samo u teoriji. Jedino čega se pridržavaju je da u 22 sata počnu paliti svijetla i polako očekivati razlaz. Cijene na skijalištu kreću se kao u prosječnom zagrebačkom restoranu. Ni klopa ni cuga nisu skupi. Pivo smo plaćali oko pet maraka, a rakija smo naručili toliko da je teško znati kolika je cijena jedne. Kada ponestane maraka, plaća se eurima, a kada ponestane eura, prihvaćaju i kune s time da je tečaj četiri kune za jednu marku.
Predzadnji dan otišli smo na PCR testiranje koje je omogućeno na samome skijalištu. Po troje ili četvero ljudi ulazi u u sobicu od devet četvornih metara, u kojoj te dočekaju dvije medicinske sestre i jedan medicinski tehničar, od kojih nitko ne nosi masku. Minutu i pol kasnije plaćaš 63 eura, kolika je cijena testiranja, a već navečer ili sutradan ujutro rezultati stižu na mail. Postoji i opcija da ti ih dostave u hotel. Dvije osobe iz našeg kombija nisu se testirale te im je određena mjera samoizolacije pri dolasku na hrvatsku granicu.
Skijanju je došao kraj i zadnji smo dan umjesto još jednog ili dva spusta prije polaska odlučili ipak otići na snježne sanjke. Cijena jednog sata vožnje je 60 eura po sanjkama, a mi smo dobili grupni popust jer smo uzeli šest sanjki te je cijena pala na 50 eura. Ne znam je li za njih potrebna vozačka dozvola, ali potrebno je prilično mnogo koncentracije i snage da bi se njima upravljalo. Stoga, ako vam posljednjeg dana zimskog odmora ostane 60 eura viška, predlažem da isprobate vožnju tim sanjkama i zaokružite ga adrenalinskim iskustvom.
