"Svi su nam savjetovali da ne uzimamo automobil. Ipak smo ga uzeli", rekao nam je, uz smijeh, Željko Hajdinjak, fotoreporter Jutarnjeg lista dok nam je prepričavao svoj nedavni put u Gruziju. Ne bi se vjerojatno uopće dotakli automobila da se nije radilo upravo o Gruziji, zemlji koju u jednoj rečenici opisuje kao "državu očaravajuće prirode, dragih, toplih ljudi koji su uvijek spremni pomoći i... ludih vozača".
Taj je "neposluh", očekivano, urodio nizom dogodovština, a sve su one zapravo započele jednim drugim prijevoznim sredstvom - avionom koji ih je iz Budimpešte odveo prema gruzijskom gradu Kutaisi. "Šesti do 18. rujna. Tri prijatelja. Pronašli smo jeftine karte, povratne po cijeni od 800 kuna, i onda smo nas trojica, koji i inače znamo često putovati, rekli 'ajmo vidjeti Gruziju'. Nitko od nas je još nije posjetio, a čuli smo lijepe stvari o njoj", priča nam Željko.
Plan da "uzmu automobil" ipak nisu mogli ostvariti istog trena kad su se našli u tom gruzijskom gradu. Naime, željeli su - za početak - posjetiti regiju Svaneti, no rent-a-car agencije nisu iznajmljivale automobile za tu destinaciju. Razlog? Loše stanje cesta. Kako bi je ipak posjetili, odlučili su se za drugu opciju - na dva su dana unajmili vodiča odnosno vozača uz čiju su se pomoć naposljetku, nakon dugih sati vožnje, uspjeli domoći spomenute regije i u njoj jednog od svojih prvih gruzijskih ciljeva - sela Ushguli.
"Oni tvrde da je najviše, stalno naseljeno selo u Europi. Nalazi se na 2100 metara, a u biti ga čine četiri zaseoka u kojima živi oko 200 ljudi. Tamošnju prirodu je teško opisati... Nestvarna je...U njoj se nalaze i tornjevi koji su kroz povijest služili za obranu tog sela od raznih napadača. Ljudi tamo ručno kose travu, kosama, sve je puno životinja, krava i ovaca. Trude se biti turistički, i ima jako puno turista koji većinom dolaze pješke jer je Gruzija, kako je cijela na Kavkazu, dušu dala za treking i planinarenje, imaju nekave restorane i hotel, ali u Ushguliju sve to izgleda kao da si se vratio u doba prije 70-ih. Vraća te u neka druga vremena, među neke drugačije ljudi koji će se potrgati da ti daju što god ti treba. I sve je super povoljno", prepričava posjet tom selu.
Pri povratku u Kutaisi, naposljetku su ipak unajmili automobil i odmah se zaputili prema Crnom moru, do grada po imenu Batumi.
"Ceste su koma, svako malo su radovi i sasvim je normalno da po cesti hodaju krave, s pastirima ili bez. Ali, uvijek su krave. I moraš malo pripaziti jer lokalni vozači ne paze", opisuje put prema "gruzijskom Las Vegasu", kako zovu taj grad. Put do njega odveo ih je i do mjesta, također na Crnom moru, koji se zove Shekvetili. Tamo su, kaže, otkrili muzički park, nešto što doista nisu očekivali. "Riječ je o parku sa stablima i šetnicama, ali u njemu su postavljeni kipovi glazbenika. Kad se približiš kipu, sviraju njegove najveće uspješnice. Počinje s Beethovenom, a posljednja je skulptura Tupaca", govori.
Batumi je pak, nastavlja, ogroman i također iznenađujuće moderan. "U Batumiju ima jako puno kockarnica. Mi nismo probali sreću. Kad smo išli tamo, mislili smo da će to biti neka zabit, ali stvarno je moderan. Puno je kafića, restorana, mladih ljudi, jako je interesantan, pogotovo arhitektura. Ona u starom dijelu grada 'vuče' na New Orleans s balkončićima, a u drugom dijelu su velike široke šetnice. I palme su posvuda zato što ste na moru. Iznenadili smo se, uzeli smo, naime, toplu odjeću, ali u principu nigdje nije hladno, kao neka suptropska klima", priča.
Iduće mjesto - 200 kilometara udaljeno, a do kojeg im je trebalo čak šest sati vožnje, među ostalim i preko planinskog prijevoja - bila je čista suprotnost modernosti.
"U Vardziji se nalazi samostan u stijenama, iskopan u planini Erušeti, na lijevoj obali rijeke Kure. Samostan je sagrađen u 9. ili 10. stoljeću i napušten je tek u 16., kada su došli Osmanlije. Od dolje, izgleda kao da je riječ o rupama u stijenama. Razmišljaš, što li ćemo vidjeti gore, no išli smo pogledati. Kad smo došli gore, osim tih rupa, vidjeli smo da se unutra nalazi pravi samostan, crkva s ikonama, freskama, crkva koja služi funkciji... Gruzija je inače pravoslavna, više od 90 posto ljudi pripada toj vjeri. Prekrasno izgleda! Unutra su prokopani tuneli, jedan vodi 30-ak metara u planinu i na kraju se nalazi izvor pitke vode. Ludilo! Prolazi inače nisu za klaustrofobične, jedva se provlačiš... Možeš proći kroz cijelu tu stijenu, kojih 500 metara, a sve se prostire i na ukupno 19 etaža. Kada izlaziš van na stijenu, to pak nije za one koji se boje visine. Naime, to su litice i ogroman pad. Fascinantna stvar", priča oduševljeno Željko.
U Goriju, Staljinovu rodnom gradu, nisu se dugo zadržavali, nego su produžili do lokacije u okolici, crkve po imenu Upliscihe, koja je nalik na onu u Vardziji, osim što je manja. Nakon tih prizora došlo je vrijeme i za Tbilisi. U njemu će provesti ukupno četiri noći, istraživati sam grad, ali ga koristiti i kao bazu za jednodnevne izlete.
"Tbilisi je veći od Zagreba, ima milijun i nešto stanovnika, jako je moderan. Riječ je o glavnom gradu i ogroman je", kaže Željko, a zatim se odmah dotiče jedne od dogodovština s gruzijskih cesta i primjera "ludaštva" tamošnjih vozača.
"Ulaziš u grad, četiri trake u svakom smjeru... Mi smo ostali u krajnje desnoj, a trebali smo ući u prvu lijevu do nas, no nema šanse da se prestrojiš... Svi mi znamo voziti, naučeni smo, vozili smo i po Africi i po Šri Lanci, nismo loši vozači, No, nema šanse da se prestrojiš... Ništa, ostali smo u traci, odlučili samo krenuti ravno... Inače, prvi dan nas je upozorio čovjek da posvuda ima kamera i da ni u kojem slučaju ne pokušamo, ako do toga dođe, podmititi policiju, znate onu "balkanska priča"... Odmah ćete završiti u zatvoru, rekao nam je. U svakom slučaju, kako se nismo nikako mogli prestrojiti, ostali smo u desnoj traci i jednostavno prošli ravno iako smo znali da ne smijemo... Nije prošlo ni dva sata, a već nas je zvao čovjek iz rent-a-car agencije i rekao da smo dobili kaznu... Naravno, platili smo je", prepričava Željko, a zatim otkriva i ostale detalje zbog kojih su ih ljudi prije odlaska na put upozoravali da "ne uzimaju automobil".
"Promet je potpuno lud. Nije ništa čudno ako počneš preticati i da netko tebe počne preticati. Tu su i krave koje pasu posred autoceste. Autocesta je normalna, dakle dvije trake sa svake strane, ali na sredini je otok i krave na njemu mirno pasu, a dozvoljena brzina je normalnih 120 kilometara na sat, s time da nema znakova upozorenja da bi one mogle biti tu... Upravo je promet to što nas je potpuno fasciniralo. U Gruziju, primjerice, možeš uvesti bilo kakav automobil, dakle možete voziti automobil kojem je volan s desne strane, a oni inače voze po desnoj strani, pa je onda takvom vozaču sve nepregledno. Isto tako, kod njih nema ni autoškole u smislu kao kod nas, nego položiš teoriju, na parkingu preparkiraš automobil i položio si, voziš. I da, 90 posto automobila nema ni prednje ni zadnje odbojnike. Što zbog cesta, što zbog vožnje", priča Željko, završavajući rečenicom koja vjerojatno dočarava sve. "Sva trojica smo vozili, a samo je jedan bio za volanom", govori uz smijeh.
Nakon što su istražili Tbilisi - koji kako tvrdi obiluje turističkim dijelovima u kojima su cijene skuplje, no one vrlo jeftine možeš pronaći samo ako se odmakneš ulicu dalje - odlučili su posjetiti i regiju Kazbegi, što znači da su se ponovno uputili na Kavkaz.
"Zaustavili smo se kod dvorca Ananuri, nešto kao njihov Đurđevac, samo što tamo nisu bacali pijetlove nego su im pustili ribe, a bili smo i kod rusko-gruzijskog spomenika prijateljstva, koji su sagradili Rusi. Izgleda fascinantno, unatoč tome što konstantno imaju problema s Rusima. Na kraju krajeva, i Južna Osetija i Abhazija su pokrajine koje su se odvojile. Svi Gruzijci govore da je to Gruzija, no oni su se izdvojili i iz Gruzije ne možeš ući u njih, možeš samo iz Rusije s kojom graniče. Pogled na spomenik je u svakom slučaju fascinantan, monumentalan je, usred prirode, izgleda stvarno pretjerano, no jako nas se dojmio", govori.
Naposljetku su se domogli i onoga što Željko naziva "razglednicom Gruzije" - crkve Trojstva Gergeti. "To je vjerojatno najpoznatija slika Gruzije, crkvica na jednom vrhu planine, dok je iza još jedan veći vrh", kaže, a zatim odmah spominje i još jedan izlet, onaj u regiju Kakheti i grad po imenu Sighnaghi.
"To je vinska regija Gruzije... Ma, oni su izmislili vina! I ona su fenomenalna! Što god smo probali, ništa nije bilo loše, a probali smo vina u cjenovnom rangu od 20 kuna za litru do 120 kuna, što je za njih vrlo skupo. I nema loših vina!" govori, navodeći kako su im isto tako vrlo zanimljivi bili i sam jezik, gruzijska imena, ali i pismo. Najbolje riječi imaju i za gruzijske ljude.
"Engleski im jako teško ide, ali se uz objašnjavanje svi trude pomoći, svi se polome na bilo kojem jeziku kako bi ti pomogli. U našem zadnjem smještaju, primjerice, žena je znala njemački, kojeg smo mi razumjeli, a mi smo njoj pričali na engleskom i sporazumijevali smo se. Stvarno se trude da ti pomognu i objasne sve što te zanima", govori, dodajući kako se u Gruziji isto tako i puno gradi, a da radove često izvode upravo kineske tvrtke, među ostalim i ona zadužena za Pelješki most. Gruzija isto tako, tvrdi, obiluje skijalištima, a ni veliki hoteli europskog tipa nisu rijetkost. Ceste i žičare niču u sve većoj mjeri. "Očito jako puno ulažu u turizam, ali i u infrastrukturu. Za par godina doživljaj više neće biti isti", zaključuje Željko.
