Shuwa, dishdasha, matra, mishkak... Nepoznate riječi kotrljale su se jedna za drugom iz telefonske slušalice. S druge strane linije bio je Varaždinac Ivan Bengeri, jedan od naših najpoznatijih putnika i tvorac bloga "Idemo jesti, piti i putovati by Bengeri" i istoimene Facebook stranice, zatim Instagram računa "idemo_putovati" te Bengeri podcasta. Spomenute riječi, doduše, nisu imale veze s destinacijom na kojoj smo ga zatekli u trenutku intervjua - Maltom - već jednom mnogo daljom i nama posve egzotičnom: Omanom.
Tu je zemlju posjetio u studenome prošle godine, u njoj je proveo dva tjedna (premalo, reći će u nastavku razgovora) i vratio se oduševljen. Oman je, naime, neobičan spoj - urbanog i sela, modernog i tradicije, plaža i oaza, planina i pustinja... Već dugo se nalazio na njegovoj listi želja.
"Imao sam informacije da je zemlja predivna i vrlo zanimljiva, idealna za roadtrip, i da su tamošnji ljudi vrlo ljubazni domaćini", rekao nam je, a zatim dodao kako se poklopilo da je i njegov prijatelj Ivan Vuković, inače turistički vodič u Dubrovniku, u to vrijeme također bio slobodan te da su mu odgovarali datumi putovanja.
Dakle, njih dvojica su se udružili, sjeli na avion i otisnuli se put Omana. No, kao što je to inače slučaj u današnje vrijeme, prvo su morali raspetljati "pandemijski čvor".
"Oman je imao jedan od strožih lockdowna. Nisu dozvoljavali okupljanja, maske su bile obavezne, izlasci iz kuća minimalni i zato su imali relativno dobre rezultate. Vrlo je visoka, oko 85 posto, i procijepljenost stanovništva. Zemlja se otvorila u listopadu, a za ulazak je bila potrebna normalna viza koja se može ishoditi pri dolasku ili online, zatim negativan PCR test i dokaz da ste primili dvije doze cjepiva. I to su stvarno provjeravali, i to ne EU covid-potvrdu koja njima ništa ne znači, nego potvrde koje dobiješ kad se cijepiš. Obavezno je bilo i putno osiguranje s covid-klauzulom. Kod nas to nudi samo nekoliko osiguranja, a covid-klauzula ne znači pokriće troškova karantene, nego pokriće bolničkih troškova u slučaju hospitalizacije. Isto tako, pri ulasku u zemlju se plati oko dva, dva i pol eura kako bi se dobila njihova covid-potvrda, koja se izdaje na papiru ili pak putem aplikacije nakon provjere svih dokumenata, i bez koje je praktički nemoguće ući u, primjerice, šoping-centar, dok u slučaju restorana ovisi. Inače, njihova potvrda funkcionira isto kao i ova kod nas, na barkod", objašnjava Ivan Bengeri te dodaje da je nošenje maski bilo obavezno i u trenutku njegova boravka u Omanu. U slučaju neposlušnosti kazna je 200 eura, no nije da policija patrolira po cesti i izdvaja neposlušnike. I bez toga je svi nose, kaže.
Putovanje Omanom počelo je u Muscatu, najvećem i glavnom gradu Omana.
"Nismo imali striktni plan. Znali smo da imamo dva tjedna, a kako inače dosta putujemo, prepustili smo se da vidimo kako će to izgledati. Rezervirali smo samo smještaj prva tri dana u Muscatu i u biti imali sreće. Naime, uvijek kada putujem na svojim računima na društvenim mrežama postavim pitanje ima li tko kakve savjete. Još u Istanbulu mi se javila jedna Varaždinka, inače je trenerica fitnessa i u Omanu živi već osam godina. Dočekala nas je na aerodromu, odbacila do hotela i sve što smo iduća tri dana vidjeli u smislu razgledavanja Muscata možemo zahvaliti njoj i njezinoj ekipi s područja bivše Juge koja tamo živi. Isprva sam rekao ne, ali one me uvjeravala da smo svi domaći, da će nam tako biti lakše... Stvarno nas je iznenadilo da netko ima volje", prisjetio se Bengeri koji je Anu - u podcastu koji su nakon putovanja snimili on i njegov imenjak - u znak zahvalnosti nazvao "anđelom".
Muscat opisuje kao specifičan grad.
"Vrlo je tanak, proteže se uz obalu, odmah iza su planine i dugačak je oko 50, 60 kilometara. Zapravo je kao neka zmijica, nema specifičnog centra, a najviše zgrade imaju osam katova. Naime, nakana bivšeg sultana Qaboos bin Said Al Saida bila je da ne idu u raskoš i visine kao njihovi susjedi Dubai, Abu Dhabi i Katar, nego da probaju pokazati Arabiju kakva ona zaista jest. Naravno, ima različitih hotela, od pet zvjezdica do vrlo povoljnih, isto tako i restorana iz apsolutno svih krajeva svijeta. Vožnja automobilom po gradu dobro funkcionira, 25 kilometara prijeđete za 15 minuta. Imaju tri glavne ceste, poput autoceste, koje idu usporedno... Postoji i aplikacija Otaxi, lokalna verzija Ubera", objašnjava Ivan.
U Muscatu, od tamošnjih atrakcija, definitivno izdvaja džamiju sultana Qaboosa koju je on dao sagraditi kao poklon narodu za 30. godišnjicu svoje vladavine 2001. godine.
"Središnji luster izrađen je od 600.000 Swarovski kristalnih dodataka, a visok je 14 metara. Pod džamije prekriven je perzijskim tepihom veličine 70 x 60 metara, 4200 kvadrata. Šest stotina tkalaca tkalo ga je četiri godine, a teži 21 tonu. Otvorenjem džamije 2001. bili su to najveći luster te najveći tepih na svijetu, no samo nekoliko godina. Ubrzo su u Abu Dhabiju napravili sve veće", pojašnjava.
No, Muscat ima i svoje starije lice. Tu je Matra, stara jezgra glavnog grada, sa svojim sukovima. Nasuprot nje ponovno nešto novo - dvije sultanove usidrene jahte.
"Oman je sultanat, dakle na čelu je sultan, i sada je negdje godinu dana od smrti sultana Qaboosa koji je došao na vlast 1970. godine svrgnuvši svog oca, nakon što se vratio sa studija u Engleskoj. Do tada je Oman bio skroz zatvorena, siromašna i vrlo primitivna zemlja s dvije osnovne škole i jednom bolnicom, no on je polako u Oman uveo moderan način života. Nije bilo infrastrukture, struje, cesta... I zato je zanimljivo da se u Omanu sve ono što se u razvijenom svijetu događalo zadnjih 150 godina događa u zadnjih 50 godina", kaže.
Sada, dakle, postoje uvjeti za školovanje, otvorile su se bolnice, ceste su im odlične, a autoputi osvijetljeni cijelim putem (njegov suputnik u podcastu šaljivo kaže "kad ne znaju što bi gradili, izgrade cestu"). No, s druge strane, za mnoge djelatnosti nemaju adekvatnog kadra među domaćim stanovništvom. Zato u Omanu 40 posto stanovnika čine strani državljani - od onih koji tamo rade niže plaćene poslove, primjerice državljani Pakistana i Bangladeša, do zapadnjaka koji rade poslove koji su na cijeni i za koje su vrlo dobro plaćeni. Prosječna je plaća 1200 eura.
"Sultana Qaboosa narod je obožavao. I zbog tih promjena u zemlji, ali i zbog toga što je u Omanu za domaće apsolutno sve subvencionirano, struja, sve režije... Plaćaju smiješnu cijenu režija, benzin je tri, četiri kune, a na sve proizvode iz Amerike nema poreza, dakle imaju tax free politiku...", govori Ivan.
No, Qaboosov nasljednik, njegov rođak Haitham bin Tariq Al Said, došao je na vlast u nezgodno, izazovno vrijeme. Entuzijazam je u zemlji, kaže Ivan, splasnuo, iako se o sultanu, naglašava, javno ne smije reći ništa loše.
"Tu su stroga pravila zbog covida koja nikome nisu ugodna, a isto tako zemlja ekonomski ne može egzistirati bez poreza pa je uveden PDV od pet posto. Prije dakle nije bilo PDV-a. No, i dalje je 500 osnovnih namirnica izuzeto od njega, primjerice mlijeko. U Omanu se može jeftino živjeti, pogotovo izvan Muscata, no u njemu su sva događanja", kaže Ivan.
Inače, zemlja se budi tek nakon sieste koja traje od 13 do 17 sati. Naime, temperature ljeti su ubitačne - i do 50 Celzijevih stupnjeva. U studenome su se, kaže, kretale od 29 do 31 stupanj, a život je vrlo opušten. Za njegove stanovnike, njih 4,5 milijuna, vrijeme je "relativan pojam", a engleski im nije nimalo stran, pogotovo zbog brojnih stranaca koji tamo rade. Što se pak tiče žena, stvari su potpuno drugačije nego u Saudijskoj Arabiji. Žene voze auto, smiju se za večerom, kaže Ivan.
U političkom kontekstu, nastavlja, Oman bi se moglo nazvati "Švicarskom Bliskog istoka".
"To se opet vjerojatno može zahvaliti političkoj spretnosti sultana Qaboosa koji je tijekom 50 godina vladavine bio dobar sa svima. Imaju tu neku neutralnost, uvijek kad su neki pregovori ili razmjena zatvorenika to bude u Omanu", kaže.
Nakon što su istražili Muscat, dva Ivana unajmljenim su automobilom krenula prema gradu Suru.
"Jedno 100 kilometara od Muscata nalazi se 'sinkhole' kod mjesta Bimmah. Oko 500 metara od mora nastala je rupa u zemlji i unutra se miješaju slatka i slana voda, što je vrlo instagramično i specifično. Unutra se može i plivati", prisjeća se Bengeri, a zatim ga sjećanje vodi dalje do prvog vadija na njihovu putu - Wadi Shaba kod mjesta Tiwi, kojih 150 kilometara od Muscata.
"Vadiji su specifični za Oman i ovo područje svijeta. To su djelomično isušena korita rijeka u kojima je bogata vegetacija. Zna se naići i na jezerca predivnih smaragdnih boja i slapove. Vadija ima mnoštvo, ali njih četiri ili pet su izuzetno posjećeni. Mi smo posjetili dva. Drugi je bio Wadi Bani Khalid", govori.
Malo iza spomenutog grada Sura posjetili su i plažu koja se zove Turtle beach, u prijevodu plaža kornjača.
"To je rezervat kornjača. Naime, osim što se tamo nalaze predivne pješčane plaže, to je mjesto gdje gotovo svaku noć iz mora izlaze kornjače, odlažu jaja i vraćaju se u more te se i svako malo, obično rano ujutro, izliježu male kornjačice. Nažalost, naišli smo na par mrtvih kornjača koje se nisu na vrijeme stigle vratiti u more, valjda ih je sunce uhvatilo. Inače, od tisuću kornjačica samo jedna doživi odraslu dob, odnosno starost. Mnoge ni ne dođu do mora, a onda ih svašta može pojesti", objašnjava Bengeri.
Nakon plaža i kornjača bilo je vrijeme za unutrašnjost. Dvojac se zaputio u zaleđe Muscata, prema mjestu Bidiya. Tamo, naime, počinju prava pustinja i dine.
"Spavali smo na rubu pustinje i uzeli poludnevni, popodnevni izlet s vozačem i pravim džipom kako bismo posjetili pustinjska sela, ljude koji tamo žive i ludovali po dinama. Svakako preporučujem taj izlet jer se od vozača puno nauči. Kao i svi Omanci, bio je pristupačan, a na kraju izleta dočekaš zalazak Sunca na dinama", tvrdi te dodaje kako su se nakon toga ponovno vratili u Muscat. Naime, za iduću fazu njihova putovanja - onu planinsku - trebao im je malo drugačiji automobil. Onaj obični koji su dotad rentali sada su zamijenili džipom i pogonom na sva četiri kotača.
"U planinskom dijelu u zaleđu Muscata postoje dvije planine koje je bitno istaknuti. Jedna je Jebel Akhdar, u prijevodu Zelena planina koja u ovo doba i nije bila sasvim zelena, ali je inače poznata po šipku, ružama i marelicama koje tamo rastu na stepenastim terasama. Tvrde da najbolji nar na svijetu dolazi upravo s te planine koja ima 2980 metara. Druga, Jebel Shams, ima 3028 metara, i to je najviši vrh Omana. Zove se planina Sunca jer prve sunčeve zrake u Omanu padaju upravo na taj vrh. Radili smo trekove na obje planine. Na Shamsu ima predivnih trekova, a tamo se nalazi i najveći kanjon u Arabiji koji podsjeća na Grand Canyon te ga zovu Grand Canyon Arabije. Uz njega ide i predivna treking staza Balcony walk", govori.
U tom istom području, dodaje, postoje i luksuzni resorti s pet zvjezdica na visini od oko tri tisuće metara, a putnike nikako ne bi smjele obeshrabriti ceste koje vode na planinu.
"Ceste su projektirane izvrsno i vrlo brzo se dolazi gore. Za sat, sat i pol vremena si gore na tri tisuće metara. Samo što se na Shams ne može bez pogona na sva četiri kotača. Dolje postoji kontrolna točka, a ako netko ima obični auto na tome mjestu može unajmiti i ovaj s pogonom na sva četiri za to popodne", objašnjava.
Dodaje pritom da je pogon na sva četiri važniji za spuštanje s planina nego penjanje, a na vrh istih se dolazi brzo jer ceste idu poprilično direktno, odnosno serpentine nisu "guste" kao kod nas. Razlog je taj što se pri projektiranju nije trebala voditi briga o zimskim uvjetima jer ih tamo, kaže, nema.
Oman je u biti, moglo bi se zaključiti, raj za ljubitelje aktivnog odmora na otvorenom.
"Kampiranje je dozvoljeno bilo gdje, nije kao kod nas. Kod domaćih je kultura kampiranja na vrlo visokom nivou. Ima i dosta opcija za najam automobila sa šatorom na krovu i praktički svako malo srećete domaće obitelji s tri, četiri auta kako kampiraju. Omanci su ludi za kampiranjem. Ima i puno dućana s kamping opremom koja je povoljna", govori.
Njih dvojica nisu kampirali. Njihova baza za istraživanje planina bili su Nizwa i Al Hamra.
"Nizwa je stara prijestolnica poznata po tvrđavi i specifičnim sukovima u kojima se nudi sve, od lončarskih proizvoda do začina i voća. No, najpoznatija se stvar odvija svakog petka u ranu zoru, kada počinje sajam koza. Skupe se tisuće ljudi iz svih krajeva, a u vanjskom dijelu suka postoji jedan krug, promjera od 20 do 30 metara. Kad želi prodati kozu, prodavač je vodi u tom krugu, a okolo stoje potencijalni kupci. Tradicionalno, ako te neka životinja zanima baciš kamenčić pred kozu i počinju pregovori. To ide vrlo brzo, jako je bučno, dernjava je i misliš da je kaos, a zapravo sve savršeno funkcionira", objašnjava.
Centar Al Hamre, udaljene od Nizwe 50 kilometara, čini pak staro napušteno selo sačinjeno od tradicionalnih kuća izrađenih od blata i slame, ponekad dvokatnica. Većina tih zdanja u centru je napuštena, ali neke u rubnim dijelovima su preuređene. U jednoj od njih su pronašli smještaj. No, nisu dobili ključ, govori Ivan.
"Pitali smo gazdu, a on će: 'Ključ? Nema ključa'... Kriminal gotovo niti ne postoji. Oman je jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu", govori.
Kraj putovanja Omanom obilježili su posjetom otočju Ad Dimaniyat, udaljenom sat vremena vožnje brodom od Muscata.
"Izlet smo napravili iz Muscata preko neke lokalne agencije. To je rezervat prirode u kojem se može snorklati i roniti. Ima svih vrsta ribica, tamo je i koraljni greben i može se plivati s kornjačama u njihovu privatnom staništu. Plaže na tim otocima su tipične one koje imamo u glavi kad netko spominje Maldive i slično", kaže. More u Omanu je, ipak dodaje, više za surfanje nego za kupanje, njegova temperatura u trenutku njihova posjeta bila je ona Jadrana ljeti, a pijesak je - čak i u tim hladnijim mjesecima - toliko vruć da jedva možeš hodati po njemu.
Dva tjedna za Oman, pet ili šest puta veći od Hrvatske, pojašnjava Ivan, nije ni približno dovoljno. No, definitivno su "zagrebali". Jedan su dan čak nosili tradicionalnu odjeću muškaraca u Omanu koja se zove dishdasha, a imali su - naravno - prilike sresti se i jednim od zaštitnih znakova Omana, tamjanom.
"Oman je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje ima drva tamjana. Tako da su oni, dok nije bilo nafte, bogatstvo stjecali na tamjanu. Danas je, normalno, najveći uvoznik Vatikan."
Osim samog tamjana i mirisa (što u formi parfema ili pak praha i kuglica koje se pale), štandovi i trgovine u Omanu prepuni su i datulja, svih vrsta i veličina, dok na cestama ne nedostaje deva. Ima ih na svakom koraku, dodaje Ivan, no priznaje kako ga je ipak najviše iznenadilo kada je diljem Omana čuo svahili, jezik koji se govori diljem Istočne Afrike. Naravno, postoji objašnjenje za to.
"U jednom je razdoblju Zanzibar bio pod vlašću Omana, koji je pak svojedobno bio glavni u trgovini robljem", govori Ivan. Dapače, zanzibarski Stone City je u jednom trenutku čak bio glavni grad Omana.
