DRUGI KRAJ SVIJETA

Panama, zemlja užurbanog velegrada, gustih džungli i rajskih tropskih plaža

Panama City je moćan grad, šiban toplim tropskim zrakom... No, kakva tek čuda skriva ostatak zemlje.
 Sl_photography/Getty Images/istockphoto

“Da sam mlad, da radim nešto na internetu ili takvo što, sada bih bio u Panama Cityju”, rekao mi je vlasnik jednog hostela u Kostarici dok smo razgovarali u dvorištu njegova zdanja, okruženi gustom džunglom u čijim su krošnjama, visoko iznad naših glava, vriskale goleme crveno-modre are i skakali majmuni.

Taj mi je čovjek, u svojim sedamdesetima, koji sada živi u svom ne baš malom, privatnom kostarikanskom raju, pričao kako je cijeli život zarađivao, među ostalim i u korporativnom svijetu, i onda zarađeno ulagao u Kostariku. Danas, očito je po onome što govori, ne treba brinuti za mirovinu. Činilo mi se pametnim slušati što govori. A s obzirom na ono što sam vidjela prije nekoliko dana kada sam i sama hodala ulicama tog velegrada, bilo je jasno da jako dobro zna o čemu priča.

image
Casco Viejo stara je jezgra današnjeg velegrada, Panama Cityja
Rchphoto/Getty Images/istockphoto

Panama City je doista meka, jedan od najbrže rastućih gradova na svijetu. Dovoljan je samo jedan pogled na glavni grad te istoimene malene države, jedine na svijetu gdje s istog mjesta možete gledati zalazak i izlazak sunca nad dva različita oceana, da shvatite kako se tamo okreću goleme količine novca. I da grad pršti od prilika. I da ne misle stati na postojećem broju nebodera.

Znate li za vizu?

Panamá doduše baš i nije na pameti Hrvata, no možda bi trebala biti. Naime, ta zemlja za one koji traže priliku izvan Hrvatske nudi poprilično zanimljivu opciju.

Hrvatska se, naime, nalazi na popisu Panamá Friendly Nations Visa, odnosno na listi "prijateljskih država" s čijim stanovnicima Panamá želi uspostavljati "profesionalne i ekonomske veze". Na spisku se nalazi ukupno 50 zemalja.

Poanta je u tome da zainteresirani državljani tih zemalja vrlo jednostavno (barem tako kaže internet) mogu dobiti prebivalište u Panami, pod uvjetom da uspostave profesionalnu ili ekonomsku suradnju s tom državom. Dva su načina - osnivanje tvrtke u Panami ili pak zaposlenje u nekoj od panamskih tvrtki.

Naravno, ništa ne ide bez određene količine papirologije i novca, među ostalim 5000 dolara koje podnositelj zahtjeva treba uplatiti na svoj osobni račun koji je otvorio u nekoj od panamskih banaka. No, cijeli proces bi trebao biti jednostavan, bez previše nepotrebnih zavrzlama te trajati nekoliko mjeseci.

Riječ je o mjestu koje ne spava, koje bliješti, koje se neumorno gradi. Panama City je moćan, krcat automobilima, šiban toplim tropskim zrakom i čestom kišom. Mjesto gdje je vrlo dobro biti. Čak je i Donald Trump bio, i označio svojim imenom, to jest brendom, jedan od tamošnjih hotela, što je ipak završilo neslavno, micanjem naziva iz imena. “Grad trenutačno drže Izraelci i Kinezi”, priča nam vodič koji nas je vodio u razgledavanje. “No, sve su to ‘front biznisi’, paravani za pranje novca”, dodaje. Na pamet mi istog trena padaju famozni Panamski papiri o kojima su se svojedobno raspisivali svjetski mediji, spominjući i kudeći Panamu kao jednu od poreznih oaza. “A Panamski kanal?” pitamo ga.

image
Ako ste u Panami, Panamski kanal je "must"
Martina Hrupić

Zanima nas što će reći jer grad, ali i sama država, velik dio svoje reputacije te, pogotovo, bogatstva duguje upravo tom svjetski poznatom prolazu koji spaja dva oceana. Turisti, kada žele vidjeti to svjetsko čudo, pohode brane Miraflores, najbolje u trenutku kad prolazi neki do brodova. Nije to, doduše, neka super uzbudljiva akcija kao iz filmova o Jamesu Bondu. Izjednačavanje razine vode u segmentima kanala traje i cijeli je proces poprilično spor, ali svejedno impozantan. Pogotovo kad shvatite da ono tamo u daljini, iza onog “malog tankera” u koji piljite, ipak nije zgrada, nego golemi brod koji prolazi novim krakom kanala, sagrađenim malo dalje kako bi mogao primiti i gorostase najnovije generacije koji za prolazak kroz kanal plaćaju i milijun dolara. “Svi koji imaju veze s kanalom imaju novca”, odgovorio je vodič na pitanje o kanalu koji, prema Googleu, čini trećinu panamske ekonomije.

Panama ukratko

Glavni grad: Panamá City
Duljina obale: 2490 kilometara
Površina: 75.420 kilometara četvornih (119. zemlja po veličini)
Klima: tropska (kišna i suha sezona)
Najviša točka: Vulkan Barú, 3475 metara
Broj stanovnika: 3,800.644 (prema podacima iz srpnja 2018. godine). U Panamá Cityju živi 1,8 milijuna ljudi
Službeni jezik: španjolski
Očekivani životni vijek: 78,9 godina

No, Panama City nisu samo stakleni divovi, hoteli i brane. Panama City je isto tako i grad kontrasta. Casco Viejo, u prijevodu Stara četvrt, najbolji je primjer. Taj dio grada niknuo je nakon uništenja originalnog Panama Cityja, Paname Viejo, 1671. godine. Donedavno je zjapio neuređen, prepun devastiranih, razrušenih zgrada. Danas je to “in” četvrt, dio Panama Cityja u kojem svi žele biti. Mnogo je zdanja obnovljeno, uređeno, uglancano, niknuo je niz luksuznih restorana, palme izgledaju predobro i umjetno, kao i cvijeće na prozorima i balkonima. Ispred, na suncu, ljeskaju se skupocjeni automobili. Ostaci nekadašnje zapuštenosti provire svako malo, no vidi se da je riječ o posljednjim uzdasima. Nemoguće je, uz to, ne primijetiti i osiguranje na cesti.

image
Klasični prizor s ulicama glavnog grada Paname
Shahaira/Getty Images

“Vidite li onu rozu zgradu”, pita nas vodič, s uputom da dalje od nje ne kročimo. Objašnjava da su ovaj dio grada “vlasti očistile” od bandi i kriminala, no tamo, tek nekoliko ulica dalje, još ima puno oružja i droge. Neželjene su, dakle, samo premjestili malo dalje, u trenutačno aktualni dio betonske džungle rezervirane za one zapele s nesretnije strane vrlo očitog panamskog jaza.

No, grad, unatoč činjenici da u njemu živi gotovo polovica stanovnika Paname, nije baš stopostotna betonska džungla. Prepun je zelenih oaza. U biti, Panama City je jedini grad na svijetu koji se može pohvaliti kišnom šumom unutar svojih granica. Nisam pohodila tamošnji nacionalni park, ali uspela sam se na brdašce Ancón s kojeg se pruža odličan pogled na šumu panamskih nebodera. Mnogo bliže, u krošnji drveća, teško primjetljivi ljenjivci i gizdavi tukani, lijepe ptice zločestih navika. Naime, jedu jaja drugih ptica.

image
Iako popularni, otoci nude mir
Martina Hrupić

Priroda u Panami, doduše, još nije razvikana kao u Kostariki, iako je scenografija manje-više ista. Država tek sada ide kostarikanskim stopama ekološki osviještenog turizma i, pametno, čini se da nisu pretjerano devastirali. Mogu se pohvaliti i velikom bioraznolikošću: deseci tisuća biljnih vrsta, stotine ptica... Imaju i vulkan. I plaže. Ma, imaju i pravi pravcati raj, kako ga ja zovem, iako mu je ime San Blas.

“Dobro došli u raj”, rekao je vozač kad je zaustavio automobil u maloj luci gdje smo se trebali ukrcati na neki od brodova koji povezuju ukupno 365 otočića, odnosno “po jedan za svaki dan u godini”, kako se navodi na internetu.

image
Na otočju San Blas možete prespavati i u šatoru
Martina Hrupić

Nisam znala da li da mu vjerujem, iako je zvučao samouvjereno. Trebala sam, postalo mi je jasno u roku od 20 minuta, kad sam s brodića ugledala otok na kojem ću spavati tu noć. Taj, ali i svi ostali izgledaju potpuno nestvarno, kao fotošopirana razglednica: bijeli pijesak, tirkizno more, palma. No, ne vrijede ista pravila kao i u ostatku zemlje. Pokrajina je autonomna i kontrolu nad njom drži njezino autohtono stanovništvo, ponosno na svoju tradiciju. Zabranjeno je fotografirati ljude, žene nose nakit od sitnih perlica na potkoljenicama i podlakticama, kao tetovaže, vjeruju da je prvo što je stvoreno na svijetu bilo drvo, a predsjednik lokalne zajednice na mjesnim sastancima ponekad “zasjeda” iz viseće mreže za ležanje. I da, s protivnicima su se u prošlosti znali obračunavati tako što bi ih prvo napili pa savladali jer su poznati i po svojim feštama s velikim količinama fermentiranog “eliksira”, a vjeruju da bebe, umjesto roda kao kod nas, nose dupini. Upravo oni određuju i pravila turizma, svjesni toga što imaju u rukama - ono što je čak, u obliku fotografije, svojedobno završilo kao jedan od wallpapera Microsoft Windowsa, onaj otočić sa samo dvije palme.

image
San Blas može se opisati samo jednom riječi - raj
Martina Hrupić

Moj otok se zove Asseryaladub. Sumnjam da ću u budućnosti pamtiti njegovo komplicirano ime, no sigurna sam da nikad neću zaboraviti ono što me na njemu dočekalo: mali zeleni šator podignut na čistini, između visokih palmi, tek nekoliko metara udaljenoj od tirkiznog mora. Kad je shvatio da sam jedina koja ću kampirati, vodič se sumnjivo nasmijao. Pitala sam ga poslije zašto. “Nemoj me krivo shvatiti, ali nisam naviknut da žena sama kampira. Obično kampiraju muškarci ili parovi”, iskreno mi je odgovorio.

TROŠKOVI

  • 4200 kn - povratna karta Zagreb - Panamá City
  • 20 kn - ručak u lokalnoj zalagaonici u Boqueteu ili saviče u Panamá City (fast food)
  • 66 kn - hamburger
  • 100 kn - autobus Panamá City - David (6 sati)
  • 16 kn - autobus David - Boquete (max 2 sata)
  • 80 - noć u hostelu (soba s više kreveta)
  • 200 kuna - taksi od zračne luke do četvrti Casco Viejo u Panamá Cityju
  • 13 kn - pivo (malo)
  • 40 kn - pranje prljavog rublja
  • 34 kn - cijeđeni sok od papaje u Panamá Cityju
  • 13 kn - veliki ananas

Nažalost, svoju vilu, smještaj iz mojih snova, uspjela sam koristiti kratko. Prekratko. Upravo kad sam utonula u san, probudio me nepoznati glas i jarko, u mene upereno svjetlo od kojeg ništa nisam vidjela. “Boje se da bi ti se nešto moglo dogoditi. Sprema se oluja, kiša i jak vjetar, pa bi htjeli da se premjestiš u neku od praznih kolibica”, odzvanjalo je dok sam, još uvijek snena, pokušavala shvatiti što se od mene traži. U nedostatku izbora pokupila sam stvari i prebacila se na “novi” krevet. Noć je prošla, na kraju, većinom mirno. To nije bilo ni prvi, ni posljednji put da je panamsko nebo tijekom kišne sezone pokazalo zube, a pritom na kraju nije doista iskalilo bijes.

Jutro je brzo odnijelo sjećanja na nesretnu i prisilnu “evakuaciju”. Sklepane kućice od trstike, kristalno more, mukli udarac kokosova oraha o pijesak, a zatim zov na doručak, proizveden puhanjem u školjku. U nevjerici sam na tanjuru gledala priviđenje iz djetinjstva - nešto što je izgledalo kao bakin klipić.

image
Smještaj na otočju San Blas varira - od jednostavnih sklepanih koliba do luksuza
Martina Hrupić

Za one koji nisu za urbanu gužvu Panama Cityja, ali ni za bućkanje ili ronjenje uz koraljne grebene te izležavanje na plaži, ta srednjoamerička država, na najužem dijelu široka samo 80 kilometara, nudi nešto sasvim drugačije: Boquete.

Puta do tamo sjećam se jako dobro. Presjedala sam u gradu Davidu, prometnom čvorištu koje će putnici u Panami, bez obzira na odabranu rutu, neizbježno prijeći nekoliko puta. Moj autobus, koji će me odvesti u gradić nasađen na 1500 metara nadmorske visine, kretao je tek za pola sata, no onaj susjedni bio je pred polaskom. Užurbano su na njegov krov ukrcavali bijele čvrste vreće prepune hrane i drugih potrepština. No, u jednoj od njih bio je nesvakidašnji teret. Iz čvrsto povezane vreće milile su glava i znatiželjne uši osrednjeg psa. Zgrabili su i njega i ukrcali ga na krov, zajedno s ostatkom tereta. Pas je tupo zurio, vozač je stisnuo po gasu. “Koliko traje njihova vožnja”, pitala sam ženu koja je sjedila pokraj mene. “Tri sata”, odgovorila je.

image
Žuti autobus čest je prizor na panamskih prometnicama
Davorlovincic/Getty Images/istockphoto

Moja, do Boquetea, definitivno udobnija od one opisanog stvorenjca, trajala je najviše dva sata. Autobus, onaj žuti, “školski” iz američkih filmova, stao je u gradiću koji slovi kao jedno od deset najboljih mjesta na svijetu za umirovljenje. Nije ni čudno. Tropi su ovdje, na višoj nadmorskoj visini, milosrdniji, kolibrići dolaze u dvorište. Dok sam hodala njegovim ulicama, atmosfera me podsjetila na vijetnamski Da Lat, “švicarski štih na tropski način”, gdje mango raste uz bok jagodi, krave pasu ne obazirući se na more motora, a svatko tko nešto znači (čitaj: partijski funkcionari) ima svoju vilu. Ovdje, doduše, nema partije, ali se po mjestu svojedobno, prije prekida, smucala čak i Brandelina, a danas velika zajednica američkih ekspata. Ima i Talijana, Nijemaca i Francuza.

image
Ljubitelji prirode i zelenila neće ostati zakinuti
Martina Hrupić

Grad sam po sebi vizualno nije ništa posebno. Spašavaju ga zapravo rijeka na kojoj je smješten i dobra atmosfera - niz restorana i second hand shopova s opremom za aktivnosti u prirodi, živahna glazbena scena i okolna priroda. Aktivnosti ima napretek - od obližnjeg vulkana Baru do plantaža kave, od vodopada do stijena za penjanje.

U ruksaku

Što ponijeti sa sobom?

  • toplu odjeću za panamske autobuse (vani je vruće, unutra ledeno. Ne štede s klimom, do mjere smrzavanja - pogotovo na dužim relacijama i noćnim autobusima)
  • sredstvo protiv ugriza insekata i OBAVEZNO krema za ugrize insekata, primjerice Sinopen. U obalnim, pješčanim područjima česte su inačice tzv. sandfliesa, malenih insekata čiji ugriz nepodnošljivo svrbi.
  • kupaći kostim (htjet ćete uskočiti u tirkizno more!)
  • kremu za sunčanje
  • pončo, kabanicu i kišobran (pogotovo tijekom kišne sezone)
  • dobar fotoaparat ili (ako ste pravi zaljubljenik) dalekozor za fotografiranje, to jest promatranje životinja u divljini

Na kraju, ako ni to nije za vas, možda Bocas del Torro, opušteni karipski arhipelag u kojem su se navodno snimali “Survivori” iz 17 zemalja, a neke od otoka imenovao sam Kolumbo. Tamo za svakoga ima ponešto - od ludih noćnih provoda do usamljenih plaža i nacionalnih parkova. U istoimenom glavnom gradu arhipelaga i, kako za njega govore, backpackerskom raju, cestama kao taksiji voze golemi terenci, a svaki hostel ima svoj mol. Jedne su večeri ispod mog mola prodefilirale čak četiri vrsta raža. Najveće su imale metar u promjeru.

image
Bocas del Torro popularna je destinacija
Martina Hrupić

Jedna od gradu najbližih razvikanih lokacija je Playa de Estrella ili Plaža zvijezda. Uska, ali predivna, postala je poznata po brojnim morskim zvijezdama koje su nastanjivale njezin plićak. Danas ih je, zbog turista koji pohode to mjesto, ostalo samo nekoliko. U mom slučaju tri, koje sam ostavila na miru i radije se bacala u plićaku s Victorom i Nestorom, djecom vlasnika jednog od tamošnjih restorana. Sprijatelji smo se i bilo mi je teško mahnuti im zbogom. Playa de Estrella bila je posljednja lokacija prije povratka u Panama City pa kući u Hrvatsku, daleko od pijeska i palmi. Taman je i zahladnjelo, javili su mi. Odlično, pomislila sam ironično. I sjetila se opet onog psa, kojem se isto tako vjerojatno nije dalo na put.

image
Otočići u sklopu arhipelaga San Blas različite su veličine. Neki od tek su mrvice u tirkizu
Martina Hrupić
Ne propustite


SAN BLAS - RAJ NA ZEMLJI

Odlazak u "raj", kako sam se sada već navikla nazivati taj panamski arhipelag, jednostavniji je nego što možete zamisliti. Odluku da ću ipak otići tamo donijela sam doslovno u posljednji čas, produžila sam do recepcije svog hostela u Panamá Cityju i bukirala jedan od paketa koji su nudili.

Naravno, opcije su relativno brojne, različitog trajanja i cijene, a ja sam se odlučila (u nedostatku vremena, ali i skučenog budžeta) za onu najkraću i najjeftiniju: dva dana, jedna noć, spavanje u šatoru. Cijena tog aranžmana iznosila je 147 dolara plus 23 dolara za ulaz u nacionalni park. Ostavila sam na recepciji polog od 15 dolara i sve što sam nakon toga trebala učiniti bilo je probuditi se idući dan u pet sati ujutro i pričekati prijevoz (džip za šest osoba) koji će me s ostalih pet osoba koje su uplatile tu ili sličnu opciju odvesti na odredište.

Put do San Blasa iz Panamá Cityja jako je jednostavan - traje oko tri sata. Prva dva sata vožnje su iznimno bezbrižna - dobra cesta uz dva stajanja, jedan u većem dućanu kako biste kupili grickalice, alkohol, nešto za doručak ili što god drugo vam treba na izletu, te u jednom manjem, u sklopu benzinske postaje, za "finalnu kupovinu" ako ste slučajno nešto zaboravili. Nakon toga dućan u klasičnom smislu više nije opcija.

Isto tako, nakon tog posljednjeg stajanja kreće i finalna faza kopnenog puta - kojih sat vremena spore, izrazito vijugave vožnje kroz šumom okružene cestice Guna Hillsa. Onima s osjetljivim želucem savjetujem da sjednu na suvozačko mjesto ili popiju tabletu protiv mučnine.

Na putu do San Blas otočja u jednom ćete trenutku proći i kroz sigurnosnu, to jest graničnu kontrolu. Naime, San Blas, odnosno Guna Yala autonomno je područje unutar Paname i ima "granični prijelaz". Stoga obavezno morate ponijeti putovnicu, za svaki slučaj, a na to će vas prije samog polaska podsjetiti i vozač.

Kad se džip jednom parkira, čekate svoj brod, a nakon ukrcavanja slijedi relativno kratka vožnja do vašeg "home islanda", odnosno matičnog otoka na kojem noćite. Put do mojeg trajao je 30-ak minuta, uslijedio je kratki check-in i ponovno ukrcavanje u brodić te obilazak drugih otoka (na kojima se iskrcavaju ili ukrcavaju drugi izletnici).

Izlet, u tom smislu traje gotovo cijeli dan, na home island se vraćate u kasno poslijepodne, nakon čega slijedi večera i spavanje, a iduće jutro se ponovno kreće rano. U mom slučaju, posjetili smo jedan od "glavnih otoka" u području uz pratnju vodiča koji nam je pričao o običajima tamošnjih ljudi. Nakon posjeta tom otoku, brodica se vratila na home island, gdje je bilo predviđeno slobodno vrijeme te polazak oko 16 sati za kopno. U Panamá City, i to istim putem u istom aranžmanu i trajanju, vratili smo se navečer.

Dok boravite na otocima, cijenom aranžmana koju ste platili pokriveni su troškovi obroka - doručka, večere i ručka te vode. Alkoholna pića (ako ih niste kupili u supermarketu) plaćate sami, kao i druge prohtjeve ili dodatne obroke. Ako ste alkohol ili druga pića kupili unaprijed, možete ga spremiti u škrinje koje su predviđene paketom.

image
Tradicionalni Congo ples
Sl_photography/Getty Images
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 02:45