Volim te destinacije u kojima je, ne budi lijen, ipak potrebno malo zagrepsti ispod površine pa da ti se, tamo negdje na treću, otvori prava slika i atmosfera nekoga grada.
Tako mi se otprilike dogodilo i u Sofiji, bugarskom glavnom gradu, čije me se prometnice, po kratkoj vožnji s aerodroma prema centru grada, baš ničime nisu pretjerano dojmile.
Možda se prizore ostataka socijalističke arhitekture s nešto više ambicije trebalo uklopiti u dinamičnost ovoga grada, a onda opet, možda je baš nehaj kojem su godinama prepušteni zapravo pomno osmišljena uvertira u raznolikost bugarske prijestolnice.
Grad je tako najdojmljiviji noću kad do izraza najbolje dolazi šarenilo bugarske povijesne arhitekture, trendovskih restorana i barova, uvijek krcate središnje trgovačke ulice Vitoša bulevara i terasa lokalnih, narodskih restorana na kojima se mesojedima preporučuje kušati slavni bugarski roštilj.
Sofija je, međutim, jednako vibrantna i danju kad je na štekatima uz glavnu trgovačku ulicu gotovo pa nemoguće pronaći slobodno mjesto za kavu, nešto slično kao i u Zagrebu u kojem se ovaj napitak ispija polako, strpljivo i uz puno priče.
Sofija je pritom putnicima preporučljiva i iz razloga što je ovo jedna od jeftinijih europskih destinacija čije su središnje ulice, pored kapitalističkih modnih i drugih brendova, istovremeno krcate jednako primamljivim boflom, a za obilazak grada bit će dovoljno već i kraće putovanje, jedva produljeni vikend na kojem ne morate doživjeti bankrot. Gotovo sve najvažnije kulturne, arhitekturne i povijesne znamenitosti Sofije nalaze se praktično u užem središtu grada, na udaljenosti koju se isključivo prelazi cipelcugom i koja garantira sasvim ugodnu šetnju kroz povijest ovog zanimljivoga grada.
Postoji u Sofiji nekoliko preporuka hodajućih tura, no moj je angažman, s obzirom na to je bila riječ o poslovnom putovanju, podrazumijevao brzinski obilazak isključivo strogo centralne povijesne ostavštine koja je, puno više nego izgledom, oduševljavala zbog energije dugokosog bugarskog vodiča.
Na udaljenosti od možda jedne minute hoda od hotela u kojem smo noćili, zapravo s njegove stražnje strane, naš nas je vodič odveo do crkvice svetog Georgija Rotunde, najstarije građevine u Sofiji koja datira u 4. stoljeće, a koja je najpoznatija po freskama ukrašenoj unutrašnjosti, ostacima umjetnosti iz 12., 13. i 14. stoljeća s prikazima više od 20 svetaca. Ranokršćanska crkva koja je jedno vrijeme služila i kao džamija zapravo je dio znatno većeg arheološkog kompleksa Serdika, ostatka povijesne Sofije (Serdika je bilo njezino staro ime) otkrivene tijekom druge faze izgradnje sofijske podzemne željeznice.
Od crkvice Svetog Georgije do Serdike ima tek nekoliko koraka, no već uz sam rub crkve očuvano je nešto rimskih ostataka koji neukome ne predstavljaju puno, iako su zapravo uvjerljivi dokaz kako podno grijanje potječe još od doba starih Rimljana.
Riječ je o sustavu podzemnih cijevi kojima se do objekata dovodila topla voda, odnosno vodena para, a koje se nastavljaju sve do današnje stanice podzemne željeznice koja je i preuzela naziv Serdika.
Obnovu i restauraciju otkrivenih ostataka Bugari su financirali uz pomoć novca iz fondova Europske unije, ali ne treba biti previše vješt kako bi zamijetio da je uklapanje vrijednih, rimskih ostataka u modernu bugarsku arhitekturu negdje malo pošlo po krivu. Restaurirani dijelovi tako prilično odskaču od originala, između starih kamenih blokova mjestimično ispadaju plastični kabeli i štekeri, a povijesni se stil nerijetko baš najbolje ne slaže s improviziranom modernom arhitekturom.
Pa ipak, treba priznati da je itekako pohvalna odluka gradskih oca Sofije da ostatke povijesne Serdike prepuste građanima na svakodnevno korištenje pa se tako do podzemne stanice baš namjerno dolazi kroz taj prapovijesni kompleks, umjesto da ga ograde i turistima naplaćuju upad.
Odmah potom odlazimo do gradskog muzeja koji je po prikazu sadržaja prilično konvencionalan: pronađeni predmeti poslagani su po staklenim vitrinama, mnogo je tu papiruština, odjevnih predmeta i obuće, svečanih kočija te replika tipičnih sofijskih povijesnih interijera.
Onaj dio povijesti kojim se posebno ne ponose - činjenicu da su u Drugom svjetskom ratu Bugari od 1941. do 1944. stali uz Hitlera - tek ovlaš prikazuju, a naš nam vodič s nelagodom napominje kako su čak i tada ostali humaniji od mnogih članica sila osovine.
U blizini muzeja i povijesne Serdike potom je i predsjednička palača ispred koje se turisti redovito slikaju sa stražom, a nakon toga najlogičnije je nastaviti bulevarom Cara Osloboditelja uz kojeg se protežu neke od najvažnijih sofijskih znamenitosti: Nacionalna galerija, Prirodoslovni muzej, Trg kralja Aleksandra, gradski vrt u kojem vikendom često svira živa glazba te najmonumentalnija gradska građevina, katedrala Aleksandra Nevskog koja dah jednako oduzima izvana, kao i iznutra.
Netko bi je mogao nazvati kičastom, ali mene se osobno dojmila kombinacija pozlaćenih i zelenih crkvenih krovova te monumentalnost kojom se nadmeće sa svime u blizini. Riječ je o jednoj od najvećih pravoslavnih katedrala na svijetu nazvanoj po ruskom princu, a koja u sebi objedinjava i muzej ikona koji sam propustila posjetiti.
Umjesto toga, zanimljivije mi je bilo promatrati pravoslavni živalj i način na koji upražnjavaju vjeru: strastveno ljubeći i klanjajući se ikonama, jednako mladi i stari, oni izdašno te oni nešto siromašnije odjeveni.
Za one koji više nego u crkvama ipak uživaju u prirodi, Sofija je pravi pogodak, s obzirom na to da se malo izvan njezina centra nalaze prekrasni parkovi i uređeni vrtovi, a uz pomoć prilično kratke vožnje autobusom stiže se i do Vitoše, planinskog masiva s brojnim planinarskim stazama i mineralnim izvorima u njenom podnožju. Noćni život, kažu mi, također obećava, samo se čuvajte koktela s ginovima u koje Bugari rado stavljaju vodu od kiselih krastavaca i koji su u najmanju ruku neprobavljivi.
U svemu ostalome Sofija i više nego obećava, a rijetko gdje u Europi na tako je šarmantan način izmiješan duh starog Rima, Otomanskog carstva, ostataka komunizma te mlade, opuštene i neopterećene Europe.