Budimpešta je grad uspomena. Neke grad sam ponudi, druge sami stvorite. Ove prve se mogu pronaći tijekom obične šetnje. Prvenstveno se to odnosi na prekrasne višestoljetne građevine, od kojih su najpoznatije Budimski dvorac, zgrada mađarskog nacionalnog parlamenta, bazilika sv. Stjepana, Ribarska tvrđava…
Zapravo, samo o kulturnim znamenitostima se mogu napisati redovi i redovi teksta, pogotovo kada u obzir uzmemo da su ovdje mostovi više umjetničko djelo nego što su prometna infrastruktura. Prema tome, već se samo kroz šetnju stvara posebna povezanost s gradom na Dunavu koji mnogu zovu “Parizom istoka”.
Tu su onda i uspomene koje sami stvorite. Ne postoji sad neka posebna formula kako to napraviti - to može biti kupanje u termama, uživanje u mađarskoj tradicionalnoj kuhinji ili pak izlazak u neki od “ruin barova”, zbog kojih Budimpešta lako može uzeti i ime “Budefešta”.
U ovu lepezu uspomena potrebno je dodati još jedno lice ovoga grada. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata i komunističkog režima koji je nakon toga uslijedio, u Budimpešti su se dogodile brojne strahote. Građani su svjesni te mračne povijesti i ne skrivaju je, već su podigli spomenike koji stoje kao podsjetnici na djela koja se više nikada ne smiju ponoviti.
Iz ovog poduljeg uvoda jasno je da svaki posjetitelj drugačije doživi ovaj grad. No, to je možda i njegova najveća ljepota jer svaki posjet znači i jednu novu priču. Prema tome, bilo bi nezahvalno zahtijevati da ovaj tekst sadrži ama baš sve što Budimpešta može ponuditi, tako da su sljedeći redci tek uspomene jednog turista u gradu koji se ne zaboravlja.
Pa, krenimo, i to s običnom šetnjom koja počinje podno stuba koje vode prema Ribarskoj tvrđavi. Pogled prema gore otkriva bijele tornjeve i zidine koji na prvu podsjećaju na famozni dvorac iz Disneyjevog logotipa ili pak na drevnu palaču Minas Tirit iz filma “Gospodari prstenova”. Svaki korak prema gore oduzima šetača od moderne realnosti i uvodi u jedan zaboravljeni svijet kraljeva i plemića.
Iako, ova tvrđava zapravo nije toliko ni stara. Sagrađena je 1902. godine u znak proslave tisućitog rođendana Mađarske, tako da njenih sedam tornjeva reprezentiraju sedam mađarskih plemena koja su osnovala ovu državu. Prema tome, njena svrha nikada nije bila obrambena, nego isključivo umjetnička, i tu ulogu obavlja fantastično jer je upravo ovaj lokalitet jedan od najposjećenijih u cijeloj Budimpešti. Razlog takve popularnost krije se na vrhu, i to je, naravno, pogled.
Teško je odlučiti kada je bolje stajati na vrhu grada na Dunavu. Po danu pogled seže do samih krajeva Budimpešte i jasno se vide krovovi i vrhovi mađarskih zgrada i crkvi. Po noći je dakako smanjena vidljivost, no tada imate priliku gledati grad okupan noćnim svijetlima. Ulična rasvjeta, žarulje u stanovima, blještave reklame i farovi automobila daju dodatnu dozu magičnosti ionako fantastičnom pogledu. Posebna čar se dobije tijekom Adventa, kad je taj broj svjetlosnih točaka uvećan, možemo slobodno reći, i za tisuću puta. No, neovisno o kojemu se dobu godine radilo, uvijek se zna koje će točke najsjajnije svijetliti, a to su upravo najpoznatije kulturne znamenitosti Budimpešte. Slijeva nadesno može se prvo vidjeti Margitin otok, riječni otok na Dunavu dug 2,5 kilometara, koji je spojen na jugu s Margitinim, a na sjeveru s Arpadovim mostom.
Ako nastavite s panoramskim pogledom, u oči vam upadaju i Széchenyijev lančani most, Palača Gresham, zgrada mađarskog nacionalnog parlamenta, bazilika sv. Stjepana, u kojoj je izložena desna ruka prvoga mađarskog kralja, sv. Stjepana, Velika sinagoga… sve redom točke koje vas svojim sjajem pozivaju da ih jednostavno morate vidjeti izbliza. Svi ti punktovi nalaze se u Pešti, s one strane Dunava, no još se toliko toga nalazi i u Budimu. Tu je Budimski dvorac, dvorski kompleks mađarskih kraljeva, čiji prvi dijelovi potječu iz 1265. godine. Ispod njega se nalazi Labirint - kompleks špilja i prolaza koji su se tijekom Drugog svjetskog rata koristili kao sklonište, dok je za vrijeme opsade Osmanlija taj prostor bio korišten kao harem. Labirint je tijekom 15. stoljeća ujedno bio i zatvor za notornog Vlada Tepeša, poznatijeg kao Grof Dracula, kojega je u zatočeništvu držao mađarski kralj Matija Korvin. Štoviše, Budimski dvorac s okolicom je dio UNESCO-ve svjetske baštine, kao i Andraševa avenija s Trgom heroja i Milenijska podzemna željeznica, najstariji metro u Europi. Dva puta tijekom dana postoji i dvosatna turistička tura koja posjećuje najvažnija mjesta u Budimpešti, od crkve sv. Stjepana do Budimskog dvorca.
No, vrijeme je da našu šetnju odvedemo na niže razine, do obale Dunava, rijeke koja spaja dva povijesna dijela ovoga grada. Naime, opće je poznato da je Budimpešta postala jedinstveni grad 1873. godine spajanjem Budima i Starog Budima na zapadnoj obali Dunava s Peštom na istočnoj obali. Samim time, radi se o dva različita svijeta. U Budimu se povijest može vidjeti i osjetiti na svakom koraku, što ga čini i skupljim dijelom za turiste. Pešta je pak suvremenija i više okrenuta modernom vremenu, no i dalje s dijelovima svojih vrhunskih građevinskih relikata starih po nekoliko stoljeća. Ta dva svijeta povezuju mostovi koji omogućuju da ovaj grad živi kao jedno.
Budimpešta je, naime, grad koji leži na osam mostova, od kojih svaki ima svoju priču, ali i boju. Najpoznatiji, ali i najljepši, među njima je zlatno osvijetljeni Széchenyijev lančani most, koji je ujedno i prvi stalni most koji povezuje Budim i Peštu. Ime je dobio po svom graditelju grofu Istvánu Széchenyiju, uz kojega se veže i legenda o tome kako je nastao taj most. Naime, grof Széchenyi saznao je da mu je otac umro u Beču. Budući da se to dogodilo u prosincu, zima je bila jaka i most je bio zatvoren. To je oduljilo polazak za čitavih tjedan dana i grof je obećao da će sagraditi stalni most, bez obzira na cijenu. Prije otvorenja rekao je da će se baciti u Dunav ako netko nađe grešku na mostu. Neki kažu da je jedan dječak skakutao oko statua lavova i rekao da oni nemaju jezik, dok drugi tvrde da je Ištvanova kćerka primijetila da lavovi nemaju jezik. Ištvan je naredio da mu donesu ljestve, popeo se i vidio da lavovi stvarno nemaju jezik. Nakon toga se bacio u Dunav.
S njegovom pogibelji ulazimo u jedan novi set uspomena, a to su one koje počivaju na mračnom dobu Budimpešte. Prvi podsjetnik na to vrijeme može se pronaći na obali Dunava, nadomak zgrade parlamenta. Riječ je o 60 pari željeznih cipela koje vječno leže razbacane na betonu. Ima tu svakakvih vrsta obuće. Ženskih cipela s potpeticom, čizmica, muških radničkih cipela, pa i dječjih cipelica, i one su posvećene žrtvama koje su bačene u Dunav tijekom Drugog svjetskog rata. Većinom se radi o žrtvama židovskog podrijetla čiju je smrt naredio Ferenc Szálasi, vođa tadašnje mađarske totalitarne nacionalsocijalističke stranke. Procjenjuje se da je on odgovoran za smrt oko pola milijuna Mađara židovskog podrijetla, od čega je 20 tisuća streljano na obali Dunava. Žrtvama su zapovjedili da izuju cipele, a zatim su ih nemilosrdno ubili i bacili tijela u rijeku. Upravo u spomen na taj stravični zločin filmski redatelj Can Togay i kipar Gyula Pauer postavili su željezne cipele, kako bi svijet mogao učiti na svojim strašnim pogreškama.
Još jedan bastion mračne povijesti nalazi se u muzeju Kuća terora. Riječ je o jedinstvenom muzeju koji je monument sjećanja na one koji su zarobljeni, mučeni i ubijeni u ovoj zgradi na kraju Andraševe avenije, ali i na sva stradanja koja su se dogodila za vrijeme nacističkog i komunističkog režima u Mađarskoj. Obilazak muzeja je zapravo mučna, kronološka šetnja kroz patnju jednog naroda, a za bolje razumijevanje predlažemo da uzmete audiovodiča koji opisuje što se nalazi u svakoj od soba. Na početnom, drugom katu najteže je slušati stvarna svjedočanstva ljudi koji su izgubili voljene tijekom holokausta, kao i onih koji su bili slani u nemilosrdne ruske gulage. U toj prostoriji proveli smo više od pola sata, a ispovijesti su samo dolazile, jedna za drugom, u crno-bijeloj boji, na licima starih ljudi čije su oči vidjele zla koja rijetko tko može pojmiti.
I dok na prva dva kata slušate o svim tim strahotama, prava jeza dolazi kad se spustite u podrum, u tamnice, gdje su ti isti ljudi prije samo 80 godina bili mučeni i ubijeni. Njihova patnja je i dalje utkana u hladne zidove ćelija i teško je prolaziti tim dijelom, a da se ne zapitate koliki je doseg ljudske mržnje. Jesu li to uske ćelije u kojima su zatvorenici morali danima stajati bez mogućnosti pomicanja, sobe za mučenje gdje im nakon batina ne bi dopustili da zaspu tako što im je svjetlost non stop išla u oči ili pak vješala gdje su ih vodili kada više ne bi imali načina da im slome duh? Zapravo, sve ovo se može sažeti u jednoj rečenici koju su svi zatvorenici dobili od svojih nadređenih: “Vi niste ovdje da ih samo držite zatvorenima. Vi ste ovdje da ih mrzite”.
Najpotreseniji je pak prizor mračna soba koja nosi ime Hall of Lights (Dvorana svijetla). U njoj su postavljeni visoki improvizirani križevi sa svjetiljkama koje osvjetljavaju imena na zidu, odnosno imena svih poginulih za vrijeme tih tiranija.
Vjerujem da nitko ne želi doći u neki novi grad s namjerom da se rastuži, no ovo je mjesto koje svatko treba posjetiti kako se nikada ne bi zaboravila patnja tih ljudi, ali i da se ne ponove zla za koja su drugi ljudi itekako sposobni.
Ipak, ne želimo da Budimpešta u vašim sjećanjima ostane simbol jednog mračnog doba, pa ćemo se za kraj okrenuti budućnosti i zadnjoj lepezi uspomena. To su one koje stvorite sami, tako što doživite grad, umjesto da ga samo promatrate. Jedan od načina je, primjerice, kupanje u mađarskim termama. Čak i ako su temperature ispod nule, ljudi će se kupati na otvorenom i uživati u vrućim parama termalnih bazena. Stoga vam ne treba biti neobično ako tijekom šetnje naletite na staklenu zgradu u kojoj ljudi trčkaraju u kupaćim kostimima ili se pak na krovu, pod otvorenim nebom opuštaju u toplom zagrljaju jacuzzija.
Još jedan način za doživjeti Budimpeštu jest kroz hranu. Mađarska je daleko najpoznatija po svojim gulašima i gotovo pa nema tradicionalnog restorana koji nema barem tri vrste tog jela u svojoj ponudi. Na popisu najboljih daleko prednjači Getto Goulash, no imajte na umu da je dobro rezervirati stol unaprijed jer inače nećete moći pronaći mjesto. Zapravo, sva popularna turistička mjesta za hranu su u večernjim satima uvijek puna, tako da morate čekati u redu da biste uopće dobili stol. Zato je bolje istražiti ih tijekom dana, pa noć ostaviti za neke manje popularne kafiće ili restorane.
No, mjesto koje je dobro posjetiti u bilo koje dana ili noći je Szimpla Kert. Ne znamo zapravo kako bismo to mjesto opisali, osim kao sve u jednom. Riječ je o nizu soba od kojih svaka nudi drugačiji ugođaj u opuštenoj atmosferi s fantastičnom dekoracijom, koja se najbolje može opisati kao nešto nalik Krivom putu u Zagrebu, samo s puno, puno više stila i prostora. Štoviše, i gosti su različiti, pa se tako mogu pronaći stariji azijski parovi, mladi 18-godišnjaci koji žele pronaći neke djevojke, ali i partijaneri, hipsteri, ljubitelji piva i tako dalje, i tako dalje. Naime, ovdje se može popiti pivo, pojesti nešto, pušiti nargila, plesati u disku ili pak samo opuštati u ogromnom vrtu pod otvorenim nebom. Ujedno, ovdje ćete čuti gotovo sve jezike ovoga svijeta jer konstantno dolaze i odlaze novi ljudi, tako da je mjesto u svakom trenutku puno. Nešto kao kolodvor, samo za partijanere.
Tu su i mađarski “ruin barovi”. Naime, Budimpeštu zadnjih godina trese trend da ugostitelji preurede stare, socijalističke tvornice ili zgrade u klubove. Najpoznatiji je Instant, koji ima nekoliko katova od kojih svaki nudi drugačiji glazbeni doživljaj. Tu su ujedno i brojni striptiz klubovi, pa se nemojte začuditi ako vas na potezu od 500 metara zaustavi nekoliko pozivatelja koji će vam gurnuti letak s nekim klubom koji nudi malo drugačiju, intimniju vrstu zabave.
Sve opisano u tekstu je samo dio sadržaja koji ovaj prekrasni grad nudi i teško da će dvije osobe imati jednako iskustvo iz Budimpešte. Svatko će stvoriti svoje vlastite uspomene u tom moru različitih priča koje samo čekaju da budu istražene. Prema tome, jedan posjet nikako nije dovoljan da biste mogli reći da ste posjetili Budimpeštu. Možda jedan njen dio, no još toliko toga je neotkriveno i mora se vidjeti, osjetiti, doživjeti… i pretvoriti u uspomenu koja će se umetnuti u spomenar zvani “Budimpešta - grad koji se ne zaboravlja”.
