Snijeg dokle vam pogled seže, led, vjetar, hladnoća koja "grize", danjeg svjetla gotovo da i nema. Oko mene krda sobova, psi vuku saonice, a na nebu polarna svjetlost koja ostavlja bez daha...
Sve to imaju ogromna prostranstva bajkovite Laponije na krajnjem sjeveru Europe, koju smo posjetili krajem prosinca, a koju tradicionalno naseljava domorodački narod Saami. Pri samom spomenu ove regije, mnogi će prvo pomisliti na finski grad Rovaniemi, rodno mjesto Djeda Božićnjaka, ali Laponija je puno više od toga.
Duboko unutar arktičkog kruga smjestio se najsjeverniji švedski grad Kiruna, koju domaći Laponci zovu i Giron. Neformalna laponska prijestolnica te skandinavske države ima tek oko 20.000 stanovnika, a osim prirodnih ljepota, grad je poznat i po najvećem te najmodernijem podzemnom rudniku željeza u svijetu. Godinama prije službenog osnivanja Kirune 1900., ondašnja ruda vadila se ljeti, a prevozila zimi - i to sanjkama koje su vukli sobovi i konji.
Ovaj arktički raj posjetili smo u prosincu, tik prije Božića. Iako iz Stockholma do Kirune ima direktnih zrakoplovnih linija, mi smo odlučili putovati vlakom. Nezaboravna zimska avantura trajala je punih 15 sati, ali definitivno se isplatila. Spavaća kola s tri kreveta na kat, mini umivaonik, grijanje koje se može regulirati, besplatan WiFi, odličan vagon-restoran, sve uredno i čisto - svaka skepsa koju smo možda i imali prije putovanja, vrlo brzo se raspršila, a činjenica da je vlak na odredište stigao bez sekunde kašnjenja, potpuno nas je oduševila.
Prvo što ćete ugledati na željezničkoj postaji jest spomenik kirunskim rudarima.
Naime, Kiruna je danas grad u pokretu, ali doslovce. S obzirom na sve veće širenje rudarskih operacija, vlasti su zbog sigurnosti (u svibnju 2020. godine upravo rudarski radovi izazvali su potres magnitude 4,9 po Richteru) odlučile premjestiti cijelo gradsko središte na istočniju stranu. Seli se sve, uključujući i povijesne zgrade - neke se samo "podižu", a druge će se demontirati i rekonstruirati. Među njima je i veličanstvena gradska crkva, koja je svojedobno proglašena najljepšom građevinom u Švedskoj. Kiruna kyrka (na švedskom jeziku) smatra se svetištem nomadskog naroda i jedna je od najvećih drvenih građevina u Švedskoj. I uistinu izgleda čarobno - smeđe drvo po kojem poput kristala padaju guste, bijele, snježne pahulje - prizor je moćan i fantastičan.
S obzirom na to da se blizu Kirune nalazi i Svemirski centar Esrange, koji je ujedno i raketni poligon te istraživački centar, u gradu možete vidjeti i izloženu sondažnu raketu Maxus.
Lokalci u Kiruni žale se kako zime zbog globalnog zatopljenja više nisu kao što su nekad bile: "Rijetko kad imamo temperature od minus 30 i niže", kažu nam, a mi ih gledamo u čudu. Nama i minus 15-ak Celzijevih stupnjeva na koje smo stigli zvuči zastrašujuće! Još kad zapuše oštar vjetar koji vas "štipa i grize", osjet hladnoće puno je gori. Ali kao što bi rekli ti isti lokalci: "Nema lošeg vremena, samo loše odjeće". I u to smo se uvjerili - slojevi, slojevi i slojevi - to je jedini recept za bezbrižan boravak u arktičkom krugu. Termo čarape, termo tajice, termo podmajice, vuna, flis, kapa, šal, rukavice - bez toga se ne može. Pamučnu odjeću zaboravite, ona upija vlagu i zadržava je na koži pa će vam biti još hladnije. Ako u ormaru nemate adekvatnu odjeću za pravu zimu, kupovanje iste moglo bi vas pošteno "lupiti po novčaniku", no to možete izbjeći puno jeftinijim unajmljivanjem zimske opreme na licu mjesta. Mi smo, primjerice, skijaški kombinezon, skijaške buce, rukavice i kapu dobili u Reindeer Lodgeu, gdje smo i odsjeli.
A to je tek priča za sebe! Takozvana Sobova loža nalazi se u Jukkasjärviju, malom selu unutar općine Kiruna. Ime mjesta izvorno potječe od riječi Čohkkiras, koju koristi Saami narod, a znači "mjesto okupljanja uz vodu". Spomenuti Reindeer Lodge u vlasništvu je samijske tvrtke Nutti Sámi Siida, koju je osnovao Nils Torbjörn Nutti, uzgajivač sobova iz naroda Saami. Kako bismo doživjeli pravu arktičku čaroliju, prespavali smo u modernom Saami šatoru (zovu ga Goahti), koji spaja najbolje od glampinga i jedinstvenog nomadskog stila života Saamija.
Goahti šator malo je podignut iznad tla i ima izolirani drveni pod, peć na drva te malu sanitarnu prostoriju s WC-om na izgaranje i umivaonikom. Nećemo si lagati, ali kad si bez centralnog grijanja, u divljini, okružen snijegom i ledom, na noćnim temperaturama koje idu do minus 20, najpametnije je podesiti alarm i buditi se svaka dva do tri sata te ubaciti koju novu cjepanicu u peć. I isplatilo se! Jer kad već ustaneš iz toplog kreveta, možeš "baciti oko" i izvan šatora i provjeriti nebo - i bila je ondje, polarna svjetlost, veličanstvena aurora borealis, u zelenim tragovima "plesala" je visoko iznad nas! Nije bila toliko jaka kao na fotografijama koje inače gledamo na internetu, ali nama je bila dovoljna i sama činjenica da smo je uopće imali prilike vidjeti. Ipak smo u Laponiji proveli samo dva dana i sreća nas je definitivno pomazila!
U neposrednoj blizini Reindeer Lodgea je i obor sa sobovima, a gosti svako jutro poslije doručka mogu sudjelovati u njihovu hranjenju. Nezaboravno iskustvo! Iako su prijateljski nastrojeni, sobovi su ipak divlje životinje i neke od njih lako je preplašiti pa valja biti miran i kretati se polako. Hranu uvijek držite ispred sebe u otvorenom dlanu i pustite da vam sob jede iz ruke. Neće vas ugristi, maziti ih možete po leđima, no rogove im ne dirajte. S obzirom na to da su se već naviknuli na ljude, mogu biti pravi "žicaroši", a ako osjetite da postaju pomalo nasrtljivi, samo podignite ruke ispred sebe i pokažite im otvorene, prazne dlanove - odmah će izgubiti interes i udaljiti se od vas.
Sobove možete hraniti i na drugoj lokaciji, u Nutti Sámi Siida muzeju na otvorenom. Umjesto klasične papirnate ulaznice, dobit ćete vrpcu koju nosite oko ruke i vraćate je na izlazu. Jer apsolutno sve na krajnjem sjeveru Švedske podređeno je eko-turizmu i očuvanju resursa planeta Zemlje. Burger od sobova mesa ili gustu juhu od gljiva dobit ćete u tanjurima koji se mogu reciklirati, plastika je strogo zabranjena.
Saami narod oduvijek živi u skladu s prirodom i to je nasljeđe koje žele ostaviti budućim generacijama. U muzeju možete kupiti suvenire lokalnih proizvođača, od rukotvorina i CD-ova s tradicionalnom glazbom do domaćih sapuna za njegu pseće dlake i šapa na surovoj laponskoj zimi.
Upoznat ćete se i sa samijskom zastavom dizajnerice Astrid Båhl - na njoj crveni dio kruga simbolizira sunce, a plavi mjesec. Boje crvena, plava, zelena i žuta predstavljaju i nacionalnu nošnju ovog naroda. Zelena je simbol prirode, plava vode, crvena vatre, a žuta sunca. Divno je vidjeti koliko ovaj hrabar domorodački narod drži do svoje kulture koju su Europljani stotinama godina zatirali - od slanja djece u internate, zabrane jezika, prisilne sterilizacije žena...
Kulturološki genocid nad Saamima odlično je opisan i u hvaljenom filmu "Laponska krv" redateljice Amande Kernell iz 2017. godine, svakako preporučujemo da ga pogledate.
A što bi bio posjet Laponiji bez vožnje psećim saonicama? Mi smo se odlučili za jutarnju opciju, da možemo uživati u krajoliku. Domaćica nam je bila Sabine, simpatična Njemica koja se zaljubila u Kirunu i ondje odlučila živjeti. U uzgajivačnici Husky Cabin dočekao nas je čopor njezinih predivnih pasa (počela je s dva njemačka ovčara i mješancem, a onda su joj stigli i aljaški haskiji), a nakon što smo dobili kratke upute o tehnici vožnje i ponašanju na sanjkama, upregnuli smo pse i krenuli u avanturu.
Tura nas je odvela preko rijeke Torne, kroz tajgu i preko zaleđenih jezera i močvara - u jednom trenutku i sami smo smjeli upravljati saonicama - mene je taman zapao dio preko zaleđenog jezera! Čaroban osjećaj! Vrištali smo od sreće poput djece! Izvadila sam mobitel na 20-ak sekundi kako bih snimila tu bajku i još pola sata poslije bila sam na rubu suza koliko su me ruke boljele od hladnoće! Ali isplatilo se!
Jurite tim snježnim prostranstvima i osjećate kako vam se na trepavicama stvara inje dok vas šiba hladan, sjeverni vjetar! Nevjerojatan osjećaj slobode! Najradije biste dignuli ruke visoko u zrak, ali ne smijete - pametnije je držati ih unutar saonica, između nogu, jer nikad ne znate kad ćete ući u tajgu prepunu grana koje vas mogu udariti pa čak i ozlijediti. Nakon više od sat vremena vožnje, Sabine nas je ugostila u svojoj kući, skuhala nam kavu i ponudila nas keksima, a družili smo se i s njezinim štencima. Bilo je to nezaboravno iskustvo poslije kojeg nam je definitivno trebalo nešto mirnije kako bi nas pustio adrenalin i kako bi se slegnuli svi ti prekrasni dojmovi.
Kiruna, Jukkasjärvi i krajnji sjever Europe oduševit će i one najzimogroznije, vjerujte, govorimo iz iskustva! Iako je ondje polumračno i u 10 ujutro, a slabašne zrake sunca nestaju već oko 15 sati, bjelina kristalno čistog snijega ugrijat će vam srca i natjerati vas da što više vremena provedete na otvorenom. Uspomene stvorene ondje trajat će zauvijek i već znamo - vratit ćemo se kad-tad!
