Oni putuju

Bicikl, Ena, Max i ja: mojih 10 godina putovanja najbolje opisuje izraz - hod po rubu

Hrvoje Jurić proputovao je svijet biciklom, a sada iznova upija isti fotoaparatom, sve u društvu vjernih psećih prijatelja
 Hrvoje Jurić

Bio sam izgubljen klinac koji je studirao i radio tri posla da bi se prehranio. Roditelji su mi pomogli koliko su mogli, često i iznad svojih mogućnosti, ali su i brata i mene naučili da se moramo brinuti o sebi. U jednom trenutku shvatio sam, točnije prihvatio ono što mi je išlo u susret - nisam zadovoljan u kojem smjeru mi život ide i morao sam nešto promijeniti.

image
Hrvoje Jurić

Trebao sam nov, svjež početak, daleko od sredine u kojoj sam bio. Tako sam uzeo stari bratov bicikl, koji sam od milja nazvao Ajkula, i 10. kolovoza 2011. krenuo na svoje prvo putovanje od Vrbice do Pule i nazad. To putovanje zauvijek je promijenilo moj život”, prisjeća se Hrvoje Jurić.

image
Hrvoje Jurić

Od tada do danas zaredale su se velike stvari, a Jurić je daleko od “izgubljenog klinca” s početka priče. Iza njega su nevjerojatni pothvati, niz pustolovina i knjiga.

image
Hrvoje Jurić

Mnogi za njega znaju, no on sebe i dalje vidi na neki drugačiji način. Opisuje se kao osobu koja voli istraživati i izražavati se na različite načine, kao nesuđenog ekonomista koji je radio sve, od najtežih fizičkih i najmanje plaćenih poslova do angažmana u Africi, za potrebe fotografiranja. Ne voli se stavljati u kategorije niti govoriti “ja sam putopisac”.

image
Hrvoje Jurić

“Iako sam svjestan da svojim načinom života motiviram druge da krenu slijediti svoj put i ono što im srce kaže, grozim se kad me netko oslovi influencerom. A nisam ni blizu lijep za tako nešto”, kaže, a zatim nastavlja: “Kad se osvrnem i pogledam zadnjih desetak godina, cijeli život mi je posvećen putovanjima i traženju. Kako sebe, tako i drugih. Putovanja su mi otvorila oči, proširila vidike. Na ekstremnijim projektima naučio sam puno o sebi, koliko sam jak, odnosno slab i na čemu moram poraditi. Međutim, prolazeći kroz sva ta mjesta i u interakciji s ljudima naučio sam da nije bitno koje si boje kože, vjere, nacionalnosti i spola - ili si čovjek ili nisi”, govori.

image
Hrvoje Jurić

Ne zna koliko je zemalja proputovao. No, ima favorite. A i niz dogodovština. “Rusija i Norveška su mi, uz naš Balkan, najdraže zemlje u kojima sam bio. Prije svega zbog ljudi, a onda i prirode”, kaže. Najopasnija situacija u kojoj se našao bilo je bicikliranje kroz Rusiju.

image
Hrvoje Jurić

“Više od 10.000 kilometara federalne doroge, osam vremenskih zona, prelazak preko Urala i bicikliranje do samog dalekog istoka Rusije. Velik broj kamiona na cesti i bez ikakve prometne kulture kad se radi o biciklistima. A jedna od smješnijih stvari su medvjedi u Kanadi. Susret s prvim je bio u strahu, ali kasnije sam ih dnevno znao vidjeti i po sedam uz cestu, na par metara, potpuno nezainteresiranih za mene. Isto tako, u Kanadi me jedna gospođa zamijenila za Jasona Stathama”, prisjeća se.

image
Hrvoje Jurić

Kad ga pitamo odakle crpi inspiraciju za projekte, kaže da je put oko svijeta bio logičan korak. “A obići svijet električnim biciklom odlučio sam nakon što sam po zimi išao od Osla do Nordkappa. Nakon što sam prikupio solidnog iskustva, odlučio sam raditi nešto ekstremnije pothvate. Koliko je to bila moja želja za nekim dokazivanjem (sebi, nikad drugima) ili pomicanjem granica izdržljivosti, možda i potreba da na taj način izbacim neke negativne stvari koje su se godinama nakupljale, nisam siguran. Iskreno moguće da bi sve troje moglo biti razlog zašto sam krenuo u smjeru u kojem sam krenuo”, kaže.

image
Hrvoje Jurić

Najveći izazov bio je, kaže, kako u nekom trenu prestati probijati glavom zid. “Počeci su bili teški, nisam imao dovoljno novca za hranu i često bih gladan vozio po stotinu kilometara. Nekad bi se takvi dani zaredali i cijeli projekt, to jest moj životni odabir bio je stavljen na kušnju. Naći se tisuću ili dvije kilometara od kuće, bez ikoga svog, bez novca i s praznim stomakom nije budućnost kakvu sam zamišljao. Međutim, otac me naučio da svaku odluku, to jest njezinu posljedicu moram prihvatiti i naučiti nositi se s njom”, objašnjava.

image
Hrvoje Jurić

Dakle, bio je “na rubu”, izraz koji je ujedno i naziv njegove knjige u kojoj je opisao taj pothvat. Pitamo ga koliko mu je taj “hod po rubu” bitan za postojanje?

“Što sam stariji (i iskusniji), shvaćam širinu ‘hoda po rubu’. Od onog dijela koji se odnosi na fizički dio, gdje pomičem granice izdržljivosti, do psihe koja je glavni okidač za sve što radimo. Ja sam najviše naučio iz pogrešaka i kad bih pao na dno. Hod po rubu je najidealniji opis za mojih 10 godina putovanja. Treba biti realan, ja sam se upustio u nešto što nikad nisam radio, bez ikakve pozadine, iskustva i novca. Uglavnom improvizirajući maksimalno sam iskoristio potencijal koji sam imao i na njega sa svakim projektom, svakim novim susretom i prijeđenim kilometrom nadogradio nešto novo. Naravno, tu je bilo poprilično pogrešaka, ali to je način. Možda su nas roditelji krivo učili, ali raditi se mora, a tko radi taj i griješi. Naravno, u tom hodu po rubu izgubio sam neke drage ljude kojih mi je i dandanas žao i fale mi u životu, ali s vremenom sam shvatio da te ljude treba pustiti. Možda nam se nekad, u budućnosti, putevi opet ukrste, a ako i ne, nije kraj svijeta”, govori.

image
Hrvoje Jurić

No, sada su se stvari ipak donekle promijenile. ”Raditi ekstremne projekte i pomicati granice izdržljivosti moguće je sve dok sami ne odlučite da je dosta ili kad tu granicu i prijeđete. A to znači da ste prešli svoje mogućnosti i često to završi tragično. To mi nije potrebno i nikad nisam radio pothvate da bih se nekome drugome dokazivao. Prošao sam što sam prošao i sad je došlo vrijeme za neke druge izazove. Dok sam putovao, uglavnom sam snimao i fotografirao mobitelom, tek zadnje dvije-tri godine koristim fotoaparat, i to iz jednostavnog razloga - nisam si ga mogao priuštiti. Kako sad imam vrhunsku opremu, u potpunosti sam se okrenuo snimanju i hvatanju kadrova s putovanja. To je sasvim drugi pogled na svijet, usudio bih se reći da sada poput malog djeteta gledam i upijam svijet oko sebe. I osjećaj je vrlo sličan onom kao kad sam krenuo na putovanje prema Puli 2011.”, kaže.

image
Hrvoje Jurić

Trenutačno istražuje svih pet županija Slavonije i ucrtava biciklističku rutu koja će iste spojiti. “Malo je poznato da je prva planinarska obilaznica napravljena u Slavoniji 1957. (Slavonski planinarski put, SPP), a sadašnja inačica spaja svih pet gora (Psunj, Dilj, Krndija, Papuk i Požeška gora), takozvani slavonski gorski prsten. SPP je sa 320 kilometara najduža planinarska obilaznica, s 35 kontrolnih točaka. Moj zadatak je izraditi biciklističku rutu koja će Vukovarsko-srijemsku županiju spojiti s ostale četiri županije kroz koje SPP prolazi. Na taj način će se moći kombinirati ‘bike and hike’.”, objašnjava.

Radio je i na Via Adriatica Bikeu. “Srećko Vukov, idejni začetnik Via Adriatica Traila, ideju za biciklističku inačicu imao je već neko vrijeme u glavi, a kad smo se našli na kavi sve je sjelo na svoje mjesto. Uz veliku pomoć lokalnih biciklista za svaku dionicu, kao i ‘trail anđela’ Via Adriatice, ali i Josipe i Jelene, djevojaka koje su logistički pratile proces ucrtavanja rute i vodile društvene mreže, Via Adriatica Bike je ugledala svjetlo dana”, kaže.

image
Hrvoje Jurić

Nakon projekta u Slavoniji Jurić se planira posvetiti završetku rukopisa svoje iduće knjige, koja će se bazirati na putovanju kamperom po Balkanu.

“Od putovanja oko svijeta, na kojem me pratio kamper, zapravo sam shvatio koliko je velika prednost imati doslovno kuću uz sebe. Tako sam i došao na ideju za putovanje kamperom po Balkanu. S Adria Mobilom, firmom koja proizvodi kampere, radio sam na preinakama kampera koji me pratio i ove godine, s njim sam prošao Balkan, od Triglava do Prokletija, kroz nešto manje od četiri mjeseca”, govori.

image
Hrvoje Jurić

U novoj knjizi, koja izlazi krajem travnja 2022., glavnu riječ vodit će njegova dva vjerna suputnika, Ena i Max. “Ena je zapravo moj prvi pas, pas kojem sam se posvetio u potpunosti. Prije nego što sam je udomio, zatvorio sam dvorište i pripremio sve za njezin dolazak. Majci sam javio da očekuje prinovu, na što je pomislila da će postati baka. Ena je promijenila moj život u smislu da drugačije gledam na ljude, naučila me disciplini, ali i da ljubav može doći u raznom obliku. Kad mi je majka iznenada preminula, uz par prijatelja Ena je bila moj glavni oslonac i poticaj da se izvučem iz teškog stanja. Nije lagano ostati sam, doslovno pred polazak na put oko svijeta, kad vam se cijeli svijet sruši i nemate ideju kako krenuti dalje. Ena i Max, to je pak jedna posebna priča koja će se naći u knjizi. Zapravo, cijela radnja se odvija oko njihova i mog odnosa. Od prvog susreta, predzadnji dan Via Adriatice, Ena i Max su se našli kao da se poznaju od prije. Neki prijatelji mi kažu da je to bila sudbina. Ne znam, možda i je. Dakako, putovanja sa psima su drugačija, morate provjeriti koji objekti dozvoljavaju boravak pasa, ali većinom smo u brdima i prirodi pa to ne predstavlja problem. Bitno mi je da su uz mene, a ako njih dvoje ne mogu boraviti u nekom od prenoćišta, ne idem ni ja”, govori.

image
Hrvoje Jurić
image
Hrvoje Jurić

Početkom 2022. planira i “brzinski” posjet Norveškoj, s ciljem fotografiranja polarne svjetlosti, a gotovo je već rasprodan i ostatak godine - manji projekti, društveno korisni i vezani uz cikloturizam. Ena i Max će biti glavna logistička pratnja u svakom, dodaje. “Mislim da će bicikl biti u mom životu sve dok budem mogao okretati pedale. Donio mi je puno toga dobrog, ali kako se obitelj polako širi, putovanja kamperom nekako su mi postala draža. Ena, Max, bicikl, oprema, sve stane unutra”, kaže.

PISANJE KAO IZLAZ

Pisanje je za Jurića bio izlaz iz svega, kaže. “Doslovno sam kroz godine stvorio svoj svijet u kojem sam se osjećao puno bolje. Papir trpi sve, a pogotovo kad se čovjek osjeća neshvaćeno i usamljeno. No, u našem društvu pokazati se ranjivim je dvosjekli mač. Još kao dijete pokazao sam sklonost prema pisanju, a najviše bih zahvalio majci koja nas je zarazila knjigama, čitajući nam svaku večer priče. Često bi znala preskočiti koju riječ, a kako nismo imali puno priča, brat i ja bismo ih gotovo napamet znali, pa bismo ju opomenuli da ne piše tako. Ali, bili smo sretni”, prisjeća se. Njegov prvijenac bila je knjiga “Marijanov put”. “To je priča na kojoj sam dugo vremena radio, ali tek nakon što sam napravio put oko Europe (2012.), odlučio sam to iskustvo podijeliti u toj istoj priči i kroz razgovor između dva lika (mladić i djed) usporediti sebe prije i poslije putovanja. Druga knjiga, ‘Cestom leda do kraja svijeta’, dnevnički je zapis nastao nakon završetka istoimenog projekta, prilikom kojeg sam biciklom putovao od Osla do Nordkappa, po zimi. U zadnjoj, ‘Na rubu’, opisao sam putovanje oko svijeta, ali i sve što je prethodilo tom projektu, kao i što se događalo poslije. Tom knjigom sam htio čitatelju pokazati što je potrebno napraviti da bi se takav pothvat stavio na zdrave noge i realizirao. Isto tako, sve ono što je prolazilo mojom glavom, pomiješani osjećaji, napor, fokus na
cestu...”, objašnjava.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. srpanj 2022 21:56