Jeste li ikada poželjeli, gledajući romantične komedije, vjenčati se na nekoj egzotičnoj plaži ili pak u Las Vegasu? Mnogi će na ovo pitanje dati pozitivan odgovor, no rijetko tko će zaista krenuti u takvu avanturu. Razloga je mnogo; od toga da se već na prvu čini komplicirano organizirati vjenčanje u stranoj državi, preko gomile birokracije i pitanja priznaje li se brak u Hrvatskoj, do skupih aviokarata i aranžmana za vjenčanja u inozemstvu.
No, to zapravo i nije baš tako komplicirano. Razgovarali smo s pet parova koji su nam opisali svoja iskustva koja rado dijele sa zainteresiranim zaručnicima. Ono što svi kažu jest to da su se iznenadili koliko su zapravo jednostavno tekle pripreme za vjenčanje. Naravno, prvo je važno odlučiti se za destinaciju i dobro se raspitati o njoj. Mnoge zemlje priznaju brakove, ali negdje se možete vjenčati samo simbolično pa sve ponovo morate napraviti u Hrvatskoj.
Morate se pripremiti na to da će tu biti vađenja dokumenta, prijevoda istih, ali i upoznavanja s nekim novim dokumentima. Većina zemalja, kao i Hrvatska, potpisnica je Haaške konvencije. To znači da se uspostava braka u drugoj državi priznaje, ali uz jedan dokument, apostil. U onim zemljama koje nisu potpisnice tog sporazuma trebat će vam samo vjenčani list.
Ostalo je sve samo stvar vlastitih preferencija. Lokacija vjenčanja, dekoracija, glazba... Danas se mnoge agencije bave organizacijom vjenčanja u inozemstvu te to svakako može olakšati cijelu pripremu, ali postoje zemlje koje “žive” od ovakve vrste turizma te im se možete direktno javiti i oni će preuzeti organizaciju.
Ono od čega svi najviše strepe kada je riječ o vjenčanju u inozemstvu jest trošak. Stavite sve na papir i usporedite. Koliki bi izdatak bio napraviti vjenčanje u Hrvatskoj, a koliki u inozemstvu? Dobro se raspitajte o cijenama na željenoj destinaciji i podvucite crtu. Vjerujemo da ćete se iznenaditi kada vidite kolika je razlika.
Vjenčanja u inozemstvu su zaista posebna, romantična, ona koja zauvijek ostaju u sjećanju. To potvrđuju i naši sugovornici koji su se vjenčali na raznim destinacijama diljem svijeta i to nikad ne bi mijenjali.
Zrinka Brkić i Domagoj Jakobović
U braku: 4 godine
Vjenčanje: na Islandu
Vjenčala nas je islandska valkira, rečenica je koju može izgovoriti malo koji par u Hrvatskoj, no Zrinka Brkić i Domagoj Jakobović mogu. Oni su prije četiri godine odlučili posjetiti Island, a nakon toga su zaključili da bi se tamo mogli i vjenčati.
- Već smo bili zaručeni, ali nismo imali želju za velikim vjenčanjem pa nam se put na Island učinio kao idealna prilika. Naime, odlučili smo unajmiti auto i obići otok. Vozili smo se po takozvanom ring roadu koji ide oko cijelog otoka. S nama su išli Domagojev bratić i njegova djevojka. Oni su nam bili kumovi. Dio puta smo kampirali. Islanđani tradicionalno vole kampiranje i većina kampova je super uređena. Na polovici putovanja smo odsjeli nekoliko dana na jednoj islandskoj farmi, a na kraju smo unajmili apartman u Reykjaviku i tamo se vjenčali - priča nam Zrinka koju zapravo ne čudi što je mjesto njezina vjenčanja bio Island jer je oduvijek voljela skandinavsku kulturu i Island je zemlja koju je htjela posjetiti.
- Moglo bi se reći da je upravo Island bio moja zemlja iz snova za udaju. Domagoj je sklon avanturizmu kao i ja, pa ga nisam trebala nagovarati. Cijeli put je bio posebno iskustvo, ne samo vjenčanje - dodaje Zrinka i kaže kako su sasvim spontano imali profesionalnog fotografa.
- Najdraže fotografije su nam one na Hvitserkuru, odnosno "trolu" kako ga zovu na Islandu. To je stijena od 15 metara, smještena na sjeverozapadu Islanda. Budući da je pejzaž Islanda grandiozan, znala sam da ćemo Domagoj i ja izgledati maleno na vjenčanim fotografijama gdje god da izaberemo lokaciju. Zato smo se odlučili za Hvitserkur kao super mjesto za fotkanje. Plus je što crni vulkanski pijesak na plaži sve čini još ljepšim - ističe Zrinka i dodaje kako su fotografije nastale zapravo nekoliko dana prije samog vjenčanja.
- Nije nam sve to bilo ni toliko bitno, takve smo odluke donosili usput, ali je ispalo super. I tako smo stigli autom, nabrzinu se presvukli u vjenčanicu i odijelo, skinuli tenisice, a kumovi su nas fotkali mobitelima dok smo mi bosonogi šetali okolo. Pritom nas je primijetio jedan Nijemac koji je tamo bio sa suprugom, a bavi se fotografiranjem vjenčanja. Prišao nam je i ponudio da nas, besplatno, fotografira profesionalnim fotoaparatom. I tako je gospodin Ulrich uz pomoć svoje supruge proveo sljedećih sat i pol namještajući nas za fotke. Kad smo se vratili u Zagreb, nam ih je sve poslao - prisjeća se Zrinka i dodaje kako su se tri dana nakon toga službeno vjenčali u Reykjaviku gdje su proveli nekoliko dana.
Većina nas ima dojam da je u skandinavskim zemljama sve složeno, organizirano, bez praznog hoda. I to se pokazalo i u ovom slučaju.
- Dva mjeseca prije puta sam se mailom javila matičnom uredu u Reykjaviku. Morali smo poslati rodne listove i uvjerenja o bračnom stanju, ovjerene kod javnog bilježnika i prevedene kod sudskog tumača. Svu smo dokumentaciju poslali regularnom poštom nekoliko tjedana prije. Mailom smo dogovorili sve - datum, vrijeme i ostalo. Nije bilo previše komplicirano. Na Islandu smo, nakon sklapanja braka, dobili islandski vjenčani list. Nakon puta smo donijeli dokumente u naš matični ured i dobili svoj "lokalni" vjenčani list - kaže Zrinka i napominje da žene na Islandu ne mijenjaju prezime tako da to, ako netko ima želju promijeniti prezime, može napraviti naknadno u Hrvatskoj.
Mia Meglić Jurković i Fran Jurković
U braku: 4 mjeseca
Destinacija vjenčanja: Mauricijus
Mia Meglić Jurković vlasnica je turističke agencije, a zajedno s mužem svaki slobodan trenutak nastoji provesti na putovanju. Tako je odluka pala da će se i vjenčati u inozemstvu, sami, a u Hrvatskoj će poslije imati crkveno vjenčanje s obitelji i prijateljima.
- Puno putujemo, i to nam je jedna od glavnih preokupacija u životu, tako smo se odlučili i civilno vjenčati negdje u inozemstvu. Prva nam je želja bila Dominikanska Republika u ožujku, no zbog muževa posla ipak smo mogli ići tek u svibnju, kada u Dominikanskoj Republici već počinje kišno razdoblje, pa smo između Sejšela i Mauricijusa izabrali Mauricijus. Ondje se ipak ima više toga vidjeti, a mi nismo tipovi koji će na odmor otići samo ležati na plaži - objašnjava nam odluku Mia i dodaje kako postoji samo nekoliko zemalja izvan Europe u kojima se možete vjenčati a da vam civilni brak bude priznat u Hrvatskoj.
- Primjerice, na Maldivima možete imati samo simboličnu ceremoniju vjenčanja, ali se brak ne priznaje, pa parovi često obave matičara u Hrvatskoj, a onda tamo samo simboličnu ceremoniju - nama to nema smisla jer smo htjeli da nam brak bude valjan kad se vratimo s putovanja. Na Mauricijusu to nije high season, nego postsezona, a time su i cijene znatno niže, jer je od lipnja do rujna tamo "zima" - što znači isto toplo, ali s više kiše - dodaje Mia i govori kako joj uopće nije bio problem organizirati takvo vjenčanje iz Zagreba te da nije imala problema s dokumentima, upravo zbog iskustva u vlastitoj turističkoj agenciji.
- Vjerujem da je ljudima koji se odluče ići preko agencije puno jednostavnije, jer netko sve to obavi za njih. Dokumenti koje smo morali poslati tri mjeseca prije vjenčanja su kopije putovnice, izvaditi rodne listove te ih službeno prevesti na engleski i ovjeriti haaškim apostilom na Općinskom građanskom (idući dan su papiri ovjereni i gotovi) te svaki napisati pismo namjere da smo slobodni i da se svojom voljom želimo vjenčati. Dokumente smo slali u hotel u kojem smo se vjenčali, a oni su dalje sređivali stvari - prepričava nam Mia, no dodaje da su jednu stvar ipak previdjeli.
- Po dolasku u Zagreb vjenčani list s Mauricijusa ovaj sam put morala prevesti na hrvatski i brak prijaviti u matičnom uredu. Temeljem braka nisam promijenila prezime. Mene tamo nitko ništa nije pitao, a ja sam mislila da se to u Hrvatskoj radi, tako da sam išla u drugi matični ured, onaj po mjestu stanovanja, i tamo predala zamolbu za promjenu prezimena. Čekala sam više od dva mjeseca da mi to odobre, jer postoji samo jedna služba za te zahtjeve na cijelu Hrvatsku - dodaje Mia, no to im nije nimalo pokvarilo doživljaj cijelog vjenčanja koje je bilo baš onako kako su zamišljali.
- Na Mauricijus smo išli sami, bez prijatelja/kumova, a svjedoci našem braku bili su dvoje zaposlenika iz hotela s kojima smo se povezali i "skompali" kroz naš boravak tamo. Dok nisam sama počela istraživati o vjenčanjima na Mauricijusu, mislila sam da je to nešto što ćemo si teško priuštiti, no uspjela sam pronaći predivan hotel, za koji imam samo pohvale za organizaciju i vjenčanja i svega ostalog. Sama sam pronašla stvarno povoljne fotografe jer fotografiranje nije bilo uključeno u vjenčani paket - govori Mia.
Iako je sama priprema vjenčanja iz Hrvatske tekla mirno, došlo je do komplikacija s birokracijom na Mauricijusu, nakon čega su, šali se Mia, zavoljeli hrvatsku birokraciju.
- Dan prije samog vjenčanja išli smo obavljati papirologiju na sud u Port Luis, glavni grad Mauricijusa, i zatim u matični ured. Imali smo vozača koji nas je vodio i sve dogovarao za nas, mi smo ga samo slijepo slijedili po hodnicima i sobicama. U matičnom uredu čekali smo tri sata. Dakle, to je država koja živi od "turizma vjenčanja", a u uredu radi jedan postariji gospodin s tajnicom, koja ga samo zapričava. Naravno da se i pokvario printer baš kada smo tamo bili, pa je taj isti gospodin morao nekoga negdje nazvati i sve naše podatke diktirati telefonski, nismo ništa razumjeli jer sve govore na francuskom. Tko bi se tu već isfrustriran, žedan, gladan i znojan nakon silnog čekanja sjetio pitati što s mojim prezimenom ako želim dodati muževo? Jedva smo dobili matičarku da nam dođe prije mraka, jer je prije nas imala još četiri para za vjenčanje na drugom kraju otoka (do našeg hotela trebalo joj je oko sat i pol, ovisno o prometu), a naravno da smo htjeli imati lijepe fotografije ceremonije po danu - objašnjava nam Mia, no osim birokracije nisu imali drugih prepreka.
Samo vjenčanje bilo je veoma emotivno i svečano, na prekrasnoj lokaciji uz zvuk gitare.
- Na licu mjesta u hotelu dogovorili smo koje boje cvijeća želimo za vjenčani buket, revere i luk ispod kojega smo se vjenčali, imali smo gitarista koji nam je svirao. Za ulaznu pjesmu sam tražila "Perfect" Eda Sheerana, i to je bilo toliko savršeno da sam, emotivna kakva jesam, došla uplakana pred svojeg budućeg muža. Naravno, to su bile suze radosnice. Teško je riječima opisati miks naših emocija - sreću najveću, a opet smo bili pomalo tužni jer roditelji i kumovi (prijatelji) nisu s nama. No, imali smo taj moment privatno, intimno, samo za sebe, znajući da ćemo imati crkveno vjenčanje i proslavu naše ljubavi s prijateljima dva mjeseca kasnije u Zagrebu - prisjeća se Mia i dodaje kako je cijela ceremonija trajala sedam minuta te su otvorili šampanjac i ponovno se fotografirali. Jedan set fotografiranja odradili su prije same ceremonije.
- U hotelu su nam, nakon ceremonije, spremili savršenu večeru na plaži, sa svijećama na pijesku. Kako sam rekla, svibanj je na Mauricijusu postsezona pa tada kiše nisu isključene. Kako smo sve obavili, poslikali se, dobili predjelo, počeo je pljusak pa su nas brzo preselili na stol ispod krova. Tamo kažu da kiša na vjenčanju znači sreću i bogatstvo mladoj obitelji, a mi smo bili sretni što je pala upravo kad je već sve prošlo. I to je imalo svoj čar, biti sam na plaži i večerati uz pljusak i ne kisnuti, a prije ceremonije je na nebu zasjala duga, što je jedna draga gospođa, gošća iz hotela iz Južnoafričke Republike, komentirala da nebo blagoslivlja naš brak - kaže Mia i dodaje da su se u hotelu osjećali kao kod kuće, da im je osoblje bilo potpuno posvećeno, a kako nije bila špica sezone, dobili su i bolji apartman te su medeni mjesec proveli s pogledom na najljepši zalazak sunca.
Sanja i Emir Imamagić
U braku: 7 godina
Država u kojoj su se vjenčali: Novi Zeland
Za strastvene putnike Sanju i Emira Imamagića vjenčanje u inozemstvu bilo je potpuno logično rješenje. Shvatili su da bi bilo najbolje, kako nam govori Sanja, da nadogradnju svoje veze u brak povežu s omiljenom aktivnosti, putovanjima.
- Jednom kad smo se odlučili spojiti putovanje i vjenčanje već smo imali djelomično isplanirano nekoliko putovanja u toj godini. Izbor se tako sveo na Kazahstan i Novi Zeland. Kazahstan je bio zgodna opcija jer smo tamo trebali putovati s prijateljima. No, pokazalo se da je procedura dosta komplicirana te bi zahtijevala dva putovanja - prvo za razgovor koji bi rezultirao dozvolom za brak kroz određeni vremenski period, a tek onda put za samo vjenčanje. Procedura u Novom Zelandu bila je značajno jednostavnija pa je odluka pala na njega - otkriva nam Sanja i dodaje da su im pripreme za samo vjenčanje bile vrlo jednostavne, no zakomplicirao im se put do Novog Zelanda te do zadnjeg trenutka nisu znali hoće li stići na vlastito vjenčanje.
- Na putovanju smo bili sami, a za samo vjenčanje nije znao apsolutno nitko. Vjenčanje je na kraju bilo na tragu scenarija iz romantičnih komedija. Na put smo krenuli u subotu, u Auckland smo trebali sletjeti u ponedjeljak, a vjenčanje je bilo zakazano za utorak. Kada smo došli na aerodrom u Zagrebu dočekao nas je hladan tuš - tražili su nas vizu. Kako smo bili fokusirani na pripreme za vjenčanje, smetnuli smo s uma da je za Australiju, preko koje nam je išao let, potrebno imati tranzitnu vizu, iako se ne izlazi s aerodroma. Viza se izdaje online, besplatna je i proces traje maksimalno jedan dan. No, u tom trenu je nismo mogli dobiti, a bez nje nas nisu mogli ukrcati na avion - prisjeća se Sanja i dodaje kako se osoblje aerodroma, kada su im rekli da se radi o njihovu vjenčanu, angažiralo i uspjeli su im pronaći rješenje.
- Pronašli su nam zamjenski let preko Hong Konga, s kojim bismo imali dodatnu noć u Londonu te sletjeli u Auckland u utorak oko podneva. Nabrzinu smo kontaktirali matični ured koji nam je odobrio najkasniji mogući termin jer je ured radio do četiri popodne. U Londonu smo prespavali kod prijatelja kojima smo uz svu napetost uspjeli sakriti pravu narav našeg putovanja. U utorak smo sletjeli na vrijeme, no ostalo je samo nekoliko sati za dolazak s aerodroma do matičnog ureda i pripremu. Na sreću, vlasnik hostela u kojem smo spavali uspio nam je pronaći drugog svjedoka - jednog Nijemca koji je čekao avion - te nas je i svojim autom dovezao do matičnog ureda da bismo stigli na vrijeme. Konačno, nakon dva leta od 12 sati i jurnjave do ureda naš slatki cilj je bio ostvaren - prisegnuli smo pod zastavom Novog Zelanda i uplovili u bračne vode - prisjeća se Sanja i dodaje da se njihova avantura toliko dojmila osoblja aerodroma koje ih je zapamtilo i nakon nekoliko mjeseci, kada su putovali na drugu destinaciju, došli su ih pitati jesu li se na kraju uspjeli vjenčati.
Sreća je što im je vlasnik hostela uspio pronaći drugog svjedoka jer Novi Zeland ima pravilo da zaposlenici matičnog ureda ne mogu biti svjedoci na vjenčanju. To su saznali još u Hrvatskoj, prije samog putovanja, kada su obavljali pripreme.
- Bilo je potrebno rezervirati termin u matičnom uredu u Aucklandu te dobiti potvrdu od počasnog konzula u Hrvatskoj. Složenije je bilo pronaći slobodni dan za vjenčanje na Novom Zelandu, jer smo taj put već dosta detaljno posložili, a kasnije odlučili uključiti i vjenčanje. Posjet konzulu je bio ugodno iskustvo jer se radilo o starom diplomatu koji je dugo vremena proveo u veleposlanstvu bivše države u Novom Zelandu pa nam je ujedno dao savjete vezane uz putovanje. Ostale pripreme bile su slađe i još jednostavnije - dogovor s fotografom (koji je ujedno pristao biti jedan od svjedoka) te, naravno, odabir i izrada prstenja za svadbu - otkriva nam Sanja.
Iako je sve teklo po planu, čak i uz ovaj "mali" problem na aerodromu, pri povratku u Hrvatsku pojavila se komplikacija.
- Jednostavnost procedure u Novom Zelandu nas je opustila do te mjere da smo zaboravili da nas očekuje povratak u Hrvatsku. Po povratku smo otišli u matični ured obaviti nostrifikaciju braka, ali tu su počeli problemi. Hrvatska i Novi Zeland potpisnice su Haške konvencije te se uspostava braka u drugoj državi priznaje - ali za priznavanje uz vjenčani list potreban je dodatni dokument - apostil. Apostil se izdaje u istom uredu u Aucklandu gdje smo obavili vjenčanje, ali mi smo ga propustili izvaditi. Tu je počeo naporni proces pronalaženja načina za dobivanje apostila - savjeti su bili različiti - od prodika da smo se vjenčali tamo bez vađenja apostila, do preporuke ponovnog putovanja i vađenja apostila, a u jednom trenu smo razmišljali ponoviti cijelo vjenčanje u Hrvatskoj, no i to bi bilo protuzakonito. Na kraju su se službe u Novom Zelandu pokazale učinkovitima - najprije su nam ponudili e-apostil (elektronsku varijantu), za što hrvatski matični ured nije htio niti čuti, pa smo originalni vjenčani list poslali poštom natrag u Auckland, a oni su mu priložili apostil s potpisom i pečatima kako to hrvatski matični ured zahtijeva, i vratili nam poštom natrag. Za dovršetak procesa morali smo napraviti službeni prijevod svih dokumenata na hrvatski, izvaditi nekoliko primjeraka rodnih listova i domovnica te priložiti nekoliko biljega - objašnjava Sanja, no dodaje da to nije bio kraj napornoj birokraciji jer se ona odlučila i na izmjenu prezimena.
- To je bio dodatni izazov koji je potrajao oko mjesec dana. Kako se proces oduljio, malo smo ga smetnuli s uma, kao i činjenicu da smo trebali putovati u Kazahstan. Putovanje se poklopilo sa završetkom izmjene prezimena pa smo morali hitno rješavati izmjenu imena na avionskim kartama i nabavu nove putovnice - objašnjava Sanja i dodaje kako je, unatoč nekim komplikacijama, vjenčanje proteklo kako su htjeli.
- Nakon vjenčanja obavili smo jedno klasično fotografiranje u prekrasnom parku s neizostavnim novozelandskim ovčicama. Kako je Auckland 12 sati vremenske razlike od Hrvatske, morali smo čekati do noći da bismo konačno nazvali obitelj doma i priopćili im sretne vijesti. Nakon toga još smo imali energije za sjajnu tajlandsku večeru i zasluženo uroniti u prvu bračnu noć - kaže Sanja i dodaje da su medeni mjesec proveli istražujući Novi Zeland.
- Već sutradan smo u zoru imali karte za bus za prvu lokaciju - nacionalni park Tongariro, gdje smo se zaputili na dvodnevno planinarenje. Ostatak puta je doista proletio - pet dana planinarenja na dvije prekrasne staze na Južnom otoku - Routeburn i Kepler - na kojima su nam se svi smijali zbog odabira zahtjevnije aktivnosti za medeni mjesec, zatim posjet kitovima u Kaikouri, panoramska vožnja vlakom TranzAlpine te upoznavanje svih većih gradova - Wellington, Christchurch, Queenstown i Dunedin - dodaje Sanja.
Iva Mihalić Krčmar i Branko Krčmar
U braku: 7 godina
Destinacija vjenčanja: Havaji
Javnost Ivu i Branka poznaje iz njihovog putopisnog bloga Putoholičari, gdje o svojim putovanjima pišu već godinama. Upravo su ondje i podijelili prve fotografije svog vjenčanja, a ono je zaista bilo filmsko.
Bosonogi na plaži, njih dvoje i svećenik. I upravo je to ono što su htjeli.
- Ne volimo tradicionalne svadbe, pa smo se odmah dogovorili da nećemo imati takvu te smo brzo donijeli odluku da ćemo se vjenčati negdje na putovanju. Naši roditelji su se složili i nisu imali ništa protiv naše ideje. Za vjenčanje smo tražili neko lijepo mjesto, a da opet nije dosadno, da se ima što za vidjeti. Te godine smo odlučili odvoziti Route 66 (od Chicaga do Los Angelesa) i nakon toga otići na Havaje i vjenčati se. Havaji su se pokazali kao raj na zemlji, imaju prekrasne plaže, ugodnu klimu, prirodne i povijesne znamenitosti, razne aktivnosti na plaži, u planini ili gradu. Na jednom malom mjestu toliko je toga različitog - objašnjava nam Iva i dodaje kako im je bračni par na Havajima, čiji je posao upravo organizacija vjenčanja, uvelike pomogao oko organizacije.
- Stupili smo u kontakt i s njima sve dogovorili. Oni su nam rješavali sve na Havajima do našeg dolaska: papirologiju, rezervaciju plaže, dogovore sa svećenikom i fotografom, havajske vijence… Planirali smo vrlo jednostavno vjenčanje na plaži pa ga nije bilo komplicirano organizirati, ni skupo. Cijena svega je bila 350 $, a uključivala je: vjenčanje (organizacija, obred, svećenik, certifikat, kopija zavjeta, papirologija za ministarstvo), dozvolu za plažu, fotografa (stotinjak fotografija u digitalnom obliku), dva vijenca od orhideja, dva vijenca od školjki (poklon za doma) - kaže Iva i dodaje kako su prilikom dolaska na Havaje (dan prije vjenčanja) morali otići u ministarstvo u Honolulu potpisati papire, a tamo su se vratili i dan nakon vjenčanja kako bi dobili službene dokumente s kojima su, nakon puta, išli u matični ured u Hrvatsku, gdje su im izdali hrvatski vjenčani list.
- Treba imati na umu da se papirologija i organizacija vjenčanja razlikuje od države do države, a unutar SAD-a čak i između saveznih država. Primjerice, u nekim saveznim državama vam ne dozvoljavaju mijenjati prezime, pa to morate naknadno raditi u Hrvatskoj. Mi smo na Havajima odmah sve riješili. Uzmite u obzir da su vjenčanja u nekim zemljama samo ceremonijalna i ne priznaju se u Hrvatskoj (npr. Maldivi). Treba se dobro raspitati - savjetuje Iva budućim mladencima.
Na Havajima su bili sami, no prije puta napravili su druženje za prijatelje.
- Organizirali smo djevojačku i momačku, odnosno party za naše prijatelje. A nakon vjenčanja i povratka u Hrvatsku napravili smo i crkveno vjenčanje s večerom za roditelje - dodaje Iva.
Samo vjenčanje bilo je vrlo jednostavno, prema želji mladenaca.
- Nas dvoje, svećenik i fotograf. Obred u koji smo ubacili dašak Havaja je bio klasičan. Obavili smo ceremoniju miješanja pijeska kojim se simbolizira miješanje naših života i prije kraja obreda razmijenili smo bračne zavjete uz razmjenu cvjetnih vijenaca oko vrata. Vjenčanje je bilo na plaži. Bili smo bosi. Branko je imao bijele lanene hlače i košulju, a ja sam imala haljinu koju mi je mama sašila i koju sam dva tjedna putovanja po Routeu 66 nosila na dnu ruksaka. Cvijeće sam uzela u prvoj cvjećarnici na koju smo naišli na putu do plaže. A frizura je bila friško oprana kosa. Nakon obreda smo otišli na večeru u Honolulu, a nakon toga slijedilo je bračno putovanje po Havajima - prisjeća se Iva, ali nam i otkriva kako su se nakon vjenčanja opet vratili na Havaje, koji su im ostali u najljepšem sjećanju.
- Kad bismo ponavljali, opet bismo napravili sve isto. Te godine smo rekli da ćemo se svakih pet ili barem 10 godina braka vraćati na Havaje. Nismo izdržali pet, vratili smo se za tri godine - dodaje Iva.
Adriana i Vedran Karuza
U braku: 13 godina
Vjenčanje: u Las Vegasu
Kada sada gledamo, s odmakom od gotovo 13 godina, za vjenčanje u Las Vegasu odlučili smo se kao i za svako naše putovanje - bez ikakvog plana - prisjećaju se svog vjenčanja Adriana i Vedran Karuza, poznati kao putujuća obitelj Karuza, čije zgode i nezgode na blogu nazvanom Kruzovi prati velik broj zaljubljenika u putovanja.
- Tražili smo najpovoljnije karte za neku daleku destinaciju, a kada se iskristalizirala ideja o odlasku u New York, Vegas se nametnuo sam po sebi. Jer, zaručeni jesmo, a datum i mjesto vjenčanja nemamo. Pa kada je već tako i kada već idemo u New York, što ne bismo svratili i do Vegasa. Ionako sam oduvijek htjela reći ‘I do‘. Da me Elvis vodi do oltara samo je dodatan, sasvim blentav bonus - nastavlja nam priču Adriana i dodaje kako ipak vjenčanje u Vegasu ne izgleda kao što smo se navikli gledati u američkim filmovima.
- Za početak, nije da se samo tako uđe u kapelicu i izađe s prstenom na ruci, onako filmski. Nije puno drugačije, ali ipak su potrebne neke pripreme. Termin vjenčanja, kao i kapelicu, pa i Elvisa, odabrali smo online, mjesecima prije odlaska na put. Po dolasku u Las Vegas morali smo izvaditi dozvolu za brak i tek tada smo bili spremni za vjenčanje. Nije to nikakav dugotrajan proces jer je riječ o prilično uhodanom procesu, ali mora se obaviti malo papirologije - objašnjavaju Karuze i dodaju da su sve pripreme zapravo odradili s kauča.
- Kada birate Vegas za vjenčanje, na raspolaganju imate zaista svašta. Wedding industry tamo cvjeta. Nudi se obred u balonu iznad pustinje, tematski u Enterprise stilu, obično (što u Vegasu nikad nije zapravo obično) i mnogi drugi, a naš odabir je pao na obično, ali s Elvisom. Online sam pronašla Graceland Wedding Chapel, a cijena prilično osnovnog paketa tada je bila 200 dolara. U cijenu je bio uključen i prijevoz limuzinom, dobili smo snimku vjenčanja, buket i rever, a kako sam kao prava bridezilla izguglala sve Elvise u Vegasu, tražila sam točno određenog. Zove se Brendan Paul, ima navodno neke veze s Hrvatskom, a i bio je uz sve parove za koje znam da su se ženili tamo - prisjeća se Adriana i dodaje kako sam obred traje otprilike 15 minuta.
- I dandanas mislim da su izrečene neke jako lijepe stvari, puno ljepše od mnogih koje sam čula po domaćim vjenčanjima. Taj dio je odradio ‘svećenik‘, a nakon ozbiljnih zavjeta na scenu je stupio Brendan Paul, odnosno najbolji Elvis u Vegasu. Jednom riječju - urnebes. Po završetku smo otišli na ručak, skinula sam cipele na petu i nastavili smo s razgledavanjem. Medeni mjesec proveli smo u New Yorku - priča Adriana kojoj se ispunila želja da joj Elvis bude na vjenčanju, no fotografije sa samog obreda nemaju.
- Fotografiranje obreda nije bilo dozvoljeno, kako bi vas natjerali da kupite njihove profesionalne fotke koje i nisu neko veselje, ali to nismo napravili. Video zato gledamo na svaku godišnjicu i uvijek se dobro nasmijemo... S nama su bili i prijatelji - jedan par se također ženio, ravno 15 minuta prije nas, pa smo si bili međusobni kumovi i svaku godišnjicu braka proslavimo zajedno - dodaju Karuze.
Što se tiče same birokracije, sve je proteklo vrlo glatko. Pri povratku u Hrvatsku pričekali su da im stigne apostil, koji su morali prevesti i odnijeti u matični ured.
- I to je bilo to. Prezime vjenčanjem u Las Vegasu ne možete promijeniti, taj dio sam obavila u Rijeci, ali sve skupa nije bilo nikakva komplikacija i sve se moglo obaviti/naručiti online. Koliko znam, tako je i danas. Upute dobijete u odabranoj kapelici i na njihovim web stranicama - najgore je bilo čekati oko mjesec dana da stigne apostil. I to samo zato što smo nestrpljivi - dodaje Adriana, koja bi opet sve napravila isto.
- Ne mogu zamisliti zabavniji i ležerniji način za postati nečija supruga. To sve pod uvjetom da želite zabavno i ležerno vjenčanje. Jedino što bih mijenjala, svakako je ovo čudo koje sam pokupila u kazalištu i stavila na glavu. Danas bi taj dodatak izgledao elegantnije. Ali bolje je da ne valja ukras na glavi nego brak. Uskoro slavimo 13. godišnjicu i još uvijek je dobro. Izgleda da ono što se dogodi u Vegasu nekada ipak ne ostane u Vegasu - zaključuje Adriana.