Ima jedna anegdota o tome kako je Andro Knego stigao u iz Dubrovnika u Cibonu, koja se te 1973. godine još zvala Lokomotiva. Njegov prijatelj Milan Ćaćić Majk poslao mu je, naime, razglednicu na kojoj je napisao da on prelazi u Lokomotivu. Knego mu je odgovorio svojom razglednicom da prelazi u beogradski Partizan. No, ta je poruka došla u ruke tadašnjeg Lokomotivinog trenera Rimca, a onda odmah i do predsjednika Zlatara. On je pojurio u Dubrovnik po Knegu i ukrao ga Partizanovu predsjedniku ispred nosa. Majk je odigrao tri prvoligaške sezone u Lokomotivi, a onda se odlučio posvetiti studiju ekonomije, koju je diplomirao te se ostavio košarke, dok je Knego postao klupska legenda. Dvojica košarkaša i danas su jako dobri prijatelji, pa Knego, svaki put kada je u prolazu s juga prema sjeveru i natrag, navrati u izolirano selo Bužim podno Velebita, gdje Milan živi posljednje tri godine. Ovo je, dakle, priča o njemu, Milanu Ćaćiću Majku, manje poznatom nekadašnjem bivšem prvaku, koji se ostavio košarke radi studija, ostvario lijepu poslovnu karijeru i proputovao svijet, a onda je sve to napustio i preselio se na ličku djedovinu.
Živi u drvenoj kući okružen predmetima iz prošlosti i uspomenama koje izviru iz svakoga od njih. Nije ni prvi ni zadnji koji je svjetla velegrada zamijenio izvornom ličkom prirodom, Sljeme Velebitom i autoceste prašnjavim šumskim putevima, ali ono po čemu jest poseban je njegova misija - odlučio je pošto poto selo svojih predaka pretvoriti u turističku oazu. Za tako nešto je imao sjajne predispozicije, pogotovo prirodne, međutim nedostajala je neka poveznica između Velebita, povijesne baštine, domaćih ličkih specijaliteta i turista.
- Ja sam ovdje rođen, ali sam se s roditeljima odselio kada su mi bile tek dvije godine, kao što se su svi stalno samo iseljavali iz Like. Pa prije 100 godina ovdje je živjelo više od 1000 ljudi, a danas ih je jedva šezdesetak. Živio sam u Karlovcu do svoje 17-e godine i mogu reći da su mi to bile vjerojatno najljepše godine. U Zagreb sam se preselio zbog košarke i studija, nakon košarke sam radio u banci, a poslije banke sam zastupao jednu nizozemsku firmu koja se bavila plinskom opremom. Koristeći svoje obiteljske veze, preko mojeg rođaka Stipe Biljanića koji se bavio automobilskim utrkama i imao dobre veze, stupio sam u kontakt s Charliejem Sippleom, njegovim kućnim prijateljem i šefom whiskey kompanije Jim Beam, pa sam preko Hamburga postao zastupnik za taj i druge američke bourbone. Kasnije sam još nekim europskim brendovima i slatkišima opskrbljivao duty free shopove u čitavoj Jugoslaviji - priča nam Majk.
S godinama se kaže, ipak zasitio posla, postao mu je jednoličan i trebali su mu novi izazovi. Razmišljao je o tome da ostavi jednoličnost i počne graditi neke nove projekte.
- Osim toga, moram priznati da nisam više za sebe u Zagrebu pronalazio sadržaje koji sam imao dok sam bio mlađi. Ljudi s kojima sam se družio su se razišli, mnogi su i umrli. Osjetio sam zasićenje gradom. S druge strane, maštao sam o tom Bužimu, pitajući se zašto to selo umire, a ima tako sjajne predispozicije da bude turistički hit. Odluka nije bila lagana, ali kada sam je donio, povratka više nije bilo. Rasprodao sam sve što sam imao u Zagrebu i krenuo put Like - priča nam Milan Ćaćić.
Ruku na srce, nije ga tamo dočekalo bog zna što, i sam priznaje da je prvih mjeseci bilo teško, pa se propitivao je li mu baš to trebalo. No, malo po malo, stvari su sjedale na svoje mjesto, a Zagrepčanin je polako otkrivao svoje ličke gene. Kuća u kojoj živi već sada pomalo podsjeća na kakav etno muzej, dvije sobe i kuhinja gotovo su izvorne, kakve su bile prije stotinjak godine s originalnim namještajem. Jedino značajno zadiranje bilo je u izgradnju sjenice na ulazu, u kojoj se našla i pečenjara, te je postala glavno okupljalište njegovih Bužimljana, ali i brojnih ljudi iz svijeta sporta koji ga često posjećuju. No, Majk nije došao u Liku da bi se obogatio, jer to tamo i nema kako, nego da bi život u selu podigao na višu razinu i olakšao svakodnevicu susjedima, koji su godinama znali zbog mukotrpnog fizičkog rada.
- Skupio sam ljude iz sela na jednom sastanku i prezentirao im ideju. Rekao sam ovako, pet kilometara od nas je Memorijalni muzej Nikole Tesle, 10 kilometara od nas je rodna kuća Ante Starčevića, na nas je naslonjen Park prirode Velebit, do mora je pola sata vožnje, tu je i kanjon rijeke Like, u neposrednoj blizini imamo više od 20 pećina, jama i špilja, arheološka nalazišta, izvore pitke vode i potočiće, ni sam ne znam koliko ih ima, etno zbirke... Idemo napraviti povijesne i biciklističke staze. Sve je predobro da ne bismo uspjeli privući turiste - govorio je svojim suseljanima Majk.
Priznaje da su ga gledali u čudu, bilo je govorkanja da baš nije pri sebi samim time što je došao ovdje iz Zagreba, a kamoli s ovakvim idejama, pitajući se zašto bi turisti od svih atraktivnih lokacija za dolazak izabrali baš njihovo selo.
No, Majk je vrijedno i strpljivo radio i planirao. Osnovao je Ekološku udrugu Bužimski izvori, pokrenuo je časopis istoga naziva, koji je tiskao dvaput godišnje, organizirao je likovnu koloniju na koju dolaze slikari iz cijele Hrvatske, snimio je promotivne spotove o kraju, u središtu mjesta sa suseljanima je uredio urušeni župni stan i srušenu zgradu trgovine, povijesne staze već su označene, a u izradi je katastarska karta bužimskih speleoloških objekata. U ovo ličko selo doveo je speleološke stručnjake i arheologe, a onda je i HTV snimio dokumentarni film o mjestu. U svim tim aktivnostima neprestano ističe i reklamira Liku, izvornu i nepatvorenu, Liku kakva je bila u vrijeme njegovih pradjedova sa srdačnim i gostoljubivim domaćinima.
I onda su se stvari počele događati same od sebe. Čulo se za Bužim i on je postao zanimljiv, postao je Hrvatska u malom, došli su ljudi iz Zagreba, Rijeke, Čakovca, Zadra i Biograda, počeli su kupovati zapuštena imanja, obnavljati ih i graditi kuće. Neki ih već iznajmljuju, pa su tako počeli dolaziti i stranci. Oni su se oduševili domaćim proizvodima iz nekoliko OPG-ova, pa njihovi vlasnici više nisu morali ići na tržnicu prodavati jaja, sireve i druge proizvode, već bi to po boljoj cijeni prodali na svojim kućnim pragovima.
Obitelj Tomislava Prpića, koju smo posjetili, ima osam konja i 35 krava i sada je prijavila projekt ruralnog turizma, pa se, osim farmom, planiraju baviti i iznajmljivanjem kuće za odmor, koju će, ako im prođe projekt i sjedne europski novac, graditi na svojoj zemlji podno Velebita. Bit će to vrijedan poticaj, kako za Tomislava i njegovu vrijednu suprugu Sanelu, tako i za djecu, kći Tomislavu te sinove Ivana i Bartola, koji također pomažu u poljoprivrednim poslovima.
- Može se živjeti od poljoprivrede, ali mora se raditi i mora se imati dosta toga jer su obveze velike. Sve što imamo podigli smo vlastitim rukama. Bavimo se više uzgojem teladi, jer mlijeko nemamo kome prodati. Konje uglavnom držimo iz ljubavi, jer s njima nema neke velike materijalne koristi. Posluže tu i tamo kao pomoć za izvlačenje drva s nedostupnih mjesta na Velebitu - kaže nam Tomislav, dok njegovi četveronožni ljubimci redom prilaze na maženje.
Smatra da mjesto ima perspektivu, ali uz veliki rad i teška odricanja, jer se od ljepote ne može živjeti. Njegova supruga Sanela vjeruje u njihov turistički projekt jer joj se, kaže, čini da ljudi više vole doći u ovakvu zelenu prirodu, nego na Jadran.
- Ljudi polako shvaćaju da je lijepo živjeti podalje od gradova, pa putovati 20 ili 30 kilometara dnevno na posao nije više bauk. Turizam više ne znači odsjesti u hotelu, spustiti se na plažu i navečer napraviti đir po gradu. Ljudi su željni izvornosti, mira i prirode. Ljudi iz Zadra i Biograda koji su ovdje kupili imanja tamo se bave turizmom i sada svoje goste planiraju voditi ovdje. Priča mi čovjek da posjetitelje vodi na izlete, planinarenje i u ribolov na Ugljan i ne vidi zašto to isto ne bi mogao raditi ovdje. Osim toga, ideja jest da gosti dođu ovdje i odsjednu, pa onda putuju na jednodnevne izlete na Jadran i kamo već žele, jer na dlanu im je sve. Preko jedne udruge sa sjedištem u Žitniku dolaze mladi iz cijelog svijeta kako bi se educirali o snalaženju u prirodi i kako bi upoznali znamenitosti. Posjetili su nas speleolozi iz Meksika, Švicarske, Italije i Švedske. Bužim je naprosto postao zanimljiv, postao je turističko-kulturno-sportska priča. Ljudi su to prepoznali, a mi ih dočekujemo raširenih ruku - govori Milan Ćaćić Majk.
Ima on i osobnih planova, ali i oni su u nekoj korelaciji s javnim interesom njegova sela. Volio bi, kaže, svojoj kući dati još više na izvornosti pa na krov vratiti slamu, a u susjednoj zgradi napraviti svojevrsni lički etno art kutak.
- Dobio sam potvrdu ravnatelja Arheološkog muzeja u Zagrebu Sanjina Mihalića da ću dobiti repliku japodske sjekire, njen original se čuva u Zagrebu, a kopija u Gospiću, kao i repliku glagoljskog natpisa u kamenu, isto tako i keramiku koju su ovdje pronašli arheolozi. Bio bi to kutak s kopijama arheoloških nalaza na ovom prostoru, kao i etno zbirka sa starim stvarima i umjetničkim slikama na temu Like i Velebita. Osim toga, u planu je i multimedijska dvorana u kojoj bi se gledali napravljeni filmovi o Bužimu, kako bi posjetitelji imali cjelovitu sliku o selu nakon što prođu povijesnim stazama - planira Milan Ćaćić Majk.
Na imanju kraj potočića gradi kućicu od 15 kvadrata koja će biti eko održiva, napajat će se strujom iz turbinice na vodu i bit će, kaže, prava mala oaza za bijeg iz urbanih sredina. I sam se nekako stopio s ličkom prirodom. Više nema čak ni automobil, a dnevno u šetnjama šumama prođe oko osam kilometara. Putem sreće životinje, medvjedi su, kaže, tamo skoro domaće životinje, no ni s jednim još nije imao bliski susret. Bit će da zvijeri respektiraju njegova košarkaška dva metra pa mu se na vrijeme sklanjaju s puta.