ISTOK HRVATSKE

Erdut: carstvo moćnog Dunava, zelenih staza i beskonačnih vinograda

Zakoračite u potpuni mir daleko od gradske vreve, uživajte u dobroj kapljici s najljepšim pogledima, zaboravite na sve problemu među čardacima i ambarima ili na zelenim obalama riječnoga gorostasa
 Martina Hrupič

Dunav teče mirno i spokojno, nezainteresirano, kao da je vidio sve i navikao na sve. Na žestoke ljetne vrućine i kupače. Na zelenilo trsja i dozrijevanje grozdova. Na kestene kojima se tek trebaju zasuti puteljci i, bude li doista hladno, na ledolomce koji će mu razderati staklenu sezonsku kožu. Dunav zna sve što je bilo i što će biti, da sve prolazi, i ono dobro i ono loše, baš poput vode koja dubi njegovo korito...

Tamo, na krajnjem istoku, uz njega, izvijenog poput plavozelene zmije na rujanskom suncu, Zagreb je u kratkom roku postao tek daleka fatamorgana nestala iza polja žutih kukuruza. Dok smo gledali u moćnu rijeku, nas 20-ak znatiželjnika koje je spojilo studijsko putovanje u sklopu projekta Zelene staze Dunava i Drave, njegovu tvrdoglavu toku suprotstavljala se samo jedna brodica. Čamci su mirno počivali, vezani pri dnu obalne padine, usnuli, kao i tamošnje skele. Dunavska promenada kojom smo koračali bila je potpuno prazna, kao i ulice koje su vodile do nje. Crkve, i katoličke i pravoslavne, zakračunale su svoja vrata za taj dan. Da, miran je to i uspavan kraj. Tiha je i sama rijeka. No, što je Dunav tiši, to su glasnije priče koje priča.

image
Daljska šetnica
Martina Hrupić

U Bijelom brdu, jednom od četiri naselja općine Erdut koje smo posjetili, "pričao" je o bjelobrdskim gusarima, o starinskim švapskim kućama, uskim a dugačkima, o tome kako se nekada davno plaćao porez po širini fronte kuće, pa su se i one nekako dovitljivo protegle na prosječnu dužinu od 16 metara. Pričao je o ambarima, čardacima, štagljevima, debelim zidovima i slami u krevetima, šlingeraju uredno posloženom u drvenom ormaru, firanglicama, crno-bijelim fotografijama, trsju koje baca sjenu na trijem kuće i papričicama koje se suše obješene uz prozor.

U Dalju, administrativnom središtu općine, Dunav zbori o staroj ciglani koja pozorno motri njegov tok, čiji odžak se ni dandanas ne predaje i ponosno stoji, unatoč činjenici da je zdanje, čini se nepovratno, prepušteno zubu vremena. Govori o tome kako se su iz njega vadili pijesak i kako su, kao i svaki put kad čovjek dira u prirodu, nastajali opasni bunari od kojih je jedan, prema legendi, progutao i čovjeka i konja. Prisjeća se da se nekad plovilo na drugu stranu, srpsku, i da se danas samo ribari dovikuju, pitajući kakav je ulov. U Aljmašu će pričati o vjernicima koji pohode Svetište Gospe od Utočišta, crkvu nazvanu upravo po njemu "dunavski labud", i fiševima koji krčkaju u brojnim vikendicama. U blizini erdutske kule govorit će nam o vinu i tome kako ništa nije kao prije, kako su nekada po trsju prebirale stotine berača, a danas samo nekoliko ljudi "naoružanih" strojevima. Svjedočio nam je taj tihi promatrač vremena i o ratu i miru, multikulturalnosti, kirbajima i slavama. O masovnom napuštanju plodne crnice na njegovim obalama u potrazi za boljom perspektivom....

image
Pravoslavna crkva sv. Dimitrija u Dalju
Martina Hrupić

Njegove priče ponekad su tiše, ponekad odzvanjaju gromoglasno. Kako i ne bi? Mjestimično širok i do 800 metara, neraskidivo je vezan i utkan u život erdutskog područja. Sada se, postalo je jasno čim smo bacili pogled, i nama počeo uvlačiti pod kožu.

"U turističkom smislu, Dunav se smatra glavnom ulicom Europe pa smo ponosni što smo na njoj", govori nam uz njegovu obalu Jovana Ilišević, jedna od naših domaćina. Radi u Dalju, na turističkim projektima Poduzetničko-razvojnog centra općine Erdut i sama, kao i svi ostali stanovnici erdutskog kraja, svakodnevno živi s moćnom rijekom. "Kod nas je sramota ako netko ne zna plivati. Od malih nogu, djeca se bućnu u Dunav... i snađi se, uči se", govori uz smijeh i daje novu "lekciju" - na pecanje se ide čim se u imenu mjeseca pojavi slovo "r". "Bolja je riba", zaključuje.

image
Patrijaršijski dvor u Dalju
Martina Hrupić

Dok nam govori o njihovoj lokalnoj daljskoj "jami", odnosno kupalištu na Dunavu, njihovu centru svijeta u ljetnim mjesecima, nedaleko od nas, preko parka, mirno stoji patrijaršijski dvor, ljetna rezidencija u kojoj trenutačno stoluje najmlađi vladika u povijesti. Nekoliko minuta hoda dalje, nasuprot daljske srednje škole, stoji crkva Svetog Josipa. Nekako "u sredini", na pola puta, smjestilo se pak naše odredište, još jedno svjedočanstvo o neraskidivoj vezi čovjeka i Dunava - Znanstveno kulturni centar Milutina Milankovića.

image
Tzv. dunavski labud u Aljmašu
Martina Hrupić

"Kad je pala noć, a na nebu se pojavile zvijezde u onom bezbroju koji se viđa samo u slobodnoj prirodi, Dunav je izgledao ljepši, tajanstveniji i veličanstveniji no preko dana. A kada ga obli mjesečina, bio je čaroban. Bilo je uživanje sjediti u našoj bašti, promatrati njegove srebrne valiće i slušati njihov šum [...]", napisao je svojedobno taj astronom, geofizičar, klimatolog, matematičar, inženjer, profesor i književnik, naoko zaboravljen, a iste veličine, kako često govore, kao i Nikola Tesla. Stajali smo tog dana u dvorištu njegove rodne kuće, prve katnice u Dalju, koji danas broji oko 4000 stanovnika. Rodio se 1879. Iste je godine ispred kuće zasađen bor - jedino, kažu nam, što se nikad nije promijenilo u tom savršeno ušminkanom dvorištu.

Upravo u toj kući, u kojoj smo razgledavali eksponate i instalacije koji svjedoče o njegovu liku i djelu, formirao se njegov životni put zahvaljujući kojem će ga međunarodna znanstvena zajednica svrstati u pet najvećih znanstvenika 20. stoljeća, a NASA među 15 najvećih znanstvenika svih vremena koji su se bavili planetom Zemljom. Osim Dalja, još je nekoliko gradova obilježilo njegov život - Osijek, Beograd i Beč, no upravo je rodni kraj odabrao za svoje posljednje počivalište. Njegove kosti dandanas leže na daljskom groblju. Sve svoje izračune - primjerice one o promjeni orijentacije Zemljine osi i putanje Zemlje te učinke tih dvaju faktora na glacijalne faze, radio je olovkom i papirom te zrnima graha, iako je riječ o vremenskim rasponima koje je teško i pojmiti. Izradio je i najtočniji kalendar na svijetu koji bi zahtijevao korekciju tek svakih 28.000 godina, no nažalost, nikad nije zaživio u praksi. I on i njegove ostale postavke i danas su predmet istraživanja.

image
Pogled s daljske promenade uz Dunav
Martina Hrupić

"Njemu u čast preuredili smo 2005. godine cijelu kuću kroz projekt, odnosno zajedničko financiranje vlada Hrvatske i Srbije. Radimo i na sunčevu sustavu po Milutinu Milankoviću. U dvorištu smo postavili planete Merkur i Veneru, a ostatak bi se planeta trebao razmjestiti po selu", objašnjava Jovana lokalne planove, dodajući kako njegovo dvorište često postaje mjesto okupljanja zaljubljenika u zvjezdano nebo. Naime, vani nerijetko, pogotovo kad se očekuje važan nebeski događaj, stoji teleskop.

Zapanjeni i oduševljeni životnom pričom čovjeka po kojem su čak imenovani po jedan krater na Mjesecu i Marsu te jedan planetoid, krećemo prema još jednoj "dunavskoj priči", onoj o vinu. Često se, dok se vozimo kroz taj pitomi kraj obgrljen rijekom, spominje riječ "planina". Nadobudno bismo tražili nešto nalik tome na horizontu i nalazili tek jedva primjetno namreškan krajolik. Upravo to je i 152 metara visoka Daljska planina, na kojoj se vino sadi još od rimskih vremena. "Jeste li znali da južna padina daljske planine godišnje broji sunčanih dana jednako kao i Hvar?" odzvanjalo je u jednom trenutku pitanje iz prednjeg dijela autobusa.

Upravo ta osunčanost, u kombinaciji s plodnim tlom te neizostavnom ulogom Dunava, recept su zahvaljujući kojem je erdutsko vinogorje zapisano na vinskim kartama. U posljednjih desetak godina niknule su na tom području brojne manje vinarije, od kojih ćemo neke posjetiti i mi, no jedna - najveća u Erdutu i jedna od najvećih općenito u Hrvatskoj - neraskidivo je vezana uz povijest tog kraja.

image
Klanter u Erdutskim vinogradima
Martina Hrupić

Riječ je o Erdutskim vinogradima koji se danas protežu na oko 500 hektara, čiji počeci sežu u daleku 1730. godinu i koja je danas dom jednog od simbola erdutskog područja - najveće drvene bačve u upotrebi na svijetu. Ispred ulaza u stari podrum vinarije, "srce" Erdutskih vinograda, dočekuje nas Hrvoje Pavić, profesor povijesti i hrvatskog jezika i književnosti i strastveno priča o još jednom čovjeku koji je obilježio taj kraj. Iza naših leđa sunce je obasjavalo dvorac Ambramović Čeh, sagrađen krajem 18. stoljeća, a koji je trenutačno u fazi pripreme za obnovu i rekonstrukciju. Nešto dalje, na obali, erdutska kula nijemo je gledala u Dunav.

"Erdut je poluotok s tri strane okružen Dunavom. Imamo specifičan položaj. Naši vinogradi, erdutsko vinogorje, s tri je strane okupano moćnim i veličanstvenim Dunavom. Volimo reći da nas preko ljeta taj Dunav štiti od velikih vrućina, isparava i pomalo hladi vinograd. Preko zime, kad su veliki minusi, voda je uvijek nekoliko stupnjeva toplija i omogućava da se vinograd čak i grije. Naš erdutski poluotok širok je tri, tri i pol kilometra, a naš vinograd je dug oko kilometar i 800 metara. Sa svake strane, do najviše kilometar, su naselja, a sve u sredini je vinograd. Tako da je on zaista sa svih strana okupan Dunavom", objašnjava Hrvoje, a zatim nas vodi na degustaciju vina i u prošlost, putevima tzv. Ervinova troskoka.
Povijest Erdutskih vinograda povezana je, naime, s čovjekom po imenu Ervin plemeniti Čeh. Bio je to vrlo obrazovan, ali siromašan plemić koji se, kao župan srijemske županije, svojedobno oženio u Erdut, proširio tamošnje nasade vinograda i tako zapravo postavio temelje suvremene proizvodnje vina.

image
Pogled na Dunav iz Erdustkih vinograda
Martina Hrupić

No, priča nam Hrvoje uz smijeh, Ervin je imao jedan veliki problem. "A to je bila žena, Fanika. Ona je bila vlasnica imanja i morao je plesati po njezinim pravilima. Iako je ona sama voljela vino te je proizvela prvi erdutski šampanjac, svom je suprugu branila pretjerano uživanje u životnim radostima, za njega u kartanju i piću", govori Hrvoje dok stojimo u 100 metara dugom starom podrumu, okruženi među ostalim prvim zidanim bačvama u tom kraju. Danas one zjape prazne, u Ervino doba bile su u upotrebi, no ne sve. Vino je odležavalo u četirima. Jedna je bila "posebna", govori Hrvoje, a zatim nas izaziva da se skvrčimo, ruku preko glave, i uvučemo u jednu od gorostasnih bačvi. Baš kao nekada Ervin. "Ervin bi danima unutra pio i kartao, glumio da je na važnom državničkom poslu u Pešti, gdje je bio ministar. Toliko je bio mudar da je unaprijed pisao pisma svom komorniku i tražio ga da ih s vremena na vrijeme šalje u Erdut, a sve dok bi on ovdje sjedio i kartao", prepričava Hrvoje.

Ubrzo smo na još jednoj postaji "troskoka". "Taman je prošla berba, i u jednom je trenutku došao carski poslanik i naredio Ervinu da što prije dođe u Beč jer ga žele imenovati tajnim savjetnikom. No, Ervin krene psovati, prolijevati vino. U čemu je problem, pitalo ga je okolno plemstvo? To je mućka srpsko-hrvatske koalicije, meni poštenom mađarskom političaru! Oni hoće da ja sad hitno krenem za Beč, znaju da mi je prošla berba, da mi pijemo u podrumu i hoće caru pokazati da sam ja jedan običan alkoholičar!" uživljeno nam prepriča Hrvoje, a zatim poentira.

image
Pogled iz dvorišta vinarije Magistra
Martina Hrupić

"Što će, kako će... Naime, tada je problem bio da je od vina uvijek boljela glava. Sjeti se Ervin da se njegova pokojna Fanika, kad bi je boljela glava, liječila soda vodom. Poslao je da mu donesu šifon sa sodom pa u polovicu čaše uspe erdutsku građevinu, a u drugu polovicu soda vodu. Legenda kaže da se upravo s tog mjesta erdutski špricer raširio cijelim Podunavljem. Jer nema ovdje mjesta, pogotovo ljeti, gdje vas neće ponuditi špricerom. Naravno, kaže i bećarac "nema boljeg pića od špricera, a ni boljeg roda od švalera", smije se Hrvoje, a zatim nas izvodi iz starog podruma, vodi kroz 200 metara dugački "klanter", šetnicu ispod trsja u kojem možeš ubrati grožđa koliko si u stanju pojesti, pa sve do vidikovca na kojem su naslagane bale sijena i gdje se povremeno održavaju koncerti.

"Ovdje je 1900. bio prvi teniski teren. Imamo sliku kako Dora Pejačević ovdje igra tenis", dodaje, a zatim priča o kuli, nekada dijelu obrambenog sustava u ratu protiv Turaka koja nikad nije bila pod opsadom jer je kapetan, kako kaže, hrabro predao ključeve. Kula se već 1697. spominje kao ruševina, no planova za budućnost je puno. Trebala bi biti obnovljena, a na njoj će jednog dana, govori nam, stajati staklena kupola s vidikovcem i vinskim barom (po uzoru na staklenik u kojem se svojedobno na vrhu kule grijala voda i spuštala prirodnim padom prema dvorcu) te stakleni lift.

Ubrzo, dijelom i zbog komaraca koji su se, kao što će nekoliko puta dogoditi tijekom našeg posjeta erdutskom području, sjatili na svoju vlastitu degustaciju, odlazimo prema gorostasnoj bačvi. Sama po sebi je prizor, a statistika dodatno zapanjuje. Gradila se 10-ak godina, od 109 hrastova, tradicionalnom metodom cijepanja. U Erdutskim vinogradima je od 1989. godine, a zapremine je 75.000 litara, odnosno 100.000 butelja. U nju se ulazi kroz vrata, kubikažom prema izračunima odgovara dvoipolsobnom stanu, a leži na bazenu iste zapremine kako bi se spasilo vino u slučaju da propusti jednog dana.

image
Dimljeni domaći sir - samo jedna od poslastica erdutskog područja, uz primjerice prepoznatljivu paštetu od čvaraka
Martina Hrupić

I, naravno, kao i svaka druga, pije - čak 750 litara vina godišnje. "Ni kriva ni dužna, najveći je alkoholičar. Kažu mi da ima i jačih igrača, ali oni nemaju papir", smije se i objašnjava kako je njezino izrezbareno dno, s motivima pletera, posljednje večere, rada u vinogradu i zabave uz dobru kapljicu, nastalo početkom 2000-ih godina. Drvorez je radio poznati slavonski kipar Mato Tijardović. Prema legendi, objašnjava, rađena je bez nacrta. Jedini je uvjet bio da ima vina u neograničenim količinama.

Dan kasnije, i nakon posjeta nekolicini drugih vinarija, postali smo akteri još jedne, ali ovaj put sasvim nove dunavske priče. Stajali smo na početku jedne od dionica Ekološko-edukativne staze Porić. Pred nama je bilo sat i pol hoda po novoiskrčenoj dionici staze nastale u sklopu projekta Zelene staze Dunava i Drave. Na toj se stazi tog dana održavao i istoimeni biatlon. Spremno smo čekali otisnuti se na hod uz rijeku, zaboravljajući nakratko na udobnost vinarija i okuse vina te pašteta od čvaraka i dimljenog sira koje smo imali prilike degustirati.

Projekt Zelene staze Dunava i Drave vrijedan je više od 17,2 milijuna kuna, a sufinancirao se iz poziva Promicanje održivog razvoja prirodne baštine, u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014. - 2020. godine. Nositelj projekta je općina Erdut s partnerima, među ostalim s gradom Belišćem, koji ćemo posjetiti u nastavku našeg studijskog putovanja. Namjena ekološko-edukativne staze Porić, nazvane po tamošnjem poluotoku, bila je povezati dvije turistički važne lokacije u samoj općini Erdut, i to Aljmaš i Erdut, ali i s - i to putem dviju rijeka u njegovu nazivu - ekološko-edukacijskom stazom Bistrinci u Belišću.

image
Milan Franić, voditelj projekta Zelene staze Dunava i Drave
Martina Hrupić

Sama staza Porić dugačka je 12 kilometara i vodi uz Dunav, i to u zaštićenom području značajnog krajobraza Erdut. Na nju se, kako je objasnio Milan Franić, voditelj projekta Zelene staze Dunava i Drave, naslanja 11 pristupnih staza ili suruka te najmanje 10 vinarija. Staza je već u upotrebi, a trenutačno je mjesečno pohodi između 400 i 500 ljudi. Priprema i gradnja staze trajala je šest mjeseci. Polovica rute već je bila postojeća, a polovicu je trebalo iskrčiti. No, pri izradi staze zasadili su novih 500 mladica.

"Što uzmeš od prirode, trebaš i vratiti", govori nam Milan dok hodamo stazom u smjeru Erduta, na trenutke obgrljeni gustim zelenilom između kojeg se naziralo plavetilo Dunava. Sama staza prošarana je info tablama, odmorištima i promatračnicama, koje se uzdižu u krošnje brijesta, bazge, jasena, bagrema, oraha, crne topole... Nedostaje još samo nekoliko putokaznih oznaka, govori Milan, ali i njih će uskoro postaviti.

image
Detalj s edukativno-ekološke staze Porić
Martina Hrupić

"Čitav projekt Zelene staze Dunava i Drave radili smo s ciljem da ljude upoznamo s biološkom raznolikošću te da ih usmjerimo na očuvanje iste", objašnjava nam, napominjući da je ovo područje stanište orla štekavca i rijetke crne rode. Ideja je, doznajemo, da posjetitelji uživaju u samoj stazi i prirodi, ali i svim popratnim sadržajima, primjerice aktivnim vrstama odmora u tom području, i kulturnoj baštini, te da se u erdutskom kraju, kad dođu, zadrže više dana. Naravno, ne misle stati na ovome, nego ideju namjeravaju razvijati i dalje te je nadograđivati.

"Već smo održali različita događanja. Imali smo, i u Erdutu i u Belišću, trodnevni kamp te radionice i edukacije za ljude različite dobi. Prolazili smo stazom i primjerice učili kako se popeti na drvo uz pomoć užeta, kako zapaliti vatru, izraditi kompas u prirodi...", nabraja dok se stapamo s okolnim zelenilom.

"Slušajte, gledajte, osjetite, uživajte i čuvajte prirodu!" stajalo je na jednoj od informativnih tabli na samoj stazi.
Upravo smo to i napravili, nadajući se da ovo nije posljednji put da smo tamo, kraj rijeke koja obilježava živote i koja je, iako smo se kratko družili s njom, obilježila i naš. I ispričala nam priče koje je vrijedno podijeliti.

Uživanje u vinu, miru i predivnim vidicima

Ako ste ljubitelj vina, pogotovo graševine, u erdutskom vinogorju vam definitivno neće biti dosadno. Vinarija ima na pretek, a tijekom našeg posjeta imali smo prilike obići njih nekoliko. Osim Erdutskih vinograda, kao one najveće, zatekli smo se i u vinarijama Antunović, Magistra i Brzica.

Svaka od njih posebna je na svoj vlastiti način, no jedna im je stvar zajednička - svuda smo se osjećali kao doma.

Vinarija Antunović je u samom Dalju, u neposrednoj blizini crkve Svetog Josipa. Riječ je o vinariji sa sedam hektara vinograda koju vodi ugledna vinarka Jasna Antunović, već naveliko i naširoko prepoznata po svojim vrhunskim vinima koje možete kušati u mirnoći lijepo i odmjereno uređenog dvorišta vinarije i njezine unutrašnjosti u kojoj se ljubav prema vinu isprepleće sa ženskom energijom, o čemu svjedoči i simbolika mozaika u samom podrumu vinarije.

Malo drukčiji, mladenački i otkačeni štih nudi vinarija Magistra koju sa svojom obitelji, sve redom profesorima, vodi mladi Hrvoje Pavić, koji nas je upoznao s pikanterijama iz života dovitljivog Ervina. Sama vinarija smještena je na visini od 60 metara iznad Dunava, a u pogledu možete uživati sjedeći u idiličnoj hladovini, uz niske stolove prekrivene kariranim stolnjacima.

No, za najbolji pogled na Dunav, njegovu raskoš i rukavce, a sve s čašom vina u ruci, uputite se do vinarije Brzica u vlasništvu Ive Brzice. Sam vinograd prostire se na površini oko četiri i pol hektara, a proizvedu oko 40.000 butelja vina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 05:52