Subota je osvanula maglovita, ali činilo se da bi kasnije moglo biti i sunčanih sati. Ostati doma ili izaći? Odluka je lagana. Prevagnuo je izlet. Zašto jedan dan, kad mogu dva. Trakošćan je uvijek privlačna opcija. Dvorac, nekoć utvrda, magičan je prizor. Dobar za dušu svagda, u pandemijsko vrijeme napose. Već pri pomisli na dvorjane i vlasteline, riječi nam naviru pompozne.
I cijeli je dan mogao biti opisan istima. Raskošna čipka, eko bajka, borovi pod snijegom. I jedan burleski sklon Vukovarac tužnih očiju.
Ne mora Trakošćan biti početak i kraj. Može biti samo usputna stanica. Razlog zbog kojega ćemo otići, zalog da će vrijediti. A usput se moguće i neočekivano zaljubiti u nešto posve drugo u blizini.
Sjeverna Hrvatska ima svojih čari. Turističkih je aduta sve više, a još ne razvikanih pa da izgube šarm nepoznatog.
Za lepoglavsku čipku ste čuli. A za Galeriju lepoglavske čipke? Ni mnogi sjevernjaci ne znaju gdje mogu u svako doba pogledati jedinstvenu rukotvorinu, nematerijalnu kulturnu baštinu UNESCO-a, još od 2009. godine. Zapravo, više će stranaca, osobito Čeha, ciljano, zbog čipke i galerije, doći u Lepoglavu.
Voditeljica galerije, Karmen Šoštarić, oko svakog se gosta trudi ponaosob. Kao upraviteljica Zadruge Lepoglavske čipke i predsjednica Udruge Eko muzej Lepoglava, svaki gost joj je jednako važan. Pa će, naleti li namjernik na zatvorena vrata, rado doći i otvoriti mu. Ako želi i prezentirati mu izradu lepoglavske čipke. Dolaze li grupe, dobro je najaviti se.
- Tada imaju priliku vidjeti jednu od pravih majstorica na djelu. Ženu koja čipku izrađuje 50 godina - kaže Karmen Šoštarić. I sama izrađuje čipku, prošla je 180 sati tečaja potrebnih za naziv lepoglavske čipkarice, ali se s majstoricama ne usudi niti kani uspoređivati.
Gosti, kolekcionari čipke, uvijek su joj fascinantni.
- Česi imaju tradiciju izrade čipke na batiće. Dolaze ciljano. Znaju što radimo, pregledaju, raspituju se o tehnikama. Zašto je naša čipka kulturna baština? Puno njih izrađuje čipku na batiće, ali mi imamo posebne tehnike ispunjavanja. Vidi se to posebno u baroknim čipkama, nitko na svijetu više tako ne radi. Ni službeni hrvatski jezik nema izraze kojima se služe čipkarice u nazivima za čipku. Pureki, turneki, frkačeci... ne prevodimo ih više, ne znamo. Ostavimo kako jest. Čipkarice čipku ne rade nego je “rede”. Moja baka je govorila da “redi špice” - priča nam Karmen.
Certificirane čipkarice završavaju tri semestra tečaja. Upisuje im se zvanje čipkarice i u radnu knjižicu.
Preko sto je tehnika prebacivanja batića. Već vidjeti kojom brzinom starije čipkarice stvaraju magiju, vrijedno je dolaska. Organizirane grupe nisu rijetke. Haljina Borisa Pavlina, inspirirana čipkom Ljeto u šumi, jedinstvena je. Ptičice, leptiri, bršljani, granje.. izvezeni na batiće su fascinantni. Čipkarice su izradile 27 latica na haljini, koja je prvi put izložena na lepoglavskom Festivalu čipke 2010. godine.
Festival čipke ljepota je samo takva. Ove je godine, 24. po redu, kao i mnogi festivali održan online. Uobičajeno, turisti dođu na Festival, zaljube se u čipku pa glas prenose dalje. Putnik zaintrigiran dođe u Lepoglavu. Danas je obrnuto. Posjetitelji Galerije kažu da će se vratiti na Festival, čim ga bude.
Nije jedna buduća mladenka poželjela se udati u haljini koju će izraditi lepoglavske čipkarice. Pavlinovu je haljinu radilo 19 čipkarica. Za jednu bi vjenčanicu, smatra Karmen, trebalo i godinu dana rada. Ne zna kako bi odredili cijenu, ali da netko želi – izradile bi haljinu, kaže.
- Kakav šeik da se pojavi i ovu Pavlinovu bi mu prodale, zezamo se – smije
Djevojke su, u bakino vrijeme, voljele ići rediti špice, jer doma nisu imale struje, bile su siromašne i zimi im je bilo hladno. Tu su se grijale. Baka je za jednu prodanu čipku kupila kravu.
Bluza od čipke, koju je prva izradila valjda najpoznatija majstorica i učiteljica izrade lepoglavske čipke, Danica Bresler, uvijek je i svakome jedinstvene ljepote.
Uz čipku, u Lepoglavi se mora vidjeti i Pavlinsku crkvu. Rangerovu freske su iznimne ljepote. Samostan se renovira i trenutno je zatvoren za turiste. Običaj je pri dolasku javiti se župniku. Dovoljno je pozvoniti na vrata župnog dvora, uglavnom je doma. Iako, on bi vjerojatno radije da ga prije nazovete.
Direktorica lepoglavske Turističke zajednice Ljubica Dubovečak predlaže i posjet Gaveznici (Kamenom vrhu). Preporučuje najaviti se kako bi dobili stručno vodstvo.
Područje je to fosilnog vulkana, otprije 22 milijuna godina. Tu je prvo otkriveno nalazište ahata u Hrvatskoj. Poludragog kamena koji na Gaveznici ima zanimljive nijanse, od svijetloplave do sive boje.
Pretpostavlja se da su ga pavlini poznavali još u srednjem vijeku. Iako, izgleda da se ahat upotrebljavao i puno ranije, da su ga poznavali i praljudi. U špilji Vindiji i Velikoj pećini na Ravnoj gori pronađeni su kameni nožići, sjekire i drugi alati. Vrlo je malo stijena sagrađenog od kvarca ili nekog drugog materijala, koji su mogli poslužiti u ovu svrhu.
Nakon posjeta galeriji, Pavlinskoj crkvi i Gaveznici, valjalo bi nešto pojesti.
U Lepoglavi se najbolje jede u restoranu lepoglavske kaznionice, u gradskom parku. Zvuči možda bizarno, ali i to je dio čari. A hrana je zaista fina. Zbog “običnih” lignji, tu spremljenih, restoran je poznat diljem sjevera. Nerijetko ih kušaju i gosti službenih gradskih prijema. Toliko su fine.
Epidemiološke mjere prije mjesec su dana zatvorile restoran, ali šteta bi bilo ne spomenuti najbolju lepoglavsku gastro destinaciju. Nitko odatle nije otišao gladan ni razočaran.
Ljubica kaže da su mnogi čak dolazili u Lepoglavu jer im je - čudan su turisti soj - bio događaj da ih poslužuju kažnjenici iz zatvora. U lepoglavskoj su kaznionici neki od najzloglasnijih hrvatskih kriminalaca, ali jasno, oni ne izlaze izvan zidina zatvora u središtu grada.
Sugeriramo Ljubici da i zatvor uključe u turističku ponudu. Ne šalimo se. Svijet je pun turista sklonih bizarnim avanturama. I Ljubica to zna, pa joj naša sugestija nije bedasta, ali iza zida se ne može. Ni proviriti u dvorište.
Pa onih 10.000 turista koji godišnje posjete Lepoglavu, dolaze zbog crkve i čipke.
Ne zna se što je ljepše.
Uz lepoglavski je zatvor, posredno vezana i Eko kuća Bajka, udaljena od Lepoglave samo kilometar, dva.
U drvenoj kući, gdje je sve što se moglo, izrađeno od ekoloških materijala, lijepa je kalijeva peć. Elegantna, smeđa, s vratašcima pa se vidi kako tinja vatra. Nekada je ona grijala pansion u koji su zatvorenici na dopustu voljeli zalaziti. Animir dame rado su ih ugošćavale. Na peći su sušile svoje rublje.
Smije se danas gazda Dražen Galić dok govori o tome. - Imamo mi tu dašak povijesti - baš se veseli. Supruga Lidija baš i ne zna koliko je ovakva priča prikladna za javnost. Zašto ne? Sve je to dio tradicije ovog kraja, za koji su mnogi čuli upravo zahvaljujući kaznionici. Ona je pronijela ime, a Lepoglavčani su to mudro iskoristili i nadogradili.
Dražen i Lidija u kuću su ugradili svoju dušu. Brusili kredenc star stotinu godina, premazivali ga i polirali. Pa dekupažom utisnuli na njega licitarska srca. Kućica je to baš kao bombon. Mala, vrlo ugodna, opremljena svime što turistu može zatrebati. Pazilo se na svaki detalj. Drvo je ulašteno pa sjajno, bijela stolica za ljuljanje s dekicom božićnog uzorka je udobnija od svega na čemu inače sjedimo, grančica imele u košari s drvima za potpalu. Božićnu dekoraciju osmislio je i izradio gazda, od materijala sakupljenoj u obližnjoj šumi. Tu si i bazen, sauna, te pravo pravcato, prirodno jezero, uz koje su ljeti ležaljke za sunčanje. Gostima su na raspolaganju ribički štapovi pa se sami mogu pobrinuti za ručak. Uz ribu ispečenu na gradelama u peki, salatu uberu s visokih gredica u vrtu Eko bajke. Sve zajedno fino je oplemeniti začinskim biljem po izboru, iz grmova koji rastu duž cijele ograde imanja. Zbog njega eko bajka i miriše bajkovito. Tu su i autohtone vrste grmlja i cvijeća, pa je ljeto u Eko bajci veselo šareno. I zima u kućici ima svoje čari.
- Orijentirali smo se na ekologiju, tako i živimo. Evo tu su i ekonasadi lješnjaka i oraha - kaže Dražen.
Eko kuća Bajka od ove je godine jedna od Kuća s pričom Varaždinske županije. Za ući u to elitno društvo treba ispuniti mnoge kriterije. Prvi su se put prijavili i - prošli. Jasno, kad su kućicu uređivali za svoj gušt, bila je dosad njihov komad raja, a tek ovo ljeto su ju odlučili otvoriti svijetu. Gore vrijeme nije moglo, ali hrabrost se isplatila. Cijelu su ljeto varaždinskim bregima šetali ekološki osviješteni strani turisti, nitko nije ostao manje od tjedan dana.
Želite li, pak, vikend bazu s pogledom na dvorac, naš je izbor Kuća za odmor Moments ili, preferirate li biti podvoreni, smještaj u Hotelu Trakošćan.
Moments pool house je, sigurno, jedna od najneobičnijih kuća za odmor u Hrvatskoj. Ma, vjerojatno i šire. Cijelo prizemlje kuće zauzima - bazen. To nije kuća s bazenom, nego obrnuto, bazen s kućom uokolo.
Djed vlasnice Zinke Tenčić, baš je tako htio.
- Volio se kupati, a trebalo je negdje i prespavati, jesti, otuširati se. Pa je bazen želio na jednom katu, sve se drugo sabilo na drugom - voli Zinka, dizajnerica interijera, djedov hedonizam.
Tu su i palme, veliki polukružni divan, dobro osmišljena rasvjeta, kamin, glazbena linija sa zvučnicima uokolo. Baš dekadentno. Zagorska kućica s bazenom dobre veličine za plivanje usred kuće. Stambeni prostor je na katu, a pod ispred velikog plišanog trosjeda od kaljenog je stakla. Pod s pogledom na bazen. Kad se upale raznobojni reflektori, osjećaj kao da lebdite s potokom pod nogama. Pritom i žubori. Ugođaj je kompletan.
Rekosmo, volite li biti podvoreni, hotel Trakošćan to će vam i priuštiti. Hotel podno dvorca tek traži svoj imidž. Direktor Milorad Stanić, vukovarski je prognanik, udovac s malenom djevojčicom koja je s bakom i djedom u Vukovaru. Njemu je 40. Progonstvo iz rodnog grada na more, u dječačkoj dobi, usmjerilo ga je u turizam. Tijekom svojih je turističkih godina bio odličan animator. Da riječ nije prenapuhana, pokazuju i nagrade koje je prikupio.
Zahvaljujući njegovom slavonskom nepcu i turističkom njuhu, osmišljen je menu hotela. Baziran, pak, na zagorskim specijalitetima. Na izbor su težački i grofovski menu. Odrezak Grofa Draškovića dobar je izbor. Rolana domaća puretina punjena suhim šljivama i rižom s miksom gljiva iz okolnih šuma je fina. Gusta Trakošćanska juha s govedinom i vrhnjem, pokapana bučinim uljem, izvrsna je, pak, okrjepa za hladne dane. Domaće pečenice s restanim krumpirom, knedlama od kruha i kiselim zeljem, izbor su za sklone tradicionalnom, domaćem meniju.
No, da biste probali sviđa li se vama hrana u Trakošćanu, treba biti gost hotela. Epidemiološke mjere tako traže. I veliki restoran u prizemlju, desetkovan je stolovima. Za sve koji si žele priuštiti vikend-izlet, ali opet i da ih drugi služe, hotel Trakošćan dobar je izbor.
- Gostima koji odsjednu u Trakošćanu, sugeriramo izlete po cijelom kraju, koji je lijep i ugodan za boravak. Otići odavde, a ne vidjeti Varaždin i Stari grad, jednako je kao otići iz Varaždina, a ne vidjeti Trakošćan. Sve je to savršena cjelina - strastven je u svom poslu direktor Stanić.
Potrošiti kalorije nakon obilnog ručka bit će lako, uputite li se prema dvorcu. Dragulju u kruni, kako kaže Stanić, jedan je od najatraktivnijih dvoraca u Hrvatskoj. A nema ih malo.
Prema manje poznatoj legendi, na mjestu današnjeg dvorca u davna je vremena stajala osamljena utvrda okružena nepreglednim gustim šumama. Vjeruje se kako su tom dobro utvrđenom citadelom na uzvisini upravljali Tračani, pa neki drže kako je upravo po toj tračanskoj utvrdi, Arx Thracorum, Trakošćan dobio ime. Drugi pak smatraju kako Trakošćan svoje ime ima zahvaliti njemačkim vitezovima Drachenstein, koji su nekada gospodarili tim područjem. Obje priče o nastanku Trakošćana tako možemo dovesti u vezu sa zmajevima.
Tračani, suvremenici Trojanskog rata, bili su vješti ratnici, obrtnici i umjetnici, koji su razvili istančan smisao za lijepo.
Razumjeli su se u astronomiju i medicinu, a u njihovoj kulturi i duhovnosti upravo je zmaj zauzimao važno mjesto. Ovo fantastično stvorenje nalik velikom gmazu s krilima i dugim repom koji riga vatru, bilo je česti motiv na tračanskim rukotvorinama i umjetninama. Tračanski su šamani, primjerice, u obredu inicijacije morali zajahati zmaja, a vjerovali su i kako pomrčine uzrokuje zmaj koji je zakrilio sunce. Je li taj drevni narod slučajno svoj utvrđeni grad odlučio sagraditi upravo na toj stijeni, koju su i Drachensteini prepoznali kao zmajevu? Jesu li možda naslućivali da bi se u okolnim gustim šumama mogao kriti kakav zmaj?
Tko će ga znati.
Godišnje Trakošćan posjeti i 40.000 posjetitelja. Prednost posjeta u pandemiji je intima. Dvorac je, nerijetko, tu samo za vas.
Podignut u 13. stoljeću, nakon raspada je Zagorske kneževine, od 1568. uživaju ga Draškovići.
Obitelj je zadnja, 1592. znatnije dograđivala, tada zapušteni zamak u rezidencijalni dvorac. Zbirka portreta Draškovića i rođaka Zrinskih, impresivan je uvid u život dvorca. Kad ste u ovo doba sami u dvorcu, gotovo da u tišini velebnog zdanja, možete osjetiti prisustvo povijesnih likova u raskošnim odajama.
- Oduzima dah i zapravo još uvijek nije dovoljno prepoznat. Osobito domaći turisti češće odlaze na udaljenije destinacije, a da ni ne znaju što tu imaju. Ova pandemija je odlična prilika za bolje upoznati domovinu. Putovati, a ostati zdrav - zaključuje.
Dvadesetak minuta lagane šetnje uzbrdo, uz svako malo stanku zbog oduševljena prizorom, na koju god stranu pogledate. Gore prema dvorcu koji kao da dotiče oblake, gustu, visoku šumu koja vas prati dobar dio uspona, jezero u podnožju. Za uzdahnuti nad tolikom ljepotom, treba vremena. No ovaj ste si vikend predah i uzeli da se nikud ne žurite.
Muzej dvor Trakošćan uvijek izaziva isti osjećaj strahopoštovanja. Visoke prostorije, masivni namještaj i kratki kreveti, primjereni visini ljudi svoga doba, začas vas odvedu u vrijeme krinolina. Kao da čujete šuštanje njihovo dok se vuku po podu. Trakošćan je nekoć bio utvrda pa je sa svojih 25 soba manji od većine dvoraca svoga vremena.
Iako Muzej radi do 16 sati, kustos Mario ostaje i do 18. I sam veli da više dolaze stranci, nego domaći ljudi.
- U listopadu je Porsche grupa devet dana zaredom dovodila svoje poslovne partnere u dvorac - kaže nam kustos Ivan Mravlinčić. Pravi čovjek za šetnju dvorcem, tu je 17 godina.
Žao mu je što i ove godine nema Adventa, vrlo živopisne manifestacije u parku Dvora Trakošćan. Ipak, iz Trakošćana nećete otići bez barem malo prigodnog, adventskog štiha. Bistro Trakošćan vikendom nudi “Advent to go”. Kuhano vino, kava, hot dog, palačinke i fritule, u mističnom su ambijentu Trakošćana, ravni raskošnijoj trpezi.
Kad se naspavate, ujutro, prije doručka, mami šetnja oko jezera. Svježi zrak hladne zime godi. I objed je, od svježeg zraka rumenih obraza, slađi.
Tako nahranjeni i okrijepljeni, put pod noge pa na Ravnu goru. Iako oba planinarska doma danas ne rade, šetnja do njih nipošto nije uzaludna. Nije zgorega ponijeti termosice s vrućim napitkom i kao Jelena, sportašica, čvarke i kukuruzni kruh.
U dolini je bilo snijega tek pola dana prije dva tjedna, tu ga je još toliko da, idete li do vrha automobilom, treba paziti da ne stanete. Gurati nije lagano, zna Nikola Pavić.
Pogled s vidikovca, piramide visoke 11 metara, na najvišem vrhu Ravne gore Tri kralja (680 m) je magičan. Vidi se Zagorje, Donačka gora i Boč u Sloveniji, sve do Kamniških Alpa.
Domaći planinari Ravnu goru smatraju, uz Kalnik, najzanimljivijom zagorskom planinom. Svakako je najsjevernija. Osim iz Trakošćana, do Ravne gore se može prići iz Bednje, Lepoglave, Višnjice i Šestana.
Ipak, iz Hrvatskog planinarskog saveza se slažu, najljepši je prilaz ovaj koji smo i mi odabrali, iz Trakošćana.