Život uz rijeku

Karlovac i njegova okolica imaju sve za uzbudljiv aktivni odmor - od raftinga do jahanja

Primišlje u Karlovačkoj županiji s godinama je postalo prava rafting "meka"
 Zeljko Puhovski/Cropix

"Vamos!!!" viknuo je u jednom trenutku Bastian Fonseca Lučić, 25-godišnji Čileanac hrvatskih korijena, završavajući kratko predavanje o tome što nas čeka u narednih dva i pol sata, kako bismo se trebali ponašati i što ćemo sve doživjeti u raftovima u kojima ćemo se za svega par sekundi otisnuti na hladnu Mrežnicu.

image
Zeljko Puhovski/Cropix

Hladnoća, u trenutku njegova povika 'idemo', ipak nije bila nikakav problem. Nas, malu grupicu djece neoprena nalik na nindže koje su dio odjeće zaboravile kod kuće, grijalo je tog dana, osim spomenutog materijala, toplo rujansko sunce. Ali i uzbuđenje. Raslo je ono već kad smo 15 minuta prije, raspoređeni u parove, podigli svoje rafting čamce i pripadajuća vesla i uputili se nizbrdo do obale rijeke. No, leptirići u trbuhu mahnito su razmahali svoja krila kad je Basti, kako ga zovu u agenciji Terra Croatica Adventure Travel, izrecitirao sve upute na simpatičnom miksu hrvatskog, španjolskog i engleskog jezika, a mi se ukrcali u naša plovila, gledajući u tok rijeke preko prvog ponora, odnosno slapa preko kojeg su nešto prije, jedan za drugim, "nestali" raftovi jedne druge grupice avanturista.

image
Zeljko Puhovski/Cropix

Bili smo u Primišlju, malom mjestašcu u Karlovačkoj županiji koje se s godinama prometnulo u pravu rafting meku. Upravo tamo Mrežnica će i nama, kao i mnogima prije i poslije, sa svojom kristalno čistom vodom, stjenovitim kanjonima, sedrenim barijerama i vodopadima od kojih neki broje i osam metara, nakratko postati vodeni dom.

S obzirom na sve pobrojano, nije ni čudo što privlači horde ljudi. Uostalom, privukla je i našeg vodiča za taj dan, Bastija. Specijalizirao se on u dalekom Čileu i za vođenje u planini, do visina od nekoliko tisuća metara, i za tamošnje nacionalne parkove, i za kanjoning i kajaking i rafting, a na kraju završio u Hrvatskoj, upravo u Primišlju. I ovdje, kao i u samom Čileu, u Puconu, živi u suživotu s prirodom. Strastveni je zaljubljenik u nju. Ona mu je sestra, ona je za njega bog, kaže nam. Zbog svega navedenog još pažljivije slušamo što ima reći o onoj u Hrvatskoj, a pogotovo o Mrežnici.

image
Bastian Fonseca Lučić
Zeljko Puhovski/Cropix

Pa, što se tiče hrvatske prirode šali se "da nedostaje samo Patagonija". A Mrežnica? Ona mu je, tvrdi, jedna od pet najljepših rijeka koje je vidio u svom životu. "Ljudi bi trebali uživati u Mrežnici, ali je u isto vrijeme i čuvati... Trebamo imati svijest o tome što, odnosno kakvu prirodu imamo", govori nam.

image
Zeljko Puhovski/Cropix

Među onima koji su očito svjesni jest Valentino Štedul, vlasnik spomenute agencije za koju Basti radi, a koja je osnovana 2007. godine. "Mi ovo radimo jer to volimo. Radimo s guštom. To je nekad bio hobi. Radili smo za neke agencije kao vodiči i onda smo se odlučili osamostaliti", priča nam. Danas rade isključivo s malim grupama od maksimalno 16 ljudi. Razlog je taj što sa svima vole popričati, podružiti se. Sve više od toga je, tvrdi Štedul, tvornica.

image
Zeljko Puhovski/Cropix

Najviše rade na ovom, gornjem toku rijeke Mrežnice, gdje ona pokazuje svoju divlju stranu, no rafting ture organiziraju i na njezinom donjem, pitomijem i mirnijem, dijelu toka. Ponekad rade i na Kupi, ovisno o vodostaju, a sve njihove rafting ture traju dva i pol sata. Prelazi se maksimalna dužina od pet kilometara.

image
Zeljko Puhovski/Cropix

U tim smo gabaritima bili i mi - preveslali smo tog dana 4600 metara, i to u čamcima, kako nam objašnjava, koji su posebno izrađeni za Zrmanju i Mrežnicu. "U taj čamac svatko može sjesti, a da ne oštećuje sedru. Uzak je koliko i lagan i svatko može baratati njime, posebno je rađen za ove rijeke", kaže i dodaje kako s rafting sezonom kreću već u ožujku, a "zatvaraju" je krajem listopada. Naravno, sve ovisi o vremenskim uvjetima.

image
Zeljko Puhovski/Cropix

A vrijeme je nas - kad smo se spuštali po Mrežnici pa čak i skakali u nju s visine od osam metara na mjestu gdje nije moguće spustiti se raftom - definitivno mazilo. Sunčeve zrake naglašavale su i isticale svu paletu plavog i zelenog, svaki detalj ispod površine vode, ponekad mirne, ponekad žustro namreškane. Obasjavalo nas je dok smo polako milili njezinim "ujezerenim" dijelovima toka, pristajući na sve izazove koje nam je Basti zadavao putem, među ostalim veslanje u raftu stojećki, kao na supu, ali i dok smo prolazili kraj ogromnih, sada tihih i praznih instalacija poznatog Momento Demento festivala...

image
Zeljko Puhovski/Cropix
image
Zeljko Puhovski/Cropix

Kad malo bolje razmislimo, nije ni čudo što smo tog dana završili na i u vodi. Kako bi uopće i bilo drugačije kad smo dan započeli u samom Karlovcu, gradu murala i četiriju rijeka, i to na jednoj drugoj hrvatskoj tekućici - Korani. Za razliku od gornjeg toka rijeke Mrežnice, ona je tog jutra bila savršeno mirna, kao i njezina okolica.

image
Zeljko Puhovski/Cropix

I stari drveni i pontonski most preko Korane tek su se budili, kao i tamošnje gradsko kupalište i njegova skakaonica koje je ove godine pohodilo oko 40 tisuća kupača. Uspavano je izgledao i stari hotel Korana, nedaleko kojeg će u doglednoj budućnosti osvanuti novi. Za novi dan pripremala se i sama šetnica uz Koranu, dugačka oko tri kilometara, koja posjetitelje svojim informativnim punktovima informira o specifičnostima rijeke Korane i njezina životinjskog svijeta, a na kojoj smo zatekli tek ponekog osamljenog šetača i njegova psa, a onda nas je u jednom trenutku odvela u neobični kompleks tik uz nju smještene Aquatike, jedinog slatkovodnog akvarija u ovom dijelu Europe.

image
Zeljko Puhovski/Cropix

"Miran, lijepi grad prekrasne prirode, blizu Zagreba, blizu mora, grad sporta, mladih i ugodnog življenja", opisivao nam je Karlovac Željko Fanjak, direktor Turističke zajednice Karlovačke županije, dok smo mi jedva čekali uroniti dublje u Koranu. U tome nam je pomogla ravnateljica Aquatike, Margarita Maruškić Kulaš. "Kompleks je sagrađen 2016. godine. Akvarijski postav sastoji se od 25 akvarijskih bazena koji predstavljaju jednu tipičnu kršku rijeku od njezina izvora do ušća. Takva je rijeka i rijeka Korana na čijoj se desnoj obali nalazimo. Ona izvire na Plitvičkim jezerima, utječe u Kupu, Kupa u Savu i tako do Crnog mora... Hrvatska je vrlo bogata i rijekama i očuvanom kvalitetom vode u njima i ostalim slatkovodnim ekosustavima i upravo je to bogatstvo koje ovdje pokazujemo", ispričala nam je dok smo se vrzmali između akvarija čiji su mnogobrojni stanovnici sasvim ležerno plivali u njima ne obazirući se na nas, pa čak ni na ronioca koji je u trenutku našeg posjeta čistio staklo jednog od njih.

image
Zeljko Puhovski/Cropix

"Naša zamišljena krška rijeka kreće od svog izvorskog dijela gdje je voda hladna i brza, a takvi su onda i organizmi koji u njoj žive. To su najčešće pastrvske vrste. Tamo je bila potočna pastrva, ovdje su mladice, endem dunavskog sliva... Kasnije se naša rijeka usporava, ribe su malo veće, deblje, više jedu biljnu hranu, pa su tu šaranske vrste, grgeči, smuđevi... U dva akvarija pokazujemo i predatorske vrste, štuke i somove... Hrvatska je vrlo bogata slatkovodnim ribljim vrstama. Trenutno ih, prema podacima biologa, imamo 137, a od toga su čak 52 endemske i žive samo na ovom području", ističe ona, dodajući kako osim što predstavljaju same slatkovodne ribe, pričaju i priču o hrvatskim rijekama. Njih 10 predstavljeno je u 10 zasebnih akvarija.

image
Zeljko Puhovski/Cropix

Statistika Aquatike poprilično je dojmljiva. U njihovim akvarijima živi oko 2000 riba, predstavnika ukupno 83 vrste. Tu su i primjerci jesetre, ali i rekorder veličinom - sivi glavaš od 20 kilograma. "No, svaka je riba zanimljiva", brzo dodaje, ne želeći oduzeti pažnju nijednom njihovu stanovniku. Osim što predstavljaju turističku atrakciju, posvećeni su, kaže, i edukativnim sadržajima. Izložbe nikako nisu rijetkost, primjerice sada je još uvijek aktualna ona o planktonu, njihova suvenirnica prepuna je lokalno izrađenih proizvoda, a redovito pripremaju i posebna događanja za sve zainteresirane. Trenutno rade na planovima događanja kojima će u listopadu proslaviti petu obljetnicu svog postojanja.

image
Zeljko Puhovski/Cropix

U iščekivanju toga što spremaju, mi smo krenuli dalje. Nakon Mrežnice i Korane, zvala nas je još jedna rijeka - Dobra. U pogledu na nju uživali smo s tihog spomenika nekih prošlih vremena, Novigrada na Dobri, stare frankopanske utvrde iz 13. stoljeća čije kule i dan danas pozorno motre njezinu okolicu. U njoj se nalaze autohtoni nasadi grožđa, prethodnici, kako nam objašnjava Fanjak, današnje kutjevačke graševine koji su odnijeti u Slavoniju upravo od tamo, nakon što su nju u 13. stoljeću poharali veliki požari.

image
Zeljko Puhovski/Cropix
image
Zeljko Puhovski/Cropix

Motri Novigrad i velike ideje i planove koji bi se trebali obistiniti nasuprot njega, s druge strane Dobre, i jednog dana zaživjeti kao Dolina sunca, resort u koji bi trebala biti pretvorena nekadašnja velika konjušnica, ali i sam most na povijesnoj cesti Karolini koja je spajala to područje s Bakrom, a koji je sagrađen davne 1730. godine. Nažalost, iako je djelomično obnovljen, simpatična utroba Novigrada, odnosno njegovo dvorište trenutno je, osim kada se tamo ne održava ljetno kino ili druge manifestacije, izvan dohvata posjetitelja. No, i to bi se moglo skoro promijeniti i dodatno dati na šarmu županiji čije rijeke doista pričaju najljepše priče. I žele ih podijeliti sa svima željnima predivne prirode i aktivnog odmora.

Felkerovi junaci u Dugoj Resi

Freedom, Dusty, Casablanca, Junior, Grigo, Chavi... Ne radi se o junacima nekog stripa ili romana, ali zapravo baš bi se i moglo, pogotovo kad im se pridruži njihov vlasnik, 73-godišnji Marijan Felker. Upravo je on gospodar tri hektara velikog ranča nazvanog njegovim prezimenom, mjesta na kojem vrijede neka sasvim druga pravila. Primijetit ćete, uostalom, to odmah, čim Felker progovori o konjima, a oči mu se zasjaje kao na nijednu drugu temu.

Ostvario je, rekao nam je u jednom trenutku, sve svoje "pubertetske snove", i onaj o tome da postane kapetan i onaj o kauboju. Vjerujemo mu da ovaj potonji i dalje živi. Suvereno barata plemenitom ekipom s početka priče, sedla u spremištu opreme su brojna i svako ima svoju priču, a zidove njegove kuće krase fotografije i slike konja. Ali i brodova. Ipak je, ispričat će nam u jednom trenutku kad se dotaknuo pomorskog prava, bio kapetan duge plovidbe, medijator i likvidator zajedničkih havarija.

Sa svakim od likova iz "Felker romana" Marijan ima poseban odnos. I svaki od njih gradi već godinama. Svoje znanje danas pokušava prenijeti i drugima, jahačima ili onima koji to tek žele ili trebaju postati, a sve u karlovačkoj regiji, u Gršćakima u Dugoj Resi, na mjestu koje je, kaže, jako dugo tražio i na kojem se napokon skrasio prije osam godina.

"Gledao sam konjskim očima... Zelena trava, rijeka, četiri godišnja doba, fantazija", objašnjava, a zatim se ponovno, uvijek iznova, vraća na konje. Upravo njima čovječanstvo najviše duguje, kaže. I brodovima, brzo dodaje.

"Čovjekov najbolji prijatelj je pas, ne konj. Konj je najbolji pedagog, psiholog", uvjerava nas. Iako sa svakim od svojih konja ima poseban odnos (Juniora, kaže, zove "dizel" jer hoda poput pruskog narednika, dok da bi jahali Dustyja morate biti samba plesač), temelj je uvijek isti.

"Ja konju kažem, čuj, ja sam ti prijatelj, ali me moraš slušati. To, odnos s konjem, kondicionirano je prijateljstvo, no morate mu dozvoliti da bude slobodan... Kad izlaze iz štale, konji moraju biti kao mala djeca, vragoljasti... Ako nisu, to onda nisu konji... Osnovni element je pitanje slobode. Konj je sloboda", govori.

image
Zeljko Puhovski/Cropix
image
Zeljko Puhovski/Cropix
image
Zeljko Puhovski/Cropix

Dnevni boravak uz rijeku

Zamislite idući scenarij. Sunce je jako, vruće je i samo se želite opustiti, zavaliti u neku sjedalicu i gledati u smirujuću površinu rijeke, patkice koje uzlijeću s nje i labudove koji se šepure. Tko zna, ako je baš toliko vruće, možda se čak nakratko i bacite u osvježavajuću Mrežnicu... Ili, možda da ipak sjednete u kajak i malo zaveslate?

Ako su vam ove rečenice imalo bliske, uz obalu te rijeke, u Donjem Zvečaju, postoji mjesto na kojem one postaju stvarnost. Uostalom, samo ime govori sve - Dnevni boravak Mrežnička kuća - i daje sažetak svega pobrojanog: uz vodu, ležerno i domaće. Ili, još kraće, kako bi rekao vlasnik Mrežničke kuće 41-godišnji Petar Vukmanić koji s bratom Daliborom vodi taj ugostiteljski objekt, "opušteno".

On i brat ugostiteljski su biznis, koji osim Mrežničke kuće, obuhvaća i restoran DP smješten u okolici, naslijedili od roditelja. Preuzeli su ga 2000-ih i od tada ga pomalo razvijaju i kroje svoju vlastitu priču. U Mrežničkoj im je kući bio cilj da se ljudi osjećaju kao doma, a tu im mogućnost nude uz samu obalu rijeke od svibnja do listopada.

Sama Mrežnička kuća inače postoji već 10-ak godina, no ovaj koncept dnevnog boravka, koji su razvili u suradnji s udrugom Izvan fokusa, živi već dvije godine. Osim spomenute opuštenosti uz predivnu prirodu, jedan od njihovih glavnih aduta je ponuda hrane.

"Išli smo na to da koristimo lokalne namirnice, ali u drugačijoj prezentaciji, u obliku neke vrste street fooda kako bi ljudi tu hranu lakše pojeli na paletama uz rijeku", govori Petar i pobraja neke od njihovih specijaliteta: čips od šarana, marinirana rebarca, pulled pork bao buns, burrito, burgeri, pohani sladoled ili pak okruglice od skute s umakom od vanilije, bučinim ulje i tostiranim bademima. Što je najbolje, ne misle na tome stati. Planovi su veliki - hotel i kamp uz Mrežnicu na dvjema lokacijama u Belavićima.

image
Zeljko Puhovski/Cropix
image
Zeljko Puhovski/Cropix
image
Zeljko Puhovski/Cropix
image
Zeljko Puhovski/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 04:47