IZLET AUTOMOBILOM

Karolina, Jozefina, Lujzijana... Jeste li za road trip slavnim hrvatskim povijesnim cestama?

Otkrivamo povijest i sve tajne šest povijesnih cesta koje okružuje prekrasna priroda i savršena su ideja za vaš sljedeći izlet!
 Robert Fajt/Cropix/Cropix

Ponekad, pogotovo kad tražimo inspiraciju za idući road trip, nije loše malo zagrebati u povijest. Vođeni tom mišlju, odlučili smo se prisjetiti nekih od povijesno najvažnijih cesta Hrvatske te smo vas odlučili ponukati da neku od njih ili neke njihove dionice i sami istražite kad budete planirali idući izlet. Iako ovo, naravno, nisu ni približno jedini povijesno važni pravci u Hrvatskoj, spadaju među najslavnije, a zbog prirode kojom prolaze, i najljepše.

KAROLINA
Karolina odnosno Karolinska cesta bila je prva cesta koja je spajala kontinentalnu Hrvatsku i Rijeku, odnosno Bakar, i to na ruti Karlovac, Dubovac, Novigrad na Dobri, Bosiljevo, Vrbovsko, Ravna Gora, Stari Laz, Mrkopalj, Fužine, Zlobin, Meja (s odvojcima Hreljin - Kraljevica i Bakar - Rijeka).

image
Zeljko Puhovski/Cropix/Cropix

Ime je dobila po austrijskom caru Karlu VI. koji je i bio inicijator njezine izgradnje i koji se otisnuo na nju još dok su radovi trajali. Građena je od 1726. do 1732. godine, a bila je dugačka oko 105 kilometara. Nekim njezinim dijelovima se i dalje prometuje, a usko je prati i suvremena autocesta. Zbog svojih graditeljskih posebitosti i predjela kroz koji prolazi te ljepota tamošnje prirode, i dandanas je atraktivna. Projektirao ju je Matija Weiss, bio je to samo jedan od njegova tri predložena projekta, no na kraju je dvor odabrao upravo taj zbog štednje. Radilo se, naime, o najkraćem mogućem pravcu, no on nije došao bez cijene i izazova. Karolina je bila prepuna oštrih zavoja i strmina te relativno uska. Teret se njome u to doba prevozio konjima i mazgama te kolima, što je bila vrlo izazovna opcija. Troškovi prijevoza stoga su brutalno rasli i povrh tadašnjih cestarina, odnosno maltarina koje su se trebale namirivati, a veliki su problem predstavljali i na njoj vrlo aktivni razbojnici. Od stare Karoline danas su ostali sačuvani most u Novigradu na Dobri, vijadukt u Brestovoj Dragi, kameni podzid te kameni obelisk na njezinu završetku u Rijeci. Asfaltirana je te u nekim dijelovima preinačena u razdoblju od 1975. do 1978. godine.

JOZEFINA
Ova hrvatska povijesna cesta povezivala je Karlovac sa Senjom, a sve zahvaljujući, kako kaže legenda, osobnom iskustvu hrvatskog kralja Josipa II. koji je na vlastitoj koži, dok je prelazio Kapelu na području današnjeg Josipdola, iskusio izazove i probleme putovanja po tadašnjim putevima (ovisno o vremenskim prilikama, ponekad je za taj put trebao od pet do sedam dana). Naime, on je pao s konja, a zatim je na njegov vlastiti nalog i o njegovu trošku pokrenuta gradnja te oko 100 kilometara duge ceste koja počinje u Karlovcu te se preko Josipdola, Kapele, Brinja i Vratnika spušta sve do Senja. Sama cesta građena je od 1770. do 1779. godine, među ostalim na visokih 888 metara na prijevoju Kapela. Naknadno je obnavljana je i u razdoblju od 1833. do 1845. godine, kada je - kako bi se izbjegli neki strmi dijelovi - i preinačena te produžena za još 12 kilometara.
Inače, gradio ju je Vinko Struppi, carski inženjerski pukovnik, a radovi su bili vojnički organizirani, iako su radnici bili civili. Njezina širina je prosječno iznosila pet metara, a kako bi se probila, uvelike se miniralo. Navodno je u te svrhe potrošeno oko 25 tona baruta. Radnici su u prosjeku, unatoč svim izazovima, godišnje izgradili oko 30 kilometara trase. O njoj se, na njezinu vrhuncu, brinulo čak 220 cestara, dakle po dva po kilometru, koji su tijekom zime imali zadaću čistiti je od snijega. I unatoč tome, ponekad bi bila zatvorena i po nekoliko tjedana.
Njome se i dandanas prometuje, a asfaltirana je u drugoj polovici 20. stoljeća. Neki od njezinih danas najznačajnijih simbola su, iako ih mnogo nije očuvano, obelisk u Karlovcu, Velika vrata u Senju, mostovi i miljokazi.


LUJZIJANA
Poznata i kao "riječka magistrala", ova povijesna cesta spajala je Karlovac s Rijekom te je nazivaju jednom od najvažnijih cesta u povijesti Hrvatske. Dugačka je 136 kilometara, a građena je od 1803. do 1811. godine, u fazama. U svoje je doba slovila kao jedna od najmodernijih cesta Habsburške Monarhije te jedna od najljepših u Europi. Rijeku i Karlovac povezivala je preko Grobničkog polja, Kamenjaka, Gornjeg Jelenja, Lokava, Delnica, Kupjaka, Skrada, Stubice, Severina na Kupi, Netretića i Stativa, a u prosjeku je bila široka osam metara, odnosno oko 14 u oštrim zavojima. Mozak iza njezine izgradnje bio je čovjek po imenu Filip Vukasović, inženjer i oficir podrijetlom iz Senja koji je iza sebe već imao nekoliko projekata, primjerice ceste koje su Senj povezivale sa Sv. Jurjem i Novim Vinodolskim te senjsku luku. Iako je Lujzijana predstavljala vrhunac njegove graditeljske i projektantske karijere, on ipak nije dočekao njezin završetak. Naime, podlegao je ozljedama koje je zadobio u ratu protiv Napoleona i nije doživio okončanje zadnjih 15 kilometara svog životnog projekta.
image
Zsebok Tamas/

No, prije toga je u usjeku pred Rijekom, kasnije nazvanom Banska vrata, dao uklesati natpis "per gli increduli", odnosno onima koji ne vjeruju. Time se obračunao sa skepticima koji nisu vjerovali da će uspjeti provesti cestu strmim kanjonom. Nisu bez razloga bili skeptični. Njezinu gradnju pratio je niz izazova, među ostalim rat pa su graditelji često napuštali svoje poslove i odlazili u borbe. Problem nedostatka radne snage bio je konstantan. Isto tako, radnici su imali izuzetno niske plaće koje navodno nisu dostajale ni za kruh pa je mnogima i to bio motiv da potraže drugi posao.
Ova povijesna cesta prema prvotnim se planovima trebala zvati Via Ludovicea, po Mariji Ludovici, supruzi austrijskog cara. No, kako je dovršena pod francuskom upravom, naposljetku je dobila ime po Napoleonovoj supruzi Mariji Lujzi. Koristila se gotovo 200 godina, bila je sazdana od kamenih blokova kako bi se spriječilo proklizavanje kopita konja koji su po njoj vukli zaprege. Njome je od 1827. do 1829. godine prosječno prolazilo oko 80 tisuća zaprega konja i 90 tisuća zaprega volova, među ostalim i njezinim najvišim prijevojem, na visini od 800 metara. Današnja autocesta jednim dijelom koristi njezine najbolje dijelove, kao i dijelove još starije Karoline. Lujzijana je bila obnovljena u 19. stoljeću, a asfaltirana je 1960-ih godina.

RUDOLFINA
Cesta Rudolfina predstavljala je najkraći put od Ogulina do Jadranskog mora, odnosno do Novog Vinodolskog. Građena je u 19. stoljeću, za njezinu je gradnju uvelike bio zaslužan ban Ivan Mažuranić, a u potpunosti je - zbog svog prometnog, ali i turističkog značaja - asfaltirana 2000-ih godina. Ime nosi po sinu austrougarskog cara Franje Josipa I., a one koji se otisnu na nju vodi uz Klek, pa kroz predjele Velike Kapele i uz prirodni rezervat Bijele i Samarske stijene te se spušta do Jadranskog mora. U zaborav je pala ubrzo nakon što je puštena u promet.


TEREZIJANA
Sagrađena 1786. godine, cilj Terezijane bio je što bolje povezati Gospić i Karlobag, i to preko 928 metara visokog prijevoja Oštarijska vrata, a sagrađena je po nalogu austrijskog cara Josipa II. Po njegovoj je želji ona imenovana po njegovoj majci, Mariji Tereziji.
image
Danijel Soldo/Cropix/Cropix

Za gradnju te ceste, koja je 2007. godine uvrštena i na Registar kulturnih dobara Hrvatske, bio je zadužen Filip Vukasović, koji će kasnije raditi i Lujzijanu.
Dio Terezijane, a kako bi približila javnosti njezinu povijesnu važnost, Park prirode Velebit uredio je kao poučnu stazu (od Baških Oštarija do Konjskog). Ona je doduše namijenjena izričito pješacima, a dugačka je tri kilometra.
MAJSTORSKA CESTA
image
Robert Fajt/Cropix/Cropix

Iako možda njezin utjecaj nije bio kao nekih od prvih cesta koje su istaknute u ovom tekstu, ova velebitska povijesna cesta s pravom je 2007. godine uvrštena u Registar kulturnih dobara Hrvatske. Njezina je gradnja počela 1825. godine, kako bi se skratio put do Dalmacije, a izazovnog se zadatka primio Josip Kajetan Knežić.
image
Robert Fajt/Cropix/Cropix

Sama cesta, duga 40-ak kilometara na relaciji Sveti Rok preko malog Alana do Obrovca, završena je 1832. i puštena u promet pod imenom koje i dandanas zasluženo nosi - naime, predstavlja je vrhunac graditeljskog umijeća s obzirom na teren kojim prolazi. Ime je izvedeno iz njemačke riječi "meisterstück", što u prijevodu znači remek-djelo. Posao je doista bio mukotrpan, a Knežić je, kako bi smirio nezadovoljnike, radnicima postavio iduće pitanje: može li mjera zlata za istu težinu kamena? To ga je koštalo problema s bečkim dvorom kojem se visoki troškovi gradnje nisu nimalo svidjeli. Majstorska cesta je i dandanas makadamska, može je se prijeći običnim automobilom bez ikakvih problema, a slovi za jednu od najljepših hrvatskih panoramskih cesta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. listopad 2021 12:38