Hum je sretna lokacija. Valjda zato što je na vrhu. Tko će ga znati. Možda zato što je najmanji grad na svijetu ili zato što je u srcu pitoreskne unutrašnjosti Istre? Ili zato što je toliko malen da oduševljava ta njegova mirnoća? Što god bilo, kada ste u Istri, morate do Huma, mjestašca s nekoliko kamenih kuća i crkvom. Tu ćete proći kroz nadsvođeni kameni ulaz s pločama na glagoljici. Srce ti tada pomalo zaigra. A onda se pred vama pruži stari trg. Sve je tu na tom malom prostoru - i gradska loža, kuće za vlastelu i mještane te župna crkva s rezidencijom za župnika.
Hum je, kao i većina istarskih malih mjestašaca na brdu, nekada imao svoj kaštel, koji se spominje kao Castelum Cholm već 1102. godine u darovnici kojom istarski markgrof Ulrich II. daje u feud Hum akvilejskom patrijarhu. Nalazio se na mjestu današnje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, koja je sagrađena početkom 19. stoljeća. Bio je to obrambeni kaštel, kao i većina njih u Istri. Naime, Hum je bio na graničnom području, često je bio razaran i obnavljan, a uništen je u Uskočkom ratu u 17. stoljeću. Tada je kaštel spaljen i nikada više nije poprimio nekadašnji oblik.
Obilazak povijesnog gradića poznatog po glagoljici, freskama, ali i biski, završava jako brzo jer je ipak najmanji grad na svijetu. Sada će taj obilazak ipak trajati malo dulje jer je Hum prije Uskrsa dobio svoj prvi muzej s barom - Museum of Hum Aura i Distillery bar Aura. Otvorila ga je obitelj Sirotić iz Buzeta, poznatija po nagrađivanoj destileriji Aura. Kako je na otvorenju ove impresivne etnološke zbirke rekao Mišel Sirotić, direktor i vlasnik Aure, htjeli su oplemeniti Hum i dati mu dodatan sadržaj.
"Kada smo kupili ovu kuću, nismo znali točno koje će biti namjene. Vjerojatno smo mogli urediti kuću za najam, mini hotel ili slično. No, nismo je htjeli mijenjati iznutra jer bi takva investicija to iziskivala. Umjesto toga očuvali smo je izvornu, kakva je bila, i odlučili u njoj otvoriti muzej posvećen starim zanatima. Htjeli smo sačuvati tradiciju. Kompletnu kuću smo pustili kakva je i sada možemo vidjeti kako su ljudi tu živjeli prije stotinu godina", istaknuo je Sirotić.
Ovaj privatni muzej ima 11 soba i pet interaktivnih točaka, a svaka ima svoju temu koja govori o prošlosti Huma i okolice. Ni sami vlasnici ne znaju koliko točno ima predmeta, a oni su prije svega sakupljeni po Istri i okolici te, naravno, u Humu.
"Kupovali smo ih preko oglasnika, na sajmovima, u antikvarijatima. Oko dvije godine smo ih sakupljali", otkriva nam Mišel.
On je i osmislio ovaj interaktivni muzej gdje možete popiti čašicu biske, poznatog alkoholnog pića čija receptura potječe baš iz Huma, ali i najmanju kavu na svijetu, posluženu s najmanjim palačinkama na svijetu. Baš kako to najmanji grad na svijetu i zaslužuje. Isto tako, u staroj pošti možete poslati staru razglednicu, koju možete napisati u staroj učionici na glagoljici. U destileriji si možete boteljirati bočicu biske. Možete i na starom mlincu samljeti svoju kavu, u ljekarni pripremiti svoju kozmetiku, ali i vidjeti kako se nekad mljelo žito. Ta je soba posvećena mlinicama u obližnjim Kotlima. Tu je i stara šivaća radionica s nezaobilaznom singericom, ali i postolarska te stolarska radionica.
Ova potonja ima posebnu priču jer se radi o staroj radionici Mišelova djeda koji je bio bačvar. Njegov alat sada mogu vidjeti svi posjetitelji Huma. Kako je Hum poznat i po freskama, jedna je soba posvećena njima, pa se tu mogu vidjeti pigmenti i alati kojima su se služili freskoslikari. Njima vješto barata i vodič kroz ovaj muzej - Hari Vidović koji inače vodi radionice freskoslikarstva. Tu su stara ljekarna i, naravno, destilerija. Muzej krasi i mnoštvo starih fotografija nekadašnjih vlasnika kuće čiji potomci žive u obližnjem Roču, ali i Mišelove obitelji.
Ova hvalevrijedna inicijativa definitivno će dignuti Hum. Baš kao što ga je digla Katedra Čakavskog sabora krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je uređena Aleja glagoljaša, a Hum se počeo brendirati kao najmanji grad na svijetu zahvaljujući takvom natpisu na jednoj staroj razglednici.
Muzej Huma, koji će biti otvoren svaki dan od 9 do 20 sati, nema slučajno 11 soba i pet interaktivnih točaka, od kojih svaka ima svoju temu koja govori o prošlosti Huma i okolice. Obitelj Sirotić tim je brojem htjela dati počast svima onima koji su započeli revitalizaciju Huma prije četrdesetak godina. Tada je u Aleji glagoljaša postavljeno 11 spomenika, obnovljen je prastari pučki običaj u kojem 11 žudiga, odnosno sudaca, bira novog župana “na leto dan”. Sve sa željom da se spriječi odlazak stanovnika iz najmanjeg grada na svijetu. To im je tada i uspjelo. Jer Hum živi. A s muzejom će dodatno oživjeti.
Katedra Čakavskog sabora vjerojatno tih davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije baš mogla sebi predočiti da će ruševni i polunapušteni Hum za pedeset godina biti prava meka za turiste i da će svaki drugi tražiti u tom najmanjem gradu na svijetu poznatom po glagoljaštvu kuću za kupnju.
Ali njih već odavno više nema. Ostale su samo dvije ruševine. Jedna će se uskoro početi obnavljati, a druga je u crkvenom vlasništvu i nije na prodaju. Sve ostale kuće imaju svoje stalne ili povremene stanovnike. I nitko ne pomišlja da bi otišao iz tog malog mjesta 13 kilometara udaljenog od Buzeta.
Hum s okolicom, prema najnovijem popisu stanovništva, ima 56 stanovnika, 26 više nego 2001. No, daleko je to od broja ljudi koji je živio u gradiću prije 100 godina. Prema popisu stanovnika iz 1921., u Humu i okolici je živjelo čak 976 ljudi, samo unutar zidina svoj je dom imalo 150 žitelja Huma. Taj je broj kontinuirano padao do 2001., kada ih je bilo 17.
Ima tu još jedan zanimljiv kuriozitet. Museum of Hum Aura i Distillery bar Aura smješteni su u najstarijoj stambenoj kući u Humu. Ta je kuća dio cjeline prvog reda stambenih zgrada koje su sagrađene u humskom predgrađu. Poslije je, tijekom stoljeća, postala loža u kojoj se biraju župani i donose najvažnije odluke.
Muzej možete obići sami ili u društvu vodiča. Ja uvijek preferiram vodiča jer mogu čuti neku zanimljivu i drugačiju priču o sredini koju posjećujem. Baš zato je Hari Vidović, poznat kao voditelj radionice freskoslikarstva u obližnjem Roču, bio odličan sugovornik jer mi je otkrio kako bi htio u muzej dovesti potomke nekadašnjih vlasnika kuće. Zovu se Rino i Rina i žive u Roču. Već su u poznim godinama. Kada bi vidjeli u što se pretvorila njihova rodna kuća, sigurno bi im potekla suza. Stare fotografije njihovih roditelja Franca i Marije mogu se vidjeti odmah na ulazu u muzej.
"Nekada je vlasnik kuće bila obitelj Klobas. Franc i Marija Klobas imali su četvero djece, a dvoje ih je još živo. Bili su jako imućni. To se vidi po inventaru u kući, ali i činjenici da je kuća imala čak dva toaleta i kanalizaciju. Primjerice, u kuhinji su si mogli priuštiti staru peć koja je izrađena u Lupoglavu. Mi smo odlučili u staru kuhinju staviti staru apoteku, gdje si i sada nešto možete nešto sami pripremiti", govori nam Hari dok obilazimo prvu prostoriju, u kojoj su stara kuhinja i ljekarna. Možda ne fritaju ili maneštru, ali kremu svakako možete. Ovdje za to imate sve preparate i stručnu pomoć.
Nakon kuhinje odlazimo u staru učionicu ispred koje su “parkirani” stari romobili. Djeca su na nastavi, kaže Hari, pa moramo biti tihi.
"U staroj učionici djeca su u kombiniranom razredu jer danas Hum ima samo 28 stanovnika. Naših petero učenika raznih uzrasta ovdje uči glagoljicu. A vi si ovdje možete kupiti razglednicu i na glagoljici napisati ‘Pozdrav iz Huma’ te ju poslati iz naše stare pošte. Hum je nekada imao svoju poštu", objašnjava nam ovaj znalac lokalne povijesti.
Otkriva nam i da su Marija i Franc bili vlasnici humske butige, pa baš zato hitamo do iduće prostorije, gdje se nalazi ta stara trgovina.
"Njihova se trgovina nalazila na mjestu gdje je sada smješten naš bar. A Hum je uvijek imao neku malu trgovinu gdje se svaka stvar prodavala u rinfuzi - od praška, preko jaja, bombona, kruha, do tabaka, orašastih plodova i slično. U ovoj prostoriji svatko tko hoće može sam sebi pripremiti svoju kavu i ponijeti ju kući", govori nam dalje naš vodič, koji nas iz butige vodi dalje prema staroj postolarskoj radionici. Iz te radionice idemo dalje do stolarske radionice, koja je posvećena obitelji Sirotić.
"Ta je radionica posvećena Mišelovu nonetu Feruču i njegovoj ženi Lucieti Ipša iz Ipši. On je bio stolar, prije svega bačvar, i njegovi rekviziti su doneseni u muzej kako bi pričali priču o tom obrtu", saznajemo dalje od Harija.
Na najvišem katu muzeja je pak pet različitih postava - tu je stara pošta iz koje i danas možete poslati razglednicu, zatim stara destilerija, mlin te sobe posvećene freskama i glagoljici. "U staroj si destileriji iz drvene bačve možete utočiti bočicu biske od jednog decilitra te ju botiljirati i ponijeti sa sobom kući. A naša biska je općepoznata medežija koju možete kušati i iz male čašice", pokazuje nam Hari.
Humska biska izvorni je proizvod baš iz Huma. Zato, kada si u Humu, trebaš probati bisku, jer ipak je to mjesto poznato po toj, kako kažu svi naši sugovornici, ljekovitoj žestici. Biska je domaća rakija koja se priprema od komovice, imele i triju vrsta trava. Poznata je istarska žestica, a navodno je izvorni recept star čak dvije tisuće godina i donijeli su ga Kelti. Zapisan je bio na glagoljici.
Nakon njezina kušanja odlazimo u prostoriju s replikama glagoljskih spomenika i ulomaka iz Huma i Roča. Tu je i minijaturna Baščanska ploča, ali i vjerna replika Misala kneza Novaka, koji je izrađen u samo 200 primjeraka, i to s pravim zlatnim listićima. Kako je glagoljica u suživotu s freskama, logično je da slijedi prostorija posvećena zidnim slikama. Danas u Istri ima čak 150 lokaliteta s očuvanim freskama.
"I u Humu nalazimo vrijedne freske iz 12. stoljeća nastale pod utjecajem Bizanta. Budući da vodim radionicu freskoslikarstva, tu ću posjetiteljima pokazivati kako se slikaju freske. A i oni će sami imati priliku ih slikati ako to žele. Pokazat ćemo im i kako se mužarom drobi neki materijal kako bi se dobili pigmenti za oslikavanje", priča nam Hari.
Nakon fresaka, za kraj, slijedi obilazak starog mlina i krojačke radionice. Tu možete vidjeti kako su nekad naši ljudi sami sebi pripremali brašno. Uz ovu priču nadovezujemo se na naše Kotle, gdje imamo još jedan mlin. Nekada je gotovo svaka kuća imala svoj mali privatni mlin. U ovoj prostoriji želimo pokazati kako se mlio kukuruz. U nastavku je stara krojačka radionica koja nas podsjeća na naše none koje su nam uvijek popravljale robu.
Tu je i neizostavna singerica koja se nalazila u gotovo svakom domaćinstvu. Ovdje se izrađivala i stara nošnja, govori nam rječiti Hari koji nas na kraju obilaska vodi do lente vremena koja prati povijest Huma od njegova početka do danas. Tu je naslikano i 28 današnjih stanovnika Huma.
"Hum se prvi put spomenuo davne 1102. godine. Tada se spominje kao kaštel. Naknadno se uz kaštel sagradio prvi niz stambenih kuća, s prvom južnom ulicom. Naš se muzej nalazi u prvoj zgradi. Hum je u svojoj povijesti bio pod vlašću Venecije, Francuske, Austrije, Austro-Ugarske, Italije i Jugoslavije", zaključuje Hari svoj zanimljivi obilazak koji završava u njihovoj suvenirnici ili baru.
Preporučujem i jedno i drugo. A u baru obavezno probajte najmanji meni na svijetu s već spomenutom najmanjom kavom i palačinkom. Drugačije u najmanjem gradiću na svijetu i ne ide.
Nakon obilaska muzeja možete na okrepu i u obližnju Humsku konobu, koja je nadaleko poznata po tradicionalnoj istarskoj kuhinji i supi - slasnom crnom vinu u bukaleti u koje je umočen prepečeni kruh. Ali i produžiti do Kotli, jednog od najromatičnijih mjesta u Istri koje znam. Stare mlinice i kameno selo podsjetit će vas na davnu prošlost. Baš kao i novootvoreni Muzej Huma.