Znate li možda po čemu je poznat Labin? Da, to je gradić u Istri, na istočnoj obali, u blizini mu je Rabac. I? Ima lijepi pitoreskni stari grad na brdašcu, rodno je mjesto poznatog reformatora i protestanta Matije Vlačića Ilirika, ima specifičan govor… No, ono po čemu je poseban u odnosu na sve ostale istarske gradove je njegova rudarska prošlost čije “ostatke” danas možete vidjeti odmah na ulazu u grad, ako dolazite iz smjera Pule.
Visoki željezni toranj odaje industrijsku prošlost grada te je njezin zaštitni simbol. Riječ je o Šohtu, mjestu gdje su labinski rudari od 1940., kada je postavljen, svaki dan ulazili u rudnik iliti “kovu” uz koji se vežu brojne priče, a dio je zaštićenog kompleksa industrijske kulturne baštine Pjacal. Sigurno se pitate možete li ga posjetiti i nešto više saznati zapravo o tom dijelu labinske baštine i povijesti koji je obilježio čitavo prošlo stoljeće, kada je gotovo svaka obitelj na Labinštini imala nekoga tko je radio u rudniku.
Interpretativna šetnja kroz Labin koja je osmišljena u sklopu europskog projekta Inspiracija - revitalizacija gradova industrijske baštine Trebovlja, Slovenske Bistrice, Labina i Rijeke pokazala je da je taj dio labinske povijesti itekako intrigantan. Rudar Mino ispričao nam je primjerice, dok smo obilazili Lamparnu, Šoht i Pjacal, kako se 1940. godine desila najveća tragedija u rudniku, kada je nažalost svoj život pod zemljom izgubilo čak 185 rudara.
- Nikad nećemo zaboraviti naše prijatelje koji su ispod zemlje izgubili život. Brojevi su samo rasli. Najprije 5, pa 15, pa 30 i brojka se zaustavila kod broja 185. To je bio jedan od najtežih dana za labinske žene, majke i kćeri. Sve su čekale vijesti iz podzemlja, a kada su čule najgore, do starog se grada čuo vapaj i plač - prisjeća se rudar Mino, zapravo naš interpretativni vodič koji je prerušen u jednog od rudara. Njegova supruga Luce u istarskoj nošnji priča nam o drugoj strani medalje, onoj koja se odnosi na žene i majke labinskih rudara.
- Znate da su svi rudari, pa tako i moj Mino na trližu nosili pločice s brojem. Ljudi kao da tada nisu imali ime i prezime. Bili su samo broj - priča nam Luce.
- Poslije posla često smo ih išle tražiti po lokalnim oštarijama gdje bi pili. Nije to bilo često - samo svaki dan - nastavlja kroz smijeh.
- Ušle bismo unutra tražeći ih, a pločice s njihovim brojevima svijetlile bi u mraku. Izvlačile bismo ih van i vodile kući. Inače tko zna kada bi došli doma - govori Luce i dodaje kako su se žene rudara praktički same morale brinuti za obitelj i domaćinstvo.
Uz zanimljivo vođenje ovog dvojca na labinskom govoru prolazimo kroz Lamparnu, mjesto gdje su se rudari presvlačili i uzimali lampe prije ulaska u rudnik. Danas je to društveno-kulturni centar koji je labinska udruga Labin Art Express XXI pretvorila u mjesto održavanja izložbi i raznih drugih kulturnih događanja. Upravo ovdje možete vidjeti i izložbu u sklopu Bijenala industrijske umjetnosti koja će trajati do 21. studenoga, a realizirana je u sklopu projekta Rijeka 2020. - Europska prijestolnica kulture. Labin i Lamparna zajedno s obližnjim Rašom, mjestom koje je sagrađeno baš za potrebe rudnika i smještaja rudara za vrijeme talijanske uprave Istrom, središte je Bijenala iz kojeg se ono dalje razvije u smjeru Rijeke, ali i Pule i Vodnjana. Svakako je najinteresantniji dio te izložbe Muzejska mobilna mašina, svojevrsna crna kutija u kojoj se prikazuju trenuci iz slavne prošlosti rudnika na ovim prostorima, a videoisječci i fotografije s informacijama se otvaraju nakon što na podu stanete na neku od godina.
A i na samoj fasadi Lamparne možete vidjeti vremensku lentu s najbitnijim podacima u razvoju rudnika na Labinštini. Sve je krenulo još davne 1420. godine, kada je počela ugljenokopna djelatnost pod mletačkom vlašću.
Prva osoba koja se na Labinštini bavila rudarstvom bio je Filippo Veranzi koji je 1626. godine koji je od mletačkog Vijeća desetorice dobio koncesiju na iskorištavanje minerala i smole. Sličnu koncesiju dobio je 1659. godine Lodovico Dragogna za rudnik koji se nalazio nedaleko od Krapna, gdje počinje prva rudarska proizvodnja 1785. godine. Luce nam kaže da se tamo vadio ugljen za potrebe riječke rafinerije šećera. S godinama se proizvodnja dizala, posebno za vrijeme talijanske vlasti između dva svjetska rata. Rudnici tada slove kao najmoderniji u Europi, zapošljavaju više od 10 tisuća radnika, a rekordna proizvodnja dostignuta je 1942. godine s 1,158.000 tona ugljena. Rudnici su se postupno počeli zatvarati sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Dugu je rudarsku povijest obilježilo nekoliko važnih događaja, pričaju nam dalje Luce i Mino. Uz već spomenutu rudarsku tragediju, najveću na ovim prostorima u to vrijeme, rudari su se pobunili i protiv uprave rudnika. Bilo je to 1921. godine, a tada je na kratko vrijeme uspostavljena Labinska republika. Mino nam kaže da su tada rudari preuzeli upravu rudnikom zbog robovlasničkog odnosa prema rudarima. “Kova je naša”, vikalo je tada oko dvije tisuće rudara koji su štrajkali, a taj se štrajk smatra prvim ustankom protiv fašizma u Europi. Brzo je nasilno ugušen.
Nažalost, rudnik nije u turističkoj funkciji, iako postoji velik projekt njegove revitalizacije poznat kao Podzemni grad, ali smo zato posjetili mali rudnik u srcu staroga grada, točnije u Narodnom muzeju. Provlačimo se kroz uske tunele koji postaju sve manji. Na putu nailazimo na napuštene vagonete, lopate, bušilice, lampe... Jezivo, klaustrofobično, ali priča vjerno priču o labinskim rudnicima. Pravi doživljaj. Tek tada si možete zapravo predočiti kako je prije 100 i više godina izgledao rad u rudniku. Nije ni čudno da su si labinski rudari na ulazu u rudnik svaki dan govorili “sretno”. Sreća im je trebala.
Tu završava naša rudarska priča o ovom gradu, ali obilasku Labina nije kraj. Na ulici nas čeka Giuseppina Martinuzzi, labinska učiteljica i prva socijalistkinja. Riječ je o jednoj od najistaknutijih žena iz Labina kojoj je posvećen jedan dio izložbe u Narodnom muzeju. Ili, kako nam je ona sama rekla u obilasku starog Labina, “ovdje možete vidjeti moje najljepše komode, stol i namještaj koji sam pomno birala”. No, to je zapravo najmanje važno.
Martinuzzi je bila učiteljica koja se zalagala za obrazovanje svih društvenih slojeva, za pravo glasa žena i autorica je prve mnemotehničke mape za učenje na svijetu. U ovom neobičnom turističkom vođenju kroz Labin koji nas poput vremeplova vodi kroz razne povijesne epohe, s Martinuzzi, koja je živjela i djelovala u 19. i 20. stoljeću, šećemo do kuće Matije Vlačića Ilirika. I ne samo to, ona nas na licu mjesta s njime i upoznaje, iako je on živio i stvarao u Labinu 300 godina prije nje.
- Matija, gdje si - doziva Giuseppina svog sugrađana. Evo, ga. Stiže netko na baladur kuće Francovich gdje se nalazi Memorijalna zbirka Matije Vlačića Ilirika. To je poznati reformator koji nam kaže da nema za nas baš puno vremena.
- Zašto ste mi došli smetati?! Znate da radim. A nije mi se lako ni brinuti za mojih 18-ero djece i pisati knjige - ljutito će nam Matija koji je bio jedan od najbližih suradnika Martina Luthera. Bio je to simpatičan uvod u razgled njegove zbirke. Ovdje možete puno toga saznati o ovoj važnoj ličnosti za hrvatsku povijest te vidjeti kopije njegovih najvažnijih radova, među kojima Clavis scripturae sacrae, Centuriae Magdeburgenses, Catalogus testium veritatis, Katalog svjedoka istine i Glosa. Riječ je o intrigantnoj ličnosti koja je najveći dio svog života provela u Njemačkoj, a uz brojnu djecu uspio je napisati više od 200 knjiga, pamfleta i drugih radova.
U dobrom društvu dvoje poznatih Labinjana završavamo našu rutu u konobi Kvarner. Odličan turistički razgled završio je rudarskom marendom - istarskom maneštrom, fužima sa šugom od boškarina te slasnim zapečenim palačinkama. Dakle, na najbolji mogući način.
