Jeste li ikada hodali šumom ili parkom, vidjeli neko drvo i osjetili neodoljivu želju da mu se približite, da dotaknete rukom naboranu, desetljeća staru koru? Ili, jeste li možda osjetili kao da vas ono zove - da mu se približite, da provedete neko vrijeme u njegovoj blizini? Ako jeste, sve će vam biti jasno ako vam kažem da je taj dan zov bio vrlo jak. Zvala me ta, kako joj tepaju, "kapelica". U biti, ne samo mene. Cijelo naše malo društvo koje je tog sunčanog ožujskog dana posjetilo arboretum Opeka.
Naime, ispred nas stajala je, nasađena na travnatoj čistini, golema i gusta zelena masa, nalik na gorostasni kompaktni čempres, a usred tog zelenila, sa svake strane, skrivao se uski prolaz u njezinu unutrašnjost. Ušli smo. I ostali bez teksta. Apsolutni mir i hlad unutrašnjosti tog drveta - goleme tuje - nenametljivo su prekidali jedino cvrkut ptica i poneka sunčeva zraka koja se probijala kroz gustu krošnju. Nije bez razloga, pomislili smo, dobila svoj neobični nadimak.
Za nas egzotično stablo porijeklo vuče, obavijestila nas je jedna od rijetkih funkcionalnih ploča u arboretumu, sa zapada Sjeverne Amerike. U Europu je unesena još davne 1833. godine. Ta golema tuja, koja može narasti do 50 metara visine, a koja nas je tako lijepo ugostila, samo je jedan od tisuća biljnih stanovnika arboretuma.
Neobično je to i doista predivno mjesto. Prostrano je, prepuno livada i čistina savršenih za piknik, najrazličitijih, često golemih stabala i najmanje 150 godina starih primjeraka drveća iz cijelog svijeta te starinskih, nerijetko mahovinom prekrivenih kamenih klupa iz 19. stoljeća.
U njegovu se središtu nalazi istoimeni dvorac, koji je dobrano nagrizao zub vremena. Zelenilo ga preuzima već godinama, podovi i stropovi nerijetko su urušeni i opasni za hodanje, a zidovi išarani grafitima. No, ne smeta. Čak mu i njegova zapuštenost, u kombinaciji s prelijepom prirodom koja ga okružuje, samo daje na šarmu, iako pogled na propalu građevinu ostavlja dojam neiskorištenog potencijala i propuštene prilike.
Unatoč stanju u kojem se nalazi dvorac, ali i njegova okolica (primjerice, mostić na obližnjem jezercu također je urušen), arboretum Opeka jedan je od najvrednijih i najbogatijih u Hrvatskoj, pa i šire. Smješten podno maceljske šume, u viničkom području, od Varaždina je udaljen samo 20-ak kilometara, a prostire se na oko 60 hektara.
Osim njegova izgleda i biljaka koje tamo rastu, zanimljiva je i priča o njegovu nastanku.
Naime, iako je sam park oko dvorca (pretpostavlja se, ispunjen stablima hrasta kitnjaka i kestena) postojao još u 17. stoljeću, procvat je doživio tek u 19. stoljeću kada se kći grofa Franje Draškovića, Ferdinanda, 1852. godine udala za grofa Marka Bombelles čime obitelj Bombelles postaje vlasnik tog lokaliteta. Upravo je njezin suprug Marko najzaslužniji za razvoj parka u i u današnje vrijeme vrlo hvaljeni arboretum. U suradnji s bečkim stručnjacima za hortikulturnu arhitekturu odlučio je urediti park po uzoru na one engleske i u njemu zasaditi rijetke biljne vrste. Sadnice je donosio sa svojih putovanja po svijetu: iz Japana, Kine, Tibeta, Kavkaza, Sjeverne Amerike...
Kao godina službenog osnutka arboretuma navodi se 1860. No, nepunih 100 godina poslije, nakon što obitelj prestaje biti vlasnik dvorca, to je zdanje ostavljeno na milost i nemilost propadanju, u suštom kontrastu s navodima da je na svom vrhuncu navodno bio toliko lijepo uređen da je bio predmet zavisti vlastele diljem cijele Austro-Ugarske Monarhije.
Uređenje posjeda bilo je, čini se, i stvar ponosa. Obitelj Bombelles tim je materijalnim pokazateljem željela potvrditi svoju plavu krv koja ih je dovodila u srodstvo s carskim kućama Francuske i Austrije. Naime, Markov stric bio je oženjen bivšom Napoleonovom ženom, caricom Marijom Lujzom, koja je, pak, bila austrijska princeza, dok je njegov otac bio učitelj Franje Josipa i Maksimilijana Habsburškog.
Portal Blaga i misterije navodi fs je dvorac u vlasništvu te obitelji bio sve do 1945. godine. Tijekom Drugoga svjetskog rata ustaše su, navodi se u njihovu članku o dvorcu, pritvorili i ubili Markova sina Josipa Bombellesa, partizanska je vlast otjerala obitelj iz dvorca u svibnju 1946., a posljednji Bombelles, Joseph, Hrvatsku je napustio 1954. godine.
Poslije Drugoga svjetskog rata zdanje se koristilo u različite svrhe. Nakon nacionalizacije bilo je prenamijenjeno u Titovu rezidenciju kada je boravio u lovištima Zelendvor, ali on je tamo navodno boravio samo nekoliko puta.
Sam park, odnosno arboretum, podijeljen je u dva dijela: donji ili ravničarski u kojem se nalaze vrt i dvorac te gornji ili šumski koji se prostire pod brežuljcima. Kao cjelina, vrvi životom. Prema popisu iz 1963. godine, utvrđeno je da sadrži 4927 primjeraka bjelogoričnog drveća, 8651 crnogorično stablo, 13 primjeraka zimzelene bjelogorice, 299 bjelogoričnih grmova, 86 zimzelenih grmova, deset crnogoričnih grmova, 14 penjačica i 16 povijuša, odnosno ukupno 14.016 primjeraka i 182 različite biljne vrste. Prema drugim izvorima, broj biljnih vrsta koje nastanjuju arboretum penje se na čak 800. Kroz park prolazi, bolje rečeno - prolazila je, i poučna staza s informacijama o najznačajnijim biljnim vrstama. No, u trenutku našeg posjeta većina je ploča na njoj bila iščupana te su tužno ležale na tlu.
Zbog svoje velike vrijednosti arboretum je 1947. godine proglašen zaštićenom prirodnom rijetkošću, a 1961. hortikulturnim spomenikom. Od prosinca 2007. godine zaveden je kao zaštićeno kulturno dobro Hrvatske.
Obnova samog kompleksa, pogotovo dvorca, navodno je već jako dugo u planu. Najnovija faza radova na rekonstrukciji dvorca, u sklopu koje bi se u njegovu rekonstrukciju i revitalizaciju, kao dio Regionalnog centra kompetentnosti u poljoprivredi susjedne Srednje škole Arboretum Opeka, ulili deseci milijuna kuna, najavljena je za svibanj ove godine. U dvorcu bi se, prema najavama, trebali urediti smještajni kapaciteti za učenike, ali i niz drugih sadržaja: od genetske baze sjemena preko centra za floristiku i praktikuma za dendrologiju do vinskog podruma. Radovi bi trebali završiti 2023. godine.