Bila su to neka druga vremena. Definitivno teža, ali obilježena jednostavnošću. Na ulicama Otoka, gradića Vukovarsko-srijemske županije koji se često naziva “gradom roda” ili “vratima spačvanskog bazena”, i dalje su vrlo živa.
Sjećaju se njegovi žitelji kako se nekada život vrtio oko suvare, zadružnog mlina na suhi pogon, i kola iz kojih bi se iskrcavalo žito, ječam, kukuruz i zob... Čula bi djeca topot kopita, pa jurila prema mlinu kako bi se vozala na mlinskom kolu koji su pokretali konji. Bila je to preteča ringišpila, govore nam danas, no nisu svi tadašnji suvarđije s veseljem dočekivali dječju ciku. Kad bi ih potjerao iz suvare, mladež bi se nerijetko osvetila, na njegovo zlo. Bacili bi pokoju grudicu zemlje prema zapregnutom konju, a kad bi se on propeo, zupčanici kola nerijetko bi stradali pa bi suvarđija, umjesto da se nedjeljom odmara, morao popravljati. Kad bi pak pala noć, a završile dnevne obveze, žene bi prionule ručnom radu, nerijetko uz svjetlost svijeće. Trebalo je znati kako napraviti pravu reklu. Vuna se bojala prirodnim putem, a zatim plela u ogromnu, predimenzioniranu vestu koju je trebalo znati kako oprati da se skvrči taman onoliko koliko treba, ni previše ni premalo...
Da, bila su to definitivno neka druga vremena, koja su pregazili čekićar, odnosno mlin na struju, moderni tkalački strojevi, automobili i traktori zbog koji je griva lipicanera pala u drugi plan. Otok, kao ni sve drugo, nije kao prije - no, dok predstavlja ono novo, dobro se sjeća i cijeni ono staro.
S ponosom priča o svojoj tradiciji koja se stoljećima rađala i ispreplitala s bogatstvima Spačvanske šume, najveće cjelovite šume hrasta lužnjaka u Europi, koja se prostire na površini od 40 tisuća hektara i čak je dvostruko veća od glasovite šume hrasta Fontainebleau u Francuskoj. Širi se spačvanska šuma i izvan granica Hrvatske, u susjednu Srbiju, a glas o njoj još i dalje. Naime, tamošnji je iznimno kvalitetan hrast korišten primjerice i za potrebe dvorca Windsor, koristio se u gradnji parlamenta u Budimpešti i Nove vijećnice u Beču.
Upravo u njezinom jarkom, gustom zelenilu Otočani sada započinju tu jednu novu priču koja bi trebala obilježiti njihov kraj u budućim godinama. Tog dana i mi smo, barem nakratko, postali dio nje.
Visoke krošnje drveća počele su nam praviti hlad već nekoliko kilometara od samoga grada, tik nakon što smo iza sebe ostavili ravne Čistine, veliki pašnjak koji nerijetko poplavljuje, a na kojem su i tog dana pasle svinje, među njima autohtona crna slavonska svinja ili fajferica, temelj tradicionalnih, domaćih proizvoda kojima se taj kraj može pohvaliti. Bile su zaposlene žvakanjem, glava zabijenih u zelenu travu, no nije uvijek tako. Uzmu ponekad predah i za sunčanje, kažu nam. Upravo na granici pašnjaka i šume počelo se nazirati i vodeno bogatstvo koje skrivaju stoljetni hrastovi.
Bili smo nadomak takozvanih Otočkih virova.
Neobično je to i pomalo misteriozno mjesto, još ne do kraja dokučeno. Virovi, naime, nisu ni jezero, nisu ni potok, a ni rijeka, razlikuju se od svega navedenog po svojim hidrodinamičkim, geološkim i drugim osobinama, a uz to većinu godine imaju karakteristike močvare. Njihov vodostaj varira, a u vrijeme visokog pronalaze prirodnu vezu s rijekom Spačvom i, preko nje, Bosutom i Savom. Vjerojatno se, govore nam, radi o nekakvom sustavu spojenih posuda i činjenici da su na cijelom tom području podzemne vode vrlo visoko, pa Virovi nikada ne presušuju.
Inače se prostiru na površini od 79 četvornih kilometara, dugi su više od 18 kilometara, široki od 60 do 100 metara, a duboki do četiri. Nerijetko ih, zbog bogate flore i faune, iznimne ljepote i njihovih obala koje krasi gusta trska i šaš, nazivaju malim Kopačkim ritom. Kao i cijeli Spačvanski bazen, i Virovi danas spadaju u ekološku mrežu Natura 2000.
Upravo su ti nedokučivi Virovi i objekt koji je niknuo na njihovoj obali sa svim svojim popratnim sadržajem bili naše odredište - bajkovito zeleno danju, zahvaljujući refleksiji neba u vodi romantično sanjivo u suton, a glasno noću, zbog glasnog kreketa stotina žaba.
Prirodna je to ljepota koja, bez sumnje, zaslužuje mjesto na turističkoj karti Hrvatske, a novi Bioekološko-edukacijski centar Virovi koji je otvorio svoja vrata za posjetitelje 1. svibnja, trebao bi predstavljati infrastrukturnu okosnicu tamošnje turističke ponude.
“Realizacijom projekta Virovi dobivamo jednu sasvim novu dimenziju turističke ponude, ne samo županije, nego i cijele Slavonije. To je projekt koji omogućava posjetiteljima boravak i uživanje, prije svega u Spačvanskoj šumi, a potom i na Virovima. Riječ je o velikom iskoraku i u ponudi aktivnog turizma, boravka u prirodi i svega onoga što to nosi sa sobom”, istaknula je Rujana Bušić-Srpak, direktorica turističke zajednice Vukovarsko-srijemske županije.
Bioekološko-edukacijski centar, s kapacitetom od 62 kreveta u različitim vrstama soba i spavaonica, pripojenim wellnessom, restoranom za 100 gostiju, multimedijskom i konferencijskom dvoranom, nudi i niz mogućnosti za idealan aktivni odmor - najam bicikala za vožnju na nekoj od tamošnjih biciklističkih staza i ruta, zatim kajaka i tradicionalnih brodića, vožnju većim brodom na solarni pogon kapaciteta 50 osoba, ali i stručno vođene ture po tamošnjim poučnim stazama.
Šetali smo jednom od njih i naučili mnogo. Virovi obiluju biljnim i životinjskim svijetom, dio kojeg se pokazao i tog dana. Poremetili smo nakratko, popodnevni mir labudovima, do devet kilograma teškim i teritorijalnim pticama koje, zbog veličine, trebaju uzeti zalet kako bi poletjele. Patke su se zrak dizale mnogo lakše i brže, no nisu odlazile daleko. Inače lete na visini od šest i pol kilometara. U ravnini s visokim krošnjama, patrolirao je pak zrakom škanjac mišar, poznat po specifičnim kružnim kretnjama. Svi navedeni samo su neki od stanovnika spačvanskog bazena i Virova. Tu su i siva čaplja, primjerice, s kojom, upozoravaju nas, treba biti oprezan jer oštrim kljunom napada oči, kao i orao štekavac.
“Pronašli smo u jednom njegovom gnijezdu kože četiriju mački...”, rekao nam je Pavao Dragičević iz Javne ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Vukovarsko-srijemske županije, dodajući kako štekavac ima maksimalno sedam kilograma, u prosjeku tri do četiri, ali - usprkos tome - nevjerojatnu snagu kojom može ponijeti i težak teret.
Kretali smo se dalje uz obalu, po djelomično drvenoj šetnici, a zanimljive lekcije su se samo redale jedna za drugom. Ova gljiva pri dnu stabla, guba, koristila se nekada za paljenje vatre, gorostasni jelenak živi od mrtvog hrasta, isto tako ogromna strizibuba od živog stoga je, obavještavaju nas, i tako omražena, a u ovom je području primijećen i ris. Tu živi isto tako, i crna roda, koja se zbog boje svog perja, kao i crna mačka, nerijetko smatrala vjesnikom loših vijesti. “Zato su je ubijali i tjerali i ona se jako boji čovjeka. Teško ju je vidjeti u prirodi, a kamoli otkriti gnijezdo. Isto tako, ne smijete mu se približavati jer će, ako procijeni da je u opasnosti, ostaviti mlade”, govori nam pak Dragičevićev kolega Mario Raguž, a zatim upozorava da se uz obalu Virova, čiju površinu nerijetko krase lopoči, mogu često vidjeti ostaci ribe. “To su ostaci obroka vidre, koje su indikator dobrog ekološkog stanja, što znači da je voda čista”, pojašnjava.
Poučna staza, idealna među ostalim za održavanje terenske nastave s učenicima, vodi sve do Virgrada, mjesta koje poziva na opuštanje i piknik, a promreženo je mostićima. Usred njega nalazi se i visoka promatračnica za ptice, a sve u debeloj hladovini. No, pitomi prizor skriva širu priču. Virgrad je arheološko nalazište na kojom se nalaze ostaci srednjovjekovne utvrde uz 12. stoljeća. Od nje - a bila je kružnog oblika te sagrađena od drva, nabijene zemlje, opeka i kamena te imala visoku palisadu, odnosno obrambenu ogradu od hrastovih trupaca - nije ostalo mnogo. Sačuvani su samo središnji plato i dva od tri opkopa koje su ispunjavale vode Virova. Utvrda je, vjeruje se, uništena između 1477. i 1536., za vrijeme osmanlijske navale. Do Virgrada isto tako vozi i solarni brod s kapacitetom 50 putnika, a koji kreće s pristaništa kod samog Centra.
No, u priči o tamošnjoj flori i fauni, centralno mjesto zauzima već spomenuti hrast. Najveći primjerci tog stabla mogu se vidjeti u posebnom rezervatu šumske vegetacije Lože, koji se prostire na 100 hektara te se, gledano iz Virgrada ili Centra, nalazi na drugoj strani obale Virova. I tamo postoji poučna, jednako duga staza, a za njezin prolazak tijekom višeg vodostaja nerijetko trebaju i gumene čizme. Baš na tom zaštićenom području žive i tamošnji “kralj i kraljica”, najimpozantniji primjerci hrasta lužnjaka visoki čak 41 metar.
Upravo to - valorizacija prirodne baštine Lože i Virova novim turističkim sadržajima - bio je glavni cilj projekta pod nazivom “Vrata spačvanskog bazena - izgradnja i opremanje bioekološko-edukacijskog centra Virovi”, a koji je većinom financiran sredstvima iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova. “Grad Otok je nositelj projekta i idejni začetnik priče. Godine 2015. i 2016. osmislili smo cijeli projekt, a 2017. se prijavili. Ukupna vrijednost projekta je 25,5 milijuna kuna, a partneri su Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Vukovarsko-srijemske županije, TZ Vukovarsko-srijemske županije i Udruga za zaštitu prirode i okoliša Zeleni Osijek”, istaknula je Marija Čolaković, v.d. ravnateljice Ustanove Virovi. Ta zaokružena, nova otočka priča sada samo čeka prve posjetitelje, a poruka je jednostavna - dođite uživati i istraživati, dobit ćete sve ono očekivano, od dobre hrane do dobrih ljudi, a zasigurno naići i na puno iznenađenja, poručuju.
