Crveni makovi, poneka roda uz prazne ceste koja sijeku polja, omaglica koja muti horizont i vrućina. I prije svog službenog početka, ljetna žega žestoko je stisnula Kloštar Podravski i okolna mjesta. Bilo je vrijeme za hlad, uživanje u cvrkutu ptica pod nekom debelom krošnjom....
No, mir na koji smo naišli, bio je tek privid. Došli smo kako bismo istražili jedan od lokaliteta famozne “hrvatske pustinje”, a na kraju našli i mnogo više od toga - naime, u svakom kutku ovog kraja vrije neka priča, rađa se neka ideja, skriva neki još neotkriveni dragulj koji samo čeka da se pokaže svijetu. Bio je to pravi mali lov na blago, ispresijecan ljubaznim osmjesima ljudi, pošalicama i ljubavlju koju gaje za svoju djedovinu, odlučni spasiti ono staro od zaborava i prepuni vizija za budućnost.
Kako i ne bi, riječ je o doista posebnom djeliću Hrvatske. “Ovo područje je specifično. U krugu od samo 15-ak kilometara nalazi se prekrasna i šumovita Bilogora, pa imate Peske, znači pustinju, a svega nekoliko kilometara dalje Dravu”, objašnjava nam Alen Janći, predstavnik Turističke zajednice Dravski peski, koja zastupa tamošnjih nekoliko naselja i njihovu turističku ponudu. “Vidjet ćete, na moment će vam se činiti kao da ste u pustinji u Dubaiju, nitko neće skužiti da ste bili u Kloštru Podravskom”, šalio se u jednom trenutku, najavljujući što nas čeka kasnije tijekom dana, a dok smo stajali nedaleko od motokros staze Karasov brijeg u Kozarevcu, mjestašcu nedaleko od Kloštra Podravskog koje ima svega nekoliko stotina žitelja. No, bude to prometno mjesto, pohode ga tisuće ljudi, pogotovo kada, u vrijeme našeg posjeta tiha i prazna motorkos staza, oživi brujanjem motora.
Tamo se, naime, već 15 godina održavaju prvenstva u motokrosu, bili su dobitnici nagrada za najbolje organizirane utrke i najbolje pripremljenu stazu, a čest gost njihova područja je - upravo zbog zahvalnih terena - i četverostruki svjetski prvak u motokrosu, Slovenac Tim Gajser. O kvaliteti staze, uvjerava nas Janći, svjedoči i činjenica da je ona prije 10-ak godina bila i domaćin europskog prvenstva u motorkosu. Bit će bučna i ove godine, početkom rujna, kad bi se tamo trebalo održati otvoreno prvenstvo Hrvatske.
Čak nam je u tom trenutku bilo i drago da zvuk motora nije parao zrak. Priče tog kraja mogle su se čuti glasnije. Pogotovo ona na etno imanju Josipa Cugovčana u Podravskim Sesvetama.
Dočekao nas je na ulazu, dobro raspoložen i pričljiv. I mi bismo bili da imamo toliko priča za ispričati, a njegove su u prvom redu etnološke, arheološke i paleontološke. Zidovi objekata u kojima drži svoju zbirku naprosto “pucaju” od količine izložaka. Koliko ih ima? Pet tisuća, kaže, ali moglo bi lako biti i više. Pogled na samo jednu prostoriju daje nam dojam da bi se u ovom slučaju definitivno trebalo raditi o “više”, a iza svega stoji duboka ljubav prema etnobaštini tog kraja i nemorni “lov na ono staro”.
Ima tu doista svega. Od neobičnog mrgudaljina, autohtonog instrumenta izrađenog od ćupa, prepariranog svinjskog mjehura i kukuruzovine, do više od 1000 pisanica uvrštenih u nematerijalno kulturno dobro i starinski izvezene posteljine, ali i nošnji, drugih ukrasnih tekstila, namještaja... Svaka ladica, svaki ormar, svaka stara škrinja dupkom su pune, kao i zidovi. Na njima vise i neka od njegovih vlastitih dijela. Josip je, naime, slikar.
No, ne priča puno o svom umjetničkom radu nego nas vodi u najstariji dio zbirke. Prvo nam predstavlja okaminu jakobove kapice, pronađenu na Sljemenu, dokaz Panonskog mora, a zatim fosile koje je pronašao na sprudovima Drave, sve u okolici Podravskih Sesveta.“Ovo su mamutovi zubi”, govori ponosno pokazujući na ogromne predmete nalik na neobično izrezbareno kamenje, a zatim i druge vrijedne nalaze dok iz njegovih usta frcaju riječi kao što su ledenodobni vunasti mamut, stepski mamut, šumski slon, srednji pleistocen...
“Evo, ovo je dio kljove... Drava to izbaci van, ja dignem, donesem, operem pod vodom... A ovo je pravi raritet u Hrvatskoj, najmanji zubić bebe mamuta koji je dosad pronađen”, objašnjava, pokazujući na okaminu ispod debelog stakla, pa odmah svraća pozornost na neobični ostatak lubanje, ostavljajući potencijalna objašnjenja našoj mašti na volju.
“Ovo je interesantno. Lubanja je predebela za dječju dob, a i premala je... Izgleda kao dječja, a ipak nije”, govori, a zatim ga priča vodi dalje, preko alatki izrađenih od jelenjih rogova, do mamutova pršljana. “Bio sam s kolegom kiparom na Dravi. On je tražio drvo za kiparenje, a ja sam hodao po sprudu... I ovo je bilo vani”, govori pokazujući na površinski, rupičasti dio kosti, promjera nekoliko centimetara. “Samo je ovo bilo vani, okolo je bio šljunak. I ja sam već prešao, kad ono, ‘joj, pa to je kost’. Uzeo sam komadić drveta i počeo kopati, pazeći da ne bih uništio predmet na terenu. I mislim si da je to zglobna kost od noge. No, idem kopati i ovaj dio, a kad sam sve izvadio... Od veselja sam viknuo ‘Kruno, poglej kaj sam našel!”, a on meni viče iz šume ‘a da vidiš kaj sam ja našel’. Našao je nekakvu žilu, izgledao kao Nessie. I onda... Pogledaj, pršljan od mamuta”, prisjeća se držeći u rukama ogroman komad kosti.
Čovjek jednostavno za to mora imati nos, odgovara na naše pitanje kako uspijeva pronaći te predmete. Postavili smo ih još mnogo, no nijedno mu nije bilo previše. Rado odgovara na njih i dijeli ih s posjetiteljima koji su željni vidjeti zbirku. U njoj se nalazi i niz kristala koje je prikupio po cijelom svijetu, niz predmeta ukrašenih sesvečkim vezom (Sesvečice vole šareno, govori), starinskog nakita kad su se perle ušivale na komad tkanine, pa turski buzdovan, kamene i brončane sjekire, osti od jelenjeg roga, više od 100 bogato izrezbarenih preslica, a sve stisnuto unutar objekta na njegovu vlastitu dvorištu, ali i unutar starinske kuće sagrađene između 1840. i 1860. godine. To zdanje pripadalo je nekada obitelji kovača, pa u dvorištu i danas stoji starinska kovačnica s mjehovima, a sve u ugodnoj temperaturi koju održavaju zidovi rađeni na starinski način, s ostacima pšenične pljeve. Odmah do nje nalazi se starinski ambar. Pogađate, krcat stvarima.
“Ova drvena posuda zove se žbanja. U njoj su mladići, kad je bila žetva, na leđima nosili vodu u polje... A ono je štubelj za mlaćenje žita, porijeklom iz sela koje više ne postoji, Stari Brod preko Drave. Svećenik je preselio selo jer ga je Drava poplavljivala i tako je nastao Ferdinandovac. Štubelj se radio iz jednog komada drveta”, govori.
Iako bismo tamo mogli ostati danima, Cugovčana ipak ostavljamo u njegovu carstvu, smještenog nedaleko replike starinske kuće iz 16. stoljeća, izložene u obližnjem šumarku, inače prvom nadzemnom objektu pronađenom na sjeveru Hrvatske. Moramo dalje jer čeka nas iduće iznenađenje - mala, nevjerojatno simpatična oaza mira, prva vodena masa u pogledu na koju ćemo tog dana imati prilike uživati. Riječ je o jezeru Batinska, smještenom u obližnjem selu koje nosi tek za jedno slovo drugačiji naziv - Batinske.
Osim simpatičnih lica, tamo nas je dočekao i Floki. Nakratko je zarežao, a zatim krenuo svojim poslom, samo čekajući da se netko ukrca u čamac. Vožnju nikada ne propušta, govori nam Miroslav Kovačić, tajnik Poljoprivredne udruge Kalinovac koja je koncesionar jezera te brine o njemu i njegovoj okolici.
Samo jezerce, površine oko pola hektara s malim otočićem, okruženo je natkrivenim sjenicama. Mjesto je to potpunog mira i opuštanja, osim kad ne ispunjava svoju glavnu svrhu. Naime, zamišljeno je kao mjesto okupljanja, prvenstveno za lokalno stanovništvo, no rado će, govore nam, dočekati svakoga gosta. U slučaju da on želi tamo i roštiljati, i to je moguće, ali uz najavu i za to na posebno predviđenom mjestu, a svi su pozvani i na manifestaciju Batinske Bass Gastro. Doduše, zbog korone, manifestacija na kojoj se, među ostalim održava i natjecanje u spravljanju hrane, nije se održala lani, a neće ni ove godine. Nadaju se da će iduće sve biti prema planu. No, ono što će se definitivno održati i to već u listopadu jest 12. međunarodna izložba rakija, pripravaka od rakije i octa. Uzorci tog pića dolaze iz Hrvatske, ali i Makedonije, BiH, Srbije, Slovenije, Kosova, njih od 90 do 110 svake godine.
Uživamo u pogledu na mirnu površinu jezera i Flokija kako se ponosno vozi u čamcu. No, mirna površina ne otkriva sve na prvu.
“Imamo sve osim škarpine”, šale se. Naime, godišnje jezerce poribljavaju s 500 kilograma ribe, a dozvole za izlov izdane su samo nekolicini lokalnih članova. Svaki od njih godišnje smije uhvatiti 15 kilograma ribe. Pa onda ribe samo vučete za repove van, zezamo ih. “Ma, dođu same, samo moraš znati dobro fućnuti”, šale se, a zatim objašnjavaju zašto neka od stabala oko sebe imaju razapetu žicu. To je, naime, zbog dabrova.
Može ih se vidjeti, “neprijatelja”, kako kažu, kako se ponekad sunčaju u popodnevnim satima na svojim splavima, odmaraju se i uživaju. Ostatak vremena grickaju drveće i ruše ga u jezero. Pokušavaju, govore nam, zaštititi što se može, pogotovo hrastove koji rastu desetljećima. Mogli bi dabrovi srušiti i hrast? “Sve dabar rješava. Kreću oni u akciju i u dva dana ga ruše, a de bu opal im je najmanji problem”, kažu. Samo jezero je izdvojena ribolovna zona, a od 1. siječnja uvedene su i druge vrste ribolovnih dozvola mimo one godišnje. Sada su u ponudi i dnevna, trodnevna i sedmodnevna dozvola.
Teško nam je ostaviti idilično jezerce, no tajne pitomog kraja vuku nas dalje. Jedna je u istom mjestu, Batinske, nedaleko od samog jezerca. Riječ je o galeriji jednog od najpoznatijih hrvatskih umjetnika, majstora naive Ivana Lackovića Croate.
U samu galeriju, koja je oformljena u objektu stare škole 1987., trenutno se ulazi po najavi, i to - u doba pandemije - besplatno, a skriva pravo malo umjetničko bogatstvo, svjedočanstvo umjetničkog rada o kojem se glas prolomio po cijelom svijetu. Tamo su, naime, izloženi radovi koje je Lacković dobio na poklon, neki njegovi vlastiti uradci, ali i osobni predmeti, primjerice poštanska kapa i rog (radio je i kao poštar), ali i stol i stolica na kojima je stvarao, naočale, kistovi, mali tranzistor i, najbitnije, zadnja slika koju je započeo i, nažalost, nikada nije dovršio.
Viziju njega kako sjedi za tim stolom i radi tanke poteze kistom po staklu, odjednom prekidaju tamne dravske vode. Hrvatska Amazona, kako je nazivaju, tekla je tog dana neobično i neočekivano moćno, visoka, previsoka za plovidbu, pa su izletnički brod i skela na kojoj se organiziraju ručkovi nasred Drave uz svirku tamburaša, bili na sigurnom, uz obalu, kao i jedan od lokalnih ribiča koje smo pronašli u njihovoj okolici, a koji nas je, u skladu s tamošnjom uobičajenom dobrodošlicom, pitao hoćemo li nešto popiti.
Upravo Drava ovih dana postaje mjesto jedne proširene turističke ponude tog kraja. Naime, po novom se, osim skelom pa izletničkim brodom i čamcima u vlasništvu obližnjeg OPG-a etno kuće Karlovčan, može voziti i raftovima i kanuima. “Ovaj dio je prava divljina, sve je prirodno... To je jedan od najočuvanijih tokova rijeke Drave”, objašnjava Janći, dodajući kako se raftovima ide sve do Križnice, po ruti dugačkoj 12-ak kilometara, u trajanju dva do tri sata, ovisno o programu. S brodom treba kraće, oko sat vremena, a prava je uživancija kad se na njemu služi i ručak i degustira vino. I na brod i u raftove i u kanue stane oko 20 osoba, plus skiperi koji su obavezni jer veslačka ruta tri puta ulazi u teritorij Mađarske.
Jedno od mjesta gdje se takva vodena avantura može dogovoriti jest i obližnje, već spomenuto imanje etno kuće Karlovčan u Brodiću. Vlasnika, 52-godišnjeg Nevena Karlovčana, zatekli smo u radovima. Šmirglao je, kaže, a zatim podijelio s nama svoju priču. Kao priučeni etnograf, i on skuplja starine, a sve ih izlaže na svojoj djedovini, koju je danas pretvorio u mali pravcati raj, imanje koje se proteže na površini od oko 10 hektara. Srčika imanja jest djedova kuća i okolni objekti - starinske kućice i ambari te kovačnica - a koje je pretvorio u izložbene prostore s tematski grupiranim predmetima.
“Ovdje je uloženo puno truda i rada. U principu ovo je naša djedovina, a ja kao priučeni etnograf 35 godina skupljam te starine te sam, nakon što su djed i baka umrli, dobio prostor u kojem ih mogu izložiti. To je bio sam početak ovog etno imanja, tako je sve to krenulo”, objašnjava nam.
Kuća njegova djeda i dan danas je namještena kao nekada. Starinski krevet s visokim drvenim stranicama i dalje stoji na istome mjestu, malo dalje od njega teški je ormar. Sve je ostalo onako kako se Neven sjeća iz svog djetinjstva. Svjestan je da bi mu bilo isplativije svaki od tih objekata pretvoriti u objekte za spavanje, ali to, tvrdi, nije njegov stil, iako je jedna ruralna kuća za spavanje već dovršena, a u drugoj su završeni grubi radovi.
“Moj je cilj očuvanje naše etnopodravske baštine. No, pošto se od same izložbe ne može živjeti, osmislili smo i objekte u kojima možemo primati goste, malo se podružiti, pojesti neku ribicu, popiti piće, a nudimo sve što proizvodimo ili mi ili drugi lokalni proizvođači”, govori.
Upravo to ujedinjavanje i ponuda lokalnih proizvoda jest jedini put razvoja hrvatskog sela i njegove turističke ponude, smatra. Šetamo epicentrom njegova imanja. Jedan za drugim nižu se tradicionalne kućice i ambari koje je spasio i preselio, poput Lego kockica, pa opet mukotrpno sastavljao, kad su ih se njihovi vlasnici htjeli riješiti. Na ambare je posebno “osjetljiv”. “Imam ih tri, različitih veličina. Služili su ljudima za čuvanje žita i drugih proizvoda. Ti ambari su vam nekad bili kao danas automobili. Tko je imao puno zemlje i djece, imao je veliki ambar, a malo zemlje - mali ambar. Oni su jako ukrašeni i bili su ponos svake te obitelji”, govori nam.
Isto tako, na imanju se nalazi i gorostasni panj jasena, danas natkriven kako bi ostao sačuvan čim dulje. “To je jedno od najvećih debala u ovom području. Ja sam ga tu izložio i neka služi kao spomenik prirodi. Takvih drva više nemamo jer šume devastiramo, rušimo, prodajemo i naše iduće tri generacije neće više vidjeti ovakav panj”, govori.
Svaki objekt tematski je namješten - i u njima se nalaze brojni predmeti - od starinskog mlina do instrumenata, galerije sa slikama pa do sale u kojoj prima goste (uz nju na imanju postoji još jedna velika natkrivena terasa, kapaciteta 50-ak ljudi). “U doba mog djeda na ovoj strani je bilo sijeno, a na onoj krave. Mi smo sada to pretvorili u nešto drugo, kako bismo to spasili”, govori nam dok stojimo u sali za goste, ispod lustera napravljenih od kotača kola. “Da se nismo toga primili, ovo bi se već odavno srušilo u šikari”, govori, a zatim objašnjava da ne pati za elitnim turizmom gdje je sve u betonu i pločicama. Njegova je vizija da to “bude po starinski”, “da plot bude onakav kakav ga se sjeća u vrijeme djeda”. Uspio je, razmišljamo si dok hodamo imanje uživajući u zelenilu, cvijeću i srcima ukrašenim griljama... Svake minute zagrljaj prošlosti sve je intenzivniji.
No, njegovo imanje nije samo prilika za uživanje u tom osjećaju, učenju o nekadašnjem načinu života te hrani i piću. Aktivnosti za posjetitelje su brojne. Osim onih, već spomenutih na Dravi, udaljenoj oko kilometra, tu su i vožnja kočijom, jahanje, najam bicikala, ima tu terena za odbojku i mali nogomet. A i planova, što većih što manjih. Primjerice, već idućeg tjedna s imanja bi trebao početi voziti i vlakić do Drave, a dugoročno se sprema i kamp. Još dalje u budućnosti - možda revitalizacija prostora s druge obale Drave, na dijelu koji spada u Hrvatsku, gdje se nalazi kuća grofa Rabbe, vlasnika tog područja iz vremena Austrougarske.
“Drava je strašno lijepa priča. Mađari je jako puno koriste, ali evo probudili smo se i mi svi zajedno i mislim da trenutno naša turistička zajednica Dravski peski u suradnji s gradom Đurđevcom i koprivničkom turističkom zajednicom nudi najveću priču što se tiče rijeke Drave na ovih 200-300 kilometara koliko ih imamo tu na našem potezu”, govori.
Za kraj, odlazimo u suprotnost. Ono što nam je najavljeno na samom početku - famozne Peske. Tamošnje dine, smještene na tromeđi Kloštra Podravskog, Sesveta i Kalinovca, relativno su popularno mjesto - tamo se snimao primjerice “General”, razni spotovi, radile fotografije za vjenčanje... Ne čudi. Iako se “pustinja” sada poprilično zazelenila, neki njezini dijelovi, pogotovo glavna dina, dok se penjete po njoj doista baca na pravu pustinjsku dinu, pogotovo u kontrastu s vedrim nebom. Baš onako, za osjetiti kako bi to moglo izgledati u pravoj.
Peski inače spadaju u pojas, kako nam objašnjavaju u turističkoj zajednici, niskog pjeskovitog humlja koje se prostire usporedno s desnom obalom rijeke Drave. Prema definiciji, riječ je o osebujnom geomorfološkom fenomenu u okolici Molvi, Đurđevca, Kalinovca i Kloštra Podravskog koji predstavlja najveće i najviše naslage eolskih pijesaka u Hrvatskoj. Nisu nastali preko noći.
“Tijekom zadnje pleistocenske oledbe ledenjaci su glacijalnim procesima erodirali stjenovitu alpsku podlogu i akumulirali materijal na nižim područjima. Prijelazom u holocen, alpski ledenjaci se tope i tadašnja neusporedivo veća i snažnija Paleo – Drava tijekom transporta dodatno usitnjava glacijalne sedimente. Nad tadašnjom stepskom Podravinom pušu puno snažniji vjetrovi koji riječne nanose raznose i akumuliraju upravo na područje Peskov pritom oblikujući pustinjske reljefne oblike, odnosno dine”, kažu. Upravo tamo, na najvišoj od njih, završio je naš boravak u Kloštru Podravskom i okolici, ostavljajući usijani pijesak, moćnu Dravu i ljubazne ljude da čekaju svog idućeg posjetitelja...
