1. TUNEL GRIČ - Od skloništa, preko kultnog rave partyja, do originalnih umjetničkih instalacija
Ako ste u potrazi za mjestom koje odiše prošlošću, ali i daškom misterioznog i tajnovitog, tunel Grič, sada već razvikana zagrebačka turistička atrakcija, idealna je lokacija. Riječ je o podzemnom tunelu ispod Gradeca (Griča) koji spaja Mesničku i Radićevu ulicu, s tri izlaza okomito prema jugu - i to dva u Ilici (Ilica 8 i jedan neuređeni, zatvoreni izlaz) i jedan u parku, Tomićeva 5a.
Većim dijelom prolazi tunela široki su 3,2 metra, dok je u središnjem dijelu, gdje se nalazi velika dvorana, širok 5,5 metara. Njegova ukupna površina je 2200 četvornih metara.
Njegova povijest seže još u 1943. godinu. Naime, tada je premijer NDH Nikola Mandić pokrenuo ideju o gradnji skloništa koje bi ujedno bilo i prometni koridor. Projekt je pokrenuo tadašnji gradonačelnik Zagreba Ivan Werner.
Gradnja 350 metara dugačkog tunela od samog je početka navodno bila vrlo kontroverzna. Troškovi gradnje bili su veći od planiranih, kao i samo trajanje radova - općenito govoreći, smatralo se da je projekt neisplativ jer ima kapacitet od samo pet tisuća osoba. No, svejedno, nastavilo se s radovima, u kojima su, kako kaže dostupni izvori, korišteni “šljunak iz Zagreba te drvo iz Bosne”.
Povijest tunela i dan-danas je prožeta nepoznanicama, ali i tugom te sporadičnim veseljima. Naime, dio njegova postojanja i dalje obavijaju tajne, za koje se sumnja da su obilježene političkom notom. Jedno je vrijeme služio i kao skladište za jednu prehrambenu tvrtku, bio je na mahove prepušten propadanjima, skvoterstvu, ali i zatvaran.
Za vrijeme Domovinskog rata bio je mjesto u kojem su ljudi tražili zaklon od zračnih napada, a pomogao je svojedobno pozicionirati Zagreb na svjetsku rave scenu. Naime, upravo je ondje 1993. godine održan kultni Under City Rave Party, u organizaciji Dražena Grubišića, Nedjeljka Mikca i TV emisije TOP DJ MAG. Pohodilo ga je oko 3000 ljudi, a prilog o dotad neviđenom tulumu na lokaciji za koju se, prema pisanjima, dozvola ne bi dobila niti u alternativnom Berlinu, čak se vrtio na megapopularnom MTV-ju. Godinu dana kasnije u tunelu je održana i izložba u povodu Dana planeta Zemlje.
Nakon toga tunel ponovno pada u zaborav i ništa se ne konkretno ne događa unatoč planovima o revitalizaciji i planovima da se u njemu osnuje Muzej osjeta, prema ideji Nade Cilinger, sve dok se 2015. godine konačno ne pojavljuje vijest o njegovoj obnovi. Naposljetku je tunel Grič za javnost otvoren 6. srpnja 2016. godine. Godinu dana kasnije otvoren je i najistočniji izlaz u dvorištu zgrade Radićeva 19.
To se već nekoliko puta pokazalo kao pravi pogodak. U njemu su se održale različite manifestacije, no najpoznatije su one tijekom Adventa i Festivala svjetla. Tunel je tada jedno od omiljenih mjesta Zagrepčana, ali i posjetitelja, a njegovi su prolazi ispunjeni instalacijama. Koristi se i kao prostor za izložbe i koncerte, uz razne animacije i hologramske prikaze. Tunel je otvoren za posjetitelje, odnosno prolaznike svakoga dana, osim blagdana, od 9 do 21 sat.
2. PRIZEMLJENI SUNČEV SUSTAV - Upoznajte grad kroz uzbudljivu potragu za planetima
Ako želite opet, barem nakratko, postati ono radoznalo dijete koje s uzbuđenjem i iščekivanjem istražuje svijet oko sebe, Zagreb ima upravo savršenu stvar. Naime, glavni grad Hrvatske može se pohvaliti svojim “vlastitim Sunčevim sustavom”.
U središtu tog Prizemljenog Sunčevog sustava, kako se instalacija službeno zove, nalazi se - logično - upravo Prizemljeno sunce promjera dva metra, skulptura jednog od najpoznatijih hrvatskih kipara, Ivana Kožarića, koji je preminuo ovog mjeseca u 100. godini života. Još od 1994. godine, njegovo je Sunce krasilo sam centar Zagreba, razvikanu “zagrebačku špicu”, no nakon potresa koji je pogodio Zagreb 22. ožujka ove godine privremeno je uklonjeno sa svoje uobičajene pozicije. Prije nekoliko dana vraćeno je na svoje staro mjesto.
No, cijela šira priča o sustavu, nastala je 2004. godine, kada se jedan drugi umjetnik, Davor Preis, domislio odlične ideje.
Nazvao ju je “Devet pogleda” te je spomenutom Prizemljenom Suncu pripojio, u pravilnim dimenzijama i udaljenostima s obzirom na Kožarićevo Sunce, i ostale članove našeg Sunčevog sustava. Zahvaljujući njemu čelične su kugle koje predstavljaju planete te pripadajuće pločice, na kojima su napisani podaci o promjerima planeta te njihovoj udaljenosti od Sunca, raspoređene diljem cijelog Zagreba te su s vremenom postale dio njegove svakodnevice, čekajući znatiželjnike da ih obiđu i tako istraže grad. Sustav je inače izrađen u mjerilu oko 1:772.000.000.
Među te znatiželjnike jednog od ovih dana uvrstili smo se i mi sami. Toplo smo se obukli, naoružali popisom planeta i njihovim pripadajućim adresama i dali u potragu. Da ih sve lociramo, osim spomenutog Sunca, na čije postojanje i dalje podsjeća metalna pločica u Bogovićevoj, trebalo nam je nešto više od dva sata. Za jedan dio naše potrage - one do udaljenijih planeta - koristili smo automobil.
Krenuli smo od onog najudaljenijeg člana Prizemljenog Sunčevog sustava, koji službeno, od 2007. godine, više ni nije planet. Riječ je, naravno, o Plutonu. Metalna pločica s njegovim imenom nalazi se kojih sedam i pol kilometara od samog Prizemljenog Sunca, na jednom od stupova podvožnjaka na Aleji Bologne, na zapadu Zagreba. Nažalost, na njoj ni dan danas nećete pronaći majušnu kuglu promjera 3 milimetra. Ona je, nedugo nakon što je Pluton izbačen s popisa planeta, misteriozno i - čini se nepovratno - nestala s nje. No, tijekom “hvatanja” Plutona budite oprezni. Nalazi se u podvožnjaku, uz cestu na kojoj vozači nerijetko ne štede svoje automobile, a pješačkog prijelaza nema.
Za idući planet potegnuli smo na sasvim drugi kraj grada, na istok, u naselje Kozari bok i Ulicu Kozari, gdje smo kod broja 17, na stupu ulične rasvjete pronašli Neptun, čiji promjer iznosi 86 milimetara. Ta čelična minijatura od Prizemljenog Sunca udaljena je čak 5833,5 metara.
Za Uran smo ponovno morali sjesti u automobil. Naime, put nas je ovaj put vodio u zagrebački kvart Siget, gdje se taj planet nalazi u istoimenoj ulici na broju 9. No, nemojte se, kao i mi, dati zavarati i kružiti oko stambene zgrade koja se nalazi na tom broju, jer nećete pronaći ništa, osim upitnih pogleda stanara i prolaznika. Naime, Uran, udaljen 3718,2 metra od Sunca i promjera 89 milimetara, zapravo se nalazi preko puta te zgrade, na ulazu u pripadajuće garaže.
Nakon što smo se domogli i Urana, potraga nas je vodila sve bliže i bliže gradskom centru. Prvi na popisu bio je Saturn, udaljen od Sunca 1851,2 metara, a pronašli smo ga na adresi Račićeva 1. Čelična kugla, promjera 210 milimetara, a koja predstavlja Saturn, mirno je “sjedila” na betonskoj ogradi kuće na spomenutoj adresi.
Za Jupiter ćete morati malo uz brdo, u mirnu Voćarsku, sve do broja 71. I taj planet, najveći u sustavu, kako pravom tako i Prizemljenom, zabliještio je s dugačke ograde kod spomenute adrese. Riječ je o najvećoj kugli od nehrđajućeg čelika u zagrebačkom sustavu, udaljenoj od Sunca 1176 metara. Njezin je promjer 280 milimetara.
Potraga za ostatkom planeta, Marsom, Zemljom, Venerom i Merkurom, svela se na šetnju strogim centrom Zagreba.
Mars se “sakrio” na zidu zdanja u Tkalčićevoj 21, u blizini skulpture Marije Jurić Zagorke, tik kod ulaza u tamošnji ugostiteljski objekt, na udaljenosti od 295,2 metra od Sunca. Majušan je - njegov je promjer tek 10 milimetra. Zemlja, koja u zagrebačkom Sunčevom sustavu ima promjer od 18 milimetara, prizemljila se pak na stupu zdanja u Varšavskoj, na broju 9, nedaleko od Kina Europe te je od Prizemljenog Sunca udaljena samo 193,7 metara, a Venera je na samom Trgu bana Jelačića, na unutarnjoj strani jednog od rubnih stupova zgrade na rednom broju 3. Nju od Sunca dijeli tek 140-ak metara. Danju se u blizini te visoko postavljene kuglice promjera 17 milimetara prodaje cvijeće, a tik ispod nje u trenutku naše potrage mogle su se kupiti kokice.
Suncu najbliži planet Sunčevog sustava, Merkur, promjera samo 7 milimetara, smješten je u Margaretskoj ulici, na broju 3. Od Prizemljenog Sunca udaljen samo 75 metara, uspjeli smo ga vidjeti tek s nekoliko metara udaljenosti. Naime, trenutno ga skrivaju radovi na tamošnjoj zgradi.
Potragu smo završili u središtu Sunčeva sustava, kod pločice u podu koja prolaznike obavještava da se upravo tamo nalazi Kožarićevo Sunce - u trenutku naše potrage još je bilo na popravku, a u međuvremenu je taj nezaobilazni simbol zagrebačkog Donjeg grada vraćen na svoje originalno mjesto.
Inače, Sunce je izrađeno još početkom sedamdesetih i isprva je bilo postavljeno ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Riječ je o jednoj od najpoznatijih, ali ujedno i najkontroverznijih suvremenih skulptura u Zagrebu. Naime, godine 1971. godine, bila je postavljena ispred kazališta tajno, bez dozvole tadašnjih gradskih vlasti. I istog je trena, kako je sam Kožarić rekao za nju, postala “dramatični punkt oko kojeg se mnogo toga počelo događati”. Nerijetko se umjetnik znao prisjetiti jedne od prvih reakcija na njegovo djelo - mladića koji je zaustavio svoj automobil u blizini Sunca, izašao iz njega i nogom udario u skulpturu. Naposljetku je, kako je bila postavljena bez dozvole, i uklonjena, a iznova je zasvijetlila, u Bogovićevoj, spomenute 1994. godine.
Posebna se priča veže i uz samu Preisovu nadogradnju Kožarićeva Sunca. On je naime u rujnu 2004. godine u Margaretskoj ulici, baš na broju gdje se nalazi Merkur, priredio izložbu pod nazivom “Devet pogleda”. Tada je je Zagrepčanima otkrio da je diljem Zagreba postavio planete.
“Uzeo sam enciklopediju, ravnalo i šestar te plan grada i izračunao na kojim mjestima u odnosu na Sunce treba postaviti planete”, rekao je Preis. No, pritom nije otkrio njihove točne lokacije, što je - prema pisanju časopisa Meridijani - pokrenulo jednu od najvećih astronomskih potraga ikad zabilježenih u Zagrebu. Studenti fizike su se naime uhvatili kalkulatora i pokušali utvrditi lokacije planeta, a informacije o pronalascima čak su se izmjenjivale na internetskom forumu. Potraga je potrajala - posljednja karika koja je nedostajala - Uran - pronađena je tek dvije godine nakon otvorenja izložbe.
3. KULA LOTRŠČAK - Tradicionalni pucanj iz topa koji dijeli dan na pola
Na neke se stvari jednostavno može računati. Primjerice, da će točno u podne, baš svaki dan, iz kule Lotrščak, jednog od najpoznatijih zagrebačkih simbola, odjeknuti tutanj gričkog topa. Tako je bilo nekada, a tako je i sada. Neke tradicije jednostavno ne izumiru.
Grički top prvi se put oglasio na Novu godinu 1877. Tadašnja gradska uprava odlučila ga je instalirati kako bi se, prema njegovu označavanju podneva, mogli ravnati zvonari gradskih crkava. Utihnuo je samo na nekoliko godina, u razdoblju od kraja Prvoga svjetskog rata do 1927., te na mjesec i pol ove godine, a osim ta dva razdoblja svaki se dan javlja s južnog prozora četvrtog kata kule, i to “bukom” od 140 decibela koja se - za mirnih dana - može čuti i južno od Save.
No, pucnja ne bi bilo bez topnika. Posao je to koji je dosad radilo samo nekoliko ljudi, a mi smo razgovarali s aktualnim, 42-godišnjim Alemom Tutundžićem iz Zagreba. Kao topnik radi već 12 godina. Prije toga je radio u ZET-u, a onda je jednoga dana vidio natječaj i javio se. Prvi je put zapucao 14. travnja 2008. godine - i nije stao sve do danas. Odnosno, u podne nije kod topa jedino kada je na godišnjem, no i tada se top oglasi jer Tutundžića mijenja osoblje tvrtke koja dobavlja punjenja za top.
“To je zanimljiv i jedinstven posao”, govori.
Moramo se složiti - nije baš često da se podne obilježava na taj način i da je taj čin toliko utkan u svakodnevni život stanovnika drugih gradova. Kao što i sam Alem priznaje, riječ je o poslu koji podrazumijeva čuvanje zagrebačke tradicije, onoga što, kako kaže, opisuje grad u kojem živimo, ali i cijelu zemlju.
No, ono što ga najviše raduje u njegovu poslu jest reakcija djece koja pohode kulu Lotrščak kako bi doživjela pucanj iz topa.
“Djeca se jako razvesele. To im predstavlja jedan trenutak djetinjstva, i to je ono što vrijedi”, dodaje.
Naravno, njegov posao podrazumijeva i sigurnosne mjere. Top je, prije samog pucanja, potrebno pregledati, a njime je potrebno rukovati na siguran način jer se radi o opasnim i zapaljivim tvarima.
Kula Lotrščak, u koju Alem svakodnevno dolazi na posao, danas je sastavni dio Javne ustanove Galerija Klovićevi dvori. Otvorena je za posjetitelje i iz nje se pruža predivan pogled na grad. Radi svaki dan, osim ponedjeljkom, a ima i vrlo zanimljivu povijest.
Nastala je nakon što je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. svojom Zlatnom bulom 1242. godine proglasio Gradec slobodnim kraljevskim gradom. Pritom je obvezao stanovnike Gradeca da svoj grad opašu zidinama i kulama. Njih su gradili ukupno dva desetljeća, a dovršene su 1266. godine. Upravo te godine niknula je i kula Lotrščak, kojoj je zadaća bila braniti južni ulaz u grad.
Tada je, doduše, izgledala puno drugačije nego sada. Prema starim crtežima, smatra se da je imala samo dva kata i dva prozora na svakom od njih, a ime je dobila po tzv. zvonu lopova (na latinskom, campana latrunculorum ili iskrivljeno starozagrebački “lotrijašâ”), koje se oglašavalo navečer, prije nego što bi se zatvorila gradska vrata.
S prolaskom vremena mijenjao se i njezin izgled. Najvažnije promjene vežu se uz 1857. godinu. Tada je kula dozidana. Sazdana je od nepravilnog kamenja, a njezini su zidovi debeli čak 195 centimetara (osim četvrtog kata gdje su sagrađeni od opeke i mnogo tanji). Visoka je 19 metara, a s kupolom i krovištem doseže 30.
Grad je ponekad kulu, kada nisu imali novca za njezino održavanje, davao u zakup građanima. Primjerice, u 17. stoljeću korištena je kao trgovačko skladište. U 19. stoljeću u njezinu je prizemlju čak bila smještena kavana, a korištena je i kao stambeni prostor.
Kula Lotrščak, koja se isprva zvala kula od Dverca, danas je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.
4. ZAGREBAČKI NAŽIGAČ - Dobri duh Gornjega grada koji donosi svjetlo
Svaka tradicija ima svog čuvara, a izuzetak nije ni ona koja već 157 godina “živi” na zagrebačkom Gornjem gradu, Opatovini i Kaptolu. Njezin čuvar zove se Saša Alavanja. Taj 40-godišnjak već 20 godina svaki dan pohodi upravo taj dio Zagreba kako bi, baš kao što se to radilo nekad, ručno palio ili gasio plinske lampe, njih 246, relikte prošlosti, svjedoke nekih davnijih vremena kada zagrebačke ulice još nije preuzela “električna groznica”.
Upravo je on “dobri duh” Gornjega grada koji donosi svjetlo ili - kako ga službeno zovu - nažigač.
- Lampe se pale navečer, gase se ujutro. Za to je potrebno ukupno šest sati, odnosno tri ujutro i isto toliko navečer. Pale se sat prije mraka, a gase nakon što svane - objašnjava nam Alavanja i odmah, u šali, dodaje “kako se pomiče sat, tako se pomičem i ja”.
Dijelom te zagrebačke tradicije, koja se u današnja vremena prometnula u pravu turističku atrakciju, postao je sasvim slučajno. - Nisam ni znao da postoji nažigač, a onda sam i sam to postao - govori. Poslu ga je učio njegov kolega koji je prije dvije godine otišao u mirovinu. Sada on, Saša, svoje znanje prenosi dalje.
Komunikacija s turistima neizostavan je dio njegova posla. Često ga fotografiraju, dapače, ponekad traže da im pokaže kako upali lampu, a ovo ljeto je sudjelovao i u online prijenosu u Kini.
- Turisti su oduševljeni kako je to ostalo, pogotovo stranci - kaže Saša i dodaje da mu je drago što je, kao rođeni Zagrepčanin, dio te zagrebačke tradicije. Dnevno prehoda osam kilometara. Ponekad u izazovnim vremenskim uvjetima - po kiši, snijegu, tuči. No, Alavanja je tu vrlo odrješit: “Lampe ne mogu ostati nezapaljene i neugašene. I tako svaki dan”.
Prva je zapaljena 31. listopada 1863. godine. Koristile su se, govori nam, u cijelom gradu, no s dolaskom struje, lagano su nestajale sa zagrebačkih ulica. Osim već spomenutih 246. Nema neku omiljenu, no ima ih nekoliko koje ga “zezaju”.
- Ima ih nekoliko koje su baš na udaru vjetra. Kad puše, moraš ih paliti s tim kremenom na štapu - objašnjava, a zatim ide u tehničke detalje.
U svakoj lampi, objašnjava, postoji žižak koji gori 24 sata na dan, a lampa počne svijetliti kada nažigač svojim štapom povuče ventil. Ako se lampa slučajno ugasi, nema panike - štap nažigača opremljen je zippo sustavom pomoću kojeg je ponovno pale.
Kao i svaka druga, i povijest plinskih lampi u gradu Zagrebu bila je na svoj način burna.
Naime, upravo su plinske lanterne predstavljale prvu rasvjetu u Zagrebu, i to na Gornjem gradu te u uskom pojasu Donjeg grada. U Zagrebu, danas milijunskom gradu, tada je živjelo samo 20.000 ljudi, kojima je put osvjetljavalo ukupno 312 plinskih svjetiljki. Usporedo s razvojem i rastom grada, rastao je i broj lanterni, no modernizacija je značila i eksperimentiranje s automatskim nažiganjem, do trenutka dok nažigači više nisu bili potrebni u brojevima kao nekad. A zatim je nastupio i Prvi svjetski rat. Tijekom njega plinska rasvjeta u gradu bila je uništena, no već 1932. godine vratila se u nekadašnje stanje i brojala 1975 plinskih lanterni. To je ujedno vrhunac u kontekstu njihova broja. Naime, nakon te godine njihov broj samo opada, sve dok 1939. nije pala odluka da se plinska rasvjeta zamijeni električnom.
Na sreću, 1987. godine odlučeno je da se plinska rasvjeta ponovno revitalizira kao dio kulturne baštine, zahvaljujući čemu dan danas možemo vidjeti Sašu i njegove kolege nažigače kako, bilo kiša ili snijeg, brinu da svjetlo obasja neke od najljepših dijelova glavnog hrvatskoga grada.
5. KRAVAT PUKOVNIJA - Smjena straže koja priča o nastanku kravate
Ako ste zainteresirani za pravu povijesnu poslasticu, onu koju spaja borbene uspjehe s razvojem svjetski poznatog modnog detalja, onda su Kravat pukovnija te njezine smjene straže i ophodnja idealan izbor, tim više što su se s vremenom prometnule u pravu turističku atrakciju.
O tome što Kravat pukovnija točno predstavlja za grad Zagreb, ali i cijelu Hrvatsku razgovarali smo s njezinim zapovjednikom Željkom Matejčićem.
“Općenito govoreći, riječ je o vraćanju, odnosno predstavljanju Hrvatske kao domovine kravate i Zagreba kao prijestolnice kravate, a sve preko predstavljanja hrvatske lake konjice koja je u 17. stoljeću otišla u Tridesetogodišnji rat i tamo pronijela rubec”, objašnjava Matejčić.
Rubec o kojem priča u biti je bio ženski rubac koji su vojnici dobivali od svojih izabranica kada su odlazili na ratište te su ga nosili oko vrata. No, taj je detalj upao u oko tadašnjem francuskom vladaru Luju XIV.
“Hrvatski vojnici bili su prepoznati kao vješti i dobri ratnici pa ih je Luj XIV. uzeo u osobnu gardu. Upravo je on prepoznao rubec, prihvatio ga kao modni dodatak i tako se na francuskom dvoru počela nositi kravata”, priča zapovjednik Matejčić.
Iako Kravat pukovnija cijele godine održava treninge, brine se za konje i priprema za manifestacije, ono što daje posebnu draž Zagrebu upravo su njezine smjene straže i ophodnje u užem centru grada, koje provodi Počasna satnija Kravat pukovnije.
Prva smjena straže i ophodnja upriličena je 10. srpnja 2010. godine.
Ona, ali i sve ostale održane nakon nje, izvodi se u u suradnji ustanove Academia Cravatica (AC) i Turističke zajednice grada Zagreba.
Svake godine sada prepoznatljive smjene straže i ophodnje održavaju se u razdoblju od Uskrsnog ponedjeljka pa sve do 18. listopada, odnosno Dana kravate koji je proglasio Hrvatski sabor, a koji je, pojašnjava Matejčić, zapravo i Svjetski dan kravate.
Iako je taj vid programa za ovu godinu priveden kraju, Kravat pukovniju ipak ćemo moći ubrzo ponovno vidjeti u punom elementu, i to na samu Novu godinu, odnosno 1. siječnja 2021. godine.
I tada će smjena straže Počasne satnije Kravat pukovnije, čiji su pripadnici odjeveni u replike odora hrvatskih vojnika iz Tridesetogodišnjeg rata, početi na Trgu sv. Marka pa krenuti putem Trga bana Jelačića te završiti svoj program kod zagrebačke katedrale, podsjećajući na vremena kad su hrvatski vojnici prepoznati kao vješti ratnici skloni zasjedama, smjelim prodorima, brzom povlačenju i napadima na neprijateljsku pozadinu i opskrbu. I sve to s rupcem oko vrata.
I u toj će smjeni sudjelovati između 17 i 20 pripadnika pukovnije koja inače broji 35 članova u rotaciji.