U ranim desetljećima 20. stoljeća na rijeci Muri od Lapšine do Podturna neumorno je radilo oko 90 mlinova. Kombinacija snažne rijeke i moćnog drvenog kotača bila je tada jedan od najlakših načina na koji su međimurski seljaci mogli samljeti svoje žito. No, kako je vrijeme odmicalo, odmicala je i tehnologija i tako su i mlinovi polako postajali relikti prošlosti. Šezdesetih je taj broj s početka stoljeća pao na 11, samo da bi sredinom osamdesetih bila zapečaćena sudbina i posljednjeg mlina, koji se nalazio kod Žabnika u Općini Sveti Martin na Muri. S njegovim gašenjem Međimurje je ostalo bez dijela svoje povijesti. Mlinovi su zarasli ili su srušeni, a nestalo je i romantično zanimanje mlinara koji je kao svjetioničar pazio da se kotač nikada ne prestane okretati. Niz je godina ovaj kraj bio bez jednog dijela svog identiteta, no, kao i u romanu “Družba Pere Kvržice”, mještani nisu dopustili da jedna tradicija samo tako umre. Stari mlin u Žabniku obnovili su 2005. godine i od tog mjesta napravili centar za posjetitelje posvećen Francu Žalaru, posljednjem mlinaru međimurskog kraja, gdje posjetitelji mogu zaviriti kako je nekada izgledao njegov život.
Prvi impresivni monument njegova života na Mlinarevu gruntu svakako je stari mlin koji je i prije obnove bio jedinstven u Hrvatskoj. Naime, bio je to jedini ploveći riječki mlin u zemlji koji se micao po Muri tražeći mjesto s optimalnom razinom vode koja će pokretati njegov impresivni kotač. Čim stupite na daske tog plutajućeg starca, već ste jednom nogom ušli u prošlost. Zvuk rijeke koja teče pomiješan s okretanjem kotača stvara melodiju koju je gotovo pa nemoguće danas očuditi. Nakon zvuka primijetit ćete drvo jer ono je posvuda. Vanjski, unutarnji kotač, skele, stepenice, boksevi, vrata, sve je od drveta.
Jedini uljezi od drugih materijala su ostali predmeti kojima se mlinar koristio, kao što je kožni remen za podizanje žita ili pak željezni alati kojima se popravljao bilo kakav kvar. Najljepši prizor je ipak trenutak kada se izađe kod vanjskog kotača, gdje se na dijelu može vidjeti harmoničan rad prirode i čovjeka. Zapravo, pomalo je teško prihvatiti činjenicu da nježni dodir rijeke tako lako pokreće masivni drveni kotač, kao i sve ostale mehanizme unutar samoga mlina. Kada vas pusti taj zarobljeni trenutak u vremenu, onda polako upijate i okolinu oko vas. Zelenu, stoljetnu šumu na drugoj obali Mure te drvenu skelu koja se nalazi na vašoj strani svijeta, odmah pokraj mlina. Pomoću nje su nekada ljudi prebacivali životinje s jedne strane rijeke na drugu. Bez motora ili struje, isključivo ljudskom snagom, povlačeći konop koji je povezivao dvije strane rijeke.
Vrijeme je da napustimo ovaj drveni memento starih vremena i ukoračimo u prošlost... Da na jedan dan postanem stari mlinar Franc. Naime, kako nam kaže Izabela Marčec, stručna suradnica Turističke zajednice Sveti Martin na Muri, to je moguće kroz modernu interaktivnu etnografsku zbirku “Jen den v živleju mlinara Franca Žalara”, koja se nalazi na gornjem katu Mlinarske hiže, odmah pokraj mlina. Prvi dodir stječe se kroz 3D naočale i kratki film u kojem se budite kao Franc i hodate njegovim cipelama. Kroz njegove oči vidite staru mlinarsku kuću, mračni šumski put kroz koji dolazi do mlina, zvijezde na noćnom nebu te, u konačnici, lijeno okretanje kotača na mlinu. Sa završetkom filma imate priliku sami istražiti život starog Međimurja, i to sve kroz vlastiti dodir.
Primjerice, ako rukom dotaknete gumenu repliku ribe piškor, na ekranu pred vama otvorit će se priča o međimurskom životinjskom svijetu. Malo dalje, ako prođete u zadnji dio sobe, uskočit ćete u virtualni potok s tim istim ribama koje će bježati pred vama kako ćete ih pokušati uloviti. Naravno, nije ovdje sve temeljeno na budućnosti jer u zbirci su i predmeti iz starih vremena. Jedan od njih je i težak ručni mlin koji su međimurske žene svojim rukama okretale kako bi smrvile žitarice u brašno. U ladicama su pak skriveni recepti poznatih međimurskih delicija koji se slobodno mogu uzeti sa sobom i pripremiti u toplini vlastitog doma.
Staro se Međimurje može doživjeti i zvukovno - jednim jednostavnim dodirom prsta, na slušalicama možete poslušati popevke međimurskih baka i djedova. U zbirci su i dvije posebne prostorije. U sredini jedne na podestu levitira kruh, koji kroz taj futuristički element odaje počast utjelovljenju Kristova tijela na zemlji. Druga prostorija krije riječnu vilu, mitsko biće koje je, kako kaže legenda, svojom zavodljivom pjesmom odvela brojne međimurske muževe u preranu smrt.
Nakon zbirke imate još prostora za istraživanje Mlinarevog grunta. Tu je i “Mlinarov poučni put”, gdje u idiličnoj okolini šećete kroz netaknutu prirodu puna tri tri kilometra. Ovaj poučni put nudi i mnoštvo zanimljivih podataka o prirodnoj i tradicijskoj baštini prostora značajnog krajobraza rijeke Mure. Nadalje, u Međimurskoj kući je i restoran koji može primiti do 35 osoba i otvoren je svaki dan od 10 do 21 sat osim ponedjeljka. Nudi široku ponudu pića te međimurskih kulinarskih specijaliteta kao što su meso s tiblice i međimurska gibanica.
Jedan od noviteta je i “Labirint energije”, odnosno “Labirint ljubavi” - spiralne stazice ograđene “murskim” kamenom koje su položene na zemlji u kojoj se nalaze magneti pozitivnih vibracija.
Mještani kažu da se svima onima koji prođu kroz labirint izgubljena energija i psiha vraćaju, a par koji zajedno prošeće između kamenja učvrstit će svoju ljubav.
Na ovom se mjestu često održavaju i manifestacije među kojim se ističu “Murakon”, događaj na koji dolaze pjesnici iz cijeloga svijeta, te “Klasika na Muri”, na kojem lokalni glazbenici sviraju vrhunsku glazbu u okrilju netaknute prirode. I sve to nudi Mlinarev grunt koji je od napuštenog mjesta s izgubljenom povijesti postao čuvar međimurske tradicije i jedne nove budućnosti.