Pokraj žminja

Posjetite muzej tete Gracijele: Njena etnološka zbirka pokazuje kako se nekada živjelo u Istri

Jedan tanjur star je oko 70 godina, a pegla ima više od 100 godina. Sve je to dio mini muzeja koji možete posjetiti uz najavu

zbirka Gracijele Damijanić u Žminju

 Barbara Ban/

Gracijela Damijanić iz malog sela Pucići pokraj Žminja u Istri drži do povijesti svoje obitelji i tradicije. To najbolje dokazuje njezina soba života. Naime, cijeli njezin život može se svesti na jednu sobu punu uspomena i tradicije. Soba je to koju je Gracijela Damijanić uređivala godinama i još uvijek ju nadopunjava. Mala je to etnološka zbirka predmeta iz njezina djetinjstva, njezinih predaka i istarske težačke povijesti u njezinoj obiteljskoj kući koja se može posjetiti po najavi. Potrebno joj se javiti dan unaprijed, a njezin kontakt možete pronaći i u Turističkoj zajednici Žminja.

image
Barbara Ban/

Sasvim je slučajno počela skupljati stare stvari koje su svjedoci jednog vremena, otkriva nam 69-godišnja Gracijela uz slasnu kavicu prije obilaska njezine etnološke zbirke. Prije svega kakav je bio život na istarskom selu, ali i kako se nekad živjelo na Žminjštini. I to ne tako davno. Samo prije 50 godina.

- Našla sam najprije ispod slame jedan stari maršan (tradicijsko oruđe za rad s drvetom, op.a.) i izvukla ga van. Bilo mi je žao ga baciti. I tako je to počelo. Najprije sam svoje stare stvari izlagala u jednom kutu kuće, a onda sam poželjela sve to proširiti. I tako sada imam pun ‘muzej‘ stvari, odnosno jednu sobu koja je posvećena samo tome. Teško mi je i reći koliko stvari ovdje držim - priznaje nam Gracijela. U njezinoj etnološkoj zbirci nalazi se jako puno predmeta koji su vezani za obradu zemlje. Tu su razne alatke i slično. Osim toga, njezina zbirka obiluje starim posuđem.

image
Barbara Ban/

- Jedan tanjur ima više od 70 godina. Imam i stare žlice od aluminija, zaimaču ili palj, kako kažemo u našem kraju. Sve smo mi to u obitelji nekad koristili. Ljudi nekad nisu imali novca da si sve priušte. Moj otac je stoga puno toga sam napravio. Pa čak je i cipele znao popravljati - govori nam Gracijela. Kaže da je većinu stvari spasila iz svoje stare rodne kuće u obližnjem Krajcar Brijegu.

- Ta kamena kuća je zatvorena i, nažalost, prepuštena zubu vremena. Vjerojatno će se brzo srušiti. U njoj su živjeli moj otac i majka, nono i nona i nas petero djece. Ja sam bila najmlađa. I baš zato sam sakupila sve te stvari koje su bile u njoj. To su uspomene na mog oca i majku, ali i moga muža i njegove roditelje. Tu je i starina od davnih predaka. U zbirci je primjerice karijola (kolica na jedan kotač, op.a.) moga noneta Ivana Krajcara. Točno se sjećam kako me vozio u njoj kada sam imala 10 godina. Od drveta je i on ju je ručno napravio. Ima sigurno više od 100 godina. Treba samo vidjeti to kolo koje je sam izradio. Uvijek sam ju čuvala od propadanja - ističe Gracijela.

image
Barbara Ban/

Kaže da je također željela sačuvati sve te stare predmete jer se netko namučio ih izraditi.

- Evo, vidite ovu staru peglu. Nju je netko morao napraviti. Čak sam i ja njome peglala. U nju se stavljao ugljen. Onda bi se zatvorila i mahalo bi se njome da u nju uđe zrak. Bolje je peglala nego neke današnje moderne pegle. Kada bi se ugrijala, znala bi biti topla i dva dana. Naše su ju none čuvale na ognjištu ili na ploči drvene peći. Onda nisu u nju morale stavljati ugljen jer se ona blizu vatre brzo ugrijala. Ova pegla, rekla bih, ima više od 100 godina. Bila je u vlasništvu moje mame koja ju je dobila 1942. godine kao dotu od svoje majke prilikom udaje - priča nam Gracijela. I ne bi ju prodala nikome, iako je imala ponuda.

Ali nema Gracijela samo takve predmete u svom, kako ga naziva, malom muzeju. Sačuvala je ona i staru odjeću, obuću, torbice iz onog doba...

- Imam torbicu s vjenčanja moje sestre iz 1963. godine. Cijeli jedan zid pun je starih torbica iz prošlosti - govori nam dok me vodi u obilazak svoje sobe. Kaže da ju svatko može doći posjetiti, ali da joj se mora najaviti barem tri dana unaprijed. Sa stropa pak vise stari lusteri.

image
Barbara Ban/

- Kada smo preuređivali našu kuću, djeca su mi rekla da sve to pobacam. No, nisam htjela. I ti lusteri su svjedoci nekog vremena - ističe, dalje pokazujući mi i kako se nekad kuhala rakija. Ali ne pokazuje mi lambik, nego, kako ona kaže, štanjadu. U njoj se kuhala rakija davnih dana - još kada joj je nono bio živ i kada je ona bila mala djevojčica. Novca za lambik tada nije bilo.

Za neke predmete čak niti ne zna kako se zovu. Poput primjerice alata koji se koristio za pritiskanje mošta. Ima tu svega. No, najdraže su joj uspomena na oca Slobodana i majku Anicu.

- Moj je tata bio iz sela Leprinčani na Žminjštini i nakon vjenčanja došao je u kuću moje majke. Ona je znala šiti. Sama si je sašila haljinu za vjenčanje. I tu sliku ljubomorno čuvam - otkriva nam ova vrijedna domaćica. I dalje nam pokazuje stare predmete. Svaki ima neku osobnu priču. Svaki je vezan za neku osobu iz njezina života. Svaki joj izmami ili osmijeh ili suzu. Svjesna je ona da je čitav život u toj sobi. Od djetinjstva nadalje.

image
Barbara Ban/

Sad su to uspomene na najmilije kojih odavno nema, na neki drugi način života koji je odavno nestao. I baš zato, tetu Gracijelu i njezin muzej treba posjetiti. Treba se prisjećati kako je bilo u neko drugo doba. Neko koje nam sada iz ove perspektive izgleda nemogućim, drevnim, nestalim. No, nije nestalo, sve dok ga čuvamo u sjećanju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. listopad 2022 16:07