Hodati satima, danima, putovati sporo, upijati krajolik oko sebe, svladavati udaljenosti snagom vlastitih nogu... Dok je nekome možda ovo kratka horor priča, mene je uvijek privlačila ideja višednevnog hodanja, uz razgledavanje, upoznavanje povijesti, prolazak kroz nova sela i gradove. Onako polako, u svom ritmu, uz pauzu kad god mi zatreba i trenutke tišine uz poglede na šumu, more ili šum rijeka i potoka.
Kao i svakog strastvenog hodača, Camino de Santiago, najpoznatiji hodočasnički put na svijetu od Francuske do španjolskog grada Santiago de Compostela dug više od 800 kilometara, višegodišnji mi je san. Ali zbog vremena koje je za njega potrebno, zasad dalek, ugraviran na neku listu želja za budućnost.
Zato sam sa zanimanjem pratila uređivanje Camino rute u Hrvatskoj, prije koju godinu prvo na Krku, a u međuvremenu kod Šibenika, Imotskog, s još nekoliko u pripremi.
Mjesec dana i 800 kilometara možda je prevelik zalogaj, ali tjedan dana i 150 kilometara činilo se puno realnijim i dostižnijim.
Staza je uređivana od 2019. do 2021. godine i dio je mreže hodočasničkih puteva divljem Europe. Inicijativa o njezinu uređenju krenula je od Bratovštine Svetog Jakova iz Samobora koja je 2017. postala dijelom istoimene Nadbratovštine iz Santiaga de Compostela. Ta središnja asocijacija inače okuplja udruge i bratovštine iz cijelog svijeta koje nose ime svetog Jakova. Ideju je prihvatila Turistička zajednica Grada Krka, kao i TZ-i drugih mjesta na otoku i stvar se zakotrljala.
Idealno vrijeme za proći ovu stazu je, kao i inače za planinarenje, proljeće ili jesen. Nakon više od godinu dana kombiniranja, preraspoređivanja obveza i traženja termina koji svima odgovara, odluka je pala na zadnji tjedan listopada. Bilo je to u rujnu kad su jaki pljuskovi bili svakodnevica, temperatura je već ozbiljno pala i činilo se da nismo mogli gore izabrati. Oh, kako smo bili u krivu! Listopad je bio odličan izbor, nagradio nas je s puno sunca i ponešto naoblake, savršene za cjelodnevno hodanje, a kabanice koje su stajale na dnu ruksaka u sedam dana nismo ni izvadili. Iako sami nismo bili tako odvažni, prizori kupača na krčkim plažama tog su tjedna bili svakodnevni.
Na službenim stranicama Experiencekrk.com stoji prijedlog rute podijeljen po danima, dužina od 19 do 24 kilometra, od Krka do mjesta Kornić u kojem se nalazi crkva svetog Jakova. Odlučili smo držati se tog plana, iako je, naravno moguće prema željama i mogućnostima svaku dionicu skratiti ili produžiti.
Prvi dan se kreće iz mjesta Krk, gdje se u Turističkom informativnom centru preuzima hodočasnička putovnica. U njoj se na brojnim lokacijama skupljaju pečati, pa se po završetku ture na istom mjestu dobiva Compostela, uvjerenje u pređenom Putu.
Od samog početka markacije su izvrsne i mogućnost da se izgubite je minimalna. Usred šume, na svakom i najmanjem raskrižju, plavo-žuta strelica će vam pokazati kamo trebate ići. Pred kraj, zadnjih par dana, one se ipak vidno prorjeđuju, no i dalje ih je jednostavno pratiti. Tek smo na par mjesta bile nezadovoljne obilježavanjem staze, najviše na samom kraju puta, prije samog dolaska u Kornić.
U turističkom uredu dobili smo kartu Camino staze, planinarskih staza na Krku s kojima se Camino velikim dijelom preklapa, a kao osiguranje skinuli smo i GPS trag u aplikaciju Maps.me. Ta nam je aplikacija nekoliko puta jako dobro došla kad bi opijeni stazom, ljepotom ili naprosto brbljanjem profulali markaciju.
Prijedlog podjele po dionicama je odličan. Prva četiri dana na ruti smo imali naseljena mjesta s ugostiteljskim objektom u kojem bi popili kavu, kasnije se hoda kroz šumovit i kršni teren pa je vodu, kavu ili snack dobro imati sa sobom.
Kako svaka od ovih dionica može biti zaseban izlet, odlučila sam ih opisati odvojeno. Moguće je prehodati jednu dionicu, hodati dva, tri dana, pa bilo kad u budućnosti se vratiti i nastaviti i dovršiti Put. Jer ljepota Camina nije u kilometrima, u brzini, već u uživanju, u dobrom društvu i susretu sa samim sobom.
1. dan: Krk - Brzac
Navedena udaljenost: 22,7 km
Koliko smo mi prešli: 24,26 km
Svladane nadmorske visine: 564 m (navedeno)/589 m (naši podaci)
Nalazimo se u gradu Krku, nedaleko od čuvenih bedema koji glavni grad ovog otoka čuvaju stoljećima. Naša avantura samo što nije počela, no prije nego što napravimo prve kilometre prve dionice odlazimo u Turistički informativni centar u staroj jezgri, gdje nas čekaju naše hodočasničke putovnice. Osim njih, uzimamo i karte Camino rute i planinarskih staza otoka Krka te upute o lokacijama žigova i početku staze. Prvi pečat udaramo upravo na tom mjestu i krećemo!
Nedaleko od samog centra nailazimo na prvu plavu pločicu sa žutim slovima i strelicom: i službeno smo na stazi Camino Krka! Ona nas na prvom dijelu pitomim makadamom vodi kroz područje Šotoventa, najzapadnijeg područja otoka okruženog s nekoliko vrhova koji stvaraju prirodnu zaštitu od vjetra. Upravo to, doznajemo, znači šotovento - zavjetrina. Ubrzo dolazimo do prve od mnogih starih crkvica i utvrda koje ćemo na ovom putu često viđati - Kaštel Salatići, odnosno ostaci crkvice svete Marije mistično su obrasli bršljanom. Put se nastavlja prema mjestu Vrh, a mi tu radimo prvu grešku koja nas je koštala dodatnih koraka taj dan. Na urednom puteljku s lijeve strane pojavljuje se prostrano dvorište ograđeno visokom žicom u kojem odmaraju tri prekrasna psa. Usmjerili smo svu svoju pažnju na njih, oduševljeno ih pozdravljali, proučavali i tepali im...
A potom ih pozdravili i produžili ravno. Tek nakon što smo se nakon malo strmije uzbrdice našli u mjestu Kosići, shvatili smo da smo sišli s rute. Putokaz koji nam je promaknuo, dakako, točno je preko puta nastambe sa psima, s desne strane ceste, a mi ga nismo ni primijetili jer su nam pogledi bili usmjereni nalijevo. Vratili smo se na mjesto greške i nastavili put kroz lijepu šumu prekrasnom stazom, za koju bi nam uistinu bilo žao da smo propustile. Stižemo do mjesta Vrh, gdje kod križa ispred crkve udaramo u svoju hodočasničku putovnicu drugi pečat tog dana. Negdje oko 17. kilometra radimo pauzu za kavu u mjestu Skrbčići, gdje nalazimo otvorenu konobu točno na našoj ruti. Ostalo nam je još spustiti se do uvale Vela Jana, pozdraviti more pa se uz dva, tri kilometra asfalta uspeti do mjesta Brzac, u kojem završava naša današnja dionica.
Opis i podaci sa službene stranice o dužini na ovoj su dionici odgovarali stvarnima - naši dodatni kilometri bili su taman dio koji smo prošli jer smo promašili skretanje. Podloga su bili makadam i šumski putevi, sve zajedno ugodno i idealno za zagrijevanje prije nastavka.
2. dan: Brzac - Malinska
Navedena udaljenost: 22, 9 km
Koliko smo mi prešli: 22, 31 km
Svladane nadmorske visine: 452 m (navedeno)/357 m (naši podaci)
Brzac je lijepo mjesto u unutrašnjosti Krka, s urednim kamenim kućama i šarmom mediteranskog duha. Od sadržaja nailazimo samo na modni atelje Hitomo Chrisa Mršića, koji je taman u jutarnjim satima kad smo prolazili raspoređivao odjeću na lutke i štendere. Kafića i trgovina nema pa odmah nastavljamo dalje svojom rutom za taj dan.
Nakon kraćeg hodanja po asfaltu ulazimo u šumu i ubrzo nailazimo na objekt koji nam je svima ostao u sjećanju kao jedan od najljepših i najupečatljivijih na cijeloj Camino ruti - crkva svetog Krševana iz 12. stoljeća skrivena je gustom šumom i dostupna samo šetačima.
Debeli kameni zidovi s malim prozorima i pravilan, ovalni oblik oduševljavaju nas, kao i malo odmorište s klupicama tik do te ljepote. Nakon kratkog odmora udaramo još jedan od pečata u našu hodočasničku putovnicu i nastavljamo dalje kroz šumu. Sljedeća atrakcija koju smo dobro upamtili djelo je prirode, a ne čovjeka. Riječ je o ogromnom, starom hrastu čije krošnje prkose vremenu i gravitaciji, a čije deblo poziva na zagrljaj.
Divnom šumskom stazom nastavljamo dalje i nedaleko od našeg odredišta u Malinskoj nailazimo na još jednu zanimljivost - zavjetni križ na Fumku.
Riječ je o ogromnom križu postavljenom na platou s prekrasnim pogledom na okolicu, a na tabli uz njega ispisana je fascinantna priča o njegovu nastavku. Križ je, doznajemo, dao podići Petar Trp. On je 1967. radio u Australiji kao drvosječa kada se na njega srušilo stablo. Ozlijedilo ga je i potpuno mu se umrtvila i osušila lijeva ruka. Nakon 25 mjeseci ruka se iznenada oporavila i Petar Trp je kao zahvalu Bogu za to čudo podignuo zavjetni križ pred kojim stojimo. I na ovoj dionici pronalazimo mjesto za kavu u kafiću u Poratu, pa korak po korak nastavljamo do Malinske, našeg krajnjeg odredišta za taj dan.
Ovoga dana opis i podaci sa službene stranice odgovarali su našim podacima, nešto manja udaljenost rezultat je skraćivanja rute na silasku u Glavotok. Veći dio podloge čine šumski put i makadam, s tek nešto asfalta na početku i kraju dionice.
3. dan: Malinska - Omišalj
Navedena udaljenost: 19 km
Koliko smo mi prešli: 22, 31 km
Svladane nadmorske visine: 371 m (navedeno)/ 301 (naši podaci)
Današnja ruta svugdje je najavljena kao najlakša i najkraća, ali i jedna od najljepših, pa opušteno krećemo na svoju dionicu iz Malinske, na mjestu gdje smo jučer stali.
Jutro je oblačno, ali toplo i uživamo u svakom koraku Rajske ceste, šetnice uz more koja povezuje Malinsku i Njivice. Odmah na njezinu početku nalazi se i stari, zaboravljeni kompleks Haludovo, mjesto na kojem su se nekad odmarali pripadnici jet seta, a danas propada obrastao bršljanom. Cijelom se dužinom staze duge oko šest kilometara ne udaljavamo puno od mora, povremeno nas žute strelice odvedu u šumarak u kojem preskačemo grane i kamenje pa se kasnije pred Njivicama opet spuštamo na plažu, gdje upijamo mirise mora.
Pauzu za kavu radimo u Njivicama jer znamo da je to zadnje mjesto s otvorenim kafićima na koje ćemo naići taj dan. Dodatne kilometre skupljamo vraćajući se po pečat koji sasvim jasno stoji tik uz stazu na plaži u Njivicama, nedaleko od crkve Rođenja Blažene Djevice Marije. Čista nepažnja, markacije su nam tijekom ova tri dana bile nepogrešive, pa tako i ova. Nastavljamo iz Njivica šumom, gdje nailazimo na arheološko nalazište Mohorov, idealno za dužu pauzu u hladu. Slijedi put do Omišlja i dio rute za koji smo upozoreni da je najdosadniji - nekoliko kilometara asfalta i hodanje uz prometnu cestu koja obilazi LNG terminal. Prije ulaska u grad spuštamo se još do arheološkog lokaliteta Mirine, tik uz more, na kojem se nalaze ostaci ranokršćanske crkve iz 5. stoljeća.
Potom ulazimo u grad koji smo dotad, nezasluženo, znali samo po LNG terminalu. Omišalj nas je oduševio na prvi pogled! Ali detaljnije razgledavanje ostavljamo za sutra.
Za ovu dionicu svi su podaci navedeni na službenim stranicama bili točni, naši dodatni kilometri posljedica su potrage za pečatom. Što se podloge tiče, hoda se šumskim puteljcima, makadamom, plažom uz more te svima nam mrskim, ali neizbježnim asfaltom.
4 dan: Omišalj - Čižići
Navedena udaljenost: 21 km
Koliko smo mi prešli: 23 km
Svladane nadmorske visine: 343 m (navedeno) /279 m (naši podaci)
Današnju turu započinjemo u Omišlju, gdje smo jučer stali. Već smo jučer, penjući se prema starom dijelu grada, iznenađeno komentirali kako je Omišalj prekrasan, nepravedno u percepciji ljudi zasjenjen terminalom koji dominira pogledom iz grada. Kamene uličice, crkvice, slikovita dvorišta...
I simpatična časna sestra s kavom iz aparata u ruci koja nas prepoznaje kao hodočasnike i upozorava da nam treba otvoriti crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije kako bismo uzeli pečat. Ostali su pečati na ruti bili izvan objekata, dostupni u svako doba dana, tako da je ovo njezino upozorenje korisno i za ostale koji se nađu na krčkom Caminu.
Krećemo dalje jednom od najuzbudljivijih dionica cijelog Camina - put nas dovodi pod sam Krčki most. Teren je drukčiji nego prva tri dana, dominiraju makadam i kamenje, no prava nas senzacija čeka nakon prolaska ispod mosta, kad put vodi tik uz more po razbacanom kamenju o koje udaraju valovi. Na trenutke se šalimo da smo došli na škraping.
Na ovom dijelu ne bi bilo loše staviti koju markaciju više jer smo skačući po kamenju uz more nekoliko puta pomislili kako se valjda nećemo morati vraćati istim putem budući da već dugo nismo vidjeli žutu strelicu. Ona se naposljetku ipak pojavljuje i vodi nas dalje puteljkom uz polja smilja, kamenitom stazom okruženom niskim raslinjem sve do mjesta Čižići, gdje zadovoljni točamo umorne noge u more.
Podloga na ovoj dionici je uglavnom makadam, nešto šumskog puta i asfalta, kao i kamenita dionica uz samo more. S obzirom na to da nismo silazili s rute, kratili je niti produživali, zaključujemo da navedena udaljenost nije sasvim točna jer se nama pokazalo da smo prošli dva kilometra više.
5. dan: Čižići - Vrbnik
Navedena udaljenost: 21 km
Koliko smo mi prešli: 20 km
Svladane nadmorske visine: 623 (navedeno)/ 528 m (naši podaci)
Današnju dionicu prošli smo najbrže od svih, iako nije puno kraća. Između Čižića i Solina nalazi se lokalitet Meline, poznat po ljekovitom crnom blatu, a tu je i dugački mol koji je obavezna lokacija za fotografiranje za Instagram. Ubrzo ulazimo u šumu, teren je ugodan, počinje mekim šumskim puteljkom i gotovo 10 kilometara uživamo u miru šume.
Toliko uživamo u hodanju da slučajno propuštamo žig kod kaštela Gradec jer nismo na vrijeme shvatili da treba sići nekoliko stotina metara s rute. Peti je dan i više nam se ne rade dodatni kilometri samo zbog pečata pa produžujemo dalje. Na ovoj dionici otkrivamo još jedno lijepo mjesto u unutrašnjosti s puno slikovitih kamenih kuća, Dobrinj, kao i mjesto Risika, nakon kojeg se spuštamo prema moru i spajamo na ugodni makadamski put.
Nakon dužeg komada asfalta već nas iz daljine oduševljava pogled na mali poluotok, gdje se u uvali sveti Marek nalaze ostaci crkve sv. Marka. Vrhunac dana je ulazak u Vrbnik, prekrasni gradić poznat po glagoljici, žlahtini, očuvanoj staroj jezgri...
Danas smo napravili manje kilometara nego što je navedeno jer nismo nastavili s potpuno istog mjesta na kojem smo dan prije stali, tako da podaci na službenim stranicama odgovaraju našem iskustvu. Hodali smo šumskim putem, asfaltom i makadamom uz more.
6. dan: Vrbnik - Baška
Navedena udaljenost: 23,3 km
Koliko smo mi prešli: 25,3 km
Svladane nadmorske visine: 730 m (navedeno)/ 640 m (naši podaci)
Dan započinjemo istraživanjem Vrbnika, u kojem je završila naša jučerašnja dionica. Shvatili smo da nam je ljepše ujutro uživati u znamenitostima dok smo odmorni, nego nakon puta, natečenih nogu i žednih grla. Uvlačimo se u najužu ulicu na svijetu (tako barem tvrde u Vrbniku), razgledavamo ostatke srednjovjekovnih zidina, brojne crkvice... Zatim krećemo dalje rutom koja nas u prvom dijelu vodi kroz uredne vinograde žlahtine i Vrbničko polje, koje se nakon kraćeg uspona pred nama otvara u svoj svojoj ljepoti, s pogledom na Vrbnik u daljini.
Mahnemo Vrbniku i grabimo dalje, pred nama je dio puta kroz šumu, nakon kojeg se praktički pozdravljamo s hladom i drvećem sve do kraja Camina. Stigli smo na područje Baške i pred nama su kilometri i kilometri sura pejzaža, kao da se pred nama našla plantaža kamenja razbacanih u svim smjerovima.
Kad se bolje zagledate, svaki taj kamen ima neku ljepotu, neki smisao, kao da se s razlogom našao baš na tom mjestu. Duga šetnja impresivnim pejzažom prošaranim vezom od suhozida dovodi nas do jedne od najvećih atrakcija baščanskog kraja, Mjesečeva platoa, a potom i do ornitološkog rezervata Kuntrep, gdje uživamo u prekrasnom parku i dugoočekivanom hladu nakon dana provedenog na iznenađujuće jakom listopadskom suncu.
Zaštićeni drvećem, ovom se prelijepom šetnicom potom spuštamo polako do Baške, gdje završava predzadnji dan našeg Camina.
Iako su nas upozoravali da je jedna od težih, nama se ova ruta nije činila problematična, jedino nam je povremeno nedostajalo hlada.
Podloge na ovoj dionici su makadam, šumski put i asfalt, a naši su se podaci o prijeđenoj udaljenosti za dva kilometra razlikovali od službenih. Sa staze nismo silazili, vraćali se niti lutali, pa nam je ostalo nejasno gdje smo skupili gotovo deset posto više koraka.
7. dan: Baška - Kornić
Navedena udaljenost: 21,4 km
Koliko smo prešli: 26 km
Svladane nadmorske visine: 779 m (navedeno)/ 821 m (naši podaci)
Stigao je i zadnji dan našeg Camina! Iznenađujuće smo svježi, sretni, saniranih žuljeva i nestrpljivi da vidimo zadnju i, prema svim podacima i iskustvima, najtežu dionicu do sada. Odlučujemo ne žuriti, pauzirati koliko god nam bude potrebno, uživati u zadnjim kilometrima puta... Put započinjemo lijepom šetnicom iz Baške prema Jurandvoru, prema crkvi svete Lucije u kojoj je pronađena Baščanska ploča.
Prekrasno zdanje čuva repliku jer je original u Zagrebu, no i replika je lijepo smještena uz oltar i poseban je osjećaj gledati važan komad povijesti na mjestu gdje je nastala. U Batomalju razgledavamo svetište Majke Božje Goričke pa ulazimo u šumu. I tu počinje najuzbudljiviji i najteži dio našeg putovanja. Nakon oštrog uspona do Lipice kreće uspon do najvišeg vrha otoka krka, Obzove.
Umor nas brzo svladava, djelomično zbog uspona, djelomično zbog akumuliranog umora od zadnjih dana, ali najviše zbog teškog, kamenitog terena koji ne dopušta ni sekundu dekoncentracije. Iako na nogama imam čvrste gojzerice, gležanj se svako malo izvrne, popikavam se, a sve češće gubimo i markacije jer su strelice iscrtane na niskom kamenju, puteljak ne postoji i ako samo malo skreneš s rute, novu markaciju nećeš naći.
No, teren je oko nas prekrasan, moćan, krševit, a kad napokon stižemo do Obzove i kasnije do Velog vrha, impresivni se pogledi pružaju na sve strane. Spuštamo se prema Punatu, teren postaje sve lakši, a nakon pauze krećemo u finalni uspon, onaj do mjesta Kornić i crkve svetog Jakova, kod koje završava naša Camino Krk avantura. Do Kornića hodamo jednim dijelom uz more, do velikog kružnog toka na kojem ne vidimo Camino markaciju pa uz pomoć aplikacije pronalazimo pravi smjer i nakon asfaltnog uspona napokon stižemo u Kornić.
Udaramo posljednji žig u svoje hodočasničke putovnice, fotografiramo se na završnoj točki i oduševljeno otkrivamo da se tik uz crkvu nalazi kafić u kojem naručujemo veliko, hladno, pobjedničko pivo.
U posljednjoj dionici navedeni službeni podaci najviše odudaraju od onih koje smo zabilježili pametnim satom. Prema podacima Garmina i Strave, prošli smo čak 4,6 kilometara više od navedenog, a skupili smo i više uspona. Iako jesmo malo lutali tražeći markacije, toliko dodatnih kilometara sigurno nismo napravili (maksimalno jedan do dva), tako da nam se čini da kilometraža za zadnju dionicu nije najtočnije napisana. Teren je, uz malo asfalta i makadama, uglavnom kameniti krš.