Divni Trakošćan tog smo dana tek okrznuli pogledom, pa mu naposljetku bezobrazno okrenuli i leđa. Naime, ono zbog čega smo mi došli u taj, među izletnicima popularan kraj kojim dominira upravo taj prelijepi dvorac, nalazilo se nasuprot njega, u ulazu u šumu smještenom s desne strane hotela koji nosi njegovo ime - put koji će nas odvesti do 694 metra visokog vrha Ravne gore.
Ravna gora je najsjevernija i, uz Kalnik, tvrdi planinarska zajednica, najzanimljivija planina Hrvatskog zagorja. Naime, njezine su padine neuobičajeno strme za inače pitome zagorske brege, a isto tako “skriva” i brojne špilje, jame i stjenovite formacije. Od ovih prvih malo tko nije čuo za špilju Vindiju, jedno od najvažnijih paleontoloških nalazišta u Hrvatskoj, dugačku 50, široku 30, a visoku 10 metara, dok se u skupini potonjih posebno ističu Velike pećine, 80 metara visoke vapnenačke stijene. Isto tako, Ravna gora ima i neobičan oblik - onaj potkove.
Za samo planinarenje najzanimljiviji je zapadni dio Ravne gore, na čijem se području nalaze i dva planinarska objekta - planinarska kuća Pusti duh i Filićev dom, a upravo je taj predio bio naš cilj. Najstrmije je odsječen, a pruža i široke vidike na dolinu Bednje i tamošnje brežuljke te Maceljsko gorje.
Najljepši je prilaz, tvrde planinarski izvori, onaj od poznatog Trakošćana. Njime smo i mi krenuli. Na isti put tada je krenulo još samo nekoliko ljudi i naivno smo zaključili da ćemo planinu imati samo za sebe. Prevarili smo se. Kojih dva sata kasnije (što planinarenja, što kako smo ga kasnije nazvali “kaljužanja” zbog blata koje je sezalo do gležnjeva) te nekoliko stotina metara nadmorske visine više sve je vrvjelo ljudima.
Primjerice, okolica planinarske kuće Pusti duh smještena na visini od 672 metra, a nazvana tako po šumi koja je okružuje, bila je puna ljudi koji su uživali u sendvičima i pivu unatoč magluštini i hladnoći. Nje smo se dokopali po jednoj od ne baš najbolje markiranih staza na kojoj smo završili nakon što smo definitivno odustali od pokušaja da se domognemo Velikih pećina. U to nas je do kraja uvjerio jedan od lokalnih planinara koji nas je odgovarao da se zaputimo tamo. Preopasno je, rekao nam je, izražavajući sumnju u sigurnost tamošnje klinčane staze.
No, gledali smo ih iz daljine, kako izgledom - odsječenim rubom - odudaraju od pitome okolice. Lokalno stanovništvo navodno ih je oduvijek gledalo sa strahopoštovanjem. Tome svjedoči i jedan od zapisa od 12. rujna 1834. godine: “Zapalila se pećina Sveciana i 14 dana gorjela rigajući vatru po planini i stvarala izbačaje ognja. Veliko kamenje kao i korijenje drveća, zapaljeno kao munje, letjelo je zrakom i njihov štropot i zvečanje u planini čulo se s udaljenosti od pola sata”. Na vrhu Velika pećina, uspon po kojima se karakterizira kao “pravu alpsku avanturu”, nalazi se raspelo.
Kao i kod Pustog duha, ljudi nisu bili rijetkost ni na cestici koja vodi do uzvišenja na kojem se nalazi sam vrh Ravne gore (tzv. piramida), a koja prolazi kraj crkvice Sveta tri kralja, podignute 1626. godine po nalogu grofa Ivana Draškovića. To je zdanje, u okolici kojeg postoje naznake da se tamo svojedobno nalazila neka još veća građevina, primjerice samostan, kroz povijest nekoliko puta gorjelo i nekoliko je puta obnavljano.
Od kapelice vrlo malo udaljeni vrh Ravne gore sam po sebi nije neki prizor, nalazi se u šumi, no na njemu je podignuta 11 metara visoka piramida. Do platforme na vrhu piramide vode ljestve, a u njoj u pogledu koji seže sve do Kamniških Alpi mogu uživati dvije osobe istovremeno.
Nasuprot samog vrha, ponovno uz cesticu s koje kreće staza prema spomenutoj piramidi, nalazi se pak velika čistina s koje uzlijeću paraglajderi te vidikovac čije je ime vezano uz jednu od stjenovitih formacija koje predstavljaju posebitost Ravne gore - Zubac, gdje je malo tko propuštao okinuti fotku, čak i unatoč magli koja je priječila pogled na prostranstvo u daljini.
No, najveća je gužva vladala upravo kod obližnjeg Filićeva doma.
“Vrh 10 minuta, Trakošćan sat i 30 minuta, šank 10 metara”, stajalo je na putokazima kod samog doma, u kojem se činilo da se većina odlučila za šank, odnosno za maleni prozorčić kroz koji su se mogle naručiti kobasice.
Šibani hladnoćom koja nas je dočekala na vrhu, stidljivo smo istražili njegovu okolicu. Nakratko smo uživali u krnjem suncu koje bi povremeno zasjalo tog dana na vidikovcu Balkon u neposrednoj blizini doma (koji doduše nagrđuje visoki telekomunikacijski toranj) te se malo verali po poučnoj stazi koja prolazi tik ispod njega. Upravo tamo smo našli osunčanu i toplu zavjetrinu ispod jedne od stijena, potpunu osamu i predivan pogled na Trakošćan u daljini, na trenutak zaboravljajući na dva sata “kaljužanja” do automobila koje nas je čekalo. S pravom. Vrijedilo je svakog blatnjavog koraka.