BIJEG U PRIRODU

Safari avantura na Velebitu: Južni dio veličanstvenog masiva raj je za sva osjetila

Obišli smo južni dio najvećeg hrvatskog planinskog lanca, otkrili tajne staze skrivene vidikovce koji odužimaju dah
Tulove grede na Velebitu
 Jure Miskovic/Cropix

Za mnoge ljubitelje prirode Velebit je raj za oči. Krajolici puni šarenih boja, nestvarni pogledi koji oduzimaju dah i prekrasni prirodni fenomeni zbog kojih preispitujete samo poimanje ljepote. Nitko ne može osporiti da najduži hrvatski planinski masiv ima “ono nešto” za savršenu fotografiju, ali vizualna ljepota samo je dio njegovih čari. Naime, za potpuni doživljaj Velebit se mora osjetiti. Vid, okus, njuh, sluh te dodir - sva glavna osjetila moraju se aktivirati kako bi se u potpunosti utonulo u ruke planine. Pogotovo njenog južnog dijela, gdje se može pronaći toliko prirodnih opijata za ljudska osjetila. Kanjoni Zrmanje i ljepote Nacionalnog parka Paklenica za oči; svježi, planinski zrak pomiješan sa slanim mirisom obližnjeg Jadranskog mora za nos; delicije lokalnih OPG-ova za nepce; zvuk vjetra i povijesti za uši te gruba stijena i hladna rijeka za ruke, noge ili čak cijelo tijelo.
Nisu prirodne ljepote jedino što nudi ovaj kraj. U zadnjih nekoliko godina sve više mještana kreira brojne aktivnosti na otvorenom kojima žele turistima približiti geografsku, ali i povijesnu priču Velebita. Jedna od tih aktivnosti jest i foto safari - avanturistička vožnja s terencima po južnom Velebitu. Ovu uslugu već 17 godina nudi obitelj Marasović i oni su nam pokazali Velebit iz jedne drugačije perspektive.

image
Pogled na Malo rujno s Viserujna u Paklenici
 
Luka Gerlanc/Cropix/

Mjesto susreta bila je Maslenica. Ondje nas je dočekao Bruno Marasović, sin Marina Marasovića koji vodi hotel “Rajna” u Starigradu Paklenici. Nakon kratkog upoznavanja, ostavili smo naš automobil i uskočili u terenac koji će nas voditi kroz velebitske ljepote. Prva postaja je kanjon rijeke Zrmanje, ali već na cesti dobivamo set zanimljivosti iz ovog kraja.
- Evo, ovdje vam se snimala jedna scena za film ‘Parada’, a malo dalje su snimali i za ‘Što je muškarac bez brkova’. Ovaj kraj je zapravo dosta atraktivan za snimanje filmova i reklama. Čak su i producenti ‘Game of Thronesa’ razmišljali da dio scena snime na Velebitu - priča Bruno, a rečenicu mu prekida nagli prijelaz s asfalta na zemljani put. S novim putem došla je i nova scenografija. Uređenu cestu zamijenilo je sivo kamenje i smeđe drveće razbacano po crvenoj zemlji. Savršen uvod za remek-djelo koje nas je čekalo na samom kanjonu, gdje smo imali osjećaj kao da smo ušetali u neko umjetničko djelo.
Smaragdno zelena rijeka i nebesko plavetnilo prkosili su sivilu planinskog masiva ulijevajući život u naizgled mrtvo kamenje i zemlju. Zrmanja je planinskim vrhovima služila kao zrcalo u kojem su se svaki dan mogli diviti svojoj veličini. Kada uz sve to dodamo i male detalje zelene trave, crvene i žute zemlje te smeđih šikara, sve se pretvara u jedan veliki kolaž. Ukratko, eksplozija boja koja oduzima dah. No, rekli smo da ovo putovanje nije samo za oči. Vrijeme je da se u priču uključe i ostala osjetila.

image
Iznimno je popularan rafting na rijeci Zrmanji.
Jure Miskovic/Cropix

Zrmanja je poznata po raftingu te vožnji kajacima, čime turisti imaju sami priliku ploviti po kristalnoj rijeci. Za one s malo manje sportskog duha tu je povijesna crta koja se veže uz brijeg Pariževačku glavicu ili, kako ga mnogi drugi zovu, Pueblo plato. Naime, južni Velebit u svijetu je poznat kao mjesto na kojem su snimani slavni westerni s Winnetouom, Indijancem kojega je u svojim romanima stvorio njemački književnik Karl May.
- Upravo je na ovom platou bio sagrađen Pueblo, rodno selo Winnetoua, i ovdje su se dogodile neke od najvažnijih scena iz serijala. To posebno znaju Nijemci, oni su nam najčešći gosti na ovim turama, i to samo zbog Winnetoua - kaže Bruno. Mlađe generacije vjerojatno ne znaju tko je bio taj Indijanac koji je govorio na njemačkom, ali zato znaju njihovi roditelji koji su odrastali s njegovim avanturama.
- Najbolje je to ovako usporediti. Što je za mlađe generacije Harry Potter, to je njihovim roditeljima Winnetou. Što je mlađima Hogwarts, to je starijima Pueblo - objašnjava Bruno, koji sa svojih 26 godina spada u ovu Harry Potter generaciju.
Prije odlaska s platoa okrećemo se prema planinskim vrhovima. U daljini se vidi Sveto brdo, drugi najveći vrh Velebita, kao i Tulove grede - čudnovati krški fenomen i ujedno naša sljedeća destinacija.

image
Tulove grede na Velebitu.
 
Robert Fajt/Cropix/Cropix

Sjedamo u terenac i nastavljamo sa safari avanturom vozeći po goloj zemlji između ogorjelih šmrika koje su stradale u požaru prije nekoliko godina. Na putu srećemo pastira skrivenog među svojim ovcama i kozama, a potom nailazimo na jedno malo mjesto koje se prošle godine upisalo u svjetsku nogometnu povijest. Naime, podno gore nalazi se selo Modrići, rodno mjesto trenutno najboljeg nogometaša svijeta Luke Modrića. Nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, svjetskim medijima se proširila fotografija mladog Luke koji među kršem i kamenjem čuva ovce svojih bake i djeda, a ta inspirativna fotografija nastala je upravo na ovom mjestu.
Danas u Modrićima nema puno ljudi. Naseljeno je tek nekoliko kuća, dok su ostale pale pod zubom vremena. Jedna od palih je i bivša cestarska kuća u kojoj je živio Lukin djed. Iako je od nje ostalo samo kamenje, uspomena koju nosi živi i dalje.
- Nakon Svjetskog prvenstva brojni turisti i lokalni ljudi donijeli su male hrvatske zastavice i položili ih na kuću kako bi odali počast Lukinom uspjehu - otkriva Bruno. Većinu zastavica je odnijelo vrijeme, ali njih par još uvijek ponosno vijori u Modrićima.
Napuštamo selo i nastavljamo put prema vrhu, a asfaltnu podlogu ubrzo zamjenjujemo bijelim kamenjem Majstorske ceste. Ovdje počinje pravi uspon, ali i prava ljepota velebitskog gorja. Vozeći se vijugavom cestom, naš vodič Bruno nam objašnjava povijesnu važnost ove prometnice.
- Sagrađena je još 1830. godine, a ime je dobila zbog načina gradnje koji je za ondašnje uvjete bio napredan i vrlo težak. Ova cesta je jednako važna kao i Lujzijana, Karolina ili Terezijanska cesta, a način gradnje je bio toliko dobar da je opstala sve do danas - govori Bruno, ali svako malo se isključujemo iz njegove priče. Što se više penjemo, to više uživamo u pogledu na zadarsko zaleđe i more, ali i s nestrpljenjem očekujemo dolazak do Tulovih greda. Prije toga dijeli nas još jedno stajanje u Podpragu, mjestu gdje je sagrađena crkva sv. Franje kao znak zahvale mještana austrougarskom caru Franji Josipu za izgradnju Majstorske ceste. Sama crkvica je specifična jer je izgrađena u grčko-bizantskom stilu, odnosno donji dio je napravljen u maniri grčkog hrama, dok se na vrhu nalazi raskošna kupola karakteristična za bizantsko doba. Prije su u nju često hodočastili vjernici iz okolnih krajeva, no kako je došlo moderno doba, tako se i izgubila ta tradicija, zbog čega mnogi odabiru auto umjesto vlastitih stopala. Ipak, turisti i dalje imaju mogućnost doći do ovog mjesta vlastitim trudom. Naime, ova ruta je jedna od brojnih biciklističkih tura koje prolaze po južnom Velebitu. Iako zahtijevaju malo više znoja i pedaliranja, vožnja uz brijeg na kraju nagradi bicikliste s fantastičnim pogledom, ali i osjećajem osobnog trijumfa.

image
Pogled na more s južnog Velebita.
Luka Gerlanc/Cropix/Cropix

U našem slučaju je ovaj osjećaj trijumfa izostao jer smo mi naše putovanje nastavili u vjernom nam terencu koji nas je neumorno odveo do podnožja Tulovih greda, gdje nas je dočekao vrhunac našeg putovanja - veličanstveni grebeni koji suvereno paraju plavo nebo ne dopuštajući mu da preuzme svu ljepotu prirode. Svojom veličinom zasjenjuju i sve ostalo što se nalazi ispod njih. Zelenilo, vapnenačke stijene, mali ljetnikovci u planinama, pa čak i snijeg. Ništa od toga ne može zauzeti našu pažnju kao što to čine Tulove grede. Za potpuni doživljaj moguće je popeti se i do samog vrha te podijeliti pogled u kojemu ti grebeni uživaju svaki dan.
Nevoljko napuštamo vrhove Tulove grede i spuštamo se natrag u stvarnost, ali naša avantura još nije gotova. Kroz šetnju Velebitom može se još toliko toga vidjeti. Za početak, tu su mirila - posebna spomen obilježja gdje su prije stotinjak godina ljudi ostavljali duše svojih pokojnika. Teško ih je odmah primijetiti jer se radi tek o maloj nakupini kamenja, ali iza svakog od tih kamena nalazi se jedna velika priča. Naime, mirila su vezana za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja. Iako se radilo o velikoj udaljenosti, tijelo preminulog se nije smjelo odložiti na zemlju sve dok se nije došlo do mirila, odnosno prvog stajališta za počivanje pokojnika. Tamo bi se položeni mrtvac “izmjerio” po dužini tijela i mjera bi se zabilježila s dvije kamene ploče, gdje bi po vjerovanju ostala spavati njegova duša.

image
Detalj iz NP Paklenica
Luka Gerlanc/Cropix/

Za kraj dana ostaje nam još NP Paklenica, dragulj cijelog kraja koji se diči s prekrasnom, očuvanom prirodom. Velika posebnost ovog parka jest mogućnost posjetitelja da komunicira s okolinom na način da ima slobodne ruke da se može penjati po okolnim stijenama, kao i da slobodno šeće do svih dostupnih vrhova. Posebno je impresivan Anića kuk, najveća stijena u Hrvatskoj, koja je pravi izazov za sve alpinističke penjače. Postoji i tradicija da svatko tko utaba novi smjer kretanja do vrha ima pravo nazvati taj put kako god poželi. Imena variraju od ozbiljnih poput Karabore i Akademski, pa do humorističnih kao što je Capitan Pelinkovac ili Kava kod Dinka. Oni s manje avanturističkog duha mogu izabrati lakšu varijantu i lagano pješačiti do vrha. Tamo ih čeka zadnja ekstaza za osjetila - odlična janjetina, jaretina, dagnje te brojni drugi specijaliteti u nekom od planinarskih domova. Napokon, sa zadovoljenim nepcem možemo reći da je krug zatvoren i da su sva osjetila dobila priliku osjetiti Velebit i njegovu prirodu. Ostaje nam samo prespavati u jednom od prenoćišta na vrhu i prepustiti se snu u brižnim rukama planine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. listopad 2020 14:37