Pustolovina se ponekad dogodi kada je najmanje očekujete, primjerice kada krenete "osvajati" skromnih 309 metara nadmorske visine, odnosno najviši vrh najniže gore u Hrvatskoj. Riječ je, naravno, o Bilogori i njezinu Stankovu vrhu.
Trebala je to biti lagana subotnja šetnja pitomim bregima, ona koja puni pluća svježim zrakom i vraća život u zakržljale mišiće, izlet u relativnoj blizini Zagreba koji puni dušu za predstojeći radni tjedan. Pritom se nismo nadali nekim spektakularnim vidicima. Kao ni Moslavačka gora, još jedan "otok" u Panonskoj ravnici, ni Bilogora se nimalo ne ističe po planinarskim izazovima. Upravo zato očekivali smo uživanje u pitomim brežuljcima, kapelicama, vinogradima... Sve smo to, naravno, i dobili, uz nekoliko iznenađenja.
Naime, lagana šetnjica pretvorila je u 17 kilometara dugačku "potragu" za najvišim vrhom, i to kroz nalazišta nafte i plina, šumu za koju se čini da će - ako se sječa nastavi ovim tempom - ubrzo nestati te "ugroženim područjem zbog bolesti životinja".
No, krenimo redom, od početka. A početak je bila gusta magla, iz čijeg smo tvrdoglavog zagrljaja uspjeli izaći tek nadomak početne točke naše avanture - Podravkina rekreacijskog centra u Starigradu. Radosni zbog sunca i protezanja nogu, iskočili smo nadobudno iz automobila i... pa, stali. Gdje točno moramo ići? Razmilili smo se okolicom, tražeći naznake nekakve markacije, no ništa, pogotovo s obzirom na opise staze koje smo ranije proučavali, nije imalo smisla. Naposljetku smo, zahvaljujući znanju jednog prolaznika, pronašli jednu na padini iznad samog centra, no od nje nismo imali previše koristi. Ipak, nismo se dali. Konzultirali smo mobitele i zaključili, prema onome što su oni pokazivali, da je planinarska staza više gore, na samom hrptu, možda iza 21 metar visoke drvene piramide... No, ništa ni od toga. Ako je tamo i bila, sada je potpuno zarasla...
U svakom slučaju, na kraju smo odustali od ideje da ćemo doista pronaći neku stazu te smo se, nakon kojih pola sata probijanja "na divljaka", kroz žbunje i granje te provlačeći se ispod žica zapuštenih vinograda, domogli cestice koja će nas, opet prema uputama dobrih ljudi, odvesti dalje, u sada predivnu šumu, samo jednu u nizu kojima se taj bilogorski kraj još uvijek može pohvaliti. Odjednom su se tamo pojavile i markacije, koje su nas odvele na cestu na koju se - nažalost - većina samog pješačenja na kraju i svela.
Ona nas je prvo odvela u Kamenice, gdje smo ponovno naišli na još jedan markacijski apsurd. Naime, nakon što ih jedno vrijeme uopće nije bilo, markacije su se sada počele "pojavljivati" na neobičnim mjestima.
"Evo jedne na stupu usred vinograda", primijetio je netko iz našeg društva, pokazujući na nekoliko desetaka metara udaljenu crveno-bijelu točku usred trsja na padini. Ili su se pojavljivale u potpuno nejasnim grupacijama - na udaljenosti od samo nekoliko metara, označenih na način iz kojeg nije jasno u kojem smjeru vode i vode li uopće igdje. Igra s markacijama i njihovim misterioznim nestajanjem pa još neobičnijim, često besmislenim, pojavljivanjem na kraju nas je dobrano počela zabavljati.
U svakom slučaju, milili smo polako dalje, kroz pitomi krajolik dok su se oko nas pojavljivali znakovi da se nalazimo na području bogatom nalazištima nafte i zemnog plina. Otvoreni plamen u Ininu postrojenju, pa svako malo ograđene cijevi usred polja s oznakama zabranjen ulaz ili pušenje. Hodanje, činilo se tada, traje već cijelu vječnost, razmišljali smo dok su pokraj nas jurcali automobili, sve dok naposljetku nismo došli do križanja s makadamom koji nas je trebao odvesti do našeg cilja, koji se tog dana sa svakim korakom činio sve dalji i dalji. Dok smo skretali pratili su nas pucnjevi lovaca u daljini, a zatim nas je dočekao prizor koji para srce. Praktički uz cijeli makadam nizali su se znakovi masovne sječe i ostaci onoga što je nekada bila prelijepa šuma. U daljini, iza sada svega nekoliko stabala koja su ostala stajati, i dalje se vidi kako je ona prije velebno izgledala.
Vrh smo dočekali željni predaha. Od mjesta na spomenutom makadamu gdje se odvaja stazica koja vodi ravno na vrh (O.K., tek lagano, u šumi skriveno uzvišenje) treba minuta hoda. Nakon prizora ekocida kojem smo posljednjih pola sata svjedočili, u šumici skriven vrh činio se kao svojevrsno utočište. Vrlo ugodan bio je i sada, u trenucima ogoljelog drveća, ne sumnjamo da je mjesto još divnije za piknik u toplijim mjesecima kada se sve zazeleni. Na njemu su i drvene klupice za odmor, žig, ali i kameni zidani obelisk koji vas obavještava da se sada nalazite na visokih 309 metara.
Sam vrh smješten je u području koje se zove Bilo-Rajčevica. Mogli bismo ga nazvati vrhom "sto imena". Naime, ponekad je označen i kao Rajčevica ili pak Bilo, ponekad kao Rijeka, Rieka Gora ili Rječina. Koprivnički planinari su ga od 29. studenoga 1975. godine zvali Ivinin vrh po Ivici Ivini Hiršlu (neki ga i dan danas još uvijek tako zovu u tom kraju), no od 1992. godine zove se Stankov vrh, po Stanku Šafaru, članu HDP-a Bilo. Do njega možete i automobilom. Od prije spomenutog makadama, gdje se može parkirati, pa do vrha ima 50-ak metara.
Nakon što smo malo predahnuli slijedio je dug put natrag. On nas je gotovo cijelim putem ponovno vodio po cesti, sve do pred sam kraj gdje smo, sada već naviknuti na kronični izostanak markacija, presjekli put uz potok u šumu pa do Podravkina rekreacijskog centra.
Dakle, hodali smo po cesti, malo zadubljeni u priču, malo u vlastite misli sve dok nas u jednom trenutku nije iznenadio znak za selo Jagnjedovec i ispod njega jedan, mnogo zlokobniji natpis. "Ugroženo područje, bolest životinja", pisalo je, dok smo se mi u čudu pitali što bi moglo biti. Kasnije smo doznali da se radi o ptičjoj gripi.
Sam Jagnjedovec prizor je za sebe. Kuće mirnog sela redale su se jedna za drugom, među njima i ona s čije fasade prolaznike promatra preparirana glava vepra, sve dok nismo došli do crkve Sv. Andrije gdje nas je znakovlje, među ostalim, obavijestilo da u selu živi 344 stanovnika. Nažalost i tu smo, na obroncima uz cestu, svjedočili masovnoj sječi. Nije ni čudno. Gotovo svako dvorište "čuvalo" je ogromnu hrpu drva za ogrjev.
Kad smo se naposljetku, nakon 17 prijeđenih kilometara naše čudnovate staze, domogli Podravkina rekreacijskog centra, umor je lagano grizao noge. Zašto smo uopće i mislili da će biti drugačije? Pa Bilogora ima još jedan "naj" osim onog da je "najniža". Ona je, naime, jedna od najdužih hrvatskih gora - dugačka je čak 80-ak kilometara. Nije nas toliko trebala čuditi ni sječa. Naime, padine Bilogore obrasle su šumama hrasta kitnjaka i lužnjaka, bukve i graba. S druge strane, radi se o jednoj od najnaseljenijih "planina" u Hrvatskoj, na kojoj mnogi stanovnici tog kraja imaju svoje vlastite šume, tzv. kolinjake.
Što se tiče samih ljudi, oni su nas, gdje god smo prolazili, dočekivali s pozdravom, ljubaznošću i smiješkom. I ostat će dio sjećanja na taj kraj. Muškarac u Kamenicama koji obrezuje veliko stablo jer je, kako kaže, konačno lijepo vrijeme i njegove priče o tome kako su mu vremenske nepogode skoro uništile vinograd. Jedan drugi, još na početku našeg puta, nakon onog lutanja u šumi, koji nam nudi da nas odveze do Stankova vrha, a mi nadobudno odbijamo. Ili gospođa koja na jednoj od ledina bere, kako je rekla, "regač", odnosno maslačak i odvaja vrijeme da bi nam ga pokazala u bilogorskoj travi...