Posjetitelji Rječinom na pola razdijeljenog grada za početnu bi koordinatu svojeg putovanja trebali odabrati Korzo, što i nije toliko nemoguća misija jer svi putevi u Rijeku, kao nekoć svjetski u Rim, vode prema najprostranijoj gradskoj šetnici u čijoj se neposrednoj blizini nalaze i željeznički i autobusni kolodvor, ujedno prva i posljednja postaja mini busa iz Zračne luke Rijeka. Korzo možda i nije zrcalo grada, ali može biti polazište svakom njegovu ozbiljnijem čitanju. Ulica Ante Starčevića nekoć je bila posvećena Giuseppeu Garibaldiju, a istoimena kinodvorana danas udomljuje jednu u nizu poslovnica poznatog drogerijskog lanca. Žuta zgrada Palazzo Modello dugo je bila neadekvatan, ali šarmantan dom Središnjeg odjela Gradske knjižnice, dok se neorenesansna Palača glavne pošte, odnedavna najveća prodavaonica poznatog španjolskog modnog brenda na ovim prostorima, svojom osuvremenjenom grandioznošću gotovo pa pomalo izruguje dvama posrnulim divovima, robnim kućama Rijeka i Korzo o čijoj je slavi glas nekoć prelazio državne, sistemske i sve ostale granice.
Gradska ura s dvoglavim orlom puno je više od mjesta za provjeru točnog vremena, a na Korzu smještena zgrada HRT-a riječki prozorčić u svijet, ujedno je kao “zgrada Radio Rijeke” jedna od omiljenih riječkih sastajališnih točaka. Druga takva je prostor ispred banke koja odavno nije “riječka”, ali nitko se nikad nije našao “pred Erste”. Djelomično, pogled s Korza puca i na gradsku Rivu, a jedna od zgrada “zakrivalica” jest i ona najvećeg hrvatskog brodara, nekoć Guvernerova palača, u čijim je prostorijama, kaže legenda, Antun Mihanović radio na “Hrvatskoj domovini”.
Što obavezno posjetiti u Rijeci, pročitajte u vodiču koji je priremila prava Riječanka.
Stara vrata
Mogućnost će postati stvarnija zaputi li se nekim od razgranatih rukavaca što s Korza vode prema Starom gradu i prođe kroz Stara gradska vrata, u prošlosti dugo pogrešno nazivana Rimskim lukom. Kako nema mnogo antičkih zapisa o njihovu postojanju ili načinu korištenja, gradski ga je patricij Claudio de Marburg proglasio slavolukom sagrađenim u čast pobjede svojeg imenjaka, rimskog cara Klaudija II. nad Gotima na obalama Raše, a kanonik de Peri otišao je i korak dalje u prošlost ocjenjujući kako bi to mogao biti jedan od dvaju trijumfalnih spomenika što ih je, slaveći pobjedu nad Panoncima i Ilircima, podigao Tiberije. Početkom 19. stoljeća gradski edit Filip Fichtl napokon ispravno zaključuje kako se radi o vratima, no predlaže da se njihov luk rasformira, ponovno poveže žbukom i preseli na neku drugu, reprezentativniju lokaciju. Međutim, građani Rijeke, svjesni kako je riječ o najstarijem gradskom i jedinom sačuvanom antičkom spomeniku, pobunili su se, a njihov ustanak protiv kulturne devastacije grada simbolički je otvorio vrata nove ere u gradskoj i postao jedan od najzanimljivijih trenutaka u povijesti ovog spomenika.
Guvernerova palača
Svaki će gradski posjetitelj (možda češće posjetiteljica) saznati kako je bilo biti riječkim guvernerom prošeće li vrtovima Guvernerove palače i baci li makar i kratak, letimičan pogled s njezina balkona. Gradsko će mu se središte otvoriti kao na dlanu, za lijepa će vremena moći vidjeti i neke od kvarnerskih otoka, a osjećaj izdvojenosti otključat će maštu i dočarati ono što se među njezinim zidinama odvijalo u najslavnijim danima građevine čija je gradnja započeta 1892. na inicijativu tadašnjeg guvernera, grofa Lajosa Batthyányja. Kako bi se zadovoljilo lokalno stanovništvo, radove je izvela tvrtka iz Rijeke, a za gradnju je korišten domaći bijeli kamen. Guvernerova palača svečano je otvorena 1896., ali guverner najzaslužniji za njezinu gradnju nije dugo uživao u plodovima svojeg rada jer je već šest mjeseci poslije opozvan i vraćen u Budimpeštu. Zato je balkon Palače u najturbulentnijem razdoblju gradske povijesti poslužio D’Annunziju za njegove slavne govore, a u njoj je stolovalo i Narodno vijeće SHS-a. Od 1948. Guvernerova je palača dom Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u čijem se postavu nalazi i jedan od pojaseva za spašavanje s Carpathije, broda koji je priskočio u pomoć preživjelima s Titanica. Zanimljivo, u parku još uvijek, kao podsjetnik da je upravo Rijeka mjesto njegova projektiranja, stoji cijev za lansiranje torpeda.
Crkva Sv. Vida
Legenda kaže da se u Starom gradu, na mjestu današnje katedrale Sv. Vida, zaštitnika grada u čiju je čast grad za srednjovjekovlja nazvan Flumen Sancti Viti, u prošlosti kockalo. No, 1296. Petar Lončarić gubi na kocki i u bijesu kamenom pogađa čudotvorno raspelo koje je tada prokrvarilo, a zemlja se otvorila i progutala Lončarićevo tijelo od kojeg je na površini ostala samo šaka s kamenom u ruci. To je raspelo i danas izloženo na glavnom oltaru crkve čija je gradnja s ciljem fascinacije vjernika, izrasla iz isusovačke potrebe za hramom iz kojeg će moći obavljati svoju protureformatsku misiju, počela 1538., a dovršena gotovo cijelo stoljeće poslije. Unatoč postojećoj legendi, mjesto gradnje nije odabrano s nekom posebnom namjerom, iako je prostornost i mogućnost zauzimanja središnjeg mjesta u vizuri tadašnjeg grada zasigurno bila važna pri njegovu odabiru. Danas je to najstarija građevina u Rijeci projektirana i sagrađena u stilu srednjoeuropskog baroka, a svoju funkciju gradske prvostolnice obnaša i danas.
Pravoslavna crkva Sv. Nikole
Crkva Sv. Nikole sagrađena je unatoč otporu gradskog patricijata koji se konzervativno bunio protiv svake novine u sastavu stanovništva i oblicima gradnje. No, zbog stereotipnog vjerovanja da su pripadnici drugih religijskih skupina bolji trgovci, a samim time i sposobniji stvoriti veći kapital, od njih se u lučkom gradu, kakav je Rijeka bila, željelo stvoriti novu klasu trgovaca. Nakon pristizanja u grad i ti su stanovnici, u Rijeci nazivani Greco ili nazione ilirica, željeli nastaviti sa štovanjem vlastitih tradicija podizanjem vlastitih hramova i školovanjem na vlastitim jezicima pa gradnja pravoslavne crkve počinje 1788. godine. Zanimljivo, kako se crkva nalazila do drvenog geta, vrata su joj morala ostati dovoljno velika da se, u slučaju opasnosti s mora, mogu unijeti drveni topovi, a svoj položaj, prema legendi, može zahvaliti bijesu guvernera koji je, pročitavši carsku dozvolu o gradnji pravoslavne crkve, stao ispred gradskih zidina i rekao: “Tu gradite crkvu!” Danas se u crkvi Sv. Nikole čuva veća zbirka ikona donesenih iz Bosne ili nabavljenih u Vojvodini.
Palača šećera
“Najslađe” poglavlje povijesti Rijeke i njezine industrije krije se iza zidova palače smještene u Krešimirovoj ulici, nasuprot Željezničkom kolodvoru, a počinje 1786. godine. Umjesto kolodvora, tada je nadgledala morsku obalu, a njezinim otvaranjem počinje i uspon razvoja riječke industrije te prerade šećera u Monarhiji. Za njezin su razvoj bili zaslužni Urban Arnoldt i Charles Proli iz Antwerpena, čija je prvotna namjera bila rafineriju otvoriti u Trstu, no fascinirani Rijekom odlučili su ondje pokrenuti posao. Tvornica je s vremenom prerasla u koncern, u najboljim je danima zapošljavala 700 radnika, od carice Marije Terezije dobila je posebne povlastice i oslobođenje od plaćanja carina, a svoja je predstavništva imala i izvan Monarhije, u Istanbulu, Solunu, na Krimu, pa čak i u Zapadnoj Europi i Americi. No 1826., zbog loše poslovne politike, šećerana odlazi u stečaj, njezina se imovina rasprodaje, a od 1851. palača kratko služi kao tvornica duhana. Danas je, pak, samo nijemi svjedok nekoć veličanstvene industrije.
Dizalice
Prilazili gradu s mora ili kopna, riječki će posjetitelji dizalice uočiti kao prepoznatljiv detalj. Postavljene su početkom prošlog stoljeća, a bile su to pokretne dizalice, kretale su se uz pomoć šina i opskrbljivale gat, luku i brodove. Premda danas ti dojmljivi divovi imaju tek simboličko značenje (možda najpoznatija je odavno neupotrebljiva dizalica na ulazu u ugaslo brodogradilište Treći maj), ponegdje ih se još može pronaći u upotrebi. Primjer za to su dizalice s kontejnerskog terminala čiji rad, uglavnom noćni, ometa san stanovnika priobalnog pojasa šireg centra grada, no neka, većinom će reći, jer to je dokaz barem djelomične živosti industrije. Dizalice su se s godinama prometnule u jedan od simbola riječkog identiteta i njezine goleme industrijske baštine.
HNK Ivana pl. Zajca
Gradnja današnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca počinje 1884., nakon što se pokazuje da staro Adamićevo kazalište (današnja Palazzo Modello) ne može udovoljiti potrebama rastućeg grada. U temelje je ukopano 2000 kolaca, željezo za unutarnju konstrukciju i kupolu zgrade dopremljeno je čak iz Engleske, a slikarska radionica braće Ernesta i Gustava Klimta je alegorijama na operete, ples, ljubav te koncerte religiozne i vojne glazbe oslikala strop. Pri gradnji kazališta bečka je tvrtka Kremenzky električnom energijom osvijetlila zgradu u gradu bez struje, a njezina pozornica i danas služi kao mjesto prosvjećivanja i ne uvijek nužno mirnog dijaloga.
Trsat
Prelaskom mosta na Rječini, koji je u danima Kraljevine Italije i SHS-a razdvajao talijansku Rijeku od hrvatskog Sušaka, Stubama Petra Kružića (ili autobusom linije broj 2) stiže se do, prema mišljenju mnogih, najljepšeg i poviješću najispunjenijeg riječkog predjela. Kršćanskim je vjernicima Trsat najpoznatiji po Svetištu Majke Božje Trsatske uz čiji se nastanak također vezuje legenda. Prema predanju, naime, 10. svibnja 1291. na mjestu današnjeg svetišta ukazala se Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je prenijeli anđeli, ondje se zadržala do 10. prosinca 1294. kada se na isti način seli u Loreto gdje se i danas nalazi, a krčki knez Nikola I. Frankopan na njezinu je mjestu na Trsatu sagradio prvu malu crkvu. No Trsat je, osim po svetištu, jednom od najljepših groblja u Hrvatskoj i čarobnim parkovima, poznat i kao mjesto s kojeg puca najljepši pogled na Kvarnerski zaljev. Taj je pogled nekoć, prije svega, bio zaštitnički pa se Trsatski kaštel spominje već 799., a još je od prapovijesti služio kao promatračnica. U srednjem su ga vijeku preuzeli Frankopani, tada još samo knezovi krčki, a svoj je konačni današnji izgled dobio nakon što Frankopanima opsjednuti Laval Nugent 1826. kupuje razvaline njihova kaštela i obnavlja ga, a ondje uređuje i svoj mauzolej “Mir junaka”. Kaštel, s vremenom u narodu sve poznatiji kao Trsatska gradina, danas ima kulturno-umjetničku funkciju kao poprište sve brojnijih i važnijih kulturnih događanja, a u prekrasnom pogledu sa 138 metara visokog vidikovca, uz toplo ili hladno piće, mogu uživati svi njegovi posjetitelji. Putnicima namjernicima njegova su vrata, za razliku od prvotne im namjene, uvijek otvorena.