Samo se opusti i baci preko ruba! Govori mi Thomas dok sumnjičavo gledam prema rubu provalije. U redu, nije baš provalija, ali ispod ruba je poprilična visina ispod koje me gledaju drveće i stijene. Korak, dva i uspijevam! Prvi put u životu letim ziplineom. Oko mene je prekrasna priroda, u daljini vidim more, ptičice se čuju. Prva od šest žica je svladana, ali još se ne uspijevam opustiti dovoljno da ispustim iz ruku uže koje me osigurava i zasad mi još nevjerojatno zvuči Thomasova najava da ćemo se do treće, četvrte žice okretati naglavačke i isprobavati akrobacije.
Ali, bio je u pravu. Žica po žica, spust po spust i sve sam opuštenija. Do zadnje i najduže, šeste žice, kojoj se s početne točke niti ne vidi kraj, okrećem se u položaj Spidermana i veselo širim ruke imitirajući one ptičice čiji me pjev cijelo vrijeme prati. “Hoću još!” govorim, zajedno sa svojim društvom na ovoj dvosatnoj avanturi. Od prve do šeste žice kao da je nestao sav strah i adrenalin je pobijedio svaku nesigurnost.
Nalazimo se na ziplineu Tučepi, Thomas Mravičić iz agencije Tip Extreme naš je vodič, a ovo je samo jedan od brojnih izleta na koje smo krenuli iz svoje baze u hotelu Berulia u Brelima, gdje smo došli provjeriti kakve sadržaje nudi ovaj, po mnogima najljepši dio Makarske rivijere.
Zipline je uređen tako da ga zaista mogu proći svi, od djece do umirovljenika, a čak su i oni koji inače imaju strah od visine, među koje ubrajam i sebe, do kraja avanture samouvjereno letjeli podbiokovskom prirodom, sigurni u užad i gurtne koje su nas osiguravale.
Brela su na kraju svibnja još šarmantno praznjikava, prekrasne plaže pokazuju se u svojem najljepšem ruhu bez gužve i s tek pokojim hrabrim kupačem. Smjestili smo se u hotelu Berulia, koji je prvi od Bluesun hotela na Makarskoj rivijeri otvorio svoja vrata gostima i koji je za kraj svibnja bio impresivno popunjen. Budući da vrijeme još nije bilo prikladno za cjelodnevno izležavanje na plaži i kupanje, a i sama sam više tip za aktivni odmor i nova iskustva, vrijeme smo provodili na izletima koje smo dogovorili u samom hotelu i koji su nam na najbolji mogući način pokazali da su Brela puno više od sunca i mora.
Kako u ovom mjestu nisam bila od djetinjstva, poželjela sam malo upoznati gradić u kojem se nalazim. Duga šetnica uz more mamila je na jutarnje šetnje, a kad mi nije bilo do hodanja, njezinu sam cijelu dužinu istražila na električnom biciklu, koji sam također uzela u hotelu Berulia. Malo pomoći struje uvijek dobro dođe, pa smo obišli gradić i obalu lagano i neopterećeno vrteći pedale.
Prvo sam primijetila puno, puno zelenila i borova te znatno manju apartmanizaciju u odnosu na neke druge dalmatinske gradove. Uz šetnicu su se s moje lijeve strane nizale čarobne plaže, s glatkim, bijelim kamenčićima, s desne stare kuće od kamena, a s obje strane nizovi mirisnih borova.
Ubrzo dolazimo do jedne od najljepših i najpoznatijih plaža u cijeloj Hrvatskoj: plaže Punta rata. Ona se nalazi na zaštićenom području, rtu prekrivenom borovom šumom, a magazin Forbes ju je uvrstio u deset najljepših plaža svijeta uz bok slavnim plažama kao što su Copacabana, St. Tropez, Costa del Sol i egzotičnih plaža na Belizeu i Maldivima. Hvalio je ovu plažu i Huffington Post, koji je 2014. proglasio Brela destinacijom iz snova, a belgijski portal European Best Destinations uvrstio ju je među najljepše europske plaže 2015.
Nije mi teško vidjeti zašto. Prekrasan kamen, mirisni borovi, prostranost, a tu se nalazi i simbol mjesta: kamen Brela. Ne zna se kad se točno kamen “odvalio” od kopna, čiji je dio nekad bio, i otkotrljao se u more, ali stijena usred mora iz koje raste drveće i borovi i danas fascinira i simbol je snage, moći i prkosa.
Najčešći motiv razglednica Brela i Hrvatske danas se naziva “kamen Brela”, no kroz povijest, sve do 20. stoljeća, nazivao se isključivo Šakan. To je ime nastalo zbog činjenice da je kamen bio prirodno stanište sredozemne medvjedice, danas gotovo izumrle vrste, koja se u narodu uvijek nazivala mitskim imenima, a jedno od tih imena bilo je i Šakan. Kao i na ostatku Mediterana, medvjedica, odnosno Šakan napustio je Brela u potrazi za mirnijim staništem, no iza njega su ostale legende i narodsko ime slavnog kamena.
Kako je ovo putovanje uvelike značilo pomicanje granica i pobjeđivanje vlastitih strahova, uputili smo se prema najnovijoj atrakciji parka prirode Biokovo - Nebeskoj šetnici ili Skywalku, koji otvoren prošle godine. No, više od samog Skywalka mene je oduševilo Biokovo.
Kameni gorostas izaziva strahopoštovanje, samouvjereno bdije nad Makarskom rivijerom i mami da se istraži svaki njegov kutak. Kako za uspon pješke treba imati prilično dobru kondiciju i kompletnu planinarsku opremu, odlučili smo se za lakšu, “turističkiju” varijantu.
Pred hotelom smo se potrpali u kombi i krenuli put Biokova. Na Vratima Biokova, uz savršen pogled na more i rivijeru, s vodičem Thomasom mirisali smo začinsko bilje, kušali višnjevaču, slušali o vrtačama u kojima mještani, obični ljudi, usred kamenjara imaju svoje male oaze za uzgoj povrća, najčešće krumpira.
Biokovo krije mnoge ljepote i tajne i upravo je nova atrakcija, Skywalk, osmišljena kako bi turistima približila ljepote ove planine i upoznala ih s njezinim posebnostima.
Dio turista će se, kao i uvijek, do Skywalka uputiti samo po selfie za društvene mreže, no zasigurno su brojni i oni koji će zastati i upiti ljepotu oko sebe.
Do Skywalka se dolazi takozvanom biokovskom cestom, uskom i zavojitom, koja je pritom i dvosmjerna, pa mi se za odlazak na ovaj izlet čini puno bolje i praktičnije uzeti lokalnog vodiča kao što je Thomas, koji poznaje put, vješto manevrira kombijem na serpentinama i usput nam priča o nevjerojatnoj flori i fauni ovog parka prirode.
Nakon upoznavanja prirodnih ljepota Biokova došlo je vrijeme da vidimo i taj, ljudskom rukom sagrađen vidikovac na Ravnoj Vlaški.
Nebeska šetnica nalazi se u jugozapadnom dijelu Parka prirode Biokovo, na predjelu Ravna Vlaška, na visini od 1228 metara nad morem. U sklopu vidikovca izgrađen je i geološki stup, trodimenzionalan prikaz presjeka stijena koje su formirale područje Biokova od njegova postanka do danas.
Prvi pogled u beskraj pod staklom malo uznemiruje, ali s vremenom se opuštamo, prolazimo cijeli vidikovac, fotografiramo kao ludi. Ulaznica za park prirode stoji 50 kuna po osobi ako dolaze automobilom ili motorom, a biciklisti plaćaju 25 kuna. Iako se mnogi upute samo do Skywalka, svakako je bolja ideja iskoristiti ulaznicu i za šetnju i bolje upoznavanje ovog dijela magičnog parka.
Naizgled siromašno i golo Biokovo zapravo obiluje biljnim i životinjskim vrstama, u što smo se uvjerili i tijekom naše ture. Usred vožnje prema vidikovcu put su nam prepriječili divlji konji!
Oduševljeno smo istrčali iz kombija, snimali ih, ali s razumne distance na koju nas je upozorio Thomas. Jedan po jedan, njih pet, šest nezainteresirano je prošlo pokraj nas svojim putem, uputivši nam tek lijeni pogled iz kojeg se vidjelo da su na turiste naviknuli. Za njih se brine vlasnik restorana koji se nalazi na planini, ali i brojni turisti donose im kakvu mrkvu ili slatkiš. Konji nisu jedine životinje koje su nas pozdravile putem. Potpuno samouvjereno u jednom je trenutku njušku kroz prozor kombija gurnuo magarac, također nadajući se nekoj jestivoj nagradi. Željeli smo vidjeti još krave, također jedan od zaštitnih znakova životinjskog svijeta Biokova, no uspjeli smo samo nazreti njihove obrise u daljini, u hladu jednog stabla.
Opijeni ljepotom planine, vratili smo se u svoj hotel, oduševljeni činjenicom da na tako malom području možemo doživjeti najljepše i od mora i od planina.
Iznenadila nas je i zanimljiva povijest Brela.
Još početkom šezdesetih na ovom su dijelu bile samo rajske plaže, koje vidimo i danas, opasane gustim borovima. Nekoliko tadašnjih kuća nije se niti vidjelo s obale od šume.
Tada počinje turistički razvoj, zahvaljujući arhitektu Anti Rožiću koji s partnerima radi urbanistički plan Brela, najprije projektira hotel Maestral, koji je otvoren 1965., a nakon toga se 1970. otvara turistički centar Brela i 1971. hotel Berulia. Nije prošlo dugo, prekrasnu obalu Brela otkrili su turisti, ali mjesto nikad nije “pregaženo” i uspjelo je desetljećima zadržati svoj šarm, zelenilo i posebnosti.
Stanovništvo se oduvijek bavilo uzgojem višanja, mnogi su u nižim dijelovima Biokova imali svoje nasade, a upravo se višnja iz Brela slala u Zadar, gdje se od nje radio poznati maraskino. Danas je poljoprivreda zbog turizma manje zastupljena, no i dalje se ljeti ovdje mogu probati sladoled i kolači od višanja, na koje su mještani iznimno ponosni.
Nakon naše predsezonske avanture, u kojoj nam je nedostajalo vremena da upoznamo i upijemo sve što ovaj kraj nudi, nije nam preostalo drugo nego obećati da ćemo se vratiti - uostalom, moramo probati taj sladoled i svježe višnje kad im počne sezona.
