'JEZIKU JE SVEJEDNO'

'DA SMO ZNALI HRVATSKI, ONDA BISMO ZDENKA SIR NAZVALI ZDENKO SIR' Polemički obračun s čuvarima i popravljačima hrvatskog jezika

Autori knjige ne propuštaju napomenuti da praktičari takve ideologije imaju za svoje djelovanje i pragmatične razloge. Prodaju razlikovne rječnike, objavljuju jezične savjetnike i knjige, ukratko, zarađuju time što šire jezičnu paniku

Prije desetak godina vozio sam se avionom španjolske nacionalne zrakoplovne tvrtke Iberia. Ta tvrtka specifična je po tome što leti iz Europe prema velikom broju destinacija u Srednjoj i Južnoj Americi. Transferima preko Madrida Iberia povezuje lavovski dio Hispanoamerike s odredištima u Europi.

Kao i mnoge zrakoplovne firme, i Iberia ima, naravno, svoj avionski časopis. Kao dokoni putnik, otvorio sam Iberijin časopis i u njemu naišao na nešto što me je ostavilo razjapljenih usta. Iberijin magazin imao je, naime, jezični savjetnik, a taj je savjetnik bio izrijekom upućen hispanoameričkim putnicima. S tonom dobrohotnog patroniziranja, autor jezičnog savjetnika tumačio je latinoameričkim putnicima da su se oni, eto, udaljili od matice jezika, pa im se tijekom stoljeća pravi španjolski iskrivio. Stoga im Iberijin kolumnist-filolog jezičnim savjetima pripomaže da im se jezik privede pravilu i čistoći.

 

Čistunski doktor

Čitajući magazinski prilog Iberijinog filologa, ostao sam istinski zgranut razmjerom njegove bahatosti. Na jednoj se stranici, naime, nalazio autoritet zapravo malene bivše kolonijalne sile, njenog jezika, njene akademije i njenog standarda. Na drugoj stranici nalazio se korpus od 420 milijuna govornika koji su pridošli iz najrazličitijih podneblja i zemalja, koji su se doselili na posve drugi kontinent, tamo naišli na druge ljude, druge životinje, bilje i klimu, razvili tamo posve drukčiju ekonomiju, društvo i model obitelji, kreirali posve različite društvene i klasne strukture.

Tih 420 milijuna ljudi izmiješalo se tamo unoseći u novu kulturu svoje idiome, razvijajući i mutirajući jezik koji je zaostao od kolonizatora, a usput dajući tom jeziku njegovu najbolju književnost 20. stoljeća. Nakon svega toga, nekakav čistunski iberski doktor dosjetio se ideje da “drage putnike” pouči španjolskom jeziku jer se njihov jezik, kako se ono kaže, “iskvario”?

Ono što me tog dana na Iberijinom letu izbacilo iz cipela nije bila samo drskost časopisnog lingvista koji ispravlja “pogreške” 400 milijuna govornika. Jednako me tako osupnula prepoznatljivost tog patronizirajućeg diskursa. Taj ton dobronamjernog špotanja, a zapravo arogantnog nipodaštavanja nešto je što sam kao neugodni zuj vukao iz vlastite domovine. I hrvatski su mediji, naime, bili, a još uvijek i jesu prepuni takvog istog diskursa. I tada, a i danas, Hrvatska je bila prepuna srodnih jezičnih savjetnika, razlikovnih rječnika, jezikoslovnih kolumni, radijskih emisija i novinskih rubrika u kojima pravi ili samozvani stručnjaci podučavaju neuke ovce kako da govore vlastitim materinjim jezikom. Pritom je ton tog jezičnog konziljerstva bio frapantno podudaran s tonom koji sam prepoznao u Iberijinom magazinu.

Taj ton je (bio) smjesa uobraženog patroniziranja, prezrivog dociranja, dobrohotnog omalovažavanja i društvenog isključivanja. Taj diskurs bio je, a u nekoj mjeri i ostao, dominantni diskurs hrvatske jezikoslovne struke. Taj diskurs vam poručuje da je govorenje i pisanje materinjim jezikom minsko polje u kojem svaki krivi korak može biti koban. Poručuje vam da je pisanje i govorenje materinjim jezikom trnovit put grešne nesavršenosti, te da, poput kvekerskog vjernika, nikad niste sigurni hoće li vaša grešna duša na koncu tog puta biti pripuštena k Milosti Filologovoj. Taj vam diskurs poručuje da je jezik nešto nalik vježbi iz predvojničke obuke - dakle, čista, nerazrijeđena represija.

 

Promicanje netolerancije

Ovih dana u hrvatskim se knjižarama pojavila jedna knjiga koja se bavi upravo tom represijom. Riječ je o knjizi koju je napisao trojac mlađih lingvista sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Knjiga o kojoj je riječ nije samo znanstveno djelo, iako jest i to. Ta knjiga je prvorazredni aktivistički čin. To je knjiga koja baca kasetnu bombu u samo srce hrvatske jezične ideologije, ostavljajući za sobom skršene okrajke koje, nadam se, nitko nikad više neće ni pokušati polijepiti. Knjiga o kojoj je riječ je politički možda najvažnija knjiga koja je izišla u Hrvatskoj ove godine. No, pored svega toga, ta je knjiga i zaista sjajno štivo. Jer, osim što je znanstvena knjiga o jeziku, istodobno je i prvorazredna društvena satira.

Knjizi o kojoj je riječ naslov je “Jeziku je svejedno” (Sandorf, 2019.). Autorski trojac koji je potpisuje su anglist Anđel Starčević (1979.), lingvist Mate Kapović (1981.) te romanistica sa specijalizacijom u portugalskom Daliborka Sarić (1979.). U svojoj knjizi autori se razračunavaju s onim što nazivaju “ideologija standardnog jezika” i još više s praksom koju nazivaju “preskriptivizam”. Kao lingvisti, inzistiraju na tome da posao jezikoslovaca nije taj da “popravljaju”, “pročišćuju” i “korigiraju” jezik, nego da proučavaju i opisuju ono što se na terenu s njim doista događa. Njihovo je polazišno uvjerenje, utemeljeno na lingvističkom pravcu koji se zove kritička analiza diskursa, to da standardni jezik nije nipošto samorazumljivi, neutralni i neobojeni idiom koji je “svakome isti”.

Standardni jezik, ističu autori, u onoj je mjeri “normalan” koliko je “normalno” biti bijel ili heteroseksualac ili katolički Hrvat. U naravi, međutim, “standardni jezik” (koji autori dosljedno zovu “standardni dijalekt”) zapravo služi isključivanju, perpetuiranju klasnih odnosa i afirmaciji vladajuće elite. Preskriptivna filologija zapravo je oružana batinaška straža koja čuva taj feudalni burg. “Kakav je to model jezične kulture”, pitaju autori, “koji se promiče izvanjezičnom nekulturnom, omalovažavanjem dijalekata i mjesnih govora, stigmatiziranjem prirodne jezične varijantnosti… izravnim promicanjem netolerancije i pseudologike, urbanim šovinizmom, ksenofobijom te posve subjektivnim preferencijama, koje se prikazuju kao objektivni i znanstveni pogledi?”.

Trio autora u knjizi zasijeca u cijelu povijest razmatranja standardnog jezika u Hrvatskoj. Na tapetu su im generacije hrvatskih filologa, uključujući one poput Radoslava Katičića ili Dalibora Brozovića, kojima autori priznaju izuzetan znanstveni opus, ali ističu da bi, kad bi na tapet stigao preskriptivizam, ti važni znanstvenici najednom ustuknuli i pretvorili se u nadriznanstvene žandare. Uopće ne uočavajući paralelizam između diskursa totalitarnih ideologija i svog vlastitog diskursa, ti su znanstvenici od 60-ih do 90-ih branili “čistoću” standarda jezikom koji je sam bio neuvijeno diktatorski i totalitaran. Standardni jezik, pisali su, mora biti “neumoljiv”, mora biti “čvrsto nepopustljiv”, “čvrsto određen… koliko god to komu bilo milo i drago”.

On se “mora boriti protiv obezvrjeđivanja olakom i nemarnom uporabom”, mora “biti čist”, njemu je “imanentan purizam”, on “ne dopušta odstupanje”. Taj jezik “ima pravo odbiti ono što škodi”, “odbiti to i onda kad se čini mlado, životno, prodorno… što je, nažalost, temelj mnogih lakomislenih zahtjeva”. A što je s onim koji nije voljan ili kadar podčiniti se “nepopustljivoj” liniji s koje “nema odstupanja”? Takav, veli filolog, “ne bi smio uopće javno govoriti”(!). Citati koje sam naveo citati su velikih (i politički konzervativnih) hrvatskih filologa poput Brozovića ili Katičića. Ipak, kad ih čovjek čita pomislio bi da ti ljudi uopće ne pišu o jeziku, nego da je riječ o idejnim smjernicama neke staljinističke kompartije, o brošuri kakvog maostičkog kružoka koji daje članstvu naputke o suzbijanju idejnih skretanja.

Starčević, Kapović i Sarić su nedvosmisleni: u toj opsesiji standardom nema ničeg znanstvenog. Za njih je rasprava između lingvista i preskriptivista jednaka raspravi između astronoma i astrologa ili raspravi između diplomiranog liječnika i internetskog antivakcinista. Razlike je tek u tome, ističu, što astrolog ne predstavlja sebe kao astronoma, dok se preskriptivistički “popravljači” i “branitelji” jezika prema vani (pa i prema svojoj publici) legitimiraju kao stručnjaci koji će stručno objasniti “što je ispravno”. Za trio autora takav “stručni rad” u biti je nadriliječništvo, nešto poput liječenja vorteksom YouTube guruica.

Autori knjige ne propuštaju napomenuti da praktičari takve preskriptivističke ideologije imaju za svoje djelovanje i pragmatične razloge. Prodaju razlikovne rječnike, objavljuju jezične savjetnike i knjige, surađuju u novinama i na radiju, ukratko, zarađuju time što šire jezičnu paniku.

No, kako god taj side business bio ugodan, on nije u korijenu preskriptivističke jezične ideologije. U korijenu preskriptivizma je, naime, stvarna, “prava” ideologija: a ta ideologija je ona konzervativna. “Preskriptivizam se”, pišu autori, “može okarakterizirati kao konzervativna ideologija u jeziku, jer s njim dijeli čitav niz zajedničkih osobina: inzistiranje na statusu quo, stabilnosti… protivljenje jezičnim promjenama… naglašavanje važnosti ‘reda’, tradicije autoriteta… promocija nacionalnog jedinstva… protivljenje ‘anarhiji’… te smatranje nekih pojava u jeziku ‘autentičnima’, a drugih ‘neautentičnima’.”

U jezicima poput engleskog i francuskog cilj takve konzervativne jezične ideologije je petrifikacija društvenih odnosa. Jezik malobrojne učene elite je “pravi”, on vas kvalificira za javni govor, a isključuju se drugi - manje obrazovani, manje bijeli, manje “naši”. Za autore knjige taj mehanizam u nekoj mjeri funkcionira i u Hrvatskoj, no u takvu hijerarhiju zbrku su unijeli što socijalističko nasljeđe, što prestiž dijalekata velikih gradova. U Hrvatskoj, međutim, preskriptivizam ima drugu važnu ideološku ulogu. Kako se hrvatski i srpski standardni dijalekti razlikuju, fetišiziranje standarda služi tome da jasno razgraniči ta dva jezika - jezika koji se, jao nevolje, najednom prestanu baš toliko razlikovati kad dva štokavska govornika počnu u birtiji trkeljati o curama ili sportu.

Preskriptivistička ideologija, ukratko, nije ništa drugo nego oruđe isključivanja drukčijih i drugih, a ta ideologija ima i svoju praktičnu posljedicu. Nju, koristeći termin koji je 1962. skovao norveško-američki lingvist Einar Haugen, autori nazivaju “šizoglosija”. Šizoglosija je stanje nesigurnosti govornika koji je postiđen vlastitim jezikom, pa stoga razvija nesigurnost i strah od jezika. Kako to funkcionira u Hrvatskoj, dobro pamtimo iz 90-ih, kad su se nebrojeni mali ljudi u strahu da ne bi “pisali srpski” dovijali i koristili “nazočovanja” i “koštovnike”.

Što je najgore, ističu autori, praktičari preskriptivne filologije potpiruju takvu šizoglosiju. Oni šire moralnu paniku oko jezika koji je navodno masakriran i napadnut, potpirujući denuncijantsku atmosferu u društvu. Tako autori navode niz primjera gdje se u radijski eter javljaju uzrujani građani koji dojavljuju “nepravilnosti” u javnom govoru, kako su valjda 1960. dojavljivali idejna skretanja UDBA-i.

U čitavoj preskriptivističkoj ideologiji, dakako, osobito mjesto ima permanentni boj protiv tuđica. On je samorazumljiv, jer “tko uopće voli uljeze u svojoj kući” (Nives Opačić), jer “tuđice slabe otpornost nacionalnog bića” (Stjepan Babić), one “zamagljuju značenje” (Sanda Ham), “vrebaju iz busije”… Džihadu protiv tuđica autori u knjizi ne posvećuju jako veliki prostor jer to nije glavna tema knjige. Ali, jasno pokazuju do koje je mjere taj boj socio-politički selektivan.

Preskriptiviste kudikamo više smetaju srbizmi, turcizmi ili rusizmi nego posuđenice iz njemačkog i češkog. Pritom autori efektno uspoređuju sličnost ksenofobnog diskursa u jeziku i čistog rasizma. Izgovori li netko rečenicu “nemam ja ništa protiv crnaca, ali…”, bit će jasno poiman kao rasist, dok je taj diskurs kad je jezik po srijedi prihvatljiv. Paralelizmi s rasizmom još su uočljiviji kad preskriptivisti pišu o tuđicama skovanim iz više jezika. Tako se riječ “lopovluk”, sačinjena od mađarske riječi i turskog sufiksa, u jezičnoj kolumni izrijekom opisuje kao “nakaza” (!), baštard miješane krvi, nedostojan rasne čistoće.

 

Najzabavniji dio

U teorijskom uvodu troje je autora lingvistički i politički analiziralo ideologiju standardnog jezika i sasjeklo preskrpitivističke dogme poput povrća za wok. No, najpapreniji i najzabavniji dio knjige je drugi, u kojem autori navlače kaljače i gumene rukavice te zaranjaju u dubine praktičnog hrvatskog preskrpitivizma. Primjere najčešće nalaze kod nekoliko najproduktivnijih jezičnih savjetodavaca: u medijskih prilozima i knjigama Nives Opačić, Marka Alerića, Sande Ham, Vladimira Vratovića. No, kao bizarnost, to vrijedi zabilježiti, među vrelima preskriptivizma nalazi se i, pazite sad - “Jezični priručnik Coca Cole HBC Hrvatska”, koji je 2011. izdala korporacija Coca Cola HBC Hrvatska d.o.o!

Analizirajući praktično razizemlje jezičnog preskriptivizima, autori analiziraju desetke učestalih i nerijetko samorazumljivih primjera “lošeg govora” ili “lošeg pisanja”. Može li se “ići na vikendicu”? Jesu li “dresovi na kockice”? Može li se “ispijati kava”? Je li doista krivo koristiti “ispred” umjesto “prije”, “preko” umjesto “više”, “zadnji” umjesto “posljednji”, “poravnati” umjesto izjednačiti”? Je li remen “kožni” ili “kožnat”? “Sport” ili “šport”? “Zbrinjava” li se otpad doista? Riječ je o jezičnim “nepravilnostima” koje su se masovno i dugotrajno uvriježile u govornom jeziku više hrvatskih regija, a za preskriptiviste su crvena krpa i gorki primjer jezične dekadencije.

Starčević, Kapović i Sarić latili su se minucioznog posla da njihove argumente smrve u sječku. Pokazuju da većina preskriptivista u obrani “ispravnog hrvatskog” koristi krive i nedosljedne analogije, da ignorira ili selektivno prihvaća metonimiju u jeziku, da se poziva na dvojbene, a često i krivotvorene etimologije. U jednom će slučaju inzistirati na pisanju koje odaje njemačku etimologiju (“šport”) u drugom neće (nema “špecijaliteta”). Smetat će im kad “palimo” TV (jer TV ne gori), ali neće kad se pali auto. Pozivat će se na tradiciju koja ovjerava “ispravno”, premda bi se banalnom provjerom u rječniku moglo ustanoviti da upravo “nepravilni” oblik, recimo, postoji kod Gundulića, Kašića ili Palmotića.

U nekim slučajevima, argumentirajući “ispravnost”, posežu za prijesnim klasnim kičem - autorica, recimo, uzdiže vremena kad je bila “posjetnica”, a ne “podsjetnica” zato što su tada fini ljudi posjetnicom najavljivali vižitu. Ili, preferira “prečac”, a ne “prečicu” jer se sjeća prečaca kojim bi dohodila do Dverca.

 

Društvena satira

Neki primjeri koje autori navode do te su mjere bizarni da se doimaju kao da su izmišljeni u satiričke svrhe. Tako Sanda Ham propisuje da je “dvjesta kuna” doista “dvjesta” ako je riječ o jednoj novčanici od 200 kn, ali da je “dvjesto” ako je više novčanica u ukupnoj vrijednosti 200 kn. Vladimir Vratović se buni protiv riječi “papirologija” jer je to, ipak, znanost o papirusima, a Nives Opačić se svađa s hit-pjesmom “Ti si mi bila u svemu naj”, jer se ne zna, u čemu naj?

Opačićki smeta i fraza sportskih novinara “ne polazi za nogom” (piše: “u frazeme, dakle - ne dirati!”), a Vratovića užasava što njegovi kolege biolozi koriste riječ “populacija” za, recimo, populaciju oslića ili krpelja. Ham iz nekog razloga drži da “šef” ne može biti “države” nego samo šef kuhinje. Ona tako predlaže da se “Antarktik” ipak zove “Antarktika” nudeći za to argument da su - svi drugi kontinenti ženskog roda?! Autori knjige na to jetko predlažu da se onda i februar odsad zove “veljač” jer su svi drugi mjeseci muškog roda. Vratović se, recimo, snebiva nad strahotom da se marka kave, koja je ženskog roda, naziva muškim latinskim pridjevom Bonus, umjesto ženskim Bona. Autori knjige na to podrugljivo domaću kako se i popularni sir, budući da je “sir” muškog roda, ne bi trebao zvati Zdenka, nego - Zdenko?

Dio knjige u kojem se izruguju s preskriptivističkom praksom doista je najzabavniji i nerijetko se pretvara u istinski šaljivu društvenu satiru. No, iza tog smijeha u grlu ostaje gorkast okus. Jer, Starčević, Sarić i Kapović u svojoj knjizi pokazuju da postoji jasna analogija između ideološkog mrcvarenja u jeziku i ideološkog mrcvarenja uokolo, u hrvatskom društvu. Kult “ispravnosti” i “čistoće”, borba protiv lokalnih specifičnosti i raznolikosti, utjerivanje šizoglosije i ideološkog straha, šovinizam, strah od tuđina, strah od manjina, forsiranje umjetnog jedinstva i apovijesna želja za zamrzavanjem promjena nisu samo karakteristike jezične ideologije. One su frapantno nalik svemu onome što se događa u hrvatskom društvu negdje od šatoraškog pokreta i klerikalnih referenduma do danas.

U završnici knjige autori se pomalo i “autaju” iznoseći vlastiti (jezikoslovni) kredo. Pozivaju na “borbu protiv jezične diskriminacije”, “protiv imaginarnog i zadrtog kvazistandardnog dijalekta”, “za afirmaciju svih dijalekata”, “za spontani razvoj”, “za toleranciju različitosti”, za standardni dijalekt koji “će biti fleksibilan”, dostupan i što bliži svim članovima društva”, a ne samo “imućnijem/obrazovanijem”.

Čitajući taj dio knjige, čovjek nalazi cijeli jedan mali jezikoslovni program. Ali, rekao bih, i ne samo jezikoslovni. Jer, iza takve liberalno-uključive jezične politike provirila bi i jedna druga, liberalno-uključiva Hrvatska. Kamo sreće da takvu zemlju dočekamo. Ali, dok je ne dočekamo, hajmo napraviti bar nešto, bar prvi korak. Recimo - oteti im uzapćeni jezik.

Tagovi

Izdvajamo