S obzirom na instantnu i svekoliku dostupnost albuma putem streaminga, svatko od vas može bez problema, prema vlastitim preferencijama i ukusu, relativno lako sastaviti listu najboljih izdanja 2018. godine. U tom smislu, ovaj popis samo je jedno moguće viđenje inozemne glazbene produkcije ili pokušaj dugogodišnjeg kroničara da sebe i vas podsjeti na albume koji su mu se tijekom godine na izmaku dopali.
Ponovno, top-liste najpopularnijih izvođača i izdanja, jer teško je danas govoriti o realnoj prodaji, kao i ovi ili oni pop-trendovi, bile su (ovom kroničaru) manje bitne od onoga što je (ovome sastavljaču) u konačnici najvažnije: kvalitetne glazbe koja potiče na razmišljanje.
1. Rolling Blackouts Coastal Fever
Hope Downs
Australska glazbena scena ponovno je vraški uzbudljiva, a među mladim izvođačima - i to s najboljim albumom godine svjetske glazbene produkcije - valja izdvojiti Rolling Blackouts Coastal Fever iz Melbournea, koji nastavlja niz briljantnih australskih i novozelandskih rock i pop-sastava poput The Go-Betweensa i The Triffidsa, The Chillsa i The Clean, uz estetsku i stilsku srodnost s R.EM., Television, Big Star, Dinosaur Jr. i The War On Drugs. Da ih sretnete na ulici, vjerojatno biste mrtvi hladni prošli pored tih momaka jer se ni po čemu posebnom ne izdvajaju, no preslušate li njihov debi album “Hope Downs”, teško da ćete ih zaboraviti.
S postavom od čak tri gitarista (Fran Keaney, Tom Russo, Joe White) koji ispred kompaktne ritam sekcije (Joe Russo, Marcel Russie) ravnopravno dijele uloge pjevača i autora pjesama, podsjećaju i na Beatlese svojedobno, ali Fab Four ipak nisu prva referenca za ovu petorku, kao ni Beach Boys ili Byrds premda i odjeke spomenutih čujem u pjesmama Rolling Blackouts Coastal Fevera. Njihov debi album “Hope Downs” prije svega je zavodljivi gitaristički soundtrack ljeta, kad oslobođen svih stega i briga, barem ta dva-tri tjedna, lijeno krstariš cestom ili blejiš u more.
Pa slušaš kako njih trojica nepodnošljivo lako, no zapravo filigranski vješto pletu sunčano gitarističko jangle-pop pletivo, ali kroz tople vokalne harmonije pitaju i “od čega bježiš?” Unatoč tom pitanju, “Hope Downs” je ultimativno uglazbljenje eskapizma, žudnje za onime gdje bi želio živjeti i što bi volio raditi, maštanja o utočištu i idealna zvučna kulisa nasušno potrebne dokolice.
2. The Breeders
All Nerve
“All Nerve” donosi oštrinu, tenziju i dinamiku kakvu smo zapamtili na “Pod” i “The Last Splash”, a takve recepture ne valja mijenjati jer malo je bendova koji se tako efektno znaju poigravati prekidima unutar pjesama, odnosno iz fragmenata uvjetovanih “kreni-stani-kreni” dramatikom sagraditi tako neobičnu strukturu pjesama. Ponovno je ovdje i neodoljivi sraz slatkoće glasa Kim Deal i abrazivnosti instrumenata, no ono što me “puklo” kad sam prvi put čuo “All Nerve” je osjećaj koji sam imao i kad sam 2015. godine prvi put čuo povratnički, također nakon desetogodišnje pauze tada objavljen “No Cities To Love” alter-rock trija Sleater-Kinney. Taj se osjećaj svodi na dojam da su “veteranke” alter-rocka danas kapacitiranije iznjedriti klasik nego njihovi “potomci”. Eksplozija ekstaze, nervozna i našpanana za izludjeti, slatka i zavodljiva do bola.
3. Idles
Joy As An Act Of Resistance
Nastavljajući se na The Fall i Public Image Ltd., Crass i Sex Pistols, The Birthday Party i The Pop Group, Idles su beskompromisni i oštroumni, neugodni i drski, avangardni i drugačiji od sterilne, anemične i bljutave matice suvremene pop glazbe, a da pri tome nisu izgubili na zabavnosti i pozitivnosti te poticanju na razmišljanje i zajedništvo oko ideja za koje se, unatoč svemu, vrijedi boriti. S pojačalima odvrnutima na jedanaest i gitarama oštrim poput lovačkog noža, bubnjevima i basom od kojih se drmaju temelji i njihova “kluba” Batcave te s vokalom ciničnog i maničnog Joea Talbota nalik lavežu, režanju i ugrizu rotvajlera, čini se da nisu ni osjećajni ni inkluzivni, no poanta je posve suprotna. Oni laju na moćne i zle, a štite slabe i dobre.
4. Parquet Courts
Wide Awake!
U Tvornici kulture 2015. godine osvojili su me srazom nazubljenih akorda i elastičnih solaža, poletnosti i čvrstine ritam-sekcije te izmjenom čak trojice vokalista za mikrofonom. Danger Mouse je, pak, efektno pojačao dosad naslućivanu melodioznost i emotivnost, a da pri tome nije otupio oštricu i neurotičnost Parquet Courtsa. Sveze s Wire i The Fall, Velvetima i Strokesima, odnosno s Minutemen i Black Flag ostale su intaktne, no u prvi plan iskočile su i one s Talking Headsima, plesnost i funkoidnost, slatkoća bubble-gum popa 60-ih, psihodelija ranih Pink Floyda i utjecaj The Stranglersa kao drugačijeg punk-rock benda 70-ih.
5. Young Fathers Cocoa
Sugar
“Cocoa Sugar” je pop-album, ali toliko drugačiji od kurentne pop-glazbe da ga je gotovo nemoguće svrstati u nju, a Young Fathers škotski rap trio koji uspješno bježi od niza klišeja današnjeg hip hopa. Njihova glazba je zasnovana na plesnim ritmovima i elektronskim teksturama, ali nema nikakve veze ni s onime što danas poimamo pod plesnom elektronskom glazbom. Unatoč zabavnosti, donose dozu avangardnosti kakvu gotovo i ne susrećemo na top-listama. U tom je smislu “Cocoa Sugar” alternativa današnjem popu, prilično zasnovana na sličnim postulatima na kojima se temeljio post-punk, Krautrock ili elektronska glazba kasnih 70-ih i ranih 80-ih.
6. Kamasi Washington
Heaven And Earth
Kamasi svijet promatra izvana, a onda podastire kako ga poima u sebi; poput zapaženog sukoba i smirenja koje pokušava pronaći u svojoj duši, a nastojeći činiti dobro glazbom. Kako sebi tako i slušateljima. Pri tome se etablirao ne samo kao titan saksofona i čvrsti vođa velikih sastava, nego i kao fascinantni skladatelj i vizionarski “afrocentrist iz Los Angelesa” koji lakoćom stapa jazz s raznim drugim glazbenim stilovima. Zbog te širine i transžanrovskih skokova “Heaven And Earth”, baš poput “Epica” i “Harmony Of Difference”, može biti izuzetno zanimljiv i onima koje ne zanima striktno jazz nego i funk i gospel, soul i blues, afro-beat i reggae, pa i hip hop i rock kao dio afro-američke glazbene tradicije.
7. Brandi Carlile
By The Way, I Forgive You
Zamislite kako bi zvučala Adele da pjeva country, Chrissie Hynde iz Pretendersa da se upusti u folk, Loretta Lynn da uroni u americanu, Emmylou Harris da uđe u baroque-pop, Lucinda Williams da ima nježniji glas, Patsi Cline da je netko reinkarnira u vrhunsku kantautoricu 21. stoljeća i bit ćete blizu neodoljivosti 37-godišnje Brandi Carlile čiji je osjećaj za melodije ravan onome Carole King i senzualnosti k.d. lang. Ukusno orkestrirani “By The Way, I Forgive You” - grandiozno djelo o ljubavima i posrnućima običnih ljudi - zvuči i kao da ga je 45 godina nakon klasika Krisa Kristoffersona iznjedrila njegova imaginarna kći.
8. Marianne Faithfull
Negative Capability
Uz znakovito odabrane obrade, “As Tears Go By” Stonesa kojom je prije više od pola stoljeća počela karijeru i “It’s All Over Now, Baby Blue” Dylana, Marianne na albumu “Negative Capability” sugerira dovršetak životnog kruga i dočarava za čime žali, premda je živjela i ono o čemu mnogi mogu samo sanjati. Kroz osam ostalih pjesama - napisanih uz Eda Harcourta, Nicka Cavea, Marka Lanegana, Barryja Reynoldsa i Roba McVeya - ostavlja dojam depresivne plemkinje koja se s vlastitom smrtnošću bori poput Leonarda Cohena na albumu “You Want It Darker” i Johnnyja Casha na “American Recordings” izdanjima.
9. Mark Lanegan & Duke Garwood
With Animals
Poduža je niska onih koji su kroz glazbu duboko zašli u tminu svoga postojanja, no “With Animals” je toliko mučan da se čak i najmračnija djela Jeffreyja Leeja Piercea, Jima Morrisona, Loua Reeda, Leonarda Cohena i Iana Curtisa doimaju relativno zabavnima. Potragu za smislom, ljubavlju i spasenjem - glasom i stihovima Lanegan, gitarom i ritmovima Garwood - odvode s onu stranu ogledala koje dijeli život i smrt. Slušatelj ne samo da osjeća ledenu jezu kako mu klizi kralježnicom, nego gotovo da čuje i zveket kostiju u nekoj grobnici bez tračka svjetla u kojoj njih dvojica pretresaju uzaludnost postojanja i besmisao konačnog kraja.
10. Arctic Monkeys
Tranquility Base Hotel & Casino
“Tranquility Base Hotel & Casino” otkriva se kao elegantno, inteligentno i intrigantno strukturiran set labavo povezanih pjesama koji istovremeno i ruši i gradi pravila o tome što neki rock album može, ali i ne mora biti. Pri tome treba biti fer i istaknuti kako je novi album Arctic Monekysa više autorski projekt Alexa Turnera, nalik transformativnim djelima Davida Bowieja, Loua Reeda i Iggyja Popa iz sredine 70-ih. Kako god, to ne umanjuje ni (soničnu) ljepotu, ni (autorsku) zanimljivost (acid) putovanja (virtualnim) svijetom i (imaginarnim) svemirom (rock zvijezde) Alexa Turnera u (space pop) kapsuli Arctic Monkeysa.
11. Elvis Costello
Look Now
Posrijedi je baroque-pop album kojim Costello podsjeća na perfekcionizam s “Imperial Bedrooma” (1982.) i eklektičnost “Trusta” (1981.) te kolaboraciju “Painted From Memory” (1998.) s genijem baroque-popa Burtom Bacharachom koji gostuje i ovdje. Jakim autorskim skladbama u baroque-pop aranžmanima odjekuje koliko Elvis obožava i soul i rhythm & blues, a tu i tamo prostruji i dašak jazza jer glasovir je ovdje u pratnji gudača glavni instrument. Van Costellovova opusa, “Look Now” je po mnogočemu srodan nedavnim albumima Paula McCartneyja “Egypt Station” i Paula Wellera “True Meanings”.
12. Cowboy Junkies
All That Reckoning
“All That Reckoning” je najpolitičniji album Cowboy Junkiesa u karijeri, na tragu komentatorskih i protestnih pjesama starih folk junaka Amerike, no ipak ustrojen kao suvremeno i globalno razumljivo djelo americane u kojem se odražava svijet oko nas. Svirka je magična i hipnotična, a zvučna slika panoramsko pretapanje ljepote i radosti, jada i očaja, napetosti i nervoze, smirenja i ugode. Grandiozno i važno djelo, ništa manje bitno od priča Alice Munroe, no imamo li u hektičnosti današnjice, neurotičnosti svakodnevice i silovite preužurbanosti svijeta vremena na miru čuti i/ili pročitati, apsorbirati i shvatiti takva djela?
13. Kacey Musgraves
Golden Hour
Uz slavljenje života i ljubavi, Kacey uvodi i niz motiva i tema kakve u country glazbi, čak ni nakon filma “Planina Brokeback”, gotovo nismo nalazili. Primjerice, odjavna balada “Rainbow” je lijepo obraćanje “LGBTQ omladini” dok u 80-ak sekundi kratkoj skladbi “Mother” prepričava kako joj nedostaje majka dok je pere “trip” koji je čvaknula na turneji. Uz to, Kacey svoju country glazbu promišlja “futuristički”, uključivši i datpunkovski disco u “High Horse”, imajući vjerojatno na umu i “cosmic american music” pokojnog hippie kauboja Grama Parsonsa koji je na svoj način koncem 60-ih i ranih 70-ih širio tematske obzore i glazbene vizure country glazbe.
14. Anna Calvi
Hunter
Požuda je i prije bila pogonsko gorivo ove predatorice, kadre tankoćutno izložiti svoju strast i glad, ali na “Hunteru” kao da je uključila turbo-punjač za koji smo samo slutili da ga posjeduje. Ako je u početku djelovala poput junakinje iz nekog filma Davida Lyncha, više stilizirana nego stvarna, sada je to žena od krvi i mesa koja se za plijen i dojmljivost pjesama nadmeće i s kolegama poput Nicka Cavea ili Marka Lanegana. Baš poput Patti Smith koja se željela nadmetati s Dylanom ili Springsteenom, a ne samo s Joni Mitchell ili Joan Baez. Patti je željela biti ravnopravna, to želi i Anna.
15. Courtney Barnett
Tell Me How You Really Feel
“Tell Me How You Really Feel” manje je razbarušen od prvijenca “Sometimes I Sit And Think, Sometimes i Just Sit” australske kantautorice Courtney Barnett i manje upućen na odnose drugih, ali zato fokusiraniji i s još čvršćim pjesmama kojima promatra samu sebe. Ono što podjednako ili još više sjaji je ponovno nevjerojatna sposobnost da iz naizgled banalnih rifova - slijedeći valjda i onu Reedovu “jedan akord je u redu, dva su već na granici, a s tri si već u jazzu” - sazda tako ljepljive i pamtljive rock’n’roll pjesme.
16. John Grant
Love Is Magic
“Love Is Magic” u produkciji Paula Alexandera (Midlake) i Bengea (Wrangler) iskusnijeg slušatelja vraća u doba kad su revolucionarna pop-djela bila moguća. Kontrapunktiranjem radiofoničnog i avangardnog, komercijalnog i eksperimentalnog, normalnog i pomaknutog, elektronskog i akustičnog Grant želi pružiti nešto novo i drugačije dok podsjeća na koji su način za same autore, posljedično i za popularnu glazbu, drugačijima u svoje vrijeme bili “The Idiot” Iggyja Popa, “Low” Davida Bowieja, “III” Petera Gabriela, “Tin Drum” Japana, “Before And After The Science” Briana Enoa, “Phaedra” Tangerine Dreama, “Trans-Europe Express” Kraftwerka, “Metamatic” Johna Foxxa.
17. Gruff Rhys
Babelsberg
I ranije je lider velške grupe Super Furry Animals bio sklon konceptualnim djelima poput “Hotela Shampoo” ili “American Interiora”, a i “Babelsberg” donosi priču, ali ne o istoimenom mjestu blizu Berlina nego o tornju kojim bi se čovječanstvo uspelo do raja, no zbog kojeg završava u paklu. Ipak, orkestracije 72-članog BBC National Orchestra Of Wales nisu ništa manje od rajskih pa je “Babelsberg” ujedno i primjer raskošnog, no ukusnog baroque-popa kakvom Gruff teži. Blisko je to djelima Burta Bacharacha, Leeja Hazlewooda i Glena Campbella, ali i Jarvisa Cockera, Marca Almonda i Richarda Hawleya.
18. Paul Weller
True Meanings
Našavši novo utočište u nostalgičarskom, idiličnom i bajkovitom folku koji ipak donosi s karakterističnim odmakom - jer ima ovdje i soula i countryja te komornog i simfonijskog popa, pa čak i uporabe sitara - Weller je i u tako kasnoj fazi karijere uspio ponuditi nešto drugačije od onoga što je stvarao prije. Naglašeno osobni, nježni i introspektivni “True Meanings” spada u red njegovih najljepših, najosjećajnijih i ponajboljih albuma, a da mu autor nije stari hipik ili čovjek koji je izrastao pod utjecajima Younga, Stillsa, Crosbyja i Nasha ili Richarda Thompsona, Nicka Drakea i Berta Janscha, nego bivši panker iz The Jama.
19. Cat Power
Wanderer
Nakon soulom osjenčanog “The Greatest” (2006.) uslijedio je “Jukebox” (2008.) s obradama, a potom i izlet u electro-pop vode “Sun” (2012.). Cat se sada, ne želeći krenuti stopama Adele kako su je nagovarali u Matadoru, vratila s low-key, folk i bluesy albumom “Wanderer” za Domino na kojem zvuči poput Loua Reeda, Antonyja Hegartyja ili Jeffa Buckleyja u najšparnijim izdanjima. I ta joj šturost, zahvaljujući revitaliziranom glasu u napetim pjesmama s tek jednim-dva instrumenta prisutnima u isto vrijeme, perfektno pristaje. Kao da iznova proživljava najmračnije dane, ali sada slaveći što je smrti izbjegla za dlaku, a ne više na rubu samoubojstva.
20. Neneh Cherry
Broken Politics
Sumračno djelo s raskrižja trip hopa, zakutaka elektronske i akustične glazbe, duba, soula i jazza, uz gostovanje Roberta “3D” Del Naje iz Massive Attacka, semplove Kinga Tubbyja i Ornettea Colemana s kojim je često surađivao njezin očuh Don Cherry. “Broken Politics” na kojem se ukrštaju osobne teme i globalni problemi, ljubav i izdaja, nježnost i surovost te potraga za tračkom svjetla u sve mračnijem stanju svijeta još je jedna potvrda lakoće kojom Neneh Cherry savija glazbene stilove dok pjeva glasom i tehnikom koji u sjećanje prizivaju Ninu Simone i Joni Mitchell, Nonu Hendryx i Poly Stirene.
21. Underworld & Iggy Pop - Teatime Dub Encounters (EP)
22. Pusha T - “Daytona” (EP)
23. Jeff Tweedy - Warm
24. Spiritualized - And Nothing Hurt
25. Charles Lloyd & The Marvels + Lucinda Williams - Vanished Gardens
26. Donny McCasslin - Blow
27. Paul McCartney - Egypt Station
28. Johnny Marr - Call The Comet
29. Kurt Vile - Bottle it In
30. J Mascis - Elastic Days
31. Car Seat Headrest - Twin Fantasy (Face To Face)
32. Iceage - Beyondless
33. Superchunk - What A Time To Be Alive
34. Manic Street Preachers - Resistance Is Futile
35. Shame - Songs Of Praise
36. Neko Case - Hell-On
37. Lori McKenna - The Tree
38. The Good, The Bad And The Ugly - Merrie Land
39. Seun Kuti - Black Times
40. Janelle Monae - Dirty Computer
41. Leon Bridges - Good Thing
42. The James Hunter Six - Whatever It Takes
43. Shannon And The Clams - Onion
44. Fatoumata Diawara - Fenfo
45. Bombino - Deran
46. Shooter Jennings - Shooter
47. Willie Nelson - Last Man Standing
48. John Prine - The Tree of Forgiveness
49. Deafheaven - Ordinary Corrupt Human Love
50. Low - Double Negative
51. Clutch - Book Of Bad Decisions
52. Brian Fallon - Sleepwalkers
53. Marlon Williams - Make Way For Love
54. Jerry David DeCicca - Time The Teacher
55. Father John Misty - God’s Favorite Customer
56. Franz Ferdinand - Always Ascending
57. Jim James - Uniform Distortion
58. Alejandro Escovedo - The Crossing
59. Bettye LaVette - Things Have Changed
60. Michael Buble - love
61. Prince - Piano & A Microphone
62. BRMC - Wrong Creatures
63. Calexico - The Thread That Keeps Us
64. Rosanne Cash - She Remembers Everything
65. Mary Gauthier - Rifles And Rosary Beads
66. Odetta Hartman - Old Rockhounds Never Die
67. David Byrne - American Utopia
68. Jack White - Boarding House Reach
69. Stephen Malkmus & the Jicks - Sparkle Hard
70. Ryley Walker - Deafman Glance
Hrvatska
Neočekivano sjajna godina
Paradoksalno, već drugu godinu zaredom kvaliteta hrvatske glazbene produkcije raste, obrnuto proporcionalno višegodišnjem padu prodaje CD-a koji još ni danas nije supstituiran zaradom od streaming servisa. LP ploča i dalje je tek predmet žudnje za konosere i hipstere. Doduše, takvi su i svjetski trendovi, no bojazan da bi se u Hrvatskoj izdavači i izvođači mogli sustegnuti od albuma zasad se nije pokazala opravdanom. Naročito ako u ovu jednadžbu uvrstimo bandcamp.
Bit će da prava s naslova emitiranja (zahvaljujući HDS/ZAMP-u) spašavaju glazbeno izdavaštvo i autore, a izvođače dobro posjećeni, pa i rasprodani nastupi uživo, samostalno ili u festivalskim paketima, pogotovo u Zagrebu. Raduje i širina glazbenog spektra iz kojeg je ovaj kroničar bez problema sastavio izbor od dvadeset albuma što u državi s manje od četiri milijuna stanovnika nije malo, no tko će sutra svirati i snimati? Doslovce su nijanse odlučivale o ukupnom poretku.
1) The Strange
Echo Chamber
Ako više nemamo The Bambi Molesterse, ipak imamo The Strange čiji je “Echo Chamber” album visoke svjetske kvalitete premda, uz važan pjesničko-vokalni doprinos američko-slovenskog državljanina Chrisa Eckmana, potječe iz države u kojoj se malo što zna proizvesti na takvom nivou. Ako je “Nights Of Forgotten Films” bio surf-rock album s vokalom i pokojim ornamentom americane, “Echo Chamber” je drugačiji i bitno šire postavljen jer ga pletivo predivnih twang gitara, elegičnih puhača i finih klavijatura, uz štrajhove ukusnih gudača, prvenstveno smješta u baroque-pop u dosluhu s djelima Leeja Hazlewooda, Scotta Walkera, Van Dyke Parksa, Burta Bacharacha, a ima ovdje i country-soula, funk-rocka i drugih stilskih detalja.
Eckmanu kao srodniku Cavea, s čijim nekadašnjim suradnikom Hugom Raceom ima i sastav Dirtmusic, takav ugođaj i takva širina još više pašu. Njegov bariton u stihovima s motivima bijega u nepoznato - negdje na rubu s čije jedne strane mami zasljepljujuća ljepota, a s druge prijeti apokaliptična tama - navodi slušatelja da je “Echo Chamber” dojmljiviji od (ne samo) posljednjih albuma Calexica, Lambchopa, Giant Sanda, Tindersticksa, The Decemberistsa. Besprijekorna estetika i stilski perfekcionizam. “Echo Chamber” za svjetsku distribuciju u veljači objavljuje Glitterhouse Records koji je za Europu objavljivao albume Nirvane, Mudhoney, Screaming Treesa, The Walkaboutsa i drugih.
2) Goran Bare & Majke
Nuspojave
Bare je i ranije kopao po najmračnijim zakucima svoje duše osvijetljenim tek rijetkim proplamsajima sreće, odnosu ljubavi i ovisnosti, čovjeka i Boga, pojedinca i društva. Čak i u takvoj konstelaciji “Nuspojave” se doimaju jednim od impresivnijih radova u opusu proroka i derviša kojeg jedan tren štuju, a već drugi pljuju. Težak je to put u srce tame, možda i čudan, ali i svakako nadahnut, lijep i cjelovit album s izvrsnim omjerom čiste snage i prljavog zvuka, grubosti i nježnosti, kosti i mesa. To je i glazbeni iskorak istinski velikog pjesnika kojeg se u “poznijoj” fazi karijere mnogi ne bi usudili poduzeti, ali ne i posve “Krautrock album”, kako mi je Bare u jednom razgovoru na utrinskom placu najavio uoči izlaska albuma. “Nuspojave” se mogu dovesti u korelaciju s Krautrock odjecima na “The Idiotu” Iggyja Popa i u težim pjesmama iz “berlinske faze” Davida Bowieja.
3) Edo Maajka
Put u plus
Kako god okrenuli, svi smo mi kroz povijest bili migranti, a u svjetlu ovodobnih migracija to je i potka albuma “Put u plus” Ede Maajke koji je u svom životu bio i izbjeglica od rata u Bosni, ali i uspješan reper koji je zbog ljubavi odabrao Izrael za novu domovinu. Istodobno, sve više ljudi s Balkana odlazi put Sjevera i Zapada, ali i tamo se osjeća strah od sukoba civilizacija, a mi ćemo se ovdje opet ponosno nazivati “predziđem kršćanstva” dok s Istoka i Juga stižu horde unesrećenih ratovima.
“Put u plus” Edin je povratak živoj svirci na albumu na kojem Yogi Lonich (gitara), Mirsad Dalipi (bubnjevi), Toni Starešinić (klavijature) iz trija Chui i Mario Rašić (bas) stvaraju “udar” nalik imaginarnom “sudaru” Sly & The Family Stonea, The Last Poetsa, Gil-Scott Herona, Wara, Santane, Jimija Hendrixa, Rage Against The Machine, Beastie Boysa, Public Enemyja, Living Coloura, Bad Brainsa i Body Counta. Edo Maajka velik je i važan pjesnik koji nepogrešivo prepoznaje znakove apokalipse pa pjeva o njima shvaćajući da je dužnost umjetnika upozoravati na zlo.
4) Šumski
Ostrvo ledenog kita
S tkanjem Kraut i prog-rocka, post-punka i afričkih dezena dugoočekivano “Ostrvo ledenog kita” Šumskih bilo bi razumljivo i Davidu Byrneu, Wayneu Coyneu, Jeffu Tweedyju, Thomu Yorkeu, Brianu Enou, Damu Suzukiju i njihovim mlađim epigonima. Nama predstavlja dajžestiranu priču o životu slobodoumnih ljudi, rođenih u 60-ima i 70-ima, koji su shvatili da ovdje nepodnošljivo “zaudara na fašizam” otkako “počeo je rat”, a koji se četvrt stoljeća kasnije, “žutih zubiju i sijede brade u sivom džemperu na kopčanje”, prisjećaju mladosti. Ni danas nije bolje pa jedni “prijatelji sele na selo”, drugi na Zapad “bježe od mraka”, ranije iseljeni iz ove žabokrečine osjećaju se “izgubljeni u prijevodu” , a uz vrckaste melodije svi čekamo polagano umiranje.
5) Detour
TourDetour
Nakon tranzicijskog albuma “Detour 10” (2016.) na kojem je kroz prerade starijih pjesama Nenad Borgudan predstavio Ginu Victoriju, došlo je vrijeme i za novi album “TourDetour”, ranije najavljen singlovima “Biram”, “Bez tebe”, “Zaljubila sam se”, “Vikend” te nedavno duetom “Skrivena”. Tih pet pjesama čini polovinu dosad najkoherentnijeg i najboljeg albuma Detoura. Ni ostatak nije za baciti, pogotovo ne socio-politički intonirane “Biram”, “Psihopatijo bajna” i “Brod tone” koje je otpjevao Borgudan, a i Gina je u pratnji sigurnog benda spremna za uskakanje iz baroque-popa u acid-jazz, iz neo-folka u soft-rock, iz komornijeg popa u raskoš soula.
6) Mile Kekin
Kuća bez krova
Adolescentske ljubavi i brak u srednjim godinama, bezbrižno krstarenje cestom i ne uvijek ugodno putovanje kroz život, odrastanje i roditeljstvo, domovina i tuđina, osobna sreća i društvena neuroza, dobri i loši momci... Takve teme Mile je s vrsnim glazbenicima - u mekoj i širokoj, toploj i organskoj produkciji aranžmanski potkovanog Denykena - ozvučio srednjestrujaškim rock’n’rollom posutim zrncima folk, country, gospel, soul i blues prašine u dosluhu s putešestvijama Brucea Springsteena, Toma Pettyja, Johna Mellencampa i Briana Fallona.
7) Vojko V
Vojko
Dok Krešo Bengalka u gangsta-rap stilu neumoljivo secira najmračnije strane života svoga grada. Vojko je skloniji trapu i “nema problema” životnom stilu čak i kad se dotiče splitskih i hrvatskih anomalija. Njegovi likovi u “Kako to” za loše poslovanje duhovito optužuju Vladu, Srbe i masone, sve samo ne sebe, Vojko je izvukao živu glavu i u suradnji s Tončijem Huljićem u hitu “Pasta Italiana”, a pored navedenih “Zovi čovika”, “Rođendan”, “Cilit beng” i “Hip hop” predstavljaju okosnicu albuma koji nije samo jači od dometa Dječaka, nego uz “Split Zoo” Kreše Bengalke predstavlja i izazov rap veteranima poput TBF-a, Ede Maajke, Tram 11, Kandžije i Elementala.
8) Ogenj
Domaj
Ogenj se doima poput autohtonog folk-rock i country-punk hibrida Flogging Molly i The Poguesa, Mumford & Sonsa i The Levellersa, ali bez kopiranja, a u Tomeku ima i nešto od duha Joea Strummera i Bona Voxa. Debi Ognja sadrži pregršt potencijalnih, ako ne radijskih hitova zbog kajkavštine, onda barem koncertnih favorita koji lako ulaze i dugo ostaju u uhu, poput napitnice “Hote, hote” i vrckaste “Lepe Mare”, blistave “Te tvoje joči” i nabrijane “Fakinske” ili balada “Srce išče” i “Tebi”.
9) Edi East Trance
Blues Sumpor
Najsrodnije “Sumporu” rane su ploče Jon Spencer Blues Explosiona i The Black Keysa i prva izdanja etikete Fat Possum na kojoj su prvi put osvanuli ili iznova pokrenuli davno zamrle karijere posljednji iskonski crni bluzmeni Mississippija poput R. L. Burnsidea, Juniora Kimbrougha, T-Modela Forda i drugih. “Sumpor” je u dosluhu i s posljednjim albumom The Rolling Stonesa “Blue & Lonesome”, uz jednu bitnu razliku; ovo su nove pjesme u kojima je seks glavno pogonsko gorivo, uz nešto svakodnevnih frustracija. Ako je netko ovdje istinski shvatio smisao bluesa, onda je to Edi Maružin iz Gustafa.
10) Boris Štok
Ispod kože
Pet pjesama s “Pulsa” snažno pulsiraju i na albumu “Ispod kože” koji tvori još šest sličnih, gothic-rockom, post-punkom i synth-popom ranih 80-ih inficiranih novih skladbi te “Pogledaj” uz fusion-jazz trio Chui, ukusna refleksija na Bowiejev “Blackstar”. Izražajnošću i nježnošću - kroz set pjesama prožetih utjecajima New Ordera, The Curea, Depeche Modea, Human Leaguea, Echo & The Bunnymena, Interpola i Editorsa - lako se zavlači “ispod kože”.
REGIJA
U znaku Kraljice sevdaha
1) Amira Medunjanin
Ascending
Kraljica sevdaha Amira Medunjanin u pratnji stalnih suradnika, poput pijanista Bojana Zulfikarpašića i aranžera Ante Gele, ali i norveškog komornog sastava TrondheimSolistene, izvela je još jednu estetski i emotivno neupitnu i zadivljujuću transformaciju sevdaha. S pomno odabranim suradnicima istodobno ga je vraćala izvorištu, ali mu i širila “područje djelovanja”; podsjećajući na njegovo povijesno-glazbeno vrelo, ali i odvodeći ga ka udaljenijim glazbenim tokovima, pa tako i do komornog gudačkog orkestra iz Norveške. U tim njezinim izvedbama sevdah je “bosanska gradska pjesma” nastala “pod turskim i sefardskim utjecajima”, ali promaknuta i u internacionalno razumljivu glazbu blisku jazzu i bluesu, morni i fadu, a sada i šansoni i klasičnoj glazbi. Sevdah je uz Amiru univerzalno prepoznatljiv odraz ovdašnje duše, ali i lijek za bolećiva duševna stanja, ma otkuda dolazili oni koji uživaju u njezinoj glazbi.
2) Duhovi
Dobri duhovi prošlosti
Ageism je neka vrsta fašizma za 21. stoljeće, no kada bismo se ama baš svi rukovodili takvim “pravilima igre”, ne bismo mogli uživati u crnom humoru i ironiji, sarkazmu i cinizmu “starog” rock freaka Borisa Belea, nekoć frontmena Buldožera koji i danas efektno raspetljava zamršeno klupko odnosa muškaraca i žena, ako treba i uz zdravu dozu političke nekorektnosti jer bliski je on rođak Franka Zappe i Captaina Beefhearta. I koji se - barem u slučaju njegova iskričavog, potentnog i živopisnog blues albuma s daškom psihodelije, surfa i garažnog rocka - bolje zabavlja od većine bitno mlađih.
3) Letu štuke
Topla voda
Dino Šaran je škrt na riječima, ali efektan u metaforama i parabolama, interesantan u opažanju suvremenog svijeta i inteligentan pri sažimanju velikih tema u kratke stihove koji uz (alter) pop Štuka promiču filmskom brzinom. Ljubav, neodvojiva iz klupka bolesnog društva, osnovna je potka “Tople vode”, a naizgled ležerni Dino svako toliko zabljesne zrncima mudrosti poput “bože zdravlja, kada pravde nema”, “šta ljudski mozak je ni mozak ne zna”, “vrijeme drobi, melje, samo puste želje” ili “robot tebe zamijeniće, nisi rentabilno biće”. Takve stihove čovjek dugo pamti.
4) Božo Vrećo
Melek
Treći solistički, ukupno peti album inteligentnog i osjećajnog Bože Vreće najuvjerljiviji je u njegovoj karijeri jer su mu vrsni glazbenici podarili krasnu glazbenu pratnju i učinili njegove pjesme tužnijim i bolnijim. S više erosa, patosa i tanatosa, odnosno putenosti i duhovnosti, Bogu hvala, ne i kiča ili trasha. Božo je na “Meleku” - na kojem se susreću glazbeni motivi i turskog i austrougarskog carstva, i srži sevdaha i pop strujanja, i europskih i američkih tradicija - pridao pažnju glazbi koliko i glasu. Time je potvrdio da nije “one trick pony”, nego pjevač suštine i dubine.
5) Električni orgazam
Gde smo sad?
Najdojmljiviji album Električnog orgazma još od konca 80-ih. Funk, blues, boogie, reggae i acid-rock sada dobro “drže vodu”, pjesme su hipnotične i mračne, no povremeno i opuštajuće i smirene, a Giletove opservacije, smještene između melankolije i nostalgije, ali i zdravog pomirenja sa samim sobom i svime što se u beogradskim noćima dogodilo unatrag 40 godina. Time dolazimo i do spoznaje da je Električni orgazam od amblematskog punk i post-punk benda postao sjajan psihodelični rock sastav da bi danas bio i zdravi classic-rock podsjetnik na ideale 60-ih.