“Listanje” najboljih albuma inozemne glazbene produkcije definitivno više nije posao za jednog čovjeka. Bilo bi smislenije da barem petorica glazbenih kritičara jednu takvu listu usustavi prema glazbenim stilovima jer u preobilju internetske dostupnosti ovakvo je “listanje” bitno drugačije nego prije dvadeset, a kamoli trideset ili četrdeset godina, kad je glazbena produkcija bila znatno manja, pogotovo u Hrvatskoj s još limitiranijim brojem licencnih inozemnih izdanja.
I to jest paradoks jer fizički nosači zvuka - izuzev “renesanse” LP ploče - sve se manje prodaju, a dojam je da broj objavljenih albuma iz godine u godinu raste. Kako god, ovo je lista žanrovski ipak šarolikih izdanja koje po mišljenju ovog kritičara morate poslušati. Ovom popisu slobodno dodajte i live album “Homecoming” Beyonce, koji se na njemu ne nalazi zbog spomenutog obilja studijskih izdanja.
1. Nick Cave & The Bad Seeds
Ghosteen
Ako je “Skeleton Tree” bio apokaliptični, bijesni i ljutiti, “Ghosteen” je pastoralni, elegijski i rajski gospel kroz koji Cave traži pomirenje sa samim sobom i svijetom u kojem ostaje živjeti nakon smrti sina. Bubnjeva Thomasa Wydlera gotovo da i nema, gitare Georgea Vjestice i bas Martyna Caseyja tek su nešto čujniji, ali ne i vibrafon i udaraljke Jima Sclavunosa dok uz Caveov glas, nikada nježniji i tronutiji, te tipke njegova glasovira, dominira zvuk analognih sintesajzera i pokoji udaljeni jecaj violine Warrena Ellisa.
Nemoguće je oteti se i dojmu da je njegova jedina intencija bila makar duhovno držati pokojnog sina za ruku, ne bi li ga osobno ispratio u “seobi duše” i “plovidbi galijom” prema vratima raja i nekom boljem svijetu. Još je potresnija Caveova želja, unatoč bliskosti sa suprugom Susie i Arthurovim bratom blizancem Earlom, koji istu tugu proživljavaju na svoj način, da se na onome svijetu što prije ponovo vidi s Arthurom, a prije toga pokuša pronaći utjehu i unutarnji spokoj.
Religija jest opijum za narod, često i uzrok zala, ali djelo poput “Ghosteena” mogao je stvoriti samo iskreni i duboki, istinski i nepokolebljivi vjernik koji i nakon tragedije poput sinovljeve pogibije vjeruje u Božji naum. Potaknut najvećom tragedijom koja može zadestiti roditelja, stvorio je svoje najvažnije i najdivnije remek-djelo. Toliko duboko i upečatljivo, grandiozno i snažno da nije neumjesno, imajući na umu i prethodne njegove albume, postaviti pitanje nije li njegov tvorac postao prvi među najvećim kantautorima od Dylana preko Springsteena naovamo.
2. Michael Kiwanuka
Kiwanuka
Ako je i prije bilo jasno da je Michale Kiwanuka vokalno, glazbeno i idejno blizak Marvinu Gayeu - kao i Isaacu Hayesu i Curtisu Mayfieldu, Otisu Reddingu i Richieju Havensu, Terryju Callieru i Billu Withersu, pa i Gil-Scottu Heronu i Jimiju Hendrixu - novim albumom ovaj londonski kantautor, rođen 1987. godine kao dijete roditelja izbjeglih iz Ugande za vrijeme režima Idija Amina Ade, ostvario je remek-djelo afroameričke glazbe kojim na istodobno predivan i potresan način sažima ljubav u doba nasilja, lažnih vijesti i društvenih mreža, klimatskog kolapsa te rasnih, klasnih i vjerskih netrpeljivosti. Ili, kako sam kaže, to je “sirova glazba za surova vremena”.
No, njegova misija je i borba za društvo u kojem čovjek nije problem, nego rješenje, čak i ako je samo zbunjeni pojedinac koji se, zastrašen još crnjim danima ispred sebe i ostavljen samo s tugom i bijesom dok traži ljubav i prijateljstvo, kotrlja kroz grozni svagdan. Neprijeporno, život je težak, ali unatoč tom mraku i prepuštenosti samome sebi, Kiwanuka svakog takvog čovjeka bodri da se uhvati u koštac s problemima ne bi li na koncu našao nadu i svjetlo, spasenje i odrješenje.
3. Bruce Springsteen
Western Stars
Već na osnovu glazbe same, slušatelj ispred sebe vidi grandiozne predjele koji su u vesternima Johna Forda imali ulogu važnih likova, gotovo koliko i John Wayne i njegovi drugi omiljeni glumci, samo što “Western Stars” nije vestern film. Po tim predjelima Springsteen razvija potpuno drukčiju priču. I što onda čini Springsteen, osim što pred nama stoji nikada nježniji ili ušuškan u nikada mekše i elegantnije, dotjeranije i ljepše aranžmane?
Pojednostavljeno, priča njegovih novih pjesama sa živopisnim karakterima poput propalog skladatelja country pjesama, polomljenog i isluženog kaskadera, glumca izblijedjele slave ovisnog o viagri i sličnih, kreće obrnutim smjerom. Ako su likovi sa Springsteenovih albuma “Devils & Dust” i “The Ghost Of Tom Joad” vjerovali u šansu i bolje sutra, likovi s albuma “Western Stars” više ne vjeruju u uspjeh, budućnost i bolji život. Naime, svi su oni svoje živote već potrošili na ganjanje svojih, uglavnom neostvarenih snova da bi se sada, na pragu starosti, našli sami, jadni, ostavljeni, napušteni i uplašeni poput jelena pred farovima jurećeg kamiona.
4. Lana Del Rey
Norman Fucking Rockwell
I nazivom albuma, posvećenog važnom američkom ilustratoru i slikaru Normanu Rockwellu jasno je da je Lana Del Rey pjevačica koja razmišlja daleko izvan gabarita današnjih pop-zvijezda. Kao da nam želi poručiti da je novim albumom nakanila učiniti nešto slično, odnosno ukazati sebe i svoje ljubavnike, Kaliforniju i Ameriku, razapete između vlastitih i američkih (nekadašnjih) snova, stremljenja i nadanja te (današnjih) neuroza, problema i strahova.
Time “Norman Fucking Rockwell” funkcionira ne samo kao još jedan niz njezinih ljubavnih storija nego i poput freske današnje Kalifornije. Za tako duboke stihove, glavni suradnik Jack Antonoff skladao je i ustrojio podjednako delikatnu i krhku, a opet snažnu i impresivnu glazbu. Takvo glazbeno okružje posve je drugačije od onog koje je Antonoff ustrojio za istog tjedna objavljeni “Lover” Taylor Swift, koja ma koliko bila vješta u brendiranju same sebe i maksimiziranju prihoda, inferiorna i neuvjerljiva u odnosu na Lanu.
5. Billie Eilish
When We Fall Asleep, Where Do We Go?
Njezine pjesme su minimalistične i abrazivne, elektronizirane, no svjetlosnim godinama daleko od EDM i R&B smeća. Istovremeno su i pop i subverzija. Mračne, osobne i neobične, ponekad i apstraktne i nadrealne, a opet vrlo prijemčive i slušljive. Motive pronalazi u snovima i fantazijama o prijateljima i čudovištima, a to se odražava i u njezinu izgledu kojim “baca” na tinedjžerske čudakinje iz horor filmova.
Premda ostavlja dojam da joj nije neugodno davati intervjue i da je brza na jeziku, neposredna i pridodna u komunikaciji, što Cobain baš i nije bio, Billie pop glazbi čini slično onome što je rocku činila Nirvana. Postala je pop-zvijezda, a da pri tome ne igra po uvriježenim pravilima, nego ih izvrće naopačke i time destruira današnji pop-star sistem i konfekcijsku pop-glazbu, baš kao što je Nirvana postala ponajveći rock-bend rušenjem ondašnjeg sistema rock-glazbe.
6. Sleaford Mods
Eton Alive
Četrdesedevetogodišnji “vokalist” Jason Williams i 48-godišnji “glazbenik” Andrew Fearn su “Trotteri” elektronike, punka i rapa. Biste li išta kupili od ovakvih likova? Vjerojatno ništa, no kad je glazba posrijedi, posljednjih pet godina nema ni važnije ni bolje iz Velike Britanije. Njihov najnoviji album “Eton Alive” za vlastitu diskografsku etiketu Extreme Eating širi dijapazon tema preko mape raznih društvenih slojeva od najsiromašnijeg radništva do bogate političke klase s Etona koja se uvaljala u katastrofu zvanu Brexit.
Posrijedi je urnebesan album nabijen crnim humorom i neuništivim duhom koji uprkos svemu ne pristaje na rezignaciju, a čija glazba zvuči poput spajanja electro-punka njujorškog dua Suicide, bas-dionica s ranih izdanja The Curea i Human Leaguea i natruha 80’s soul melodija preko kojih rafalnom paljbom puca Jello Biafra da je kojim slučajem rođen na sjeveru Engleske i odlučio postati reperom.
7. Bob Mould
Sunshine Rock
Od postulata na kojima je počivao Hüsker Dü, brzina + melodija + buka = eksplozija, Bob Mould ne odustaje ni na trinaestom solo izdanju. Nakon smrti majke, 2015. godine se odselio u Berlin i očito opijen novim gradom, koji je odabrao nakon dugog boravka u Minneapolisu, sjaji optimizmom do te mjere da je novi album besramno nazvao “Osunčani rock”.
U doba kad mnogi konstatiraju smrt tog žanra, Mould i naslovom albuma sugerira da ga za takva razmišljanja boli ona stvar, pa svoj gard doslovce pretače u zasljepljujuće melodije koje se uzdižu na zaglušujućem brujanju njegove gitare, uletima gudača Prague TV Orchestra i rafalima ritam-sekcije koju, kao i na prethodna tri albuma, tvore bubnjar Jon Wurster i basist Jason Narducy, obojica iz Superchunka.
8. Purple Mountains
Purple Mountains
Country glazba prava je riznica životnih mudrosti često svedenih na dva-tri stiha kojima autor sažima osobne tragedije. Tome je, deset godina nakon rasformiranja benda Silver Jews, pribjegao i David Berman. S Purple Mountains, koje su uz njega činili Jeremy Earle i Jarvis Taveniere iz Woodsa, jezdio je glazbenom prerijom sazdanom od prašine country-rocka ranih 70-ih, suhog raslinja soula i pokojeg grma baroque-popa s daškom noira, relativno srodnom pejsažu The Strangea.
Jednaka ljepota, ma koliko tužna bila, krije se i u stihovima kojima Berman secira raspad ljubavne veze, priznajući da je “svjetlo njegova života noćas otišlo bez treptaja žaljenja”, nakon čega “pokušava misli utopiti u džinu” da bi otkrio kako njegove “najgore ideje znaju jako dobro plivati”. A onda je izvršio samoubojstvo.
9. Weyes Blood
Titanic Rising
Čuveni brod “Titanic”, a to je i film koji je gledala kad god bi joj kao klinki bilo teško, Weyes poima poput metafore za opće stanje ljudske vrste, previše ovisne o suvremenim tehnologijama zbog kojih gubimo sposobnost zadržavanja pozornosti, pa i mogućnost održanja na životu. U takvom svijetu njezine pjesme doimaju se kao da dolaze iz vremena najvećih dometa Joni Mitchell, Carole King, Joan Baez i Karen Carpenter (The Carpenters), čijim je glasovima njezin zvonki vokal prilično blizak. No, još je dojmljivija njezina sposobnost raspisivanja grandioznih melodija, koje ni u jednom trenu ne zapadaju u kič ili bofl suvremenog popa. Doslovce, Weyes kao da se nadmeće s McCartneyjem i Lennonom, Brianom Wilsonom i Burtom Bacharachom, a ima u njoj i nešto od Bowieja.
10. Sharon Van Etten
Remind Me Tomorrow
Sharon je tankoćutna pjesnikinja čije opservacije o tankim, krhkim i lomnim nitima nečije povezanosti te lutanjima i bijegu od ljubavi za kojom tako snažno žudi i sada, unatoč rođenju prvog djeteta 2017. godine, zvuče poput vađenja vlastitog srca, nad kojim vrši vivisekciju u nadi da će iščeprkati razlog zbog kojeg ne može pronaći sreću, spokoj i smirenje.
Ako su se i prije, prvenstveno zbog bijega iz New Jerseyja u New York, mogle povlačiti usporedbe s Patti Smith, sada je jasno da je Sharon Van Etten jedna od ne tako velikog broja američkih kantautorica koje pjesmama poput “Comeback Kid” mogu nastaviti misiju velike pjesnikinje, dok oda tinejžderstvu, prostranstvu i slobodi “Seventeen” slijedi Springsteenov trag, a druge pjesme i onaj Nicka Cavea i Kate Bush.
11. Neil Young & Crazy Horse
Colorado
Premda njegov novi album nije u cijelosti posvećen obračunu s GMO idnustrijom, kao “The Monsanto Years” (2015.), “Colorado” je djelo na kojem Young uz Crazy Horsea donosi set nježnih ljubavnih balada u kontralihtu s ekocidom Zemlje, odnosno tople vokalne harmonije kontrirane distorzijom i feedbackom gitara iz njegova i pojačala Nilsa Lofgrena, koji je u Crazy Horseu, uz bubnjara Ralpha Molinu i basista Billyja Talbota, zamijenio gitarista Franka Sampedra. Zadivljujuća je to buka prosvijetljena anđeoskim melodijama koja će iskusnije slušatelje ponajviše podsjetiti na album “Ragged Glory” (1990.), kojim su Neil Young & Crazy Horse najavili i potpalili grunge-eksploziju.
12. Leonard Cohen
Thanks For The Dance
Uz utišanu i minimalističnu, no predivnu i duboku glazbu Becka, Leslie Feist, Damiena Ricea, Daniela Lanoisa, Avija Avitala, Brycea Dessnera iz The Nationala, Richarda Reeda Parryja iz Arcade Fire i starih Cohenovih suradnika Javiera Masa i Jennifer Warnes, posthumne pjesme grandioznog umjetnika dovršene su bolje od očekivanja. A njegova grandioznost počivala je ne samo u pjesničkoj i izvođačkoj veličini nego i skromnosti i poniznosti prema publici, pogotovo tijekom posljednjih turneja tijekom kojih se istoj klanjao sa šeširom u ruci. Ako je “You Want It Darker” bio poput suočenja s neumitnim odlaskom s ovoga svijeta, posljednje pjesme tog i takvog Leonarda slave život u kojem je unatoč virovima tuge, bola i čemera postojao žar ljubavi, veselja i gušta.
13. Sturgill Simpson
Sound & Fury
Filmovi Akira Kurosawe, osmišljenih poput japanskih vesterna; ZZ Top iz faze diskoidnog boogieja kad su jednim od svojih automobila slijetali iz svemira na prašinu Teksasa; funk ploče iz ranih 70-ih i engleski synth-pop s početka 80-ih; Krautrock Tangerine Dreama i močvarni rock Creedencea; ulickani power-pop Carsa i blues The Black Keysa; heavy metal Black Sabbatha i grunge Soundgardena; psihodelija Spacemen 3 kad bi im revolveraš bio Stevie Ray Vaughan; space-rock Hawkwinda i glam-rock T. Rexa; melodioznost Toma Pettyja i plesnost Springsteena s albuma “Born In The U.S.A.”, emocionalnos Arcade Firea; hibridi Floyda i Bowieja. Sturgill je s albumom “Sound & Fury” smislio recept za inovaciju countryja, ali i za revitalizaciju rocka.
14. Tool
Fear Inoculum
Nešto je duboko uznemirujuće, a opet nadnaravno lijepo u glazbi Toola, u čijoj diskografiji nema lošeg albuma, no “Fear Inoculum” je remek-djelo heavy metala, pa i rocka općenito; i to od benda čija je scenska pojavnost posve odmaknuta od uobičajene heavy metal ikonografije. I glazba tog sastava miljama nadvisuje klišeje teškog metala s beskonačnim solažama i vrištavim vokalom za bubuljičave i frustrirane adolescente. Mračna, mistična i emotivna glazba s izmjenom tiših i ekstremno bučnih dionica vrlo je rastezljive i promjenjive ritmičke dinamike s astralnim melodijama. U tekstove pjesama često teško proniknuti bez pojašnjenja Keenana, no u fokusu su teme poput straha od starenja, ali i kolapsa ljudske vrste, te letargija pojedinaca nasuprot apokalipse civilizacije.
15. Fontaines D.C.
Dogrel
Među manjim izvođačima koje niste smjeli propustiti na ovogodišnjem INmusicu bili su i irski Fontaines DC, čiji je “Dogrel” jedan od najkvalitetnijih debija ove godine, a i dekade. Žustri i brzi, nervozni i nabrijani, britki i koncizni, Fontaines DC su bliski engleskim Idles i američkim Parquet Courts, počecima Arctic Monkeysa i The Strokesa, ali i Wirea, Joy Divisiona, Televisiona, Public Image Ltd-a, Gang Of Foura. Zapravo, daleko vam je pametnije preslušati ovaj debi Fontaines D.C. nego netom objavljen album Gang Of Four, barem ako vam je do žestokog i atraktivnog, oštrog i energičnog post-punka koji i danas može biti moderan, subverzivan i moćan s porukama poput “an idiot is someone who lets their education do all of their thinking”.
16. Big Thief
U.F.O.F.
Premda suptilniji i tiši od prethodnih izdanja, “U.FO.F” prije četiri godine osnovanog kvarteta Big Thief, predvođenog tankoćutnom autoricom, fragilnom pjevačicom i zanimljivom gitaristicom Adrianne Lenker, do srca i duše prolazi poput vrućeg noža kroz omekšani maslac, a to vrijedi i za njihov drugi ovogodišnji album “Two Hands”. U suštini Big Thief podsjećaju na pojednostavljenu verziju Fleet Foxesa, a i podjednako su uronjeni u starinsku akustičnu folk-rock glazbu koliko i u neka suvremenija indie-rock strujanja. Time je “U.F.O.F” usporediv i sa sumračnim, ruralnim i zimskim, a opet toplim, nježnim i prisnim debijem “For Emma, Forever Ago” Bon Ivera, čak i ako je tematika ovog djela drugačija, pa i začinjena horor, misterioznim i SF motivima.
17. The Raconteurs
Help Us Stranger
Slučajno ili namjerno, The Raconteurs su treći album “Help Us Stranger” objavili samo tjedan dana prije devetog albuma “Let’s Rock” The Black Keysa. Dospio je do prvog mjesta američke liste najprodavanijih izdanja iako je utemeljen u postulatima “zlatne ere” rocka od kasnih 60-ih do kasnih 70-ih godina, odnosno usmjeren je prema grmljavini Led Zeppelina, galopu Creedence Clearwater Revivala, melodijskoj čistoći Beatlesa, prljavosti Stonesa i letu Eaglesa, a mjestimice i paraderstvu Queena. Podkontekst je blues, ali i nesustezanje od pop refrena koje White i Benson ispucavaju poput revolveraša čak i kad zalaze u funk, bluegrass i garage-punk.
18. Liam Gallagher
Why Me? Why Not.
Njegove glasnice su iskrzane taman koliko treba, glas pun i moćan, lennonovski način pjevanja perfektan za rock’n’roll, a pjesme u fascinantnom balansu između Beatlesa i Stonesa iz druge polovice 60-ih, elektrifikacije Dylana i Pettyja iz 80-ih, kasnih radova The Jama i psihodelije The Doorsa, cizeliranosti Jeffa Lynnea i autoritativnosti Paula Wellera te poput zagubljenog albuma Oasisa iz sredine 90-ih. Uz to, njegove melodije su toliko blještave da je posramio i zasjenio devedeset posto današnje (dance) pop-produkcije, a aranžmani u kojima našpanane gitare i napucanu ritam-sekciju dodatno uzdižu zategnuti gudači, doista su briljantni.
19. Vampire Weekend
Father Of The Bride
Nakon solidnog “Modern Vampires of The City”, na kojem su podsjetili i na stilističke vještine Kinksa, minutažom (dulje od sat vremena) i brojem pjesama (osamnaest) dvostruki album “Father Of The Bride” može se usporediti čak i s “White Albumom” The Beatlesa. Naravno, pri ovoj usporedbi uzmite u obzir polustoljetni protok vremena i mijene pop i rock glazbe. Ipak, ono što jest za usporedbu je lakoća s kojom Ezra Koenig, Chris Tomson i Chris Baio kombiniraju art-rock, afro-pop, R&B, soul, funk, folk, baroque-pop, country, flamenco i rave. Kao i stvaranje koherentne i pitke cjeline od tako raznorodnih skladbi. Pri tome nisu izostale ni intelektualne akrobacije u stihovima kojima Koenig pametno i poticajno sažima kompleksnost modernih vremena.
20. Slowthai
Nothing Great About Britain
Slowthai se, osim s Kraljicom koju se usudio nazvati pizdom, obračunava i s Theresom May, Borisom Johnsonom i drugim pošastima iz najgornjeg ešalona kastinskog društva Velike Britanije, u kojoj doista ništa veliko nije ostalo; izuzev likova u glazbi poput njega i filmaša poput vremešnog Kena Loacha. Obojica vode sličnu borbu uime pravednog cilja i današnje radničke klase, usput “slikajući” fresku današnjeg (britanskog) društva. A u toj borbi ovaj reper irsko-barbadoškog porijekla, odrastao u siromašnoj obitelji samohrane majke i četvero braće i sestara, koju je otac napustio kad mu je bilo tri godine, izlazi na pozornicu samo u šorcu i s boksačkim rukavicama kojima sebe udara u glavu. Johnny Rotten engleskog hip-hopa.
21. The Specials
Encore
Povratnički album The Specialsa “Encore” - prvi s Terryjem Hallom za mikrofonom nakon 37 godina, nažalost ne i Jerryem Dammersom za klavijaturama - donosi efektnu usporedbu Velike Britanije iz doba Brexita s onom iz vremena uspona Margaret Thatcher i engleske ska glazbe okupljene oko etikete 2 Tone Records. Stilski je bitno širi od uobičajenih third-wave ska albuma jer prilično dobro stapa navedeni žanr s dubom, reggaeom, soulom, funkom, rhythm & bluesom, jazzom, vodviljem i odjecima novog vala. Realno, “Encore” je najuvjerljiviji tamo gdje se najviše odmiče od uobičajene ska matrice, čime se logično nastavlja na “More Specials” i singl “Ghost Town”.
22. The Chemical Brothers
No Geography
Okrenuti sebi samima i komponiranju skladbi, “zanatu” kojeg Ralph Hütter i danas drži izuzetno važnim u elektronskoj glazbi, Rowlands i Simons su sagradili zadivljujući most imeđu kraftwerkovske elektronike i suvremenog elektroniziranog post-punka Public Service Broadcasta, cut’n’paste postupaka australskog Avalanchea i funkoidnosti Talking Headsa, psihodeličnosti iz vlastitih ranih radova i diskoidnosti Chica, minimalističnog sytnh-popa i stadionskih techno “dizalica”. Vjerojatno razlog novopronađenoj energiji i maštovitosti leži i u činjenici da su cijeli album stvorili na analognoj elektronskoj opremi iz 90-ih, a to danas klinci ne rade.
23. Lee Scratch Perry
Rainford
Perryjev opus, s The Upsettersima i bez njih, a zarad brojnih kompilacija i reizdanja, teško je sustavno pratiti. Ipak, može se uočiti da je Sherwood remiksirao Perryjeve skladbe za album “Dub Setter” (2009.), koje potječu sa Scratchova albuma “The Mighty Upsetter” (2008.), i logično je da se na neki način “Rainford” nastavlja i na to iskustvo. No, još više njihova najnovija suradnja podsjeća na stapanje duha duba s duhom (post)punka, a neke od skladbi izravno vode k “Sandinisti!” i “Black Market Clashu” The Clasha, odnosno Perryju iz kasnih 70-ih, ali “Rainford” je i suvremeno djelo pionira duba s kojim će se ove i idućih nekoliko godina, kao i prethodnih, teško nositi bilo čiji novi reggae ili dub album.
24. Iggy Pop
Free
Prethodni “Post Pop Depression” (2016.) u produkciji Josha Hommea jedan je od tri-četiri najimpresivnija u Iggyjevoj solističkoj karijeri, a to vrijedi i za najnoviji “Free”. Na potonjem Iggy, iscrpljen turnejom, traži slobodu izražavanja i teritorij kojim još nije kročio. Pogotovo zbog skladbi duboko uronjenih u avant-jazz, “Free” korespondira i s finalnim Bowiejevim “Blackstarom” (2016.), objavljenim samo dva dana prije njegove smrti, a to je najzamjetnije na drugoj polovici albuma, načinjenoj od Iggyjevih sugestivnih i povremeno turobnih, pa i mračnih recitala uz džezirane podloge u kojima priča kako je igrati “igru u konačnoj fazi” života.
25. Yola
Walk Through Fire
Slušajući tople i putene pjesme ove tamnopute engleske kantautorice u produkciji Dana Auerbacha i svirci nešvilskih “plaćenika”, na pamet mi je pala londonska plavokosa soul ikona Dusty Springfield, čiji je najbolji album u produkciji Jerryja Wexlera nosio naziv “Dusty In Memphis” (1969.), a potom i engleska diva Roberta Flack, na čiji hit “Killing Me Softly” podsjeća i nazivom pjesme “Rock Me Gently”. Yola je srodna i Dionne Warwick u suradnji s magom baroque-popa Burtom Bacharachom, pa Arethi Franklin u suradnji sa spomenutim Wexlerom, smirenijim pjesmama Ikea i Tine Turner s albuma “River Deep - Mountain High” u produkciji Phila Spectora i njegove suradnje s Darlene Love.
Još 45 albuma vrijednih pozornosti (abecednim redom):
ALDOUS HARDING - Designer
ANGEL OLSEN - Mirrors Mirrors
ANGIE McMAHON - Salt
BILL CALLAHAN -
Shepherd In A Sheepskin Vest
BLACK MIDI - Schlagenheim
BLACK PUMAS - Black Pumas
BON IVER - i, i
BRITTANY HOWARD - Jaime
BUDDY & JULIE MILLER -
Breakdown On 20th Ave. South
CATE LE BON - Reward
DAMIEN JURADO -
In The Shape Of A Storm
DAVE - Psychodrama
DEERHUNTER -
Why Hasn’t Everything Already Dissapeared?
ELBOW - Giants of All Sizes
EX HEX - It’s Real
FKA TWIGS - Magdalene
GARY CLARK JR. - This Land
HOWE GELB - Gathered
JAMILA WOODS - Legacy! Legacy!
JENNY LEWIS - On The Line
JOAN SHELLEY - Like The River Loves The Sea
JULIA JACKLIN - Crushing
KAREN O - Lux Prima
KIM GORDON - No Home Record
LAMBCHOP - This (Is What I Wanted To Tell You)
LIFE - A Picture of Good Health
MEAT PUPPETS - Dusty Notes
MIKE AND THE MOONPIES - Cheap Silver And Solid Country Gold
OPETH - In Cauda Venenum
PETER DOHERTY & THE PUTA MADRES - Peter Doherty & The Puta Madres
RAMMSTEIN - Rammstein
RAPHAEL SAADIQ - Jimmy Lee
RHIANON GIDDENS - There Is No Other
SANTAN - Africa Speaks
SLIPKNOT - We Are Not Your Kind
THE BLACK KEYS - Let’s Rock
THE DELINES - The Imperial
THE HIGHWOMEN - The Highwomen
THE MEKONS - Deserted
THOM YORKE - Anima
TINARIWEN - Amadjar
UNDERWORLD - Drift Series 1
VAN MORRISON - Three Chords & The Truth
WILCO - Ode To Joy
WILLIE NELSON - Ride Me Back Home
Pristojna godina za malo tržište
Za razliku od prošle, ova godina nije bila toliko berićetna u domaćoj glazbenoj produkciji, odnosno nije obilovala toliko jakim izdanjima. Međutim, čak je i kritičnije uho moglo bez većih problema i spuštanja kriterija odabrati između 11 i 30 albuma koji definitivno zavređuju vašu pažnju, ako ih već niste čuli ranije. Ovo uho odabralo je njih 20 i svrstalo ih prema vlastitim dojmovima takozvane subjektivne objektivnosti. Nažalost, ostali su prisutni i najveći problemi iz dekade na isteku.
Na prodaju CD-a nitko više ne računa kao na ozbiljan prihod, a tome ne pomaže ni uzlet prodaje dobre stare vinilne LP ploče jer ista ipak ostaje u domeni konoserstva. I dok je na najjačim svjetskim glazbenim tržištima streaming postao izvor dominantnog prihoda diskografa, koji se posljedično slijeva u džepove autora i izvođača, pogotovo najslušanijih, taj je prihod u Hrvatskoj j i dalje simboličan te daleko manje važan od onoga s naslova javnog emitiranja i koncertnog izvođenja. U takvoj konstelaciji 20 više nego dobrih albuma (u periodu od 1.12.2018. do 30.11.2019.) što iskusnijih, što novijih izvođača uopće nije loš skor za tržišno malenu, a problemima bremenitu hrvatsku diskografiju.
1) J. R. August
Dangerous Waters
Zabočki kantautor, pravim imenom Nikola Vranić, kao da je u sebi komprimirao neke od važnih osobina Bon Ivera i Johna Granta, Raya Charlesa i Dr. Johna, ranog Eltona Johna i Neila Younga. Njegov debi “Dangerous Waters”, sastavljen od pjesama s dva prethodna EP-a i četiri nove skladbe, savršena je kontemplacija o simbiozi Augustove duše i prirode u kojoj traži spas od koktela ljubavnih jada i euforije poroka, dok Bog s visine promatra njegovu unutarnju borbu. Sazdan oko nježnog klavira i rajskog falseta, uz pratnju anđeoskih glasova zbora, tihe ritam sekcije i melankoličnih tonova puhača, “Dangerous Waters” doima se poput uranjanja u čiste rijeke i zrak Gorskog kotara u kojem taj kantautor voli boraviti, krasne glazbene kulise za davni roman “Walden” Henryja Davida Thoreaua, a ujedno je i rijedak primjer prekrasnog, dubokog i kvalitetnog duhovnog ili, kako bi to u Americi rekli, gospel albuma, s dovratka akustičkog rocka i folka.
Upućeniji slušatelj mogao bi “Dangerous Waters” pojmiti i kao Augustov odgovor na “For Emma, Forever Ago”, eponimni debi album Fleet Foxesa, donekle i na “I Am A Bird Now” Antony And The Johnsonsa i “Queen Of Denmark” Johna Granta, pa i na “Grace” Jeffa Buckleyja, koji bi se mogao dopasti Nicku Cave, Neilu Youngu i Robertu Plantu. Gotovo svaka Augustova skladba donosi ispovijed u pratnji fragilne i elegične, no zapravo grandiozne i monumentalne glazbe koja mu je kao prva ljubav i strast osvjetljavala put u mraku i davala mu nadu. Ništa ljepše, emotivnije, uznositije i produhovljenije iz domaće produkcije uši ovog glazbenog kritičara nisu čule.
2) Chui
Iz kapetanovog dnevnika
Retro-futurističko putovanje sastava Chui, inspirirano dječjim sintesajzerom Tonija Starešinića i njegovom fascinacijom SF-om i Marvelovim stripovima, dobrodošlo je pomicanje granica hrvatske jazz i rock glazbe. Jedino je teško reći je li “Iz kapetanovog dnevnika”, četvrti album tog trija, završetak jednog ili početak drugog putovanja, jer sve skladbe ovaj put nose hrvatske nazive. No, ponovo je nevjerojatno s koliko autorske svježine, radosti stvaranja i istraživalačkog nerva Starešinić za sintesajzerima sa saksofonistom Vojkanom Jocićem, basistom Konradom Lovrenčićem i bubnjarem Ivanom Levačićem propituje što bi sve danas mogao biti jazz.
Moglo bi se reći da je novi Chuijev album most koji spaja nastojanja švedskog saksofonista Matsa Gustafssona s izletima njujorškog jazz-pijanista Brada Mehldaua u rock repertoar, fusion albume Herbieja Hancocka i Milesa Davisa, odjeke Keitha Jarretta i Chicka Coreae, prog-rock sastava Soft Machine i King Crimson te Krautorck Cana i Neu!-a. Chuijeve skladbe su maštovite i poletne, uzdižuće i energične, a Starešinićevo skladateljstvo kozmički uredno i poput eksplozije zvijezda.
3) Andreja, Rundek & ekipa Ftičeki
Mura Mura
Album “Mura Mura” potvrđuje da je Rundek u nas prvi najbolje shvatio što je to world music i kako u njega inkorporirati hrvatske glazbene motive, za što je sada našao i nadahnutu ekipu na čelu s emotivnom i sugestivnom pjevačicom Andrejom Kurelec Košavić. Tugaljivost i sjetnost pa i tragika, kakvu u sebi nose otprije nam dobro poznati međimurski tradicionalni zvuci, prisutni su i na albumu “Mura Mura”, no tu su i bitno šira sazvučja u suglasju s andskim i karipskim glazbenim motivima te sjevernoameričkom folk i jazz glazbom.
Pa i onime što stoji u pozadini suradnje Nicka Cavea i Warrena Ellisa, odnosno Ellisovog benda Dirty Three ili u određenim radovima Toma Waitsa, odnosno njegovog bivšeg gitarista Marca Ribota. Andrejin vokal nije jedina distinkcija u odnosu na takve usporedbe koje ovdje nisu ni potrebne jer ovo je autohton i poetičan album hrvatskog glazbenog porijekla.
4) Urban & 4 & Zagrebačka filharmonija Live
Live albume nije uobičajeno stavljati na liste najboljih godišnjih izdanja, no kad je posrijedi ovakva koncertna snimka, onda je to neizostavno, kao što je to bilo i u godini kad su Majke objavile “Unplugged”. Naime, nastup Urbana & 4 u pratnji Zagrebačke filharmonije, održan 5. srpnja 2018. godine u KD-u “Lisinski”, predstavljao je i u svjetskim okvirima nadahnut i funkcionalan spoj rock izvođača i filharmonijskog orkestra.
Premda su takvi koncerti unaprijed zadani raspisanim notama, zahvaljujući Gelinim aranžmanima i izražajnosti karizmatičnog Urbana, kao jednog od najboljih pjevača koji je ikada zapjevao u našoj popularnoj glazbi, i njegovog svirački iznimno kapacitiranog benda, ništa na tom nastupu nije bilo po suhoparnoj špranci, nego u domeni krasne nadogradnje art-rock i baroque-pop ugođaja bez ijednog zapadanja u kič, što je česta boljka suradnji rokera i klasičara.
5) Josipa Lisac
From Croatia Records Studio: Tu u mojoj duši stanuješ
Znamo koliko i kako se Josipa mijenjala na pozornici te pomicala granice sebi, a posredno i mlađim pjevačicama. Ipak, ovim “live in studio” albumom - ostvarenim u pratnji Tonija Starešinića (klavijature, sintesajzer), Borne Šercara (bubnjevi), Josipa Graha (truba, harmonika) i Davora Črnigoja (bas gitara) - nije se samo otisnula u jazz, nego ponudila intimni uvid u bogato pjevačko iskustvo. Praktički sve snimke za ovo izdanje nastale su nakon tek nekoliko proba, što je glazbenicima dalo prostora za improvizacije, a Josipi da se bez “mreže” upusti u drastično preoblikovanje skladbi. Skor je zadivljujući jer ovakvim izvedbama dobro poznatim skladbama udahnjuje novi život i doslovce briše granice između popa, jazza, funka, rocka i gospela.
6) Cubies
Da il’ ne
Ako nečime i danas, premda svako toliko čujemo pomake nabolje, kuburi hrvatska glazbena scena, onda je to kvalitetan i moderan pop. Upravo onakav kakav je na debi albumu “Da ‘il ne” ponudio zagrebački duo Cubies, koji tvore brat i sestra Juraj i Zrinka Majstorović (aka JJ & Zima), inače profesori klavira i gitare. Prve asocijacije na skladbe Cubiesa u kojima JJ & Zima vrckasto stapaju elektronske teksture s rock instrumentarijem su Daft Punk i Disclosure, koje i sami navode kao uzore, La Roux i Moloko te suradnja Spillera i Sophie Ellis Bextor. No kad zapjeva JJ, začuje se i upliv art-popa Boe i funk tekstura Dina Dvornika, premda je jasno da su Cubies najsrodniji također zagrebačkom dvojcu Nipplepeople koji uredno niže hit-singlove, ali za sada bez objave debi albuma. Kako god, “Da il’ ne”, inspiriran ljubavnim trokutom, zavodljiv je spoj 80’s synth-popa i electro-funka, art-rocka i disco-hitoidnosti bez zapadanja u banalnost i neukus.
7) Psihomodo pop
Digitalno nebo
Novi album Psihomodo popa, u spomen na koncem 2017. godine iznenadno preminulog bubnjara Tigrana Kalebotu, osim sjetnije uvodne i odjavne pjesme, donosi živahno i tečno rock’n’roll izdanje benda koji se odbija ponašati u skladu sa životnom dobi svojih članova i dobro je da je tomu tako. Naravno da se Psihomodo neće nikada odmaknuti od teritorija koji omeđuju Ramonesi i Sex Pistolsi, rani Stonesi i Beatlesi, The Who i The Jam, Lou Reed i Marc Bolan, The Cramps i Iggy Pop, kao ni Gobac od svojih zajebancija, no zapitajte se bi li u drugačijoj konstelaciji to uopće bili Psihići? Daleko je važnije što u tim gabaritima - u kojima se zgodno igraju surfom i psihodelijom, garažnim i glam rockom, new wave i bubblegum popom te rhythm & bluesom - bend djeluje potentno i svježe.
8) Porto Morto
Portofon
“Portofon” se doima poput pobratimskog izdanja prošlogodišnjeg remek-djela Šumskih “Ostrvo ledenog kita”. Ponajprije zbog efektnog pretapanja raznih obrazaca u rasponu od Kraut i art-rocka preko post-punka do plesnijih, elektroniziranih ritmova i tekstura te zanimljivo inkorporiranih, funkoidnih puhačkih dionica i afrikanizirane ritam-gitare. Povremeno, zbog relativno ravnih vokalnih dionica, Porto Morto podsjećaju i na Obojeni program, a u sjeni iste “zgrade” pomalja se i Koja iz Discipline. S druge strane, “Portofon” ukazuje na povećane tržišne aspiracije jer mogu zacimati i dio publike koja se zakačila za Pipse, a zanimljivo je Porto Morto promatrati i kao ovdašnji odgovor na podražaj bendova poput Yeasayera, MGMT-a, Vampire Weekenda i Dirty Projectorsa.
9) Kojoti
Sve je pod kontrolom?
Diskografski povratak nekog benda nakon tako duge pauze često biva osuđen na mlaku reakciju publike i kritike koja je u 90-ima neopravdano pucala po Kojotima, kao da su bili najveće štetočine domaće popularne glazbe, iako su baštinili neke od osobina The Stoogesa i MC5-a, Creama i Sly Stonea, Rolling Stonesa i The Whoa, Beastie Boysa i Fun Lovin’ Criminalsa, Blura i Jon Spencer Blues Explosiona, Ramonesa i The Clasha, Discipline kičme i Partibrejkersa. Sada je sve podignuto na još višu razinu u odnosu na “Sex Disco Kung Fu” na koji se “Sve je pod kontrolom?”, unatoč dvadesetljetnom razmaku, logično nadovezuje. Zvuči svježe, iskričavo, zabavno i nabrijano, a to uglavnom nisu odlike comeback albuma koji se puno češće doimaju umorno, ispuhano, potrošeno i blijedo.
10) Toni Starešinić
Nesreća/Disaster
“Nesreća/Disaster” je soundtrack album za dokumentarni serijal Arsena Oremovića o velikim mirnodopskim nesrećama koje su se u proteklih pedeset i kusur godina dogodile u Hrvatskoj, ali i treći album na ovoj listi najboljih izdanja “iz portfelja” Tonija Starešinića. Sugestivnim glazbenim rječnikom lider sastava Chui i suradnik Josipe Lisac na njezinu “live in studio” albumu oslikava željezničke, pomorske, tramvajske i avionske nesreće te veliku poplavu u Zagrebu. Stoga ga se može slušati kao soundtrack, na tragu radova Johna Carpentera, ali i kao solistički album na kojem Starešinić stapa elektroniku Kraftwerka, ambijentalije Briana Enoa i uplive nordijskog avangardnog jazza.
11. TAMARA OBROVAC TRANSADRIATIC QUARTET - TransAdriaticum
12. SACHER - Biser, ambra, jantar
13. PARNI VALJAK - Vrijeme
14. GATUZO - Van kontrole
15. THEE MELOMEN - Disappear
16. U POL’ DEVET KOD SABE - Sve je ovo igra
17. ALJOŠA ŠERIĆ - Što ćemo raditi do kraja života
18. SVEMIR - Strah od dubine
19. JURICA PAĐEN & AERODROM - Dnevni rituali
20. VATRA - Nama se nikud ne žuri
Izbor Saše Dracha: Najbolji jazz albumi 2019.
Svijet
1.Crosscurrents Trio
Good Hope,
Edition Records
Iako su se na nedavnome, sjajnom nastupu ove super grupe u Zagrebu javile dvojbe o tome je li to bio možda koncert za najboljeg svjetskog tablista Zakira Husseina, kojemu su Chris Potter i Dave Holland tek sekundanti, na ovom albumu to definitivno nije slučaj. Savršeno izbalansiran (sva trojica su producenti, čak potpisuju i podjednaki broj skladbi), album je mala škola glazbenih dijaloga u kojem možda pretežu istočnjački motivi i melos, Husseinova tabla neizbježno vuče na tu stranu, no Hollandov autoritativni, ali i vrlo nježni bas, kao i naizmjenice visoko oktanski, katkad i izrazito suptilni Potterov saksofon, odvlače slušatelja na sve strane.
U tu se glazbu upliću razne tradicije, blues, i bop i brži ritmovi, veličanstveni glazbeni spektar divota što kulminira upravo u naslovnoj skladbi “Good Hope”, ali i nalazi divno rješenje u završnom, melodioznom “Mazadu”. Vrlo složen album koji nudi glazbenu širinu, nimalo agresivan, štoviše opuštajući, za sladokusce koji žele odvojiti malo svog kvalitetnog vremena i na koncentrirano slušanje, ovaj album otvorit će velika prostranstva.
2. Chick Corea
Trilogy 2,
Concord Jazz
Drugi album ovog trija (Corea na klaviru, s Christianom McBridom na basu i Brianom Bladeom na bubnjevima) vrhunski, opušteni live iz Bologne, s turneje iz 2016. Corea ima još jedan album ove godine, latino/cubano/španjolski, s prigodnim Spanish Heart bandom, no kritika ga, u vrh, uz bok Jarrettu i Hancocku, svrstava radi njegovih trija.
3. Brad Mehldau
Finding Gabriel
Nonesuch
Eklektični projekt čuvenog pijanista, s velikim orkestrom, veliki je odmak od posljednjih albuma. Krećući od biblijskih tekstova, Mehldau traži alternativu političkoj situaciji u Americi. Tu su i istaknuti bubnjar Mark Guiliana i trubač Ambrose Akinmusire, ima svega, elektronike, glasova (gost mu je i Kurt Elling) i lakših dionica, čini se u nadi da spas donosi jedino glazba.
4. Esperanza Spalding:
12 Little Spells
Concord
Najbolja svjetska jazz basistica ne prestaje iznenađivati ni ezoteričnim projektima. Ovdje pjeva, kao leader, na području koje koketira i s popom i soulom, ali zadire i u avangardu, u neobičnim aranžmanima, s odjecima Joni Mitchell, ili Laurie Anderson. Njene pjesme, pune ekspresionističke lirike zanimljive su, ne pretendirajući jasnoći. Ni glazbeno, ni tekstualno.
5. Brandon Marsalis Quartet
The Secret Between the Shadow and the Soul
Okeh/Marsalis Music
Po mnogima kandidat za album godine. Pregršt predivnih balada, lijepih skladbi svih članova kvarteta, ali i standarda u kojima se Marsalis kao jedan od najboljih svjetskih saksofonista, izmjenjuje kao leader s mladim Joelom Calderazzom na klaviru, pri čemu se ni jedan ne libi uživati u opuštenoj, melodioznoj svirci, kao i u vlastitoj virtuoznosti.
6. Ahmad Jammal
Ballades
Jazz Village
Prvi solo album velikog američkog pijanista, nakon 70 godina karijere, vrlo je introspektivan i dopadljiv, sazdan od standarda i vlastitih skladbi. Puno glazbe s naoko malo truda.
7. Snurky Puppy,
Immigrance
Ground Up Music
Dvanaesti album ove jazz fusion grupe, također naslovom upućuje na političke kontroverze ne samo u SAD-u, no to je glazba puna ritmova sa svih strana svijeta, plesna i vrlo uzbudljiva.
8. Tom Harrell
Infinities
High Note Records
Jedan od najvećih trubača srednje generacije, nikad konvencionalan, s promjenjivim, vrhunskim sviračkim postavama kvinteta niže već dugo po jedan album godišnje.
9. Art Ensemble of Chicago:
We are on the Edge
Pi Recordings
I dalje sjajna grupa u kojoj su iz prve postave živi samo Roscoe Mitchell i Damoudou Don Moye, iznjedrila je s brojnim gostima sjajnu suigru.
10. John Coltrane:
Blue World
Impulse
Nikada ranije objavljena, do sada nepoznata snimka nastala netom prije antologijskog albuma Love Supreme, legendarnog saksofoniste iz šezdesetih, s njegovim najjačim sastavom.
HRVATSKI JAZZ
1. REEL PROBLEMS
A BAG OF PROBLEMS 2LP
Pass the Hat, 2019.
Najiščekivaniji (i najbolji) jazz album ove dekade snimka je koncerta održanog u zagrebačkom klubu KCM u proljeće 2018. Kada je prije gotovo tri godine, kvartet Reel Problems počeo nastupati, već nakon njihovog sada već legendarnoga prvog koncerta u Močvari, bilo je jasno da se na sceni pojavilo nešto radikalno novo, istinski visokog dometa.
Doista, iako legendarni bubnjar ovih prostora, Kruno Levačić, zadnjih godina radi s više novih, zanimljivih glazbenika, ova suradnja s mladim basistom Ivarom Robanom Križićem i nešto iskusnijim tandemom puhača, trombonistom Lukom Žužićem i saksofonistom Marijem Bočićem, dovela je do glazbenih dostignuća u kojima improvizirana glazba nastaje začudnom spontanošću, u dobrom raspoloženju, iako se radi o vrlo složenoj i sofisticiranoj glazbi, punoj citata, jazza, klasike, popa, rocka, svega, proigravanja i vrhunski odsviranih dionica. Nije ta glazba lišena ni humora, ni igre u tom njihovom konstruiranju i dekonstruiranju, no u nizovima tih isječaka i motiva publika često i zapleše! Njihove koncerte ne treba propuštati, a ovaj dvostruki album zlata je vrijedan dokument i nadamo se, tek prvi u budućem nizu projekata.
2. Cul-de-Sac,
L’Equipe Extraordinaire, 2LP
Dirty Old Label, 2019.
Kultni zagrebački sastav je nakon 30 godina postojanja objavio prvi album sa snimkama “improvizirane glazbe”, s proba i koncerata, od 1986. do 2006. Smjela je to serija eksperimenata skupine muzičara koje su okupili Dragan Pajić Pajo i Damir Prica Kafka, s nastupa u kojima ima više noisea i koječega, nego li jazza, reći će puristi, ali i ludosti kakvih se ni John Zorn ne bi posramio. Izuzetno važan i neizostavan dio naše paralelne, urbane glazbene povijesti i nadajmo se, budućnosti.
3. Tamara Obrovac TransAdriadic Quartet
TransAdriaticum,
Allesa Records
Album naše glasovite istarske autorice čija širina i poznavanje narodnih melosa silno obogaćuje i inspirira njen jazz imaginarij. U sastavu su, osim briljantnog Levačića na bubnjevima, dva Talijana, klavirist Stefano Battaglia i basist Salvatore Maiore (obojica snimaju za ECM), što je dovelo do jednog od najboljih albuma ove glazbenice.
4. Pavle Miljenović kvartet
Upper Structures
Croatia Records
Drugi autorski album vrsnoga zagrebačkog gitarista, s prvorazrednim sastavom (Adriano Bernobić na bubnjevima, Zvonimir Šestak na basu i Tomaž Gajšt na trubi), zanimljiv i po ljepoti skladbi i potrebi autora da u prvi plan gurne svoje suradnike, u cilju ugođaja cijelog albuma. Moderan jazz, na tragu post bopa, ali i ECM-a, u pravcu traženja novog zvuka.
5. Chui
Iz Kapetanovog dnevnika
Dancing Bear
S klupske scene prema jazzu i natrag, sastav Tonija Starešinića niže odlične albume i osvaja kritiku. Chui je danas jedan od naših najstabilnijih, najperspektivnijih i najboljih sastava koji stalno traži novi izraz (dobar je primjer live svirka na projekciji nijemog filma Berlin - simfonija velegrada u punom kinu!), prati trendove, eksperimentira i stječe sve širu publiku.
6. Filip Pavić
Terra Incognita
Croatia Records
7. Bruna Matić
Two Weeks After Midnight
Aquarius
8. Damjan Grbac
Giipuja, Ćo!
Nota Bene Records
9. Vedran Ružić
Libertin
Samizdat
10. Joe Kaplowitz i Jazz orkestar HRT-a
Organic intelligence
Aquarius
GODINA ECM-a
Pedeset godina poslije
Ove godine njemačka diskografska kuća ECM i njen osnivač i glavni producent Manfred Eicher slavili su po cijelom svijetu 50 godina postojanja. Reizdano je puno albuma, od kojih se neki na vinilima pojavljuju prvi put.
Valja upozoriti i na novu verziju prvog ECM izdanja, “Free at Last” sada na dvije vinilne ploče, s dodacima i fotografijama, iz 1969., kad se Mal Waldron, američki pijanist koji je u tada živio u Münchenu, uspio nametnuti mladom Manfredu Eicheru, i povesti ga u vode free jazza.
To je album kojim je i stvarno i simbolički počela era ECM-a.
No, u godini ove obljetnice cijela je serija ECM velikana izdala nove albume. Od njih izdvajamo zaista poseban album “Remember Me, My Dear” norveškog saksofonista Jana Garbareka i britanskoga vokalnog The Hilliard Ensemblea.
Dvadeset i pet godina nakon njihovoga legendarnog Officiuma, ovaj je live album s njihove posljednje turneje 2014.