Digitalno doba donijelo je eksploziju medijskog informiranja, komentara, objava na društvenim mrežama, portalima i blogovima. Svima je dopušteno da prospu svoja zrnca mudrosti i ispričaju svoju istinu. Iako su građani naoko danas zbog toga upućeniji u zbivanja nego ikad, suprotno očekivanju, ta kakofonija, umjesto da olakša, otežala je dolazak do konsenzusa. Mučimo se danas s pitanjima koja nisu postojala prije stotinu godina kada su izvori informiranja bili malobrojni - što je istinito izvještavanje, a što famozni “fake news”? Gdje je granica? Zašto se ne možemo dogovoriti oko toga što je istina? Trebamo li uopće?
Solomonsko rješenje na tu zavrzlamu pokušao je formulirati novi prijedlog Zakona o elektroničkim medijima, u nadležnosti Ministarstva kulture. U veljači stavljen na javno savjetovanje, koje je okončano ovaj tjedan u četvrtak, taj bi zakon trebao urediti “divlji” prostor online medijskih portala, društvenih mreža i audiovizualnog sadržaja. Među ostalim, propisati kako bi vijesti trebale izgledati, koje kriterije moraju zadovoljavati i nakladnicima zaprijetiti paprenim kaznama ako se toga ne pridržavaju, od 100.000 kuna do milijun kuna. Tako su, primjerice, prema članku 16. i 97. Zakona predviđena 102 slučaja u kojima se medij može kazniti ako ne potiče “slobodno oblikovanje mišljenja” i ne promiče “nepristranost poštujući razlike u mišljenjima o političkim ili gospodarskim pitanjima ili u svezi s trenutačnim javnim politikama”. Da se to provodi pazit će Vijeće za elektroničke medije.
Nejasne, i zapravo besadržajne formulacije poput “slobodnog oblikovanja mišljenja” ponukale su kritičare iz Hrvatskog novinarskog društva da Zakon proglase, ne salamonskim, već pitijskim rješenjem.
Sastanak na pola sata
- To da se ‘događaji moraju vjerno prikazati’ ili da ‘vijesti moraju istinito i korektno predočiti činjenice’ i da ‘moraju biti nepristrane i profesionalno korektne’, što prijedlog Zakona hoće sankcionirati iznosima do milijun kuna, trebala bi biti stvar sustavnog i dugoročnog njegovanja profesionalne novinarske kulture. Ona se njeguje drugačijim metodama, a ne drakonskim kaznama - jasan je Toni Gabrić, novinar i jedan od članova radne skupine za izradu novog Zakona.
Gabrić je, naime, iz Radne skupine izašao nakon što se, prema njegovim riječima, u godinu i pol, koliko je rad na Zakonu trajao, njegova Radna skupina sastala tek jedanput i to na pola sata.
- Potvrdilo se da ih medijska politika zanima prvenstveno kao način zadovoljenja različitih podsektora medijskog poduzetništva. Javna medijska politika trebala bi ‘ohrabriti’ vlasnike medija da se bave javnim informiranjem, umjesto manipuliranja informacijama, privrednog ili politikantskog ortačenja, čime se danas pretežno bave - navodi Gabrić.
Za njega, uvođenje nekih zakonskih restrikcija i kriterija oko medijskog sadržaja, usprkos bojazni od moguće cenzure, jest opravdano. Navodi pritom primjer “tjednika” koji su 90-ih objavljivali popise ljudi za odstrel, imenom, prezimenom i kućnom adresom. Takav fašistoidni “stil izvještavanja”, kaže, prisutan je i danas, u nekim medijima, kada se izvještava o izbjeglicama i migrantima.
Iz Ministarstva kulture odgovorili su nam da prijedlog Zakona “ni na koji način ne uvodi niti pokušava uvesti cenzuru” te da je članak 16., koji propisuje kako bi vijesti trebale izgledati, u zakonodavstvu od 1999. godine.
- Kao što i sami znate, cenzura nije dopuštena temeljem Ustava Republike Hrvatske. No, danas, kad se sve češće šire dezinformacije smatramo da mediji moraju imati odgovornost za objavljeni sadržaj i da se treba zalagati za objavu provjerenih informacija. U medijskom ekosustavu digitalne vijesti su upravljane algoritmima koji ne vode računa o točnosti sadržaja, a algoritmi korisnicima selektivno nude informacije na temelju njihova prethodnog ponašanja. Stoga je nužno jačati medijsku pismenost kao važnu kariku za kvalitetu života pojedinca i kao jedan od ključnih preduvjeta za kvalitetnu participaciju u demokratskim procesima - odgovorili su.
Pad povjerenja
Intencija Zakona je jasna. U vremenu koje ne tolerira umjerenost, u kojem pada povjerenje u “mainstream medije” i gotovo je nemoguće razlučiti profesionalno izvještavanje od tendencioznog iskrivljavanja činjenica, nužan je Zakon za uspostavljanje barem nekih kriterija. Pomislimo samo da medijski prostor danas ravnopravno zauzimaju opasni pseudoznanstveni članci protiv cijepljenja djece ili razne teorije zavjera, kao i ozbiljne ekonomske analize (koje, većinom, ostaju nepročitane).
Međutim, tko će biti arbitar kvalitete, istinitosti, važnosti i nepristranosti? Kako će regulatorno tijelo, u ovom slučaju Vijeće za elektroničke medije, odlučiti koja to medijska reprezentacija stvarnosti, iz internetskih bespuća, ima neposredan i privilegiran pristup istini? Ovakav riskantan put relativizacije nužno će nas dovesti do toga da sve medije proglasimo pristranima i zatvorimo priču. Jer, paradoksalno, jedini način da se medij optuži za pristrano izvještavanje jest podastirući kao dokaz izvještaj iz nekog drugog, opet, pristranog medija.
Sead Alić, profesor na Sveučilištu Sjever koji se, među ostalim, bavi filozofijom medija, smatra da “istina, objektivno, postoji, ali ne u novinarstvu”.
- Novinarstvo se pokušava približiti točnosti prikazujući sve aspekte nekog fenomena. Svako predstavljanje nekog događaja uvijek je selekcija i ovisi o ‘optičkim’, odnosno intelektualnim, moralnim i svjetonazorskim spravama onoga tko posreduje. Nema idealnog, vjernog niti objektivnog. I mislim da nije stvar samo u definiranju. Nije tu sporan pojedini članak Zakona jer se rješenje ne može dohvatiti niti boljim formulacijama. Sve je moguće zaobići i izigrati ako je političko-zakonodavni kontekst takav da to omogućuje. Malo je kojoj političkoj vlasti stalo do transparentnosti, slobode medija i kritičke javnosti - navodi Alić dodajući da su zakonske nedorečenosti zapravo planirane jer one “bildaju ulogu politike i političara”.
Mediji su danas, prema njemu, što svojom krivicom, što krivicom politike postali “Potemkinova sela demokracije”. Novinari bi bili zaštićeniji da ih ne štiti politika.
- Politika, ako želi ustanoviti uljuđenu demokratsku zajednicu ljudi koja će razvijati prihvatljiv sustav vrijednosti, mora se samoamputirati iz tijela koja odlučuju o medijima. Dok se to ne učini i dalje će tužbe protiv novinara biti unosan biznis i učinkovit oblik zastrašivanja. Međutim, slobodu nikada nitko nikome nije dao niti će ikada dati. Za slobodu se mora izboriti - ističe.
Cijela se gungula, dakle, svodi na dvije ekstremne pozicije. S jedne strane odbaciti svaku regulaciju i prepustiti online medijski prostor informacijskoj stihiji, riskirajući pritom “trumpizaciju” javnog diskursa i potencijalni gubitak klasičnog javnog informiranja ili pokušati uspostaviti neke okvire medijskog izvještavanja čime postoji realna opasnost da na mala vrata uđe cenzura.
Zaštita službenika
Ne želeći riskirati cenzuru ni pod koju cijenu, odvjetnica i stručnjakinja za medijsko pravo Vesna Alaburić radije će se prikloniti prvoj opciji.
- Novi mediji po mojem mišljenju pridonose raznovrsnosti i pluralizmu. Naravno da se istovremeno događa i ‘trumpizacija’, ali toga je oduvijek bilo. Ne bi bilo dobro da država ili bilo tko drugi pokušava nametnuti informacije koje smatra važnijima, korisnijima, poželjnijima. Ljudi trebaju imati mogućnost izbora i stvarati vlastiti balans - prosuđuje.
Prema njezinim riječima, temelj opstanka demokratskih društava jest uvažavanje prava drugih na njihovu istinu. Za novinare je važno da raspolažu točnim i provjerenim podacima, ali u interpretaciji tih podataka nužno će do izražaja doći njihov svjetonazor, ističe.
- Ne postoji objektivna istina o nekim društvenim događanjima ili procesima. Podaci o njima mogu biti točni ili netočni, ali tumačenje uzroka, okolnosti, posljedica je uvijek nužno subjektivno. Stoga smatram da je u suprotnosti s Ustavom zajamčenim pravom na slobodu izražavanja propisivanje da elektronički mediji moraju ‘vjerno prikazati događaje’, da u njima ‘različiti pristupi i mišljenja moraju biti primjereno zastupljeni’, kakve moraju biti vijesti ili da medijskim prilogom nije dopušteno povrijediti dostojanstvo čovjeka čak ni kad se radi i istini od javnog interesa - jasna je Alaburić.
No nisu ni ostale zemlje Europe, pa i svijeta, pošteđene iste dileme. Kada je krajem godine u Albaniji izglasan “Anti-difamacijski” paket, kako je zakon o medijima prozvan, albanski je premijer Edi Rama rekao da je to nužno kako bi se od blaćenja zaštitili poduzetnici i javni službenici.
- Nisam ja napravio ovaj zakon za sebe, već za desetke poduzetnika koji su primorani plaćati uklanjanje vijesti da je mlijeko koje proizvode zatrovano ili da njihovo voće i povrće sadrži hormone. Činim to za javne službenike koje se svakodnevno optužuje da su lopovi i sitni šverceri - odgovorio je medijima koji su tada žestoko ustali tvrdeći da zakon uvodi cenzuru, gazi slobodu govora i pogoduje samo premijeru Rami koji svojim aferama redovito puni stupce. Albanski zakon, naime, predviđa kazne i do 850.000 eura za online medije koji objave kritičke vijesti o “političkim uvjerenjima”, “interesima Albanije” i “javnoj sigurnosti” te ne brinu o dostojanstvu osobe o kojoj pišu.
S druge strane, primjer kako se lako “teror pluralizma” okomi na samog sebe naći ćemo u Finskoj. Tamo je političarka Päivi Räsänen, članica finskog parlamenta, lani optužena zbog objave na Twitteru. Räsänen je ujedno i članica luteranske crkve u Finskoj, a ljetos je na Twitteru ostavila citat iz Biblije protestirajući protiv odluke svoje crkve da podrži finski Gay Pride. Objava, iako nije poticala na nasilje niti spominjala nikoga poimenice, postala je predmet kriminalne istrage. Räsänen se našla pod optužbom za govor mržnje u javnom prostoru i prijeti joj do dvije godine zatvora.
Nijemci su još prije dvije godine donijeli, po mnogima, radikalan zakon koji od društvenih mreža i platformi, Facebooka, Instagrama, Twittera i YouTubea, traži da miču ilegalan sadržaj. Što je točno ilegalno vrlo je širok pojam - od vrijeđanja javnih službi do poticanja na nasilje. Predviđene kazne za tehnološke divove su i do 50 milijuna eura. Prvu su kaznu, od dva milijuna eura, ljetos “zalijepili” Facebooku tvrdeći da je društvena mreža prijavila i maknula premali broj problematičnih objava (tek 1700 dok su YouTube i Twitter preko 200.000). Po uzoru na Njemačku, sličan su zakon protiv društvenih mreža, lani izglasali u Singapuru, bez obzira na to što su njihovo azijsko središte. Pod egidom borbe protiv “lažnih vijesti”, u Singapuru se s društvenih mreža i portala skidaju sve vijesti i objave koje mogu utjecati na “javnu sigurnost”, “javni mir” ili narušavaju “prijateljske odnose Singapura i drugih zemalja”.
Ne zakon, nego edukacija
Razumljivo, osnivači društvenih mreža, uglavnom iz Silicijske doline, navikli su na drugačije zakone. U SAD-u tako medijsku slobodu govora, osim prvog amandmana, štiti i Zakon o komunikacijskoj pristojnosti (Communications Decency Act) čija odredba 230, ukratko, štiti sve korisnike interneta od odgovornosti za ono što se na internetu objavi. Inače, zakon je napisan 1996. godine.
Natrag na Europsku uniju, u Belgiji, gdje još uvijek vlada relativno visoko povjerenje u medije (oko 60 posto populacije), razmatrali su uvođenje restrikcija za “lažne vijesti”, ali naposljetku odustali. U studiji koju su proveli 2018., suradnjom akademske zajednice i struke, zaključili su da je teško definirati što je to lažna vijest - je li to “Clickbait” naslov članka, je li to “prank” video koji onda mediji prenesu, odnosni li se to samo na vijesti profesionalnih novinara ili ne.
Uzimajući sve to u obzir, odlučili su ne uvoditi novi zakon, po uzoru na Njemačku ili Francusku, već naglasak staviti na medijsku kulturu i edukaciju. Pokreću tako inicijative, uključujući i zainteresirane građane, kojima bi se obrazovalo djecu, mlade i odrasle na koji način prepoznati “lažnu vijest”. Također, mediji koji su se iskazali u profesionalnom izvještavanju i implementiraju visoke standarde, primaju “etiketu” pouzdanog medija. Takav medij onda ostvaruje veću vidljivost i bolje pozicije na internetskim pretraživačima.