Suca Trgovačkog suda u Zagrebu Radovana Dobronića ne može se vidjeti u VIP ložama velikih sportskih natjecanja. Nema ga ni na čarter-letovima Hrvatskog nogometnog saveza kojim se probrane navijače prebacuje na nogometne spektakle u inozemstvu. Ne viđa ga se ni u restoranima i na rođendanskim zabavama, u društvu ljudi zbog kojih bi se kasnije morao opravdavati. Riječ je o sucu čiju je prvostupanjsku presudu u slučaju “švicarski franak” Visoki trgovački sud ovih dana, nakon petogodišnjeg pravnog puta punog dramatičnih obrata - potvrdio. To je prva presuda u hrvatskoj sudskoj praksi u kojoj su mali potrošači kolektivnom tužbom uspjeli dokazati da su veliki i moćni igrači poput banaka povrijedili njihova prava.
Time je prvostupanjska presuda koju je sudac Dobronić donio 4. srpnja 2013. postala pravomoćna. Dobronićeva je prvostupanjska presuda, kad je prije pet godina objavljena, konsternirala osam banaka, pobudila nade kod stotinjak tisuća zaduženih u švicarcima te izazvala sumnje i skepsu niza Dobronićevih kolega, koji su u povjerenju novinarima komentirali da oni osobno nikada ne bi tako presudili, da je njegova presuda “izvan realnog konteksta” i da će je Visoki trgovački sud srušiti. I jest, Visoki trgovački sud tu je presudu godinu dana kasnije, u srpnju 2014., djelomično, i to u ključnom dijelu, “srušio”.
VTS je, naime, poništio onaj dio Dobronićeve presude u kojem je stajalo da su valutne klauzule u švicarskim francima nezakonite i ništetne jer su banke prema potrošačima postupile nepošteno prešutjevši im sasvim izvjesne rizike kredita s klauzulom u švicarskim francima. Visoki trgovački sud 2014. je potvrdio Dobronićevu presudu tek u onom manje bitnom i za banke bezbolnijem dijelu, koji se odnosio na promjenjivu kamatnu stopu koju su banke određivale jednostrano i bez jasnih parametara.
Zatim je, u svibnju 2015., uslijedio drugi udarac, i to sa samog vrha pravosudne vlasti. Vrhovni je sud odbacio zahtjev Udruge Franak za revizijom presude Visokog trgovačkog suda zauzevši stajalište da je Visoki trgovački sud u pravu, a Dobronić u krivu kad je presudio da su banke, ugovarajući valutne klauzule u švicarcima, postupile nezakonito. Tako je pravosudna hijerarhija u Hrvatskoj jasno stala na jednu obalu, ostavivši Radovana Dobronića i njegovu presudu o nepoštenosti devizne klauzule u švicarcima samog na drugoj obali.
Ne pojavljuje se u javnosti
Udruga Franak odlučila se na posljednji mogući pravni korak i protiv presude Vrhovnog suda podnijela ustavnu tužbu. Ustavni je sud u prosincu 2016. uvažio tu ustavnu tužbu i vratio predmet na ponovno suđenje Vrhovnom sudu. Vrhovni je sud predmet vratio na ponovno suđenje Visokom trgovačkom sudu, a on je, pritisnut argumentima Ustavnog suda, ovih dana objavio da potvrđuje prvostupanjsku presudu suca Dobronića. Da paradoks bude veći, Dobronićevu prvostupanjsku presudu potvrdilo je isto ono vijeće Visokog trgovačkog suda pod predsjedanjem sutkinje Jagode Crnokrak koje ju je četiri godine prije, u srpnju 2014., djelomično poništilo.
Iako je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda sudac Dobronić doživio veliku profesionalnu satisfakciju, u medijima je nemoguće pronaći makar i jedan njegov komentar izgovoren izvan sudnice ili presuda koje je donio. Novinarske ponude za intervjuima odbija. I našu je ljubazno odbio. U poruci koju nam je poslao preko ureda predsjednika suda napisao je da bi njegovo komentiranje presude i sudske prakse vezane uz nju u ovom trenutku bilo preuranjeno i neprimjereno jer “strankama treba omogućiti da se upoznaju s presudom, a ne manje važno je da od trenutka primitka presude VTS-a strankama teče rok za podnošenje revizije”.
Među kolegama sucima Dobronića prati glas iskusnog suca (22 godine sudačkog staža) koji na rasprave dolazi pripremljen, a postupke vodi efikasno i bez odugovlačenja. Govori o tome i činjenica da je prvo ročište u slučaju franak održao početkom ožujka 2013., a već četiri mjeseca kasnije u tom je složenom predmetu, koji je kombinacija ugovornog i deviznog prava, donio presudu. Odvjetnicima, tvrde oni koji su prošli kroz njegovu sudnicu, ne dopušta podcjenjivanje svjedoka, ni riječju, ni gestom, ni mimikom. Vrlo je rano to dao do znanja i odvjetnicima osam moćnih banaka u procesu franak.
- Trebali biste, ako ništa drugo, poštovati činjenicu da su to ljudi koji i dalje uredno otplaćuju kredite, banka na neki način živi od toga - rekao je na jednom od ročišta kad su odvjetnici banaka krenuli negodovati zbog iskaza svjedokinje koja je u sudnici opisivala kako je službenica u banci nju i njezina supruga, kad su sklapali ugovor o kreditiranju u švicarcima, dočekala sa šampanjcem.
Prva kolektivna tužba
A što je, zapravo, presudio sudac Dobronić? U presudi o slučaju franak, ističu pravni stručnjaci, Dobronić je prvi put presudio o tri stvari koje dosad pred hrvatskim sudovima nikada nisu razmatrane.
U predmetu švicarac Dobronić je prvi put u hrvatskoj sudskoj praksi odlučivao o kolektivnoj tužbi građana. Kolektivne su tužbe, ističu pravni stručnjaci s kojima smo razgovarali, rijetkost u europskoj pravnoj praksi. One su svojstvene američkom pravnom sustavu u kojem su pojedinci već odavno svjesni da u srazu s velikim i moćnim korporacijama ne mogu sami izboriti svoje pravo, pa se udružuju i posežu za kolektivnim tužbama.
Tužbu o švicarcu inicirala je udruga građana Franak, a u njezino ime podigla udruga Potrošač. Ovom presudom prvi put u hrvatskoj sudskoj praksi pokazala se snaga građanskog aktivizma, prvi se put dogodilo da su se građani koji su smatrali da su njihova prava prekršena pobunili, organizirali i upornošću na sudu pobijedili.
Drugo pitanje koje je Dobronićeva presuda u hrvatskoj sudskoj praksi prvi put rješavala jest problem (ne)zakonitog ugovaranja promjenjive kamate. Dobronićevo stajalište prema kojem su banke pri ugovaranju promjenjive kamatne stope dužne potrošače upoznati sa svim parametrima na kojima se promjenjiva kamata temelji, kao i s metodom njezina izračuna, Visoki trgovački sud i Vrhovni sud odmah su prihvatili.
Presuda prema EU standardima
Treći posve novi element Dobronićeve presude, koji, međutim, Visoki trgovački sud i Vrhovni sud nisu prihvatili odmah, nego tek nakon što je Ustavni sud prihvatio ustavnu tužbu Udruge Franak, odnosi se na nepošteno i pravno ništetno ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarcu.
Zbog toga je Dobronićeva presuda, prema mišljenju pravnih stručnjaka s kojima smo razgovarali, iznimno važna ne samo za banke i dužnike u “švicarcima” nego i za buduću sudsku praksu u Hrvatskoj kojom se štite prava potrošača.
Radovan Dobronić je u predmetu švicarac sudio po hrvatskom Zakonu o zaštiti potrošača iz 2003. Iako je taj zakon donesen puno desetljeće prije ulaska Hrvatske u EU, Vlada Ivice Račana već je tada, na početku procesa pristupanja EU, u njega je ugradila doslovno prepisanu Uredbu EU o zaštiti potrošača. Međutim, premda smo europske norme o zaštiti potrošača u Zakon ugradili još 2003., još je puno vode proteklo hrvatskim rijekama do primjene tog zakona u praksi.
Upravo je taj zakon obavezao prodavatelje roba i usluga u da hrvatskim kupcima pruže potpunu informaciju ne samo o prednostima nego i o rizicima određenog proizvoda i usluge. Čini se da se logikom da će odredbe toga zakona u Hrvatskoj ostati mrtvo slovo na papiru vodilo i osam banaka koje su građanima gladnim “povoljnih” stambenih kredita nudile kredite s klauzulom u švicarcima.
Dobronićeva presuda, međutim, slijedi primarno stajalište potrošačkog prava EU prema kojem potrošač mora biti razumna osoba, ali je on u odnosu prema prodavatelju koji ima specifična znanja o proizvodu ili usluzi koju prodaje uvijek slabija strana. Zato je prodavatelj obavezan pružiti potrošaču sve bitne informacije o proizvodu ili usluzi koju kupuje.
Dobronićeva presuda iz srpnja 2013., koja je ovih dana postala pravomoćna, donosi iznimno bogatu argumentaciju. Sudac je u njezinu obrazloženju iznio komparativnu analizu presuda njemačkih, francuskih i drugih nacionalnih sudova, pregled sustava deviznih pravila čitavog niza država: SAD-a, Australije, Velike Britanije, Švicarske. Istaknuo je, između ostalog, i analizu stručnjaka Douglasa Laxtona i Eswara Prasada koju je MMF naručio još 1997. kako bi predvidio učinke europske monetarne unije na tečaj švicarskog franka.
Ta, a i niz drugih studija, istaknuo je Dobronić u presudi, ukazivale su na to da će uvođenje eura kao službene valute EU izazvati rast tečaja švicarskog franka. Dakle, banke koje su potrošačima u Hrvatskoj, ali i nizu drugih država jugoistočne Europe poput Mađarske, Poljske, Rumunjske ili Grčke masovno nudile kredite s klauzulom u švicarskim francima, sa sigurnošću su znale da će tečaj te valute rasti i da će na kreditima s klauzulom u švicarcu zaraditi.
Već na prvom ročištu odvjetnicima banaka Dobronić je dao do znanja da je valutna klauzula, premda zakonom dopuštena, u starim članicama EU u ugovorima o kreditiranju iznimka i da nema opravdanja osim u slučajevima inflacije. Kad su banke 2004. hrvatskim potrošačima počele nuditi kredite u švicarcima, podsjetio je Dobronić na samom početku suđenja, kuna je već deset godina imala stabilan tečaj, pa nije bilo razumnog poslovnog opravdanja da banke nude kredite s deviznom klauzulom u švicarcima.
“Vidim čovjeka koji usred ljeta, na 35 stupnjeva, hoda u zimskom kaputu i nemojte mi govoriti da se tome ne čudim”, rekao je Dobronić zastupnicima banaka ilustrirajući im nelogičnost valutne klauzule.
Donesena tri zakona
Teorijsku potkovanost iz financijskog i deviznog prava Dobronić je stjecao na poslijediplomskom studiju financijskog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu, na kojem je i magistrirao. Pripadao je posljednjoj generaciji koja je slušala uglednog zagrebačkog profesora financijskog prava Ljudevita Rosenberga.
I što sad, nakon pravomoćnosti presude, pitaju se mnogi.
Banke imaju rok od 30 dana u kojem od Vrhovnog suda ponovo mogu zatražiti reviziju pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda kojom je potvrđena Dobronićeva presuda. Načelno gledano, ističu odvjetnici s kojima smo razgovarali, svaki od korisnika kredita u švicarcima na temelju pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda, bez obzira na to hoće li banke zatražiti reviziju ili ne, stječe pravo pred općinskim sudom pokrenuti individualni spor u kojem će tražiti povrat preplaćenog novca. Oko toga je, međutim, još puno otvorenih pitanja.
Njihovu rješavanju ne pomaže ni činjenica da je država tijekom trajanja sudskog postupka o kreditiranju u švicarcima donijela čak tri zakona vezana uz taj problem.