‘Gurni me-povuci ga’ u diplomatskoj službi

Profesor Davorin Rudof imao je dugu i dosadnu karijeru znanstvenog radnika, koja bi završila statusom uglednog redovitog člana umirovljeničke koterije, časnim položajem u razredu jajoglavih “sivih pantera”, da ga od te sudbine nije otrgla - politika. Dogodio se rat, u kojem je Rudolf djelovao kao pregovarač, idealno pripremljen pošto je čak napisao knjigu “Neutralnost i paksativnost” (1978.), kao da je slutio kako će ga zapasti dužnost emisara u ratu za nacionalnu emancipaciju, što je izbio trinaest godina poslije tog njegova akademskog prepada na područje mirotvorne diplomacije.

“Paksativnost” je druga od deset Rudolfovih knjiga - ostale se bave konvencijama o pravu mora, posebno pitanjem suvereniteta u ekonomskom i epikontinentalnom pojasu, dok je posljednja, “Rat koji nismo htjeli” (1999.), memoaristika ratnog mirotvorca, kompendij uspomena diplomata i, štoviše, hrvatskog ministra vanjskih poslova u kratkom intermezzu “sredinom 1991. godine”. Tuđman je tada, naime, ministre mijenjao kao prljave čarape, i u vanjskim poslovima iskušao je nekoliko sveučilišnih profesora.

Dr. Zdravko Mršić bio mu je malo previše ekscentričan kao kompjuteraš-klikeraš i neortodoksni teolog koji je predlagao dedivinizaciju Isusa, držao duhovne vježbe za jezuite te ostvario bliske veze s engleskim ultrakonzervativcima. Dr. Zvonimir Šeparović bio je isuviše slavohlepan, pravio se važan glumeći protagonista hrvatske politike, pa iznervirao demiurga s Pantovčaka kao tobožnji blizak prijatelj austrijskog Aussenministera dr. Aloisa Mocka te njemačkoga Hansa Dietricha Genschera.

Mate Granić po mjeri

Uz to, imao je prilično kontroverznu gospođu, televizijsku novinarku Branku, opasnog salonskog poskoka.

Dr. Davorin Rudolf nije bio ni u čemu malo previše, nego malo premalo išta - onako, mrtvo puhalo, te čak i za ljepoduha poput Tuđmana malo previše servilan, blijed, pristojan, čist stariji gospodin, ali nekako nestvarno dosadan, na način svojstven određenoj kategoriji ljudi koji emaniraju zrake ugnjavina, smrtonosnijeg od kriptonita, kojim zlikovci napadaju inače inpenetrabilnu auru Supermena. U svakom društvu oko takvih se ljudi rasprostire zona smrti u kojoj ugibaju male životinje, vene cvijeće i puca sasušena zemlja. Ni Tuđman nije imao strpljenja da se poteže s ovim ekspertom - humani dr. Mate Granić bio je puno više po njegovoj mjeri: hiperambiciozan, neumoran, ne pretjerano proniciv, te kao mesarev sin i bivši ministrant iz provincije živo zainteresiran za dobre komade i dobar život.

Tako je Rudolfa bacilo u čisto stručne sfere - od 1993. predsjedao je Državnom komisijom za granice. Kako su granice bile vojno zaposjednute po neprijateljskim snagama, Rudolfova je eskpertiza imala posve fiktivan značaj.

Topovi za mir

Pregovarao je s predstavnicima Generalštaba JNA o prestanku neprijateljstava i izvlačenju njihovih snaga s Jadrana, no i to je bilo sasvim formalno - ti su se tipovi naprosto povukli kad su dobili po repu, a baterija zastarjelih topova od 85 milimetara korčulanske 6. bitnice obalske artiljerije, koja je izbušila razarač “Split”, učinila je pritom više za stvar mira nego svi potonji paksativni napori akademika Rudolfa, a zatim debelog marinskog generala Janka Bobetka i svih ostalih parlamentaraca koji su se našli na palubi britanske fregate “Avinger” ispred Dubrovnika da ondje sklope primirje...

Akademik Rudolf dobiva na značaju kad se zaoštrava sukob sa Slovenijom oko granice na moru u Piranskom zaljevu. Dok je na slovenskoj strani stvar instigirao dr. Dmitrij Rupel, ministar vanjskih poslova u svim vladama koje ondje formiraju lijeve i desne koalicije, na hrvatskoj je bušio dr. Rudolf. Zajedno su srušili sporazum Drnovšek - Račan, koji je potpisan u atmosferi obostrane prirodne nezainteresiranosti za taj marginalni, nikom potreban problem.

Cijepanje ličnosti

Rupel je bio zastupnik u Ljudskoj skupnosti (parlamentu) iz portoroške općine, u kojoj leži famozna pogranična rijeka Dragonja, odakle je njegova familija starinom, ali taj liberal, profesionalni političar, nije nikad djelovao iz nekih lokalpatriotskih ili zavičajnih pobuda, nego isključivo kao politički tehnolog, po stranačkoj narudžbi.

U jednom trenutku stranačko-političke krize identiteta, kad je Drnovšek postao predsjednik pa napustio vladajuću Liberalno-demokratsku stranku (LDS) i kao premijer naslijedio ga nesposobni Anton Rop (rop na slovenskom znači - pljačka), bio je potreban neki vruć vanjskopolitički povod na kojemu bi se hladni eldeesovski tehnokrati prikazali kao patrioti, pa sačuvali vlast od nasrtaja desnopopulističke fronte koju je vodio ekskomunist Janez Janša, koji se prebacio u nacionalistički koral kao i Sloba Milošević - iz pragmatičnih razloga, radi osvajanja vlasti u zemlji.

Rupel je stvar naložio, a Rudolf odmah podržao antikampanjom, iz motiva koji su, možda, više psihološki nego politički. Rudolf je, navodno, poluslovenac - njegov je otac, čuo sam, Slovenac koji se oženio u Omišu, a to je, očito, prilično zeznuta kombinacija. Mislim da je kod Rudolfa došlo do cijepanja ličnosti - kao kod Normana Batesa u Hitchcockovu filmu “Psycho”.

No, tu je Norman - submisivno-regresivni Rudolfov hrvatski identitet, a Normanova mumificirana majka, koje se psihotični vlasnik motela toliko boji, zapravo je slovenski dominantno-represivni pol ličnosti, formiran pod utjecajem oca. Prekomplicirno? Kažimo onda da je Rudolf u svađi sam sa sobom, pa da je to prenio i na teren međudržavnih odnosa Hrvatske i Slovenije.

Noga u pozadinu

Rudolfova važnost pritom je neslućeno porasla, pošto je Sanaderu bila potrebna izlika za neuspjeh u približavanju Europi društvenim reformama koje bi Hrvatsku legitimirale na diplomatskom planu - kao đak u magarećoj klupi stalno je trebala potporu i veze, koje onda nije mogla opet potegnuti u času kad je došlo do diplomatskih komplikacija s Ljubljanom.

Kolinda Grabar-Kitarović i Goran Jandroković bili su dva Sanaderova ministarska manekena na Zrinjevcu 7, presretni što politički posao za koji nisu bili kvalificirani ni ovlašteni, prenose na dežurnog ekspertnog udava, koji je sporo stezao svoj smrtonosni zagrljaj, dok problem nije eruptirao u prilično spektakularnoj formi potpunog zahlađenja odnosa, povlačenja ambasadora i sličnih balkanskih diplomatskih parada kojima obje države s kompleksom neadekvatnosti egzerciraju svoju suverenost. Tko zna dokle bi se stvar zaoštravala da HDZ nije likvidirao Sanadera zbog unutarstranačkog sukoba pa je premijersku funkciju preuzela prilično neopterećena Jadranka Kosor i u ovome odmah uvidjela priliku za taktičko osvajanje poena smanjivanjem napetosti, pozitivnom retorikom i odgađanjem problema.

Da se to ostvari, trebalo je akademiku nabiti nogu u pozadinu, što je sa zadovoljstvom obavio Jandroković, pošto je uobraženi stari piton izvolio pokazati kako ne haje za ministarski autoritet svog mladog hijerarhijskog šefa.

Besmrtnost

Rudolf je odletio u velikom luku pa se silno uvrijedio i nije prihvatio utješnu ulogu specijalnog premijerkina savjetnika, jednog od onih koje se nikad ne poziva ako štogod treba zaista riješiti. A i zašto bi prihvaćao? U međuvremenu, naime, dobio je ponudu mračnih sila koja se ne odbija - ponuđeno mu je da kandidira za predsjednika HAZU, umjesto vremešnog Milana Moguša.

Čio 77-godišnjak, Rudolf se itekako zainteresirao - ovo mu je odskočna daska za besmrtnost, a nikad se ne zna, možda i za nešto veće: prirodno je, naime, da šef Akademije konkurira za mjesto predsjednika Republike!

Drugo je pitanje je li HAZU zaslužio takvog predsjednika - valjda i jest onakav kakav je sada, ali kad bi prerastao u uglednu ustanovu s međunarodnim kriterijima izvrsnosti, teško da bi mu taj učenjački autist zbilja odgovarao. On je ekspert za razdvajanja i izdvajanja, a ne za spajanje i globalno uklapanje, ali to regresivna hrvatska znanstvena svijest i očekuje od svojih umstvenika. Naravno, temeljno je pitanje, zašto bi država financirala takvu Akademiju, i koja joj je, zapravo, svrha?