SLAVONSKI BROD - Satnik
Miroslav Vagner (45) iz Slavonskog Broda do sada je kao mirovnjak obišao Sijera Leone, Indiju - Pakistan, Liberiju te Golansku visoravan i postao jedini hrvatski časnik koji do sada ima iza sebe čak četiri mirovne misije UN-a.
Bio je prvi zapovjednik prvog hrvatskog kontingenta mirovnjaka Ujedinjenih naroda koji su od lipnja do prosinca 2008. u sklopu austrijske bojne kontrolirali područje razgraničenja između Izraelaca i Sirijaca.
Pakistan, Liberiju i Golansku visoravan
- Sve je bilo ustrojeno, položaji uređeni, sve se točno znalo. Hrvatska je ondje imala 95 pripadnika, dakle cijelu satniju te dio stožernog osoblja i vojne policije - priča satnik Vagner.
Ovog stasitog Slavonca, visokog 190 cm, koji vikende provodi s obitelji u Slavonskom Brodu gdje je i rođen 1963. godine, a koji je košarkašku loptu u tadašnjem KK Orioliku zamijenio puškom i sudjelovanjem u Domovinskom ratu, krase mirnoća i dobrota.
Kamp Fauar, Golanska visoravan
- satnik Miroslav Vagner prima medalju UN-a
Djeca uvijek najugroženija
Nakon što je rat u Hrvatskoj završio, međunarodno iskustvo počinje stjecati 1996., uz tim američkih umirovljenih časnika koji su došli pomoći Hrvatskoj vojsci u tranziciji prema NATO-u. Bio je i jedan od prvih časnika koji je 1997. završio tečaj za mirovne operacije UN-a te se ubrzo našao na popisu od deset hrvatskih časnika koji su 1999. otišli u mirovnu misiju u Sijera Leone.
- Upravo ta prva misija ostala mi je u najdubljem sjećanju. Vjerojatno zato što mi je bila prva i što su uvjeti u kojima smo radili bili specifični. Nismo imali nikakvog iskustva u mirovnim operacijama, kre-nuli smo bez velikih priprema, ali smo se zbog iskustva u ratu brzo snašli u zemlji koja je bila razrušena ratom brojnih vojski, paravojnih i razbojničkih skupina. Ondje nije bilo gotovo ničega, bez struje, infrastrukture - prisjeća se Vagner. Dodaje da se Afrika mora upoznati da bi se osjetila.
- To nije safari u Keniji, Ugandi i Tanzaniji… Ovo je Afrika neprohodnih džungli, kukaca, zmija, bolesti, nei-maštine, ljudi koji nemaju ništa i kojima je šaka riže dovoljna da bi bili sretni jer će preživjeti taj dan. Vode ima k’o u priči, a nije za piće. Trebalo nam je jako puno vremena da se priviknemo - kaže Vagner.
No, s vremenom su se i uvjeti u misiji poboljšavali i godina dana brzo je prošla. Kasnije su imali i kampove u koje su bivši vojnici sa svih strana donosili oružje. Nastojali su ih osposobiti za zanate kao što je stolarski ili bravarski, osiguravali su im alate kako bi se što prije uključili u civilni život.
- A djeca, što je s djecom u tom kaosu - pitam.
- Djeca, žene, starci, to su najugroženije skupine. Muš-karci imaju barem oružje pa se mogu braniti, ali uvijek nastradaju oni koji su bespomoćni i najmanje krivi.
Inače, u Sijera Leoneu najveći su problem djeca borci. Ondje su vojne skupine upadale u sela i odvodile djecu od samo nekoliko godina koju su kasnije učili rukovanju oružjem i ubijanju.
- Imao sam jedan susret kada je lokalni zapovjednik rekao da je on po činu brigadir i da će razgovarati samo sa sebi ravnim. A imao je samo 14 godina! Taj dječak je zapovijedao skupinom od stotinjak boraca koji su ga bespogovorno slušali. Tako smo bili prisiljeni lažno se predstavljati da bismo uopće mogli s njima razgovarati. Djeca su nam bila najveći problem, kako ih vratiti normalnom životu. Imali smo kampove u kojima su stručnjaci radili na njihovoj resocijalizaciji. Kada bi odgovarali na pitanje što žele postati, 90 posto je odgovorilo: nogometna zvijezda - kaže Vagner i dodaje da ih je upravo lopta znala izvući iz problema.
Donio košarku u Kenemi
- Moj kolega iz Urugvaja i ja u automobilu uvijek smo imali nogometnu loptu. Kad dođe do problema i vidimo da bi neki sukob mogao eskalirati, damo im nogometnu loptu ili organiziramo utakmicu i komunikacija je brzo uspostavljena.
Satnik Vagner ostao je zapamćen u Kenemi, naselju od 20-ak tisuća stanovnika, kao čovjek koji je donio košarku.
- U Kenemi smo moj kolega iz Nigerije i ja u slobodnim trenucima počeli haklati. Ubrzo se oko nas okupila gomila ljudi koji su nas sa zanimanjem promatrali. Okupili smo ih, kod lokalnog stolara izradili koševe, sami ispleli mrežice, UN nam je betonirao jednu površinu i ubrzo se počela igrati košarka. Taj hakl ‘tri na tri’ prerastao je u klub, tako da smo ubrzo počeli igrati i ‘službene’ utakmice s postrojbama UN-a. Vježbao sam s njima nastojeći im prenijeti ono što me učio moj prvi trener u Brodu Joža Sever. Brzo su napredovali. Visoki su, snažni i taj sport im leži. Ta ekipa postoji i danas, dobili su potporu njihova ministarstva kulture i sporta, redovito se natječu i zovu se Istočni strijelci. Mene su prozvali Keneman (čovjek iz Keneme) i, navodno, još me pamte kao čovjeka koji im je donio košarku - priča Vagner.
Nakon Sijera Leonea uslijedile su misije u Kašmiru, Liberiji i na Golanskoj visoravni.
- Teren u Indiji i Pakistanu bio je druga priča. To je jedna od najstarijih misija UN-a i ondje se sve zna. Surađivali smo s vojskama koje imaju tradiciju, koje poštuju hijerarhiju i sve je bilo puno lakše.
Nakon Indije i Pakistana sljedeći teren bila je opet zapadna Afrika, Liberija. U državi oslobođenih američkih robova koja je od 1847. bila neovisna sve do 1980. kada je došlo do državnog udara - upravo je završio višegodišnji građanski rat.
I, na kraju, Golanska visoravan, gdje je misija odrađena besprijekorno. Stigli su tamo uoči Svjetskog prvenstva u nogometu, a u misiji su bili Austrijanci, Poljaci i Hrvati, gotovo kao u skupini u kojoj su igrali naši nogometaši. Nedostajala je samo Njemačka. Naravno, stigli su pratiti i sve utakmice te vatreno navijati.
Željko Mužević
Bio je prvi zapovjednik prvog hrvatskog kontingenta mirovnjaka Ujedinjenih naroda koji su od lipnja do prosinca 2008. u sklopu austrijske bojne kontrolirali područje razgraničenja između Izraelaca i Sirijaca.
Pakistan, Liberiju i Golansku visoravan
|
Stasiti 45-godišnji Slavonac do sada je prošao četiri mirovne misije: Sierra Leone,
|
- Sve je bilo ustrojeno, položaji uređeni, sve se točno znalo. Hrvatska je ondje imala 95 pripadnika, dakle cijelu satniju te dio stožernog osoblja i vojne policije - priča satnik Vagner.
Ovog stasitog Slavonca, visokog 190 cm, koji vikende provodi s obitelji u Slavonskom Brodu gdje je i rođen 1963. godine, a koji je košarkašku loptu u tadašnjem KK Orioliku zamijenio puškom i sudjelovanjem u Domovinskom ratu, krase mirnoća i dobrota.
Kamp Fauar, Golanska visoravan
- satnik Miroslav Vagner prima medalju UN-a
|
Djeca uvijek najugroženija
Nakon što je rat u Hrvatskoj završio, međunarodno iskustvo počinje stjecati 1996., uz tim američkih umirovljenih časnika koji su došli pomoći Hrvatskoj vojsci u tranziciji prema NATO-u. Bio je i jedan od prvih časnika koji je 1997. završio tečaj za mirovne operacije UN-a te se ubrzo našao na popisu od deset hrvatskih časnika koji su 1999. otišli u mirovnu misiju u Sijera Leone.
- Upravo ta prva misija ostala mi je u najdubljem sjećanju. Vjerojatno zato što mi je bila prva i što su uvjeti u kojima smo radili bili specifični. Nismo imali nikakvog iskustva u mirovnim operacijama, kre-nuli smo bez velikih priprema, ali smo se zbog iskustva u ratu brzo snašli u zemlji koja je bila razrušena ratom brojnih vojski, paravojnih i razbojničkih skupina. Ondje nije bilo gotovo ničega, bez struje, infrastrukture - prisjeća se Vagner. Dodaje da se Afrika mora upoznati da bi se osjetila.
- To nije safari u Keniji, Ugandi i Tanzaniji… Ovo je Afrika neprohodnih džungli, kukaca, zmija, bolesti, nei-maštine, ljudi koji nemaju ništa i kojima je šaka riže dovoljna da bi bili sretni jer će preživjeti taj dan. Vode ima k’o u priči, a nije za piće. Trebalo nam je jako puno vremena da se priviknemo - kaže Vagner.
No, s vremenom su se i uvjeti u misiji poboljšavali i godina dana brzo je prošla. Kasnije su imali i kampove u koje su bivši vojnici sa svih strana donosili oružje. Nastojali su ih osposobiti za zanate kao što je stolarski ili bravarski, osiguravali su im alate kako bi se što prije uključili u civilni život.
- A djeca, što je s djecom u tom kaosu - pitam.
- Djeca, žene, starci, to su najugroženije skupine. Muš-karci imaju barem oružje pa se mogu braniti, ali uvijek nastradaju oni koji su bespomoćni i najmanje krivi.
Inače, u Sijera Leoneu najveći su problem djeca borci. Ondje su vojne skupine upadale u sela i odvodile djecu od samo nekoliko godina koju su kasnije učili rukovanju oružjem i ubijanju.
- Imao sam jedan susret kada je lokalni zapovjednik rekao da je on po činu brigadir i da će razgovarati samo sa sebi ravnim. A imao je samo 14 godina! Taj dječak je zapovijedao skupinom od stotinjak boraca koji su ga bespogovorno slušali. Tako smo bili prisiljeni lažno se predstavljati da bismo uopće mogli s njima razgovarati. Djeca su nam bila najveći problem, kako ih vratiti normalnom životu. Imali smo kampove u kojima su stručnjaci radili na njihovoj resocijalizaciji. Kada bi odgovarali na pitanje što žele postati, 90 posto je odgovorilo: nogometna zvijezda - kaže Vagner i dodaje da ih je upravo lopta znala izvući iz problema.
Donio košarku u Kenemi
- Moj kolega iz Urugvaja i ja u automobilu uvijek smo imali nogometnu loptu. Kad dođe do problema i vidimo da bi neki sukob mogao eskalirati, damo im nogometnu loptu ili organiziramo utakmicu i komunikacija je brzo uspostavljena.
Satnik Vagner ostao je zapamćen u Kenemi, naselju od 20-ak tisuća stanovnika, kao čovjek koji je donio košarku.
- U Kenemi smo moj kolega iz Nigerije i ja u slobodnim trenucima počeli haklati. Ubrzo se oko nas okupila gomila ljudi koji su nas sa zanimanjem promatrali. Okupili smo ih, kod lokalnog stolara izradili koševe, sami ispleli mrežice, UN nam je betonirao jednu površinu i ubrzo se počela igrati košarka. Taj hakl ‘tri na tri’ prerastao je u klub, tako da smo ubrzo počeli igrati i ‘službene’ utakmice s postrojbama UN-a. Vježbao sam s njima nastojeći im prenijeti ono što me učio moj prvi trener u Brodu Joža Sever. Brzo su napredovali. Visoki su, snažni i taj sport im leži. Ta ekipa postoji i danas, dobili su potporu njihova ministarstva kulture i sporta, redovito se natječu i zovu se Istočni strijelci. Mene su prozvali Keneman (čovjek iz Keneme) i, navodno, još me pamte kao čovjeka koji im je donio košarku - priča Vagner.
Nakon Sijera Leonea uslijedile su misije u Kašmiru, Liberiji i na Golanskoj visoravni.
- Teren u Indiji i Pakistanu bio je druga priča. To je jedna od najstarijih misija UN-a i ondje se sve zna. Surađivali smo s vojskama koje imaju tradiciju, koje poštuju hijerarhiju i sve je bilo puno lakše.
Nakon Indije i Pakistana sljedeći teren bila je opet zapadna Afrika, Liberija. U državi oslobođenih američkih robova koja je od 1847. bila neovisna sve do 1980. kada je došlo do državnog udara - upravo je završio višegodišnji građanski rat.
I, na kraju, Golanska visoravan, gdje je misija odrađena besprijekorno. Stigli su tamo uoči Svjetskog prvenstva u nogometu, a u misiji su bili Austrijanci, Poljaci i Hrvati, gotovo kao u skupini u kojoj su igrali naši nogometaši. Nedostajala je samo Njemačka. Naravno, stigli su pratiti i sve utakmice te vatreno navijati.
Željko Mužević
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....