Pjevač Marijan Ban slavi dva desetljeća uspješnog bavljenja glazbom koje će večeras “začiniti” velikim koncertom u zagrebačkoj Tvornici, gdje će publici, uz pratnju svog novog benda Diktatori, pokloniti najbolje iz svoje bogate karijere. Uoči velike obljetnice Ban je, nakon dugo vremena, dao intervju za Studio u kojem je iskreno i otvoreno ispričao niz zanimljivih detalja vezanih uz svoju glazbu, godine provedene s Dalekom obalom, novi bend Diktatore, obitelj i prijatelje. Smrt velikog prijatelja Dine Dvornika svakim ga danom, kaže, sve više pogađa. Dotaknuo se i problema s alkoholom koji su sada, kako kaže, zauvijek iza njega, te se napokon osjeća iskreno sretnim.
• Što je novo u vašoj karijeri i je li u planu novi CD?
- Ono što je novo staro je dvije godine. Upravo toliko surađujem s Diktatorima, mladim splitskim bendom. Istovremeno nastupam kao gost Neni Belanu na njegovim koncertima, a povremeno, u manjim klubovima, izvodim svoje pjesme uz pratnju akustične gitare i klavira. Svaki od te tri vrste nastupa je zanimljiv, pa me ta raznolikost uveseljava. Glazba mi je uvijek u glavi. U pozadini svih mojih razmišljanja, razgovora, snova i odsutnosti svira neka glazba.
To su uglavnom dijelovi tuđih skladbi, a i neke moje nove pjesme se pojavljuju u nadi da ću ih prigrliti i predstaviti publici. Kada ih dovoljno prikupim, snimit ću album.
• Kako ide suradnja s Diktatorima?
- Od samog početka odlično. U ove dvije godine održali smo stotinjak koncerata. Njih je petero, mladi su i iznimno nadareni glazbenici. Odrasli su slušajući, među ostalim, i pjesme Daleke obale, pa ih sve znaju napamet. Njihova mladost i moje iskustvo se dopunjuju i čine zanimljivu kombinaciju. Zabavno mi je s njima, što se vidi i na koncertima. Svaki dan se usavršavamo, tako da je nekoliko zadnjih koncerata bilo fantastično u svakom pogledu, a dogovaramo ih još puno za ovu zimu. Ako nas netko želi poslušati u idealnom prostoru za rock koncerte, neka dođe u Tvornicu kulture u Zagrebu 28. studenoga. Savršen razglas i pozornica, i odlična publika, svakog izvođača dodatno inspiriraju za iskazivanje maksimuma svog umjetničkog stvaralaštva.
• Kako ste se uopće odlučili baviti glazbom?
- Slučajno. Imao sam 20 godina kad sam u društvu prijatelja jedriličara izvukao najkraću šibicu. To je značilo da moram naučiti svirati gitaru. Dok sam uvježbavao dalmatinske pjesme, u tri akorda i dva ritma (valcer i polka), iz glave su mi počele izvirati nove pjesme. Pamtio sam ih i njima zabavljao ekipu u klubu i ulici. Prilikom prvog koncerta grupe Đavoli, u sali JK Mornar u uvali Baluni, prijatelji su me natjerali da otpjevam neke svoje pjesme. Neno Belan me pozvao da surađujem s njima i tako je počelo.
• Kada ste održali prvi nastup i kako ste okupili Daleku obalu?
- Prvi javni nastup s Dalekom obalom bio je u dvorani Gripe 1985. godine. Bili smo predgrupa Zabranjenom pušenju, kao i Gibonni s Osmim putnikom. I njemu je to bio prvi nastup. Daleka obala se okupila oko mojih pjesama, a postava se mijenjala sve do 1988. godine, kada smo se nas četvorica malo uozbiljili i osnovali Daleku obalu koju svi znaju. Tri mjeseca smo se uvježbavali u podrumu, da bismo 27. studenoga 1988. održali svoj prvi koncert u kinu Zlatna vrata u splitskom Getu. Upravo je 20 godina od tada. U samom početku nisam želio pjevati širokoj publici, pa sam zvao prijatelje koji bolje pjevaju da budu pjevači. Oni su bolje pjevali, ali to nije bilo to, pa su me nagovarali da ja pjevam i, eto, sada sam tu. Meni je lako pjevati moje pjesme, jer dok ih pjevam, u glavi vrtim slike događaja koje svaka od njih opisuje. Moje pjesme su meni kao fotoalbum, a opet, kada ih netko drugi sluša, može u njima prepoznati neke svoje slike.
• Koji su vam najinteresantniji momenti s Dalekom obalom?
- U 15 godina, koliko smo nas četvorica bili zajedno, nije bilo dana koji je bio dosadan. Počeli smo ni od čega i nismo imali ništa. Samo pjesme u koje smo vjerovali i ogromnu
želju da ih uglazbimo na najbolji način te kao takve predstavimo publici. Kada smo uspjeli kupiti stari kombi, bili smo najbogatiji na svijetu. Sve smo stvarali od nule i nije nam bilo teško. Nevjerojatna energija.
• Kako je nastalo to ime?
- Slučajno. Odlučili smo da kao ime uzmemo neku riječ iz bilo koje pjesme. Prva pjesma na popisu bila je ‘Daleka obala’. Pogledali smo se i ‘zavarili’ od smijeha.
• Usprkos glazbenoj karijeri vi ste obiteljski čovjek. Kako ste uspjeli uskladiti ta dva svijeta?
- Jedva. U početku sam radio u tvornici u tri smjene kao mehaničar i svirao. Kolege s posla su me zamjenjivali kada bi mi trebalo, a ja bih njima te smjene odrađivao kad bi njima trebalo. Jednom sam radio 72 sata u komadu. Još bi mi supruga svako malo rodila neko dijete, tek tako da mi ni kod kuće ne bude dosadno.
• Kako vaša supruga gleda na vašu karijeru i dolazi li na koncerte?
- To samo ona zna. Ja znam da vam ona to neće reći jer se ne želi pojavljivati po novinama, iako Studio redovito kupuje. Ja samo znam da je ona željela mehaničara koji jedri, a dobila je pjevača koji samo ponekad ode na neku regatu, a za romantično krstarenje na jedrilici nema vremena. Na koncerte sam je vodio u rijetkim situacijama. Prije tri mjeseca sam kupio auto, pa je sada ponekad povedem u razgledavanje Lijepe naše, u mjesta u kojima nije bila. A kako i ona radi, sve je to malo teško uskladiti. Djeca su relativno velika, pa se mogu o sebi brinuti nekoliko dana.
• Kako djeca gledaju na vašu glazbu i što sada rade?
- Kod mene je zabranjeno slušati moju glazbu. Uvijek čujem neke greškice na snimkama, a i neugodno mi je kada je netko pusti dok sam u nekom društvu. Drago mi je kada je na radiju,
ali samo jedna pjesma. Ima mojih lijepih pjesama na koje sam zaboravio, pa i mene ponekad iznenade. Kad mene nema u kući, djeca mogu slušati što žele. Meni je najdraža tišina. Kćeri su mi još u školi, a sin se nedavno zaposlio u svom zanimanju.
• U kakvim ste odnosima ostali s članovima Daleke obale nakon raspada benda?
- Nismo se raspali, kao što se pisalo u novinama, razišli smo se. Lijepo smo sjeli za ručak u jednom restoranu, najeli se i podijelili zajedničku imovinu. Svima nam je bilo teško, ali došlo je do zasićenja, a i imali smo različita stajališta o nastavku karijere. Razišli smo se kada smo bili na vrhuncu slave, sa željom da ime Daleka obala i dalje blista na zvjezdanom nebu. To se i dogodilo i svi smo ponosni na to. Viđam se sa svom trojicom, a Jadran mi je, uz Luku za klavirom, pratnja na mojim akustičarskim koncertima.
• Kako je izgledalo to razdoblje u Splitu kada ste bili na vrhuncu popularnosti s Dalekom obalom budući da je tada bilo puno dobrih bendova?
- Sredinom osamdesetih u Splitu je bilo puno odličnih grupa. Jedina mana im je svima bila što su svirali do ljeta, a tada bi se razilazili, jer bi im ljetna fjaka ubila volju za sviranjem. Nije lako u garaži ljeti. Problem je tada bilo i snimanje ploče, jer su se one tiskale samo u Zagrebu. Mi smo dvije godine bili superpopularni u dometu Radio Splita, imali smo rasprodanu dvoranu na Gripama, imali smo ‘Tonku’ na festivalu, ispred legendarnog kluba Kulušić u Zagebu ostalo je nekoliko stotina ljudi koji su pjevali cijeli koncert, imali smo snimljen prvi album koji Jugoton nije želio tiskati pod izgovorom da u pjesmama nema osjećaja. Da bježim od osjećaja. Da nismo vjerovali u ono što radimo, sigurno bismo tada odustali.
• Koja vam je vaša pjesma najdraža?
- Ne mogu izdvojiti ni jednu. Svaka me podsjeća na nešto, a dok ih pjevam, vraćam se u prošlost. Neke su tužne, a ljudima djeluju veselo i obrnuto. Neke tužne sam namjerno upakirao u veseli ritam. Ako je pjesma u molu, onda je tužna ili sjetna, a ako je stavim u dur, odmah je vesela. U pjesmi ‘Ruzinavi brod’ to se najbolje primijeti, jer iste riječi u prvom dijelu zvuče tužno, zato što su u blues ritmu, a kada se promijeni ritam u polku, te iste riječi postaju vesele.
• Što vam je najveći uspjeh u životu?
- Moja djeca.
• Koliko je na vas i vašu obitelj utjecao incident s ranjavanjem i je li vam danas teško o tome govoriti?
- Ono što se dogodilo rezultiralo je velikom prekretnicom u mom životu. Radujem se svakom danu i uživam u njemu. Mediji su, tako su mi rekli, pisali svakakve gadarije. Uvlačili su i moju obitelj u to, a istina je sasvim drugačija. Nije mi jasno da je nekome toliko stalo da iskrivi istinu samo da bi se novine bolje prodavale. Mogao bih i sada do tančina ispričati što se zapravo dogodilo, ali zašto se to dogodilo, to ni sam ne znam. I sada želim zahvaliti osoblju KBC-a Split na pažnji i razumijevanju kojima su mi usmjerili život u pozitivnom smjeru. Obitelji, prijateljima i svima kojima je stalo do mene odužujem se svakodnevno svojim veseljem.
Marija Lokas
• Što je novo u vašoj karijeri i je li u planu novi CD?
- Ono što je novo staro je dvije godine. Upravo toliko surađujem s Diktatorima, mladim splitskim bendom. Istovremeno nastupam kao gost Neni Belanu na njegovim koncertima, a povremeno, u manjim klubovima, izvodim svoje pjesme uz pratnju akustične gitare i klavira. Svaki od te tri vrste nastupa je zanimljiv, pa me ta raznolikost uveseljava. Glazba mi je uvijek u glavi. U pozadini svih mojih razmišljanja, razgovora, snova i odsutnosti svira neka glazba.
To su uglavnom dijelovi tuđih skladbi, a i neke moje nove pjesme se pojavljuju u nadi da ću ih prigrliti i predstaviti publici. Kada ih dovoljno prikupim, snimit ću album.
• Kako ide suradnja s Diktatorima?
- Od samog početka odlično. U ove dvije godine održali smo stotinjak koncerata. Njih je petero, mladi su i iznimno nadareni glazbenici. Odrasli su slušajući, među ostalim, i pjesme Daleke obale, pa ih sve znaju napamet. Njihova mladost i moje iskustvo se dopunjuju i čine zanimljivu kombinaciju. Zabavno mi je s njima, što se vidi i na koncertima. Svaki dan se usavršavamo, tako da je nekoliko zadnjih koncerata bilo fantastično u svakom pogledu, a dogovaramo ih još puno za ovu zimu. Ako nas netko želi poslušati u idealnom prostoru za rock koncerte, neka dođe u Tvornicu kulture u Zagrebu 28. studenoga. Savršen razglas i pozornica, i odlična publika, svakog izvođača dodatno inspiriraju za iskazivanje maksimuma svog umjetničkog stvaralaštva.
• Kako ste se uopće odlučili baviti glazbom?
- Slučajno. Imao sam 20 godina kad sam u društvu prijatelja jedriličara izvukao najkraću šibicu. To je značilo da moram naučiti svirati gitaru. Dok sam uvježbavao dalmatinske pjesme, u tri akorda i dva ritma (valcer i polka), iz glave su mi počele izvirati nove pjesme. Pamtio sam ih i njima zabavljao ekipu u klubu i ulici. Prilikom prvog koncerta grupe Đavoli, u sali JK Mornar u uvali Baluni, prijatelji su me natjerali da otpjevam neke svoje pjesme. Neno Belan me pozvao da surađujem s njima i tako je počelo.
• Kada ste održali prvi nastup i kako ste okupili Daleku obalu?
- Prvi javni nastup s Dalekom obalom bio je u dvorani Gripe 1985. godine. Bili smo predgrupa Zabranjenom pušenju, kao i Gibonni s Osmim putnikom. I njemu je to bio prvi nastup. Daleka obala se okupila oko mojih pjesama, a postava se mijenjala sve do 1988. godine, kada smo se nas četvorica malo uozbiljili i osnovali Daleku obalu koju svi znaju. Tri mjeseca smo se uvježbavali u podrumu, da bismo 27. studenoga 1988. održali svoj prvi koncert u kinu Zlatna vrata u splitskom Getu. Upravo je 20 godina od tada. U samom početku nisam želio pjevati širokoj publici, pa sam zvao prijatelje koji bolje pjevaju da budu pjevači. Oni su bolje pjevali, ali to nije bilo to, pa su me nagovarali da ja pjevam i, eto, sada sam tu. Meni je lako pjevati moje pjesme, jer dok ih pjevam, u glavi vrtim slike događaja koje svaka od njih opisuje. Moje pjesme su meni kao fotoalbum, a opet, kada ih netko drugi sluša, može u njima prepoznati neke svoje slike.
• Koji su vam najinteresantniji momenti s Dalekom obalom?
- U 15 godina, koliko smo nas četvorica bili zajedno, nije bilo dana koji je bio dosadan. Počeli smo ni od čega i nismo imali ništa. Samo pjesme u koje smo vjerovali i ogromnu
želju da ih uglazbimo na najbolji način te kao takve predstavimo publici. Kada smo uspjeli kupiti stari kombi, bili smo najbogatiji na svijetu. Sve smo stvarali od nule i nije nam bilo teško. Nevjerojatna energija.
• Kako je nastalo to ime?
- Slučajno. Odlučili smo da kao ime uzmemo neku riječ iz bilo koje pjesme. Prva pjesma na popisu bila je ‘Daleka obala’. Pogledali smo se i ‘zavarili’ od smijeha.
• Usprkos glazbenoj karijeri vi ste obiteljski čovjek. Kako ste uspjeli uskladiti ta dva svijeta?
- Jedva. U početku sam radio u tvornici u tri smjene kao mehaničar i svirao. Kolege s posla su me zamjenjivali kada bi mi trebalo, a ja bih njima te smjene odrađivao kad bi njima trebalo. Jednom sam radio 72 sata u komadu. Još bi mi supruga svako malo rodila neko dijete, tek tako da mi ni kod kuće ne bude dosadno.
• Kako vaša supruga gleda na vašu karijeru i dolazi li na koncerte?
- To samo ona zna. Ja znam da vam ona to neće reći jer se ne želi pojavljivati po novinama, iako Studio redovito kupuje. Ja samo znam da je ona željela mehaničara koji jedri, a dobila je pjevača koji samo ponekad ode na neku regatu, a za romantično krstarenje na jedrilici nema vremena. Na koncerte sam je vodio u rijetkim situacijama. Prije tri mjeseca sam kupio auto, pa je sada ponekad povedem u razgledavanje Lijepe naše, u mjesta u kojima nije bila. A kako i ona radi, sve je to malo teško uskladiti. Djeca su relativno velika, pa se mogu o sebi brinuti nekoliko dana.
• Kako djeca gledaju na vašu glazbu i što sada rade?
- Kod mene je zabranjeno slušati moju glazbu. Uvijek čujem neke greškice na snimkama, a i neugodno mi je kada je netko pusti dok sam u nekom društvu. Drago mi je kada je na radiju,
ali samo jedna pjesma. Ima mojih lijepih pjesama na koje sam zaboravio, pa i mene ponekad iznenade. Kad mene nema u kući, djeca mogu slušati što žele. Meni je najdraža tišina. Kćeri su mi još u školi, a sin se nedavno zaposlio u svom zanimanju.
• U kakvim ste odnosima ostali s članovima Daleke obale nakon raspada benda?
- Nismo se raspali, kao što se pisalo u novinama, razišli smo se. Lijepo smo sjeli za ručak u jednom restoranu, najeli se i podijelili zajedničku imovinu. Svima nam je bilo teško, ali došlo je do zasićenja, a i imali smo različita stajališta o nastavku karijere. Razišli smo se kada smo bili na vrhuncu slave, sa željom da ime Daleka obala i dalje blista na zvjezdanom nebu. To se i dogodilo i svi smo ponosni na to. Viđam se sa svom trojicom, a Jadran mi je, uz Luku za klavirom, pratnja na mojim akustičarskim koncertima.
• Kako je izgledalo to razdoblje u Splitu kada ste bili na vrhuncu popularnosti s Dalekom obalom budući da je tada bilo puno dobrih bendova?
- Sredinom osamdesetih u Splitu je bilo puno odličnih grupa. Jedina mana im je svima bila što su svirali do ljeta, a tada bi se razilazili, jer bi im ljetna fjaka ubila volju za sviranjem. Nije lako u garaži ljeti. Problem je tada bilo i snimanje ploče, jer su se one tiskale samo u Zagrebu. Mi smo dvije godine bili superpopularni u dometu Radio Splita, imali smo rasprodanu dvoranu na Gripama, imali smo ‘Tonku’ na festivalu, ispred legendarnog kluba Kulušić u Zagebu ostalo je nekoliko stotina ljudi koji su pjevali cijeli koncert, imali smo snimljen prvi album koji Jugoton nije želio tiskati pod izgovorom da u pjesmama nema osjećaja. Da bježim od osjećaja. Da nismo vjerovali u ono što radimo, sigurno bismo tada odustali.
• Koja vam je vaša pjesma najdraža?
- Ne mogu izdvojiti ni jednu. Svaka me podsjeća na nešto, a dok ih pjevam, vraćam se u prošlost. Neke su tužne, a ljudima djeluju veselo i obrnuto. Neke tužne sam namjerno upakirao u veseli ritam. Ako je pjesma u molu, onda je tužna ili sjetna, a ako je stavim u dur, odmah je vesela. U pjesmi ‘Ruzinavi brod’ to se najbolje primijeti, jer iste riječi u prvom dijelu zvuče tužno, zato što su u blues ritmu, a kada se promijeni ritam u polku, te iste riječi postaju vesele.
• Što vam je najveći uspjeh u životu?
- Moja djeca.
• Koliko je na vas i vašu obitelj utjecao incident s ranjavanjem i je li vam danas teško o tome govoriti?
- Ono što se dogodilo rezultiralo je velikom prekretnicom u mom životu. Radujem se svakom danu i uživam u njemu. Mediji su, tako su mi rekli, pisali svakakve gadarije. Uvlačili su i moju obitelj u to, a istina je sasvim drugačija. Nije mi jasno da je nekome toliko stalo da iskrivi istinu samo da bi se novine bolje prodavale. Mogao bih i sada do tančina ispričati što se zapravo dogodilo, ali zašto se to dogodilo, to ni sam ne znam. I sada želim zahvaliti osoblju KBC-a Split na pažnji i razumijevanju kojima su mi usmjerili život u pozitivnom smjeru. Obitelji, prijateljima i svima kojima je stalo do mene odužujem se svakodnevno svojim veseljem.
|
Pre
kretnica u mom životu
|
Marija Lokas