Anonimusi neka plaćaju!

ZAGREB - Devedesetih godina nije bila rijetkost da autori koji žele objaviti knjigu moraju podmiriti barem izdavačke troškove. Odurna izdavačka praksa tog doba poznata kao paradoks samizdata s potpisom izdavača još uvijek nije, čini se, zamrla.



Autor koji je dvije godine pokušavao objaviti svoj prvi roman ustupio nam je zanimljivu prepisku koju je tijekom tog razdoblja vodio s nekim uglavnom manjim izdavačima, ali i s direktorom izdavačke kuće Otokar Keršovani Valterom Lisicom koji je ujedno i v.d. predsjednika Zajednice nakladnika i knjižara.



U svom mailu autoru Lisica je izrazio interes za objavljivanjem romana, no uz rečenicu u kojoj ponuđeno mu djelo naziva “zanimljivim” pratila je i ona u kojoj kaže da će se “morati poraditi na financijskoj pomoći za objavljivanje”.



Ta  “financijska pomoć”, tvrdi autor čiji je identitet poznat redakciji, bila je drugo ime za 30.000 kuna. U priču je potom uključen i zajednički poznanik autora i izdavača koji je bio spreman snositi troškove tiskanja, ali aranžman je propao.



Valter Lisica u posljednjem mailu upućenom autoru to ovako objašnjava: “Krajem rujna 2007. gospodin... predložio mi je mogućnost pokrivanja tiskarske usluge, što sam ja prihvatio uz uvjet da netko pokrije još preostalih cca 10.000,00 kn.



‘Skromnih’ 20 tisuća kuna



On je obećao o tome konzultirati još neke subjekte i da će se ponovno javiti s detaljima”, napisao je Lisica. Potom je korespondenciju “u visokom stilu” zaključio riječima: “Srdačan pozdrav i nemojte gubiti potencijalne prijatelje!”



Kada se autor na ‘basnoslovnih 30.000 kuna’, koliko od njega traži Lisica, požalio Marku Plaviću, taj mu je suvlasnik jedne manje zagrebačke izdavačke odgovorio: “Ja ću inzistirati na skromnih 20.000 kuna s vaše strane. Ako vam to odgovara, možemo razgovarati. Anonimusi moraju jednom shvatiti da izlazak na tržište košta, a ne vidim razloga da biste vi u tome bili iznimka”.



Legitimno, ali nemoralno



Zamoljen za komentar ovakve prakse, Valter Lisica nam je odgovorio da ne zna o kojem je konkretnom slučaju riječ te dodao: - Mi ne tražimo novac od autora, ali uvriježena je praksa da autori, pogotovo oni koji su nepoznati javnosti, pripomognu u izdavanju pronalaženjem sponzora u čemu nepoznati autori i trebaju sudjelovati. To rade sve izdavačke kuće i ja u tome uistinu ne vidim ništa sporno.



Lisičin postupak, doduše, koliko god bio nemoralan, nije kazneno djelo, pa se s pravne točke gledišta može smatrati legitimnim. No, u izdavaštvu postoji profesionalni kodeks koji je Lisica očito zaboravio, a kojeg se većina ipak pridržava. Dakle, nije istina da “to rade sve izdavačke kuće”. Njihov je krimen možda neuredno isplaćivanje honorara, ali to je već druga priča. Dakle, i prema nepisanom kodeksu i prema praksi, posao urednika je objavljivati ili ne objavljivati knjige u skladu s  vlastitom stručnom prosudbom kojoj bi čitateljska javnost trebala vjerovati.



Što se Lisice tiče, riječ je o izdavaču koji je javnosti već poznat kao organizator najblaže rečeno jadnih predstavljanja Hrvatske na sajmovima knjiga u svijetu i kao onaj za kojeg još nije došlo vrijeme da hrvatski pisci gostuju u Beogradu. Ovaj ga, pak, slučaj predstavlja kao izdavača koji ima sjajno rješenje i za izlazak iz krize: posvetiti se izdavanju neafirmiranih autora.





Velimir Visković iz HDP-a postupke poput Lisičina opravdava teškim

položajem izdavača



Seid Serdarević, vlasnik Frakture, otkriva da se troškovi izdavanja knjige kreću između 30.000 i 40.000 kuna. U taj su iznos uključeni i obavezni autorski honorar od 10.000 kuna, honorar lektora i urednika, prijelom izdanja te troškovi tiskanja. - Suludo je zahtijevati da vam autor plati za objavu knjige. Ako odlučite objaviti neku knjigu morate platiti autoru - kaže Serdarević.



Predsjednik HDP-a Velimir Visković sjeća se da se tako radilo devedesetih, zna i imena tih izdavača, ali ih izbjegava navesti. - Na žalost, danas je nestalo krinke sponzorstva te se otvoreno traži novac. To govori o općoj krizi i bijednom položaju autorstva. Meni se postupak gospodina Lisice ne sviđa, ali ga prije doživljavam kao primjer lošeg  položaja izdavača nego osobne gramzivosti - navodi Visković.



Pisac i urednik Edo Popović bio je, uz Serdarevića, jedini spreman otvoreno izreći svoje mišljenje: - Uzimati novac od autora za objavu knjige nepošteno je i nemoralno i može se okarakterizrati samo kao ljudska gramzivost i pohlepa, bio to veliki ili mali izdavač. Kao urednik, objavljujem rukopise koji mi se svide, bez obzira je li autor početnik ili afirmirani pisac i inzistiram da se autoru plati dogovoreni honorar.

( A. Piteša, M.Gujinović)
Edo Popović: Nemoralno je tražiti novac od autora





A. Piteša
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. kolovoz 2022 15:35